Ni koliko je crno pod kožom – Vesna Kurilić

“Jesi li ti jedan od njih?”

Mihaijeva se ruka na vratima sledi, no ostatak mu je tijela ostao pod kontrolom, za razliku od protekle noći. U maloj je sobi na katu tišina bila gotovo potpuna, dok su njegove osjetljive uši lovile prve jutarnje naznake buke iz luke, nekoliko ulica dalje. Mislio je da se dovoljno rano izvukao iz kreveta u kojem je proveo iznenađujuće zabavnu noć… no nitko nije bio nepogrešiv.

Dok se okretao natrag prema trošnom starom krevetu i nasmiješenom muškarcu na njemu, izlizani srebrnjak na kožnoj uzici oko vrata na tren mu klizne u prorez košulje i zapeče poznatim, dobrodošlim podsjetnikom. Mihai ga odsutno izvuče i vrati na njegovo mjesto s druge strane iznošenog lanenog tkanja na kojem nije bilo nikakvog narodnog veza. Ne bi priličilo lučkom radniku.

Ulovivši zaigran, svijetao pogled napola skriven pod razbarušenom riđom kosom, rijetkom među lučkim tesarima u Marseilleu kao i u močvarnim poljanama Mihaijevog davnog djetinjstva, on odmahne glavom. “Ne znam na što misliš.”

“U životu, pod kapom nebeskom, nisam još vidio nekoga tako glatkog poput tebe.”

Mihai podigne obrve i počeška svoju bradu, pod noktima osjetivši višednevni izrast.

Muškarac na krevetu – Mihaiju se činilo da mu se prošle noći predstavio kao Henri, ali ne bi dao ruku u vatru za to – naglas se nasmije. “Mislio sam na tvoju kožu. Znaš, čitavu sam se noć pitao što je to u tvojom tijelu da me tako fascinira. Jutro se i opet pokazalo pametnijim od večeri.”

“Morat ćeš mi objasniti na što misliš”, polako će Mihai, “jer to što govoriš nema smisla.”

“Ti nemaš ožiljaka”, Henri mu uzvrati zabavljeno. “Na čitavome tijelu – i to kakvom tijelu! – nemaš niti jednog jedinog ožiljka.” Nešto u njegovom osmijehu prožme Mihaija podsjetnikom na proteklu noć – na znoj, vrućinu i bol, dobrodošlu, potpunu, prolaznu – i navede ga da pomisli, što mu se tako rijetko događalo, da njegova priča s riđokosim tesarom možda nije morala ostati samo na protekloj noći.

“Imam ožiljke”, on će tiho.

“Ako misliš na koljena –” Henri glavom kimne prema Mihaijevim nogama “ – očito si ih skupio djetinjstvu. Ali, nakon toga, za jednog lučkog radnika…”

Ignorirajući nelagodu – pomiješanu s nečim još opasnijim i vrelijim – Mihai slegne ramenima. “Znam se čuvati.”

Henrijev je smiješak bio dovoljno rječit. Na taj je smiješak i pridobio Mihaija, u krčmi u opasnom dijelu luke, nakon što je Mihai već bio zaključio da će se na svoju unajmljenu slamaricu vratiti sam. Noć prije punog mjeseca nije bila dobra za samovanje, i krv mu je već bila proključala prije nego što ga je mladi tesar prvo naveo na smijeh, a zatim na drhtanje pod njegovim pogledom, i pod njegovim nogama.

Smijeh je za Mihaija bio rijetkost. Predaja, barem djelomična, u kojoj je usto mogao i uživati bila je još i rjeđa.

“Jedini zaključak do kojeg sam uspio doći jest da je život koji si živio prije – ovog – ” Henri rukom obuhvati prostoriju “ – bio tako blag prema tvome tijelu, i tako dobronamjeran, da mora da si jedan od njih.”

“Ti misliš da je moja krv plava”, tiho će Mihai, ignorirajući slike koje su mu se, nepozvane i nedobrodošle, pojavile pred očima pri riječima blag i dobronamjeran. Miris baruta u njegovim nosnicama, odjek davno zamuknule bitke, na trenutak ga potpuno izbaci iz sadašnjosti, no tesarov ga smiješak u nju vrati.

“Nije li?”

Mihai je olakšanje zadržao za sebe. “Nije”, reče. Ipak mu pobjegne kratka grimasa. “Misliš li da se igram… normalne osobe?”

“Ne bih to tako nazvao”, Henri će brzo. “Znam da postoje ljudi koji našu vrstu zabave smatraju neljudskom, no mi znamo pravu istinu, zar ne?”

Mihai odmahne glavom, i više nego spreman na promjenu teme. “Posao me vodi van grada na nekoliko dana.” Na jednu noć bilo bi točnije, ali nije bilo potrebe ulaziti u detalje, pogotovo kada su ga mogli koštati glave. “Nakon toga vjerojatno… nastavljam dalje.”

Pogotovo ako su glasine o uočenim lovcima dva sela dalje, koje su prošlog tjedna stale kolati lokalnim čoporom, bile točne. Mihai, koji još uvijek nije pristao biti dio čopora – kao niti u jednom gradu koji je prošao u proteklih nekoliko desetljeća – nije se planirao zadržavati.

“Pronađi me kada se vratiš.”

Mihaijeve oči polete uvis, a ramena mu se napnu. “Jesi li potpuno siguran?”

Henri ulovi njegov pogled i polako ustane s kreveta, s obećanjem u očima. “Ne znam za tebe, ali meni se ne događa pretjerano često da naletim na nekoga me tako razumije.”

“Ni meni”, tiho će Mihai. “Ne bih te htio pretjerano hvaliti – ”

“Zašto ne?” vedro će Henri.

“ – ali prošla noć je bila…”

Henri u dva koraka prijeđe razdaljinu među njima i rukom uhvati Mihaijev potiljak, nimalo nježno. “Znam”, reče, široko se smiješeći. “Što si mislio da ću te upitati?”

Mihai odmahne glavom. “Ne bi mi povjerovao ni da ti kažem.” On razgiba ramena – kako god mu bilo ime, riđokosi je tesar doista znao što radi, i nekome slabijeg stasa od Mihaijevog posljedice bi trajale neusporedivo duže – i teška srca pogleda prema vratima.

“Doista moraš ići?” upita ga Henri, palcem vješto prelazeći preko otkucaja srca na Mihaijevom vratu.

“Noćas neću biti dobro društvo”, promrmlja Mihai.

“Ako ti tako kažeš”, uzvrati tesar i podigne Mihaijevo lice prema sebi u poljubac.

***

Mali je lokal bio skriven u najsmrdljivijem i najmračnijem kutku luke, daleko čak i od najjeftinijih javnih kuća, no Mihai je, nekoliko tjedana ranije, od poznanika jedrara dobio dobre upute. Nije mu trebalo dugo da ga nađe sljedećeg jutra, čak ni onako tromom, opijenom trkom pod mjesečinom.

Prošla je noć je bila čista poput obećanja, ni tračka magle, ni oblaka, nad morem ispresijecanim rijetkim otočićima i gradom u njegovom naručju koji, s preko stotinu tisuća duša, nikada nije spavao. Ni sâm nije znao zašto se još uvijek zadržavao u gradovima. Život u nekom manje naseljenom kraju značio bi da ne mora hodati gotovo sat vremena da izmakne njegovim granicama, da se domogne slobode za trk pod mjesečinom. No u gradu, barem, nikada nije bio sam.

Pa je hodao.

Možda je mjesečina bila kriva za to što je konačno odlučio potražiti mali lokal, nakon što se mjesecima premišljao… a možda je to bilo nešto drugo.

Ti nemaš ožiljaka.

“Znaš, većina ljudi prvo uđe, a onda se predomišlja.”

Dečko što se naslanjao na suprotni zid uličice, dotad samo rubna prisutnost u Mihaijevim osjetilima, odjednom postane centar njegove pozornosti.

Slavenski naglasak u mladićevom francuskom bolio je više od njegove mladosti – još jedne stvari koju je Mihai odavno ostavio za sobom. Skupa s ožiljcima.

“Još uvijek nisam potpuno siguran čime se uopće ovdje bavite”, Mihai će mrko.

“Crtanje na koži”, jednostavno će mali. “Zapravo, pod kožom. Ali to je većini mornara teško objasniti, tako da… više ni ne pokušavam.” Zatim ga odmjeri. “Uđi, pokazat ću ti.”

Bez bolje ideje, zaintrigiran mladićevom neposrednošću više nego primjerima njegovih uradaka koje je već dugo viđao po luci, Mihai ga je slijedio u lokal.

Omanja se prostorija pokazala iznenađujuće punom svjetlosti za četvrt u kojoj se nalazila. Niz grubih, dijelom već izblijedjelih crteža koji je prekrivao njezine zidove nadoknađivao je taj dojam.

“Što ćemo, kakvu žensku glavu?” Malac ga odmjeri od glave do pete, već sučući rukave. “Mušku glavu?”

Mihai pusti da ga njegova vučja priroda prevlada na trenutak, te pokaže zube.

“Oboje?” upita mali, iznenadivši ga.

Mihai odmahne glavom.

Mali uzdahne. “Mogu ti nešto i ispisati, ako želiš… ne znam… nekima se ta ideja baš ne dopada, s obzirom da… jel’… većina njih ne zna –”

“Ne”, Mihai će kratko. “Ne želim pismena.”

“Ali ne želiš ni ljudski lik?”

Mihai proguta. “Ne.” Ne bi bilo prikladno.

“Dosta ljudi mi dođe sa željom, ali bez ideje”, nastavi mali. “Neki s idejom, ali bez želje.” Osmjehne se. “Možda sam te krivo procijenio.”

“Želju imam, vjeruj mi”, brzo će Mihai, svjestan da mu se u ton glasa potkralo nešto više iskreno nego što je planirao otkriti; nešto manje ljudsko nego što je smio.

Malome je, nasreću, praiskonski nagon za samoočuvanjem, tako rijedak u gradovima, ipak dobro funkcionirao. On široko raširi ruke, pomirljivo, podložno. “Može biti i samo… ukras.” Na Mihaijev zbunjeni pogled, on nastavi, “Crtež. Ornament. Vitice. Ptice. Možda čak i…”

“Cvijeće?”

Mali se naceri. “Da čujem.”

***

Kad je s obližnje crkve odzvonio sljedeći puni sat, mladi majstor sočno opsuje i ispod oka pogleda Mihaija. “I opet ništa. Kao da… kao da ti tijelo guta boju.” On se zamisli, još uvijek ga mjerkajući. “S kojim si vragom ti sklopio pogodbu?”

S mjesečinom. “Ne želiš znati”, zareži Mihai, podižući ruku da bolje pogleda sad već bolno mjesto na rebrima gdje je mali čovjek već po treći put pokušao naoštrenim štapićem pod Mihaijevu kožu utiskivati smrdljivu mješavinu pepela i nečeg o čemu nije htio razmišljati.

Obrisi cvijeta koji ga je podsjećao na dom, skiciranog majstorovom rukom prema Mihaijevom opisu sjećanja iz djetinjstva, polako su tonuli u njegovo tijelo, nestajući s površine, kao da ih ondje nikada nije ni bilo. Kao da niti njegovog davnog djetinjstva nije bilo, već je rođen, po prvi puta, u plamenu eksplozije.

Tetovaže su, izgleda, doista bile tek ožiljci. I bilo je nerazumno očekivati da će se zadržati na njegovom tijelu, kad ga, kroz sva protekla desetljeća, ništa nije uspjelo doista povrijediti osim…

On posegne rukom u njedra i na prigušenu, prašnjavu svjetlost lokala izvuče uspomenu višestruko stariju od majstora pred njim. “Možeš li ovo nekako iskoristiti?”

“Kako?” otpovrne mali, s umornim zanimanjem.

Mihai zareži. “Imam… moje tijelo…” On strese glavom. Zbog ovakvih bi se stvari isplatilo biti dio čopora. Da ne mora objašnjavati ljudskoj djeci nešto što ni sam sebi, kroz sve ove godine, nije uspio razjasniti.

Šteta što su druge stvari kroz godine i godine prebacivale vagu u njegovim mislima u korist slobode.

Umjesto riječi, on prebaci uzicu preko glave i zanjiše srebrnjak između njih dvojice. Grubo urezano slovo N i još grublja kruna iznad njega na tren bljesnu u polumraku, a izlizane brojke na poleđini tako se brzo zavrte da ih mali vjerojatno nije uspio vidjeti.

“Gledaj”, reče Mihai i obuhvati novčić golom šakom.

Bol je bila brza i stvarna, i potisnula je neugodne zaostatke bockanja štapićem duboko u pozadinu. Kad je Mihai rastvorio šaku, upaljeni otisak lica i naličja novčića bio je toliko oštar da ga se moglo preslikati.

Mali podigne pogled s njegovog dlana na njegovo lice. “Moram priznati da sam u životu vidio dosta neobičnih stvari”, on će mirno, “no ovo…”

“Ovo ostaje između nas”, tiho će Mihai. “Palo mi je na pamet da bi možda mogao… pomiješati trusine srebra s tvojom bojom.” On glavom mahne prema neuglednoj plitici od mutnog stakla, na kojoj je mali ranije smiješao smrdljive sastojke. “To bi moglo pomoći.”

Odakle ti taj srebrnjak?”

“Imaš li turpiju?” upita Mihai.

Mali uzdahne. “Naći će se nešto.”

***

Sljedeći puni sat Mihaija je dočekao u paklu.

“Ako ništa drugo”, mrmljao je mali, nagnut nad Mihaijeva rebra, bez i trunke suosjećanja, “ideja ti je bila dobra.”

Svaki dodir oštrog vrha štapića, svaka nova točkica koju je mali utiskivao u Mihaijevo tijelo – a točkica je bilo mnogo – nanovo su propitkivali Mihaijevu želju da, po prvi put u životu, na svojem tijelu ostavi traga kao da je običan čovjek.

Nije mu trebalo dugo da shvati da si mora nečime odvratiti pozornost, ako mu je bilo u planu preživjeti to iskustvo.

“Jednom sam se prilikom”, počne on, kako bi si odvratio misli od boli, “našao u gradu pod opsadom. S krive strane zidina.”

“Jesi li i inače tako općenit, ili je problem u meni? Da se nisi pokušao pomaknuti,” odreže mali.

Mihai se zaustavi u pola prebacivanja težine na drugi lakat – sitna, ljudska kretnja, potpuno nepotrebna, prisutna samo kroz moć navike – i shvati da je vrag odnio šalu. “Ne znam”, reče iskreno. “Nisam od onih koji krčmaru otkrivaju svoje skrovite tajne.”

“Onda je dobro što ja nisam krčmar”, primijeti mali, ne mijenjajući spor, pažljiv ritam bockanja.

Mihai puhne. “Recimo samo da je srebrnjak bio dio moje plaće”, reče i zašuti. Od njegove je plaće sada ostala tek polovica kovanice – poput prve četvrti mjeseca, ako su i mjesec iskovali Francuzi – koja mu je počivala u džepu.

Pola sata kasnije, shvatio je da je tišina bila greška, jer je bol, bez ičega što bi mu od nje odvuklo pozornost, postala nesnosna.

Koncentrirao se na disanje. Pa na otkucaje srca – svoje, majstorove. Negdje, u unutrašnjosti kuće, nešto je kapalo. U kućama oko njih, ljudi su se prepirali, savjetovali, živjeli; taj stalni, neuhvatljivi žamor života u pozadini. S druge strane, životinjskih zvukova nije bilo, što ga je još uvijek ponekad znalo iznenaditi; mačke i štakori u nekoliko obližnjih kuća podvili su rep čim su ga nanjušili.

Mihai zatvori oči i konačno se prepusti sjećanju. Sol u zraku, čak i ovako zagušljivom u malom lokalu, bila je na njegovoj strani, iako je tako daleko na jugu, među planinama, i more mirisalo drukčije.

Kad je tek bio pristigao u zaljev, mislio je da će se osjećati zarobljeno gorjem što ga je štitilo – Kotor je bio mrvicu drukčiji od blagih zemljanih valova njegovog rodnog Banata – no kako su godine prolazile i svijet izvan zaljeva se mijenjao i donosio nove osvajače, otkrio je da se u naručju planina osjeća sigurno.

A onda su u zaljev stigli Francuzi.

“Koliko još?” upita on kroza zube.

“Mir”, odgovori mali.

Prve su godine pod Francuzima bile dobre – čak i za čovjeka poput Mihaija, koji je čak i tada radije ostajao po strani. No, kad je ostatak kontinenta odlučio, ili konačno shvatio, da Napoleona treba zaustaviti, stvari su brzo krenule nizbrdo.

Tijelo mu se samo od sebe trzne pod posebno jakim ubodom. “Boli li uvijek ovako jako?” prosikće on.

“Ne znam”, kratko će mali. “Svatko reagira drukčije. No, moram priznati – to što ne valja s tvojom kožom, štogod bilo, ne igra u tvoju korist.”

Mihai se mračno naceri u pregib svoje ruke. “Kako kad.”

Mihaijeva je ljudska priroda bila tek djelić žrtve koju je zaljev podnio u igri koju su moćnici igrali nad njegovim lukama, no njemu je tada značila sve, kao i njegovom prvom – i, dosad, jedinom – čoporu. Bokeljski je čopor bio malen, niti šačica vukova, među kojima su mnogi, nekom igrom sudbine, potjecali iz tradicionalno ribarskih obitelji. Nitko od njih nije bio u vojnoj službi, sve dok francuska uprava nije zaključila da su topovi bitniji od mreža. Mihai, dotad dio civilne posade kotorske tvrđe, i sam se našao regrutiran s njima.

Nije trebalo dugo da otkrije da ta neobična, malena obitelj krije tajnu opasniju od topova britanske mornarice. Tajnu koja mu je, naposljetku, spasila život u trenutku kad su svi oko njega već odavno bili prešli na onaj svijet; tajnu zbog koje je, na kraju priče, iz Kotora otišao potpuno sam, kako je u njega i došao.

Kad je mali majstor s našiljenim štapićem u rukama napustio dotadašnje mjesto mučenja i spustio mu se niže niz rebra, Mihai pomisli da bi umiranje moglo biti lakše podnijeti od utiskivanja mješavine srebra i pepela u tijelo.

No, nekoliko trenutaka kasnije, bol je prošla, ostavljajući ga bez daha.

A ono što ga je dočekalo na vlastitoj koži nakon boli, kad mu je mladac pomogao da ustane, bilo je vrijedno svake boli.

Prsti su mu sami od sebe odlutali prema grubom cvijetu – crvenilo oko njega već se stalo gubiti, a crnilo same boje bilo je jasnije nego što je očekivao da će biti – no majstor mu laganim pokretom odmakne ruku.

“Ne diraj. Pokrit ću ti je do sutra, dok ne prestane curiti.”

“Već sad ne curi”, tiho će Mihai.

“Ni meni nije jasno što ne valja s tvojom kožom”, čvrsto će mali, “ali ako ti se tetovaža upali, ja ću biti kriv.”

“Ako ti tako kažeš”, reče Mihai, i okrene se tako da još jednom pogleda čitavi cvijet.

Upravo je zaradio svoj prvi pravi ožiljak.

***

U ulici na koju je gledala soba riđokosog tesara nešto nije bilo u redu.

Mihaijevi su instinkti ulovili promjenu prije nego što je uspjela stići do njegovih verbalnih misli, te ga natjerali da se stopi sa sjenama na križanju, odakle je dobro vidio tesarov prozor.

Nije mu trebao dugo da opazi ljudska obličja u mraku duž ulice.

U svakom je većem gradu bilo onih koji su lovili vukove za svoj vlastiti probitak. Što se dulje zadržavao na jednom mjestu, pogotovo sa svojim prokletim navadama ostanka izvan lokalnih čopora – jednom kad postaneš dio čopora, njegovo vodstvo obično očekuje da ćeš u njemu i ostati – to su se više povećavale šanse da će mu netko od lokalaca ući u trag.

Mihaiju je oduvijek bilo draže biti lovac, nego lovina.

Dvojice u uličici se riješio brzo, učinkovito i u potpunoj tišini. Nisu bili loši, i protiv kakvog usamljenog vuka iz gradskog čopora možda bi čak i imali i šanse, ali Mihai nije bio jedan od njih. Mihai je bio brži.

Djevojke na sljedećem križanju – vjerojatno stražarke – riješio se prije nego što ga je uopće ugledala, okrenuta na drugu stranu. Nije se trudio pljačkanjem tijela; do jutra će to za njega obaviti ulična čeljad, te će za smrti biti okrivljeni uobičajeni zločinci – siromasi, prevaranti, lučki radnici.

Mihai će do jutra već biti daleko… nakon što se pobrine za posljednji preostali problem.

On polako klizne natrag u sjenku pod osvijetljenim prozorom – vrata kuće nisu se mogla zaključati, što je također bilo uobičajeno – i bešumno se stane uspinjati kućnim stubištem.

***

“Vratio si se.”

Mihai se polako odlijepi od zida, puštajući da slaba, rastrošna svjetlost svijeće padne na njegovo tijelo. “Jesam”, reče.

Sjaj bljesne u sivim očima, osmijeh na punim usnama. On ustane, dražesno poput plemića kojim je Mihaija donedavno smatrao, i opuštenim korakom priđe prozoru. “Nadam se da ti ne smeta malo svježeg zraka”, reče, otvarajući ga. “Ovdje bi uskoro moglo postati prilično… toplo.”

Mihai prokune u sebi. Čovjek je bio bolji glumac nego što je očekivao. “Nećeš ih naći.”

Henri zastane u pola koraka, polako se okrećući prema Mihaiju. “Molim?”

“Ne moraš mi vjerovati na riječ, naravno”, nastavi Mihai, i sam se približavajući oknu, “no ulica je prazna.”

“Nego kakva bi bila”, Henri će sa smiješkom, “u ovo doba noći?” No prizvuk straha u njegovom glasu nastavio je odjekivati malom prostorijom glasnije od dalekog crkvenog zvona.

“Samo me jedna stvar zanima”, Mihai će tiho, smanjujući udaljenost među njima svakom otkucajem srca. “Kad smo ustvrdili da nisam plemićkog roda”, počne on, “mislio sam da smo gotovi s tom pričom.” Henri trepne, još uvijek se trudeći ostati miran. Udasi su mu postajali sve plići i brži. “No, čitava je priča – čitava ideja – bila samo varka, zar ne? Tada si već vrlo dobro znao što sam.” Mihai napravi još korak. “I znao si da to možeš unovčiti.”

Sive oči trepnu prema njemu.

“Ono što mi nije jasno jest, ako ti je doista bilo tako lijepo sa mnom… tako rijetko… zašto si me onda odlučio prodati?”

Henri skrene pogled, teško gutajući. “Ti to ne bi razumio.”

“Pretpostavimo da bih”, blago će Mihai.

Henri oštro odmahne glavom. “Ne znam što si ti”, reče kratko, “ali znam da je to još i gore od plemstva.”

Mihai se natjera zatvoriti usta. “Ako je tako, zašto si me onda uzeo k sebi u postelju?”

Tesar se mrklo nasmiješi. Njegove crte lica, čak i ispunjene gorčinom, još uvijek su Mihaiju oduzimale dah. “Nisam znao”, reče. “Ne, to je laž. Sumnjao sam”, doda, “ali sam se morao uvjeriti na vlastite oči. A onda si bio…” On odmahne glavom. “Skoro sam se predomislio, nakon što si kleknuo za mene. Doista si rijetka zvjerka, pogotovo među ovdašnjom bagrom. No, onda sam shvatio… da bih baš to mogao iskoristiti da se maknem od njih.” Kratki smiješak koji je pobjegao s njegovih punih usana bio je gorak, ali ništa manje spontan. “Nije bilo osobno.”

 Mihai prijeđe posljednji korak i teško uzdahne, već posežući za čovjekom. “Znam.”

***

Zora ga je zatekla u luci, gdje je dovršio ispiranje krvavih ruku u pličini koju su lokalni ribari koristili za izvlačenje barki na suho. Iako mu danje svjetlo nije bilo neophodno, ipak je iskoristio prve, mutne zrake sunca da zadigne košulju, odmota već potpuno suh zavoj i još jednom pogleda crni cvijet na svojim rebrima.

Nije nestao preko noći. Štoviše, već se stopio s njegovim tijelom, kao da je oduvijek bio dio njega. Tek je blago peckanje, blijeda sjena boli koju mu je pružao izravan dodir srebra, podsjećalo da je riječ o novom dijelu njega.

Vrijeme se mijenjalo. Dvije noći ranije, mjesec je na čistom nebu bio oštriji od krhotine stakla, a jutrošnje se sunce mukom probijalo kroz izmaglicu nad obalom.

Bilo je vrijeme da krene dalje. Na svijetu je bilo mnogo lučkih gradova, a on ih je, u gotovo pola stoljeća, prošao tek nekolicinu.

Negdje se, nekad, morao nalaziti i grad u naručju planina koji u sebi nije skrivao bolne uspomene i još bolnije ožiljke. Godinama se izbjegavao vratiti natrag prema istoku – čak je razmišljao i o putu preko mora, možda prema Africi, možda čak i prema dalekom Novom svijetu – no njegova je krv htjela drukčije, a Mihai ju je, kroz desetljeća, naučio slušati. Naposljetku, život mu je ovisio o njoj.

Ako bude dovoljno brz, možda već sljedeći trk pod punim mjesecom bude mogao provesti izgubljen u šumama što su oplakivale Jadransko more.

Uostalom, putovao je bez prtljage, osim one koju je nosio u sebi, pod kožom.


©2021. Vesna Kurilić

Vesna Kurilić zdušna je zagovarateljica malih čupavih zvijeri, povijesne fantastike i HEA završetaka za svoje queer likove. Nažalost, ne stigne u svaku priču ubaciti sve troje. Po struci knjižničarka i kunsthistoričarka, po zanimanju knjižničarka, urednica i spisateljica, živi u Rijeci i čita kako i piše: nekoliko knjiga istovremeno. Povijesno-fantastične ljubiće s vukodlacima objavljuje na hrvatskom u Hangaru 7, a povijesno-fantastične krimiće na engleskom u Shtrigi.

Priča Ni koliko je crno pod kožom objavljena je u prvom broju časopisa Morina kutija. Časopis je dostupan za skidanje na ovoj stranici.


Urednički komentar: Nešto što je uvijek zgodno susresti čitajući spekulativnu fikciju jest kad se pisac umjesto epskim sukobima posveti rješavanju problema koji se možda isprva čini sitan i nebitan, ali koji to protagonistu ustvari nimalo nije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: