Kad bi s mora došle nevere, govorilo se da na njima stiže visoka žena odjevena samo u bijelu pjenu. Jahala je u kočiji od valova koju su vukli podivljali galebovi i pjevala kako je vjetar zviždao. Nitko nije točno znao zašto se pojavljuje. Neki su rekli da dolazi po duše utopljenih, dok su drugi tvrdili da želi njihova tijela.

Perica Mriža nije vjerovao u te priče. Bio je on snažan momak, spretan u rukama i brz na smijehu. Njegovo je mišljenje bilo da u moru nema ni žene ni ikoga drugoga tko bi polagao pravo na duše i tijela umrlih.

“Ribe te izidu”, rekao je, “i to je to. Ima vala, galeba, vitra i kiše – i to je sve.”

Svi su njegovi prijatelji zaE!kali i ispili svoje bevande, rugajući sve svakome tko je rekao da ima ičega osim onoga što je Perica nabrojao. Tako je barem bilo dok je vrijeme bilo dobro. No kad bi stigle nevere, govorili bi Perici da umukne više jednom i ne ide vanka. Jer Perica se taman bio nasmijao onima vjernijima i rekao da će pronaći ženu u neveri, ako je ima.

“Munjen si ka i ćaća ti”, rekli su, “i skončat ćeš gadno ka i on.”

Peričin je otac jednom isplovio za bonace, iako je znao da se vjetar mijenja, i nije se vratio. Noću je okrenulo na neveru i svi su rekli da se utopio. Nitko se nije točno sjećao zašto je uopće otišao na more u taj sat, a Peričina im mater nije htjela reći.

Perica se zato naljutio na riječi svojih kompanjona, pa im je rekao: “More bit da da, more bit da ne, ka i on.”

Jer Perica je, negdje u drobu, vjerovao da postoji dobar razlog što mu je otac isplovio onaj dan te da će se jednom vratiti. Dotad je Perica živio s materom i nije se dao ženiti, kako ne bi morao prepolavljati pažnju. No jedna mu je cura ipak zapela za oko; zvala se Roza Bukarica i bila je kći vlasnika konobe.

“Eno,” rekao je Perica kompanjonima, “Roza mi se ne smije šta želim ća.”

Ali razlog zašto se Roza nije smijala bio je taj što su joj oči bile pune suza. I njoj je bilo stalo do Perice te nije bila sigurna bi li bilo bolje da ode i ne vrati joj se, ili da se vrati, a i dalje je ne bude htio ženiti.

“Kad uvik radiš šta oćeš”, rekla je Roza, a kako Perica nije bio siguran je li to optužba ili dopuštenje, odlučio je to shvatiti kao potonje.

“Da znaš da oću,” rekao je, “a ako ima žene u neveri, donit ću ti njene perle, Roza.”

“Da nam je to vidit!” zabavljeno je riknula čitava konoba.

No kako je vani bio mrkli mrak, veselje se doskora stišalo. Čaše s bevandama povučene su bliže, a bijes se jače rasplamsao u Perice Mriže. Dohvatio je boršu s klupe i jaketu s klina, pa otišao van bez ijedne riječi. Onda su svi zagrintali jedni drugima.

“Nismo ga smili zaebavat”, rekli su. “Znamo kaki je. Ka ćaća. Sad će si navalit neku nesriću na vrat, a mi ćemo se ždrat. I ko će reći njegovoj materi?”

“Mone stare”, rekla je Roza i sad je stvarno plakala. “Pa tecite i vratite ga!”

Tako ih je čitavo tuce otišlo van, unatoč neveri. No, koliko god su brzo trčali i koliko god su dovikivali i gledali unaokolo, Perice nisu našli. Konačno su se vratili u konobu, pokisli kao miševi i grezog raspoloženja.

“Vidi nas, Rozice”, rekli su. “A čemu? Perice nema, a nema ni nama ševe kad nam žene vide što smo načinili od jaketa.”

“Kvragu i vaše ševe, i žene, i jakete”, rekla je Roza. “Iden ja za njin i naći ću ga di vi tukci niste.”

Na to je uzela samo plet, prebacila ga preko ramena, pa iz konobe izašla u neveru.

Ujutro su Pericu Mrižu našli kako sam samcat sjedi na groti i pljuje u more. Lice mu je imalo izraz nekoga probuđenog triskom koju je zaslužio, ali nije htio reći što je radio čitave noći. Kad je, međutim, čuo da je Roza otišla za njim, odmahnuo je glavom.

“Nisan je vidija”, rekao je. “Di je sad?”

Svi su se tada obrnuli ovamo i onamo, ali Roze nije bilo među njima. Otišli su je tražiti uz i niz obalu, pa čak i u stjenovitu šumu iza sela. Nigdje je nije bilo, osim što je jedna od žena pronašla Rozin plet. Burin ga je ovio oko drače koja je rasla iz grote tako strme da nitko nije mogao do njega.

“E, to je to”, rekli su. “Pala je u more i tvoje su je ribe izile.”

I nekako su svi bili mišljenja da je Perica Mriža kriv što je Roza izašla u neveru i nije se vratila, što baš i nije bilo skroz fer.

“Baš nisu”, rekao je Perica. “Neverina ju je uzela, jadna li joj mati.”

“Koga to beštimaš?” upitali su.

“Ženu onu u neveri”, rekao je Perica, a kad su se opet htjeli nasmijati, ustao je i priznao: “Vidija sam je juče, mada kratko.”

Onda su ribari digli larmu kakva se dugo nije čula. Neki su rekli da je konačno uvidio istinu u starim pričama, dok su drugi mislili da je pomanitao. Treći su samo htjeli znati kako izgleda i je li htjela njegovu dušu ili tijelo.

“Šta ste munjeni?” rekao je Perica ovima zadnjima. “Nisam se utopija, a nju boli ona stvar za žive. Ali visoka je i bokun od žene. Ima perle oko vrata i karocu koju vuku galebi. A ima i škuriju od jegulja i mrižu od lažine u koju skuplja ulov.”

Onda je podigao košulju da vide gdje ga je bič od jegulja dohvatio.

“Pobiga san,” rekao je, “ali bojin se da Roza ni bila tako brza. Mada ne razumin šta će joj ona. A sad oću znat ko je od vas sinoć bija tamo, a ni ju zaustavio?”

Onda su izdvojili sve ono tuce ljudi, a Perica im je pljunuo pod noge i rekao da su jednako krivi za Rozinu nesreću. Poslao je doma one koji su imali djecu ili bolesne roditelje za koje su se morali brinuti, tako da su ostala samo trojica.

Njima je rekao: “Vi ćete poć sa mnom. Naćemo Rozu il krepat.”

A kako je i on imao stariju mater, preporučio ju je svom najboljem prijatelju, za slučaj da se desi ono potonje. Zatim su četvorica muškaraca ušla u barku, jer je Perica tvrdio da Neverinine zemlje leže preko mora, u smjeru kamo je nestao njegov otac.

“Misliš da ju je i on poša tražit?” upitali su ga, ali Perica nije znao.

“Mati mi neće reć”, kazao je. “Znam jedino da je nevera prošla, a vitar se umirija, pa nećemo imat pegulu ka on.”

Tako su primili vesla i brodili preko mora čitav dan, dok gotovo nije pala noć. Taman što se sunce počelo sklanjati na zapad, ugledali su otok koji je bio jedva što više od grote. Na njemu nije bilo ni vlati trave, ni zrna pijeska. No bili su zahvalni za nešto čvrstoga tla na kojemu mogu odspavati.

Dok su oni tako snivali, digao se mjesec, a s njim je došla i plima. Nježno je uzela čovjeka što je spavao najbliže moru te ga utopila dok je sanjao. Onda se more raspolutilo i iz dubina je stigla Neverina, kapajući slanom vodom.

Tiho je uhvatila potrbuške plutajućega čovjeka u svoju mrežu od morske trave. No taman što se okrenula da pođe, Perica je otvorio oči do kraja. Odjednom je u grlu našao glas i njime oblikovao zaziv koji još nikad nije čuo, osim ako ga nisu pojali kao djeca i zaboravili.

“Neverina, Neverina, moru leđa ti okreni;
sjajnih perli tako puna, obrni se sada meni!”

Neverina je uistinu stala u mjestu i okrenula se da upita Pericu: “Tko si ti što me zoveš tim drevnim riječima?”

“Perica Mriža”, rekao je Perica. “Išćem svoju jubav, Rozu Bukaricu. Mislin da si je uzela za se, kontra starih pravica koje ti davaju samo mrtve, al ne i žive.”

Neverina je neko vrijeme razmatrala ovu optužbu, dok se pjena što joj je tvorila haljinu polako osipala, otkrivajući sve više njezina nezemaljskog tijela.

“Doista, jesam”, konačno je rekla. “A ona je pristala biti mojom kćeri. Sad živi u mojoj palači, odjevena u ponoćne magle, s papučama od bijele tuljanice na nogama i koraljima u kosi. I puno je sretnija nego što je ikad bila s tobom.”

“Šta nemaš vlastite ćeri,” upitao je Perica, “vengo moraš krast naše?”

“Moja je kći otišla”, rekla je Neverina, a s tim je riječima i sama nestala, zajedno s Peričinim utopljenim drugom.

Perica je tada probudio ostalu dvojicu, pa im ispričao sve što je otkrio. Da nije bilo praznoga mjesta na kojem je do maloprije spavao četvrti među njima, ne bi mu povjerovali. Međutim, kako mu nigdje na groti nije bilo ni traga ni glasa, znali su da ga je Neverina doista uzela. Konačno su upitali Pericu što im je činiti.

“Moramo nać Neverininu ćer”, rekao je. “Možda onda pusti Rozu.”

I tako su ponovno zaplovili, pa putovali čitav dan dok nisu došli do novoga otoka. Taj se od onoga prvog razlikovao koliko je god to moguće, jer je bio načinjen sav od pijeska. Unatoč tomu, na njemu su rasla visoka stabla, a svako je rađalo bilo cvijećem bilo plodovima. Tako je čitav otok mirisao na raj koji je i bio.

Tri su se muškarca pogostila voćem i legla da spavaju. Taman kad se mjesec uzdigao, iz srca otoka stigao je zmijan koji je proždro drugoga Peričinog druga dok je ležao i sanjao o boljem životu. Kad je otvorio usta da pojede i Pericu, ovaj se probudio iz sna i začuo glas što je šumio poput pjene na kamenju.

“Stani, ljubavi moja,” prozbori netko, “ne dopuštam ti da izjedeš moga brata, iako te ljubim svim srcem i zauvijek.”

Perica je tada otvorio oči. Pred sobom je ugledao djevu nezemaljskog sjaja. koja je nosila samo beskrajne niske bisera što su joj prekrivali čitavo tijelo. Pored nje se savio najveći zmijan kojeg je Perica u životu vidio. Djeva je položila ruku na zmijanovu glavu te se okrenula da s njim ode dalje.

No Peričin se jezik ponovno probudio sam od sebe te je zapojao drevni zaziv:

“Sjajna perlo, sjajna perlo, moru leđa ti okreni,
vedro neka ti je čelo, obrni se sada meni!”

Zastala je i okrenula mu se: “Zašto me zoveš tim starim riječima?”

“Zašto si me nazvala bratom?” uzvratio je pitanjem na pitanje.

“Zato što je istina,” rekla je. “Ti i ja imamo istog oca, mada ne i istu majku. Tvoja je puka smrtnica, pa si i ti takav. No moja je majka Neverina, a ja sam joj kći.”

“Onda tebe išćem”, rekao je Perica, ne raspitujući se toga trena ništa više o svome ocu. Ta ništa mu takvo znanje ne bi koristilo znanje u potrazi za Rozom, a moglo bi ga omesti.

Sjajna se djeva – koju on za sebe prozva Biserkom – osmjehnula i kimnula. No zmijan se vinuo visoko u nebo i opleo oko nje, tako da je Perica viknuo od prepasti, bojeći se za njezin život.

“Ne brini za mene,” rekla je Biserka Perici, “jer moj ljubljeni ne bi povrijedio ni koščicu moga tijela. Ako mi ne vjeruješ, pogledaj u onaj tamo zdenac.”

A kad je Perica pogledao u zdenac, nije vidio samo sebe i biserima obremenjenu djevu. Oko nje je ruke ovijao naočit mladić čija je koža bila nalik bijelim kitovima, a oči zelene poput mora u podne. Onda je znao da je zmijan tek izvanjski lik u koji je začaran pojedinac inače ljudskoga porijekla.

“Ostat će takav dok se ne vrati kamen kojim se jedino može prekinuti čarolija na mome dragome”, rekla je Biserka.

Odgovarajući na njegovo pitanje, rekla je Perici da se kamen nalazi u želucu beskrilnog anđela. Taj kamen jedini je imao moći da zmijana ponovno pretvori u Nerejevića, koji je bio pod kletvom otkad je izabrao Biserku za svoju ljubljenu, a ne sirenu koja ga je snubila. Biserkina majka, međutim, nije željela zmijana za zeta, zbog čega je kći otišla s Neverininih dvora.

S tim riječima na usnama i ona je ostavila Pericu, na kojega je sad pao zadatak probuditi svoga posljednjega druga i uvjeriti u sve što se zbilo. Vidjevši da je još jedan među njima zauvijek otišao s ovoga svijeta, čovjek se počeo tresti od glave do pete. Perica ga je podsjetio da je i on kriv za Rozinu otmicu te ga konačno nagovorio da krenu dalje.

Putovali su nadaleko i naširoko dok nisu stigli do otoka tako zelenog od trave da se jedva vidio u morskim strujama. Čim su mu prišli, Peričin je drug iskočio iz barke. Kako je dotaknuo sočnu travu, tako je bio sažgan u prah i pepeo. Perica se stoga sustegnuo da ga slijedi.

Tada je pristigao anđeo, krasan i izgarajući od bijesa, zbog čega je otok i bio smrtonosan. Srećom, njegova srdžba nije mogla zaći na more, jer nije imao krila da poleti. Vidjevši da ne može do Perice u njegovoj barci, okrenuo se da ode.

Perica tada još jednom izgovori zaziv, govoreći mu:

“Moj anđele, moj anđele, moru leđa ti okreni,
tako blistav poput perle, obrni se sada meni!”

Čim je to izrekao, anđeo ga je poslušao, ali njegova srdžba nije bila utišana, nego možda još i veća što mu Perica upravlja koracima.

“Zašto me zazivaš tim drevnim riječima, ništavni smrtniče?” upitao je užganih očiju.

“Trebam kam iz tvog droba, da Nerejeviću vratim njegov stvarni lik, da Neverininu ćer vratim materi, da se meni vrati moja Roza Bukarica.”

Anđeo mu je odgovorio: “Od kamena ću se rastati tek kad ponovno dobijem svoja krila”, pa se s tim riječima vratio otkud je i došao, tako da ga se Perica više nije usudio dozvati.

Onda Perica Mriža zapadne u duboki očaj, jer je izgubio sve drugare i sam više nije imao snage veslati, čak i da je znao kamo poći, što nije. Stoga je legao na dno barke i pustio da ga bure i plime nose amo i tamo, da ga kiše peru, a sunce oprži i osuši.

Nakon nebrojenoga vremena, barka je stala na nisku obalu od šljunka gdje se zaglavila i dalje nije mogla. No Perica je bio preslab da ustane i pođe vidjeti gdje se obreo. Umjesto toga, gledao je u nebo i čekao vlastiti kraj, da se uzdigne gore među oblake ili propadne u paklene vatre kad barka istrune.

Možda bi mu kraj došao brzo, a možda i sporo, ali sudbina je odredila da Pericu pronađe neki stari barba što je sam živio u straćari na šljunkovitoj obali. Starac se sažalio nad njime te ga je odnio u svoj dom. Tamo ga je hranio ribljom juhom dok Perici nije bilo bolje, pa je opet mogao plakati.

Barba ga upita: “Šta cmoljiš, mali?”

Perica mu tad ispriča sve što se dogodilo, i kako mora pronaći anđelova krila, iako ne zna ni gdje su ni kako da do njih dođe, čak i kad bi ih uspio naći.

“Onda te dobra srića dovela meni”, rekao je starac. “Jerbo ja znam odgovor na oba pitanja.”

Ispričao je Perici da su krila svako u po jednoj palači dvojice konzula što su vladala obližnjim gradom. Nekoć su na prevaru naveli anđela da im preda krila kako bi ih čuvali. No kad se anđeo vratio po njih, odbili su mu ih vratiti, jer su krila donosila sreću i povoljne vjetrove gradu. Anđela su bacili na otok, gdje je postao bjesomučan, premda je ranije bio ljubazno biće.

“I ja san ga potražija kad sam tija ispunit si želju”, rekao je barba. “Al već je bija bez krila i tražija je da mu ih nađen.”

“Šta ih nisi uzea kad si zna di su?” upitao je Perica.

Starac mu je objasnio da je jednoj osobi nemoguće da ih uzme. Dva su ih konzula držala razdvojene i pronosila gradom na različite dane. Tako bi, ako netko i uzme jedno, oko drugoga udvostručili straže da se ne može do njega. Mnogi su ljudi, i stari i mladi, pokušali doći do krila, a kosti su im ležale u hrpama oko konzulskih palača. Zato je starac čekao pravi trenutak i voljnoga pomoćnika.

“Pomoću ti”, rekao je Perica. “Samo mi reci šta da učinin.”

Starac je objasnio kako mogu ispuniti namjeravano, pa su sljedećega dana zajedno otišli iz straćare. Bila je nedjelja, kad se jedno od dvaju krila pronosilo gradom. Starac je otišao na ulicu i sakrio se među ljude. Perica je pak otišao do palače konzula koji je te nedjelje čuvao svoje krilo.

Perica se predstavio kao stranac. Rekao je konzulu da je čuo za njih dvojicu koji su svaki imali po jedan par anđeoskih krila. Kako ga je starac podučio, Perica je izrazio sumnju da se radi o jednoj polovici para, koju pokazuju u različita vremena – jer, tko bi mogao imati cigli par anđeoskih krila? Konzul ga je tada htio razuvjeriti, pa dok je njegov parnjak pronosio jedno krilo duž gradskih ulica, on je poveo Pericu u kulu gdje su držali drugo.

Kad je kucnuo pravi čas, koji su prepoznali po bijelome pijevcu što se oglasio u podne, stari je barba pograbio krilo koje su pronosili ulicom, a Perica ono što je stajalo u kuli. Onda se svaki od njih pomoću krila dao u trk tako da ih nikakva potjera, ma koliko hitra bila, nije uspjela dostići. Konačno su se našli na šljunčanoj obali mora. Krila su povezali zajedno kako ne bi odletjela, stavili ih u Peričinu barku, pa pohitali do travnatoga otoka gdje je živio srditi anđeo.

Dozvali su ga drevnim zazivom i on je došao, premda nevoljko. No kad su oslobodili krila, ona su se ponovno spojila s anđelovim leđima te se sav njegov bijes istom raspršio. Na to se anđeo pretvorio u bijelu pticu i vinuo se put neba, gdje mu je pravi dom – ali nije zaboravio na njihovu nagradu. U letu je ispustio zlatni kamen koji je stao propadati kroza zrak prema moru.

Pericu i starca to je zateklo. Srećom su bili dovoljno pribrani da dohvate mrežu koju su bacili u more i njome uhvate kamen prije negoli je potonuo. No više nego zbog kamena bili su sada začuđeni i sretni zbog drugoga. Jer, pokret kojim su bacili mrežu bio je istovjetan i tek su po tome shvatili da su otac i sin.

Perica je zaridao i obisnuo se ocu oko vrata, pa ga upitao kako je moguće da su se našli nakon svih tih godina. A prošlo ih je već toliko da su se obojica izmijenila do neprepoznatljivosti. Barba je tada pognuo glavu od srama i ispričao Perici svoju priču.

“Bija san tukac i mona, Perice. Jedino šta sam tija je rišiti se štrapace i tarmata. Želija san život u slasti i lasti.”

I tako je otišao dok je Perica još bio dojenče, moliti Neverinu da mu otvori dveri svoga carstva, gdje je sve lagodno i bogato. Ona ga je pustila da joj služi sve dok od njega nije dobila kćer Biserku koju je htjela, jer joj nije stalo do živih ljudi čije meso propada. Bacila ga je daleko na pučinu, da nije znao gdje je niti kako da se vrati. Stoga je otišao potražiti anđela i zamoliti ga da mu pokaže put doma. Nažalost je već bilo prekasno, jer anđeo već nije imao krila nego je bjesnio i tražio da mu se vrate.

Perica je tada oprostio ocu, pa su se izmirili i pošli do otoka od pijeska. Tamo su zlatni kamen stavili u ruku Peričine sestre. Biserka ga je dala zmijanu da ga pojede, na što ih je sve zaslijepilo silno svjetlo. Kad se razišlo, pred njima je stajao Nerejević, u svome pravom liku, kože nalik bijelim kitovima, a očiju zelenih poput mora u podne.

Zatim su, prema Biserkinim uputama, svi zajedno otplovili do grote u moru koja je bila najbrži put da se dođe do Neverininih dvora. Kad su ih našli, Perica i otac mu umuknuše od velikoga čuda. Bijaše to čudesno zdanje sa stupovima od mramora i krovom od gustih tamnih oblaka kroz koje su prosijavale munje. Pod bijaše od stakla i dragulja te im se činilo da hodaju po zraku, a ne po tlu.

No dvori su bili ukrašeni na način od kojeg bi čak i odrastao čovjek prolio koju suzu. Između svaka dva stupa bili su, kao na nevidljivim konopcima, obješeni muškarci i žene – nekoć živi, a sad izvinuti u razne čudne oblike i različito očuvani solju. Smrada, začudo nije bilo: možda su ga vjetrovi odnijeli nekamo daleko, da mori žive ljude.

Unatoč takvim prizorima, prišli su ravno Neverininu prijestolju. Tamo je, njoj zdesna, Perica konačno ugledao svoju Rozu Bukaricu. Bila je odjevena u ponoćne magle, s papučama od bijele tuljanice na nogama i koraljima u kosi. No čim ga je ugledala, skinula je sve to sa sebe i obavila mu ruke oko vrata, pa ga poljubila slanim usnama.

“Vratio si mi kćer,” rekla je Neverina Perici, primajući za ruku Biserku i Nerejevića, “a u isto si mi vrijeme podario sina. Za kćer ti vraćam tvoju Rozu, a sam mi reci što želiš za sina?”

Perica je prvo pomislio da neće tražiti ništa, ali se uto sjetio svog obećanja, pa je ipak rekao: “Ne bilo vam po zapovidi, gospo Neverina, obeća san ženit Rozu s vašin perlama oko njena vrata.”

Onda je Neverina skinula perle i poklonila ih Rozi, poljubila je u čelo i rekla: “Bila si mi dobra kći ovo kratko vrijeme. Stoga te blagoslivljam da nijedno tvoje dijete neće stradati u neveri, ma koliko olujna bila.”

S tim riječima ih je otpustila, pa su se preko morskih bespuća vratili svome selu.

Kako je već bila noć, ribari im nisu povjerovali kad su rekli tko se to vratio. Pomislili su da se radi o nekim utvarama ili duhovima što su se digli iz mora. Stoga su svi troje do jutra ostali zaključani u svjetioniku.

Kad se sljedećega dana otkrilo da su uistinu oni koji su rekli da jesu, čuđenju i veselju nije bilo kraja. Peričina majka nije znala koga prije da zagrli, ali konačno se odlučila za Rozu, kojoj to bijaše najpotrebnije. Perici je pak položila cjelov blagoslova na čelo, a s davno izgubljenim mužem još se neko vrijeme samo gledala, dok se nije navikla da se vratio.

Odmah se priredila velika gozba te su Pericu i Rozu već isti dan oženili.

I ja sam tamo bila i mogu potvrditi da je nosila Neverinine perle oko vrata. A prema onome što mi kažu, nijedno od njihove djece nikad nije imalo nesreću na moru, a bome ni djeca njihove djece. Ako mi ne virujete, odite sami vidit.

---

© 2021. Srebrenka Peregrin

Srebrenka Peregrin je otkad pamti zaljubljena u jezik i priče, pa piše, prevodi i pripovijeda. Posljednjih godina objavljuje kratke priče na hrvatskom i engleskom. Nezaboravne 2020. izašle su joj “Bajkarice” – zbirka bajki i legendi koju je napisala s prijateljicom pripovjedačicom Erikom – za kojima su ove godine uslijedili i “Bajkari”. S tinejdžerima dvonošcima i udomljenim četveronošcima živi i radi u Zagrebu, a nevere su joj srcu prirasle tijekom odrastanja na Jadranu.

Priča Neverina objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ono što nas stalno i iznova oduševljava kod Srebrenke su bajke koje prate sva stara pravila, ali i dalje uspijevaju biti sve samo ne staromodne.