Morina geeky očekivanja i stvarnost 2021.

Morina geeky očekivanja i stvarnost 2021.

Možda se sjećate, ali na početku godine imali smo popis geeky stvari kojima se veselimo u 2021. Sada, na samom kraju 2021., bacimo pogled na cjelokupnu godinu kako bismo vidjeli jesu li nam se, i koliko, očekivanja ispunila. Koliko nam se naše pretpostavke preklapaju s najboljom geekovštinom koju smo čitali ili gledali u ovoj godini?

Morina očekivanja i realnost za 2021!

Igor

Synchronic (Benson & Moorhead). Iako su ostali redateljsko/scenaristički dvojac čije ću radove i dalje gledati bez potrebe da vidim ikakav trailer ili znam išta o filmu, Synchronic je ispao slabiji nego sam očekivao. Doduše, prvenstveno tu odgovornim držim odabir putovanja kroz vrijeme/utjecanja na budućnost i sadašnjost kao temu: radnja se nepotrebno zaplela u paradoks i rješavanje istog, a nauštrb, naročito, razvoja odnosa između dvojice protagonista. Zanimljiv worldbuilding i dalje je tu, kao i osebujna atmosfera koju B&M uvijek uspiju udahnuti u svoja djela, ali kao cjelina film mi je bio osjetno slabiji od njihovih prethodnih dugometražnih uradaka. Upravo stoga Synchronic nije nikako film koji bih preporučio da prvi pogledate ako još niste upoznati s djelima ovog dvojca.

A Master of Djinn P. Djeli Clarka je, pak, ispao sve čemu sam se nadao i onda još malo ekstra. Dužina i struktura romana omogućile su mi da uronim dublje i zadržim se duže u meni sjajnom svijetu alternativnog Egipta koji je svjetska sila u ranom 20. stoljeću, dijelom i zbog magije, a uz očekivani krimić – ipak je protagonistica istražiteljica u posebnom odjelu policije – također sam dobio i iznimno impresivnu akciju. No svi specijalni efekti i bum tres svijeta neće mi zadržati pažnju na romanu ako taj isti nema i likove do kojih mi je stalo i čiji su mi odnosi zanimljivi, a Clark je i tu pogodio metu, naročito me natjeravši da se investiram u odnos između protagonistice i njenih, ajmo reći suradnika, da ne spojlam sad. Mogu samo za kraj reći da se nadam da će ovaj roman vidjeti svjetlo dana i u hrvatskom prijevodu.

Novi roman Becky Chambers, The Galaxy, and the Ground Within, nisam na kraju čitao, odlučio sam pričekati da izađe meko izdanje na proljeće 2022., a seriju Resident Alien također nisam na kraju pogledao – ne zato što me ne zanima nego zato što je stalno ulijetalo nešto drugo. Mislim da znate i sami kako se ponekad dogodi.

No zato jesam pogledao Netflixovu seriju Shadow and Bone, i to za vikend kad je izašla i bila je dobra koliko sam se nadao i očekivao da će biti. Čitao sam svojedobno Grisha trilogiju, koja je glavni materijal iz kojeg je nastala ova adaptacija i čitajući se nisam mogao oteti dojmu da je ovo priča koja bi puno bolje pristajala vizualnom mediju (dobrim dijelom do same proze; no to je Leigh Bardugo bio i prvi roman – kažem roman jer iako je “na papiru” trilogija, Grisha je ustvari jedna duža priča izrezana na tri dijela, jer malo tko će debitantici objaviti ciglu od 800 stranica). I drago mi je bilo vidjeti da me “gut feeling” nije prevario: čitava estetika serije, od kostima od arhitekture, iznimno je zahvalna za gledanje, a kombinirajući likove Grisha trilogije s likovima koji se pojavljuju u kasnijim knjigama dobili smo, rekao bih, snažniju i bogatiju priču i uvid u svijet – a svakako i dobar temelj za eventualnu adaptaciju kasnijih knjiga Grishaverse serijala.

Nevers su također bili jedan od očekivanijih naslova, a iako se povremeno činilo da je serija uzela velik zalogaj, što s castom likova, što s razdobljem u koje je smjestila radnju, što s odlukom da odgovore daje na kapaljku dok istovremeno svim silama ostavlja dojam da su pitanja jednako bitna kao likovi i njihovi odnosi, naposljetku je prva sezona (tehnički, polovica sezone, ali s obzirom na pauzu do emitiranja sljedeće i način na koji je završila prva polovica, komotno se može tretirati i kao cjelovita), barem za moj pojam, vrlo uspješno odradila posao – rasplela što je rasplesti trebalo, zapetljala još više što je zapetljati trebalo. Finale nam je dalo i neke odgovore, ali na, doduše, neobičan i vjerojatno za dio gledatelja zbunjujuć i pomalo otuđujuć način o kojem neću, da ne ulazim u spojlere.


I na kraju, Stargirl, čijoj sam se drugoj sezoni jako radovao i koja… me razočarala. Nije bilo tu ni poletnosti ni energije prve sezone, a bogme ni iskre među likovima. Čitava mi se sezona doimala tako odrađenom i nenadahnutom, od izbora glavnog negativca koji mi je bio nevjerojatno nezanimljiv, što motivacijom, što postupcima, do mnogih trenutaka kad sam imao snažan dojam da nisu znali što s protagonistima ustvari raditi. Sve u svemu: razvodnjeno i zbrčkano. Možda je, doduše, covid odgovoran, jer ovo mi nije jedina serija koja se snimala 2020. i 2021., a koja je na kraju odavala dojam kao da su svima iza kamere misli bile negdje drugdje, a ne na poslu.

Antonija

The Green Knight (redatelj: David Lowery). Ovo je bio jedan od dva filma koja sam najviše iščekivala u novoj godini. Očekivanja su bila velika. Dark fantasy arturijana u kojoj glavni lik nije, po tisućiti put, kralj Arthur, s Davom Patelom u glavnoj ulozi i to u produkciji A24? Kao stvoreno za mene. I film nije razočarao. Kreativno vizualan, mračan, simboličan i čudan, te sporog tempa koji pomaže u razvijanju melankolične atmosfere, film je izrazito magičan. Po mojem mišljenju, odličan prijenos duha legendi u vizualni medij. Odličan pristup arturijani i nadam se da ćemo imati više ovakvih dark fantasy filmova inspiriranih folklorom na izbor.

Fireheart Tiger, Aliette de Bodard. Aliette de Bodard jedna mi je od najdražih autorica, tako da pomno pratim sve što objavljuje. Novela Fireheart Tiger izašla je u veljači ove godine i bila mi je pre-orderana na Kobu, što znači da sam je pročitala odmah čim je izašla. Kratka i vatrena, za samo dva sata čitanja, Fireheart Tiger fantastična je novela inspirirana Vijetnamom prije kolonizacije, u kojoj pratimo život jedne princeze koja se našla u teškoj diplomatskoj situaciji. Njeno je kraljevstvo malo i u opasnosti od napada i kolonizacije od strane većeg, te mora naći mirnu soluciju po kojoj se to neće dogoditi. Stvar je dodatno komplicirana time što je princeza drugog kraljevstva njena bivša ljubav, koju možda nije u potpunosti preboljela, dok, s druge strane, kao da je prati vatra, što je davno buktala i uništila jedan dvor…

Elementalna magija, komplicirani odnosi, razočarana kraljica majka, lezbijke s mačevima, diplomacija i živopisni opisi protkani su u ovoj priči o nasilju, kolonizaciji te pronalaženju unutarnje vrijednosti i samopoštovanja. Apsolutno preporučujem ako želite kratki high fantasy, iako bih osobno voljela da je ova priča bila duža.

The Jasmine Throne, Tasha Suri. Još jedan high fantasy na mojoj listi, The Jasmine Throne inspiriran je indijskom povijesti i legendama, te mi je došao kao melem na ranu od zadnje sezone GoT-a. Princeza Malini kuje zavjeru zrinsko-frankopansku protiv svojeg brata kralja tiranina. Ulovljena u tim planovima, brat je pošalje u zatočeništvo u kulu koja izgleda propisno ukleto i gotički, a čija je povijest brutalno krvava i obilježena najgorim oblikom izdaje. Konstantnoj drogiranoj i u izolaciji, jedina joj je utjeha sluškinja, koja je sve samo ne jednostavna. Priya ima svoju tajnu i prošlost vezanu uz mjesto gdje je princeza zatočena, te moć koju mora skrivati od ostalih.

Izdaje, urote, povratak stare magije, izrazito vizualni i kreativni worldbuilding, magična kuga koja ljude pretvara u biljke, zabranjena ljubav, kompleksni likovi, princeza koja se ne libi napraviti izrazito moralno upitne stvari kako bi došla do svojeg cilja i found family – sve su to elementi koji čine ovaj roman odličnim štivom ili, barem, onim koje je mene izrazito zabavilo i oduševilo.

Ipak, iako je roman i više nego ispunio moja visoka očekivanja, želim ovdje spomenuti kako mi je ipak bio draži jedan drugi high fantasy roman koji se nije bio našao na listi mojih najiščekivanijih djela za 2021.

Riječ je o The Unbroken od C.L. Clark. Donekle tematski sličan The Jasmine Throne, ali posve drukčiji, The Unbroken je high fantasy inspiriran francuskom kolonizacijom sjeverne Afrike. I iako je malo narativno klimav u nekim segmentima za koje vjerujem da su problemi prvog romana, apsolutno me oduševio i zaokupio. Ovo je roman kojem je glavna tematska preokupacija dubinska analiza kolonizacije, točnije negativni aspekti nje u odnosu na koloniziranu zemlju, uključujući to koliko su pobune zapravo krvave, ubitačne i brutalne, uništavajući sve na putu, ne samo neprijatelje protiv kojih se bore već povrijeđuje i one ljude za koje se bore.

Roman prati vojnikinju Touraine koja je bila oteta kao dijete i izdresirana da se bori za carstvo. Sada, odrasla i željna da se dokaže da nije barbarin te da ima pravo na život u carstvu, vraća se u zemlju odakle je potekla, kako bi pomogla ugušiti lokalnu pobunu. Vojska prati princezu Lucu kojoj je ovo također prilika da se dokaže stricu koji vlada kao regent umjesto nje, te nikako da se makne i prepusti joj prijestolje. Ako uspije uništiti pobunu i vratiti mir u ovu pokrajinu, onda računa da se može suprotstaviti stricu i dobiti svoje obećano prijestolje. Touraine, između dva svijeta i neprihvaćena u oba, samo želi pripadati nekamo, a Luca je spremna na sve kako bi dobila svoje carstvo. Uključujući i zabranjenu magiju.

Ovaj me roman apsolutno osvojio i ne izlazi mi iz mozga, ponajviše jer je naglasak na likovima i njihovim kompliciranim odnosima. Ništa u ovoj priči nije jednostavno, ulozi su visoki, ali istovremeno i jako osobni. Izrazito me veseli vidjeti u kojem će se smjeru priča nastaviti.

Plus, mišićave djevojke. To je sve što ću reći.

Remote Control, Nnedi Okorafor. Malo da se i futuristički sf nađe na ovoj listi. Zapravo sam jako malo sf-a čitala ove godine. Nnedi Okorafor obožavam, pa je ovo bio sasvim logičan odabir. Remote Control novela je o smrti i mitovima – točnije, kako nastaju i kako se šire među ljudima. Radnja je relativno jednostavna – Sankofa je mlada djevojka sa zastrašujućom moći koja putuje zemljom u potrazi za nečim što smatra da je razlog njenoj tragediji. Ona kao lik je fantastično izvedena jer je istovremeno izrazito mlada, usamljena, željna obitelji i zaštite… ali i prikazana kao netko uzvišen, nadzemaljski, zaštitnik ostalih te mitska figura kojoj se ostali mole, ali je se i iskonski boje.

Iako je radnja cijelo vrijeme vezana usko uz nju i njeno iskustvo, u pozadini dobivamo tragove veće priče, a svijet ove buduće znanstvenofantastične Afrike je posebice zanimljiv u kontrastu sa Sankofinim putom koji više odgovara starim mitovima i narodnim pričama. Ovo je definitivno jedna od najboljih sf novela koje sam čitala ove godine i apsolutno preporučam da si je nabavite kao audioknjigu – naratorica Adjoa Andoh napravila je tako fantastičan posao da je podigla samu priču iz već odličnih u apsolutno nevjerojatne vode.

Nothing but Blackened Teeth, Cassandra Khaw. Apsolutno sam ljubomorna na jezični stil i bogatstvo rječnika kojim piše Cassandra Khaw. To sam već i prije znala, ali me novela Nothing but Blackened Teeth dodatno podsjetila da postoje autori čije je manipuliranje proznim izričajem na jednoj višoj razini, koju ja vjerojatno nikada neću dostići.

Ovo je nadnaravna horor novela kojoj je moj glavni prigovor da nije roman. Neke priče zaslužuju više prostora, posebice kad su ovako kreativne i mindblowing čudne kao što je ova. Nothing but Blackened Teeth japanski je folk horor u kojem pratimo grupicu prijatelja koji su totalni trainwreck kao osobe i kao društvo, do te mjere da se kao čitatelji pitamo zašto su oni uopće zajedno. Oni naprave grešku koju većina likova u hororu napravi – odu prenoćiti u povijesnu vilu zato što ima status uklete kuće. Kad se ispostavi da je vila zaista ukleta, stvari jako brzo eskaliraju u neočekivanim smjerovima.

Izrazito vizualna i jeziva, ova vam novela pokazuje sve svoje zube u mračnom cereku, prije nego što posve skrenete s razuma.

Ove sam godine čitala puno odličnih horor knjiga (zapravo bih mogla napraviti jednu listu samo za fantastične horore koje sam čitala ove godine) i ova novela definitivno spada među nje, iako ne mogu reći da mi je baš najbolji horor naslov iz 2021. To mjesto pripada My Heart is a Chainsaw, romanu koji je ljubavno pismo slasherima u kojem se autor Stephen Graham Jones hvali kako je najveći fan slashera. Šalu na stranu, My Heart is a Chainsaw me osvojio svojim srcem, strašću i ljubavi prema slasher žanru, ali i glavnom likicom čija je priča emocionalna srž romana.

Jade Daniels ljutita je tinejdžerka koja živi na margini malog uspavanog gradića. Usamljena i s nasilnim ocem, preživljava na konzistentnoj dijeti koja se sastoji od slasher filmova. Onda, jednog dana, izgleda da su njene tajne molitve uslišene kad se u njenoj školi pojav učenica koja je očiti final girl, a svi znamo da ne možemo imati final girl bez slashera. I kad se neobične smrti i nesreće počnu događati u gradu, Jade zna da je u pravu i da je ona jedina osoba koja može pripremiti finalu djevojku za nadolazeći masakr.Humoristična, ali i emocionalna priča koja se bavi teškim temama između redova, My Heart is a Chainsaw raspolovit će vas popola. Apsolutno preporučam čitanje audioknjige, jer je naratorica Cara Gee napravila fenomenalan posao i udahnula maničnu energiju u priču svojom naracijom.

The Route of Ice and Salt, José Luis Zárate. Evo još jedne fantastične horor knjige, koja bi se definitivno našla na popisu najboljeg od horora što sam čitala ove godine. Engleski prijevod meksičkog kultnog naslova što je izašao još davne 1998. godine, riječ je o retellingu Stokerove Dracule. Odnosno, specifično, priča o tome što se događalo na brodu koji je preveo Draculu u Englesku. Glavna preokupacija novele kapetan je broda koji je closeted gay muškarac, te je prvi dio novele izrazito eksplicitna erotska priča o kapetanu koji se trudi potisnuti svoju žudnju prema drugim muškarcima, konkretno mornarima na njegovom brodu, što je postavljeno u kontrastu s drugim dijelom novele, koji se bavi Draculinom žudnjom za krvlju tih istih muškaraca. Rezultat je izrazito atmosferičan i jezoviti gotički horor koji progovara o prirodi čudovišta i homofobiji te koji, unatoč svojoj tragičnoj prirodi, ima u svojoj srži nadu i moment prihvaćanja samog sebe usprkos svijetu koji te želi pregaziti.

Candyman (redateljica: Nia DaCosta). Kao što sam priznala bila u prvom tekstu, originalni Candyman nisam gledala, ali sam se ovom filmu veselila jer je po svemu što sam vidjela o njemu izgledalo kao da će biti odličan horor film. I u puno segmenata mi je bio stvarno dobar, s nekim izrazito kreativnim smrtima. Glumci su također bili fantastični i talentirani. Tako da mi je generalno bio zabavan i dobro provedeno vrijeme, ali nekako sam očekivala više od njega. Neke su mi stvari bile upitne, a priča pomalo površna i nedovoljno razrađena te nelogična u nekim segmentima. Što je šteta, jer vidim i kužim što su htjeli postići, ali egzekucija istog je ispala definitivno klimavom. Možda je jednostavno problem što sam očekivala novi Us, a to je teško nadmašiti.

Ako bih trebala odrediti koji mi je bio najbolji horor film izašao ove godine, onda bih tu titulu definitivno dala filmu Censor (redateljica Prano Bailey-Bond). Ovaj psihološki horor bavi se cenzurom hororaca za vrijeme “Video Nasty” kontroverze u Velikoj Britaniji osamdesetih godina, i potragom cenzorice Enid za njenom nestalom sestrom kad do nje jednog dana dođe film koji se jezovito preklapa s njenim sjećanjem na dan kad joj je sestra nestala.

Apsolutno brutalan prikaz psihičkog raspada osobe koja samo potiskuje sve emocije, s odličnom kritikom cenzure, represije i konzervativnog društva koje propisuje što je prikladno, a što neprikladno, ovaj je film, rekla bih, izrazito aktualan, a da ne spominjem odlično napisan.

Vesna

Prvi put kad budem opet mogla nešto cosplayati među ljudima. Okej, ovo je bila duga godina, i iskreno, više ne ni ne sjećam jesam li išta cosplayala ove godine. Vjerojatno ne. Tako da, potpiši crtu i prenosi dalje. (Počela sam lagano raditi na najdražem mi predstojećem cosplayu za neku sljedeću godinu, priznajem, tako da ipak ima još života u meni.)

Prvi put kad odem opet u kino gledati neku Disney grozotu. Mislim da sam bila u kinu dvaput ove godine, a Antonija je odbila gledati jedina dva Disneya koja mi se gledalo, tako da niš od toga. Ali gledala sam jedan DC u kinu, i bilo je super. (Antonijina opaska: gledale smo čak tri filma u kinu, nisam ja kriva što nije bilo zanimljivih filmova za te pare.)

Prvo književno predstavljanje Krasne zemlje. Mislim da je bilo online. Težak je život. Nije bilo loše, ali nije bilo ono što sam očekivala.

Prvi kviz na nekom konu uživo, dovraga. Ako za jednu točku imam što napisati, to je ova točka. Rikon 2021. bio je jedna od svijetlih točaka (ponavljanje, op. ur.) ove geekovske godine, i bio je fantastičan. A na kraju sam i napisala priču (za Morinu kutiju!) s konovskim kvizom kao jednom od okosnica, tako da mislim da je ovo bilo sasvim u redu.

Čitanje space opere. Ups. Moj bed. Nije se dogodilo.

Upoznavanje aktualne NaNo Croatia ekipe uživo. Uspjeli smo!!! Konačno, ove jeseni. I bilo je prekrasno. Malo smo se smrznuli (jer pandemija), ali bilo je super. (Mašem!)

Pattinsonov Batman definitivno nije došao u 2021, tako da to ostaje. No, iskoristit ću priliku da dodam dvije stvari koje su me dosta podigle krajem ove beskrajno čudne, druge pandemijske godine: bonus unosi, Wheel of Time (prva sezona serije) i The Witcher (druga sezona serije). Prestala sam čitati high/epic fantasy negdje sredinom dvijetisućitih, i s dobrim razlozima, ali odrasla sam kao Tolkienovka i izgleda da mi još uvijek fali ta vrsta podražaja. Nisam čitala ni jedan ni drugi serijal, i ne planiram, hvala na pitanju, ali moram priznati da su ove dvije sezone – prva WoTa i druga Witchera – na neki fuuuul čudan način ispale točno ono što mi je trebalo krajem ove godine. Iako je veći dio epizoda WoTa očito pisala neka ful pripravnička scenaristička ekipa (čak ni ja ne pišem tako loše), a barem zadnju epizodu i režirala, svejedno, kad je sezona završila, totalno sam imala filing da su rane dvijetisućite i da se pripremam na izlazak iz Teatro Fenicea nakon drugog ili trećeg gledanja FotRa. To je stvarno bio lijep osjećaj. A što se Witchera tiče, jedna stvar koju doista volim u fantasyju su ženski likovi (koji ne prolaze eksploatativna sranja), a Witcher je… well. Ima tipa jednog i pol (relevantnog) muškog lika, i iz nekog ful bizarnog razloga druga se sezona fokusirala na odnos između oca i usvojene kćeri i bila sam totalno oduševljena. Ne, još uvijek nije bila tako kul kao prva sezona. Ali bila je ekstra kul.


Tako da, čak i ako ne budemo pisali čemu se veselimo u predstojećoj nam, trećoj pandemijskoj godini, svejedno u nju ulazim s nekakvom čudnom fandomsko-geekovskom nadom, i to ne onako slijepo kao Sarah C., ali svejedno… lijepo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: