Odrasli su mu rekli da bogovi uslišuju molitve onih, čija je žrtva dovoljno velika.
Zato je došao do svetog drveta, ali ovaj put s nožem u ruci. Vidio je kako to drugi rade.
Udahnuo je, prislonio oštricu na lijevi dlan, izdahnuo. Stisnuo je zube i duboko zarezao. Mislio je da će boljeti jače. Opčinjeno je gledao kako krv navire u šaku, provlači se kroz prste. Sklopio je oči, prislonio dlan na glatku, bijelu koru i izgovarao riječi u sebi. Iznova i iznova. Koža ga je peckala, nada titrala u grlu, ali… ništa se nije dogodilo. Otvorio je oči i odmaknuo ruku, gledajući u svježi trag svoje jedva postojeće vjere.
“I?” pitala je majka negdje iza leđa. “Kojem si se bogu molio?”
Odugovlačio je spremajući nož u korice pa proučavao zmijoliko korijenje pod iskrivljenim nogama. Skupio je snage i okrenuo se prema njoj. Sjedila je na jednom od srušenih monolita što su nekada tvorili Vrata bogova. Gledala je tupo u crno lišće obješene krošnje. Zapuštene kose, upalih očiju, činilo mu se da je svaki dan urezao novu boru na njezino lice.
“Bogu Vremena”, odgovorio je dječak, svrnuvši pogled prema krvavom dlanu.
Majka je podignula obrve. “Kako to?”
“Zamolio sam ga da vrati vrijeme.”
Pokušala mu se osmjehnuti. “Ne ide to tako, sine…”
“Znam”, kazao je. “No htio sam svejedno pokušati.”
Zirnula je prema njegovim nogama. “Od svih mogućih želja, ti si poželio to?”
Slegnuo je ramenima.
“Nedostaje ti otac?”
“Jako”, slagao je. “Ali ne više nego tebi.”
Lice joj se trznulo, kao životinji uhvaćenoj u zamku. “Zato bi htio vratiti vrijeme?”
Kimnuo je. “Pokušao bih ga spriječiti da ode u rat. Da ne umre kao zadnja…” Zaustavio se vidjevši da mu majka plače. Nije ispuštala ni zvuka, ne pred njim, već se slamala, kidala, ali iznutra. Znao je to jer bi je čuo noću kako jeca s glavom u jastuku, misleći da on spava. Ujutro bi kupio njezine krhotine, koje je ostavljala za sobom poput mrvica starog kruha, i pokušavao ih nekako slijepiti. Vratiti na staro mjesto, zapuniti pukotine.
Obrisala je suze i otvorila oči. Kanda je opet gledala kroz njega. “Učinio bi to za mene?”
Ponovno je kimnuo, prešutjevši sve one dane lova kada ga je otac mlatio. Uvijek je to činio kad nitko ne bi gledao. Kad nitko ne bi čuo.
Ti. Si. Sramota. Za. Naš. Narod, govorio je između udaraca. Šantavac. Jedan. Iznova i iznova. Ne bi stao ni kad bi se skutrio. Od tih se zadnjih batina jedva oporavio. Drugima su rekli da ga je oborio vepar kojeg je otac, hvala bogovima, ipak uspio ubiti prije nego ga je dohvatio kljovama.
“Majko”, kazao je dječak, kao da je podsjeća tko mu ona zapravo jest: što mu znači u životu. “Za tebe bih sve učinio.”
Te su joj riječi opet potjerale suze. Ustala je i poljubila ga u tjeme. Osjetio je propuh kroz napukline njezinog zagrljaja.
“Sine, moj”, rekla je. “Hajde, idemo kući.”
Oborio je glavu, pogledao dlan. Sakupljene kapi stvorile su malo crveno jezero, prekrivajući zjapeću ranu. “Evo, samo da probam još jednom.”
Okrenuo se, dohramao do svetog drveta i prislonio ruku na isto mjesto. Pitao se što još može ponuditi bogovima. Što bi bila dovoljno velika žrtva? Ovog puta i majka mu se pridružila, polažući nezarezan dlan tik do njegovog, iako to ne ide tako. Stisnuo je oči još jače, izgovorio riječi još iskrenije u sebi, osjetio isti titraj oko rane, ali… ništa. Podignuo je glavu prema crnoj krošnji, uočio tri krvavo crvena lista kako se uvijaju u tihom šušuru, pa uzdahnuo.
“I?” pitala je majka negdje iza leđa. “Kojem si se bogu molio?”
© 2021. Vedran Mavrović
Vedran Mavrović rođen je u Rujnu 1987. godine. Čita i piše u Sv. Ivanu Zelini. Priče su mu objavljene u Marsonicu, UBIQu, Istrakonskoj, FantaSTikonskoj i Refestikonskoj zbirci. Sudjelovao je i u projektu Decameron 2020. s pričom Pouka, koja je prevedena i na engleski. Priča Ugriz spoznaje nominirana je za Sferu 2020. Dobitnik je Zlatnog pera Marsonica 2020. za priču Sjećanje. Jedan je od organizatora SkON-a, a po ostalim konvencijama i događanjima vrši dužnost ambasadora SkONOVAČE (legendarnog elixira života).
Životinje su mu većinski dio obitelji, a kad nije okružen prirodom, nosi je u džepu.
Priča Pretposljednja želja objavljena je u prvom broju časopisa Morina kutija. Časopis je dostupan za skidanje na ovoj stranici.
Urednički komentar: Vedranova je priča jedna od onih iz ovog broja za koje ne možemo prije čitanja ikome reći išta osim da je u pitanju fantasy i to dosta mračan – sve ostalo bilo bi zalaženje u spojlere. Pošto ste priču već pročitali, pretpostavljamo da se slažete s nama, a vjerojatno se slažete i da je u pitanju vrlo zgodno izveden motiv želja i ispunjenja istih koje nosi svoju cijenu.
Morina kutija 
Leave a Reply