Tri patuljka u kaputu, ili kako organizirati uspješnu konvenciju – Chiara Pumper

Tri patuljka u kaputu, ili kako organizirati uspješnu konvenciju – Chiara Pumper

Branimir Novak imao je 36 godina, od kojih je posljednje tri proveo potpuno sijed. 

Otprilike isto toliko godina, potpuno slučajno, proveo je kao predsjednik Odbora za organizaciju SFerakona.

Vrata dvorane otvorila su se uz škripanje, i rijeka uzvanika ulila se u prostoriju,

“Dobro, dobro, smirite se sad…”

“Pustite da prođem!“

“Pazi na noge!“

 Branimir je stisnuo čeljust kako se ne bi počeo primati za glavu. Žamor mu je već počeo stvarati glavobolju.

Na brzinu je prebrojao predstavnike frakcija. Hudrurum je, predvidljivo, ponovno ponio svoju bojnu sjekiru, a Less je u kosu zataknuo jesensko lišće. Iget je na ulazu pažljivo obrisao kopita. Bezglavi Josip prošao je izravno kroz zid, i potom glavom slučajno bubnuo u luster. Dugi red bića nastavljao se dalje, i dalje, sve dok najveća predavaonica nije bila popunjena i do posljednjeg mjesta.

Branimir je virnuo prema vratima. Predstavnik Orkova (kojeg su svi jednostavno zvali Ork – imena ili nije imao, ili ga nije znao izgovoriti na jeziku poznatom drugima) ostao je sjediti pred vratima, a minotaur (kako se ono zvaše?) stajao je, protežući noge, iza posljednjeg reda. Osim njih dvojice, činilo se kako su svi ostali pronašli odgovarajuće mjesto.

Uzdahnuo je.

“Dobra večer svima!” najavio je, pa pričekao da se žamor utiša dovoljno da može nastaviti bez prekida. Uskoro su oči svih prisutnih bile još jednom uperene prema njemu. Pročistio je grlo.

“Zahvaljujem vam što se se odazvali u ovolikom broju.” Iako se ne bih žalio ni da vas je manje. “Kao što znate, naša je uloga veoma važna za održavanje sajma, budući da su upravo pravila koja donesemo temelj na kojem počiva sigurnost svih naših posjetitelja. Od iznimne je važnosti da se sastajemo ovdje, spremni surađivati, kolegijalni i dobre volje…”

“Daj skrati!”

“… kako bismo svima osigurali jednak, zadovoljavajući doživljaj. Dakle….”

“Prijeđi na stvar!”

Uzdahnuo je. Stisnuo usne. Izdahnuo. “Naravno.”

Bez daljnjeg odugovlačenja posegnuo je za snopom papira u svojoj torbi. S treskom su pali na katedru, na što je nekoliko članova zagunđalo u znak prigovora. “Od prošle godine morali smo uvesti neke preinake”, pokušao ih je nadglasati Branimir, “kako ne bismo imali još incidenata iste vrste.”

“Kako bismo otvorili prostor za nove!”

Prostorija je eruptirala u smijeh. Vilenjak u prvoj klupi zatresao je glavom, s izrazom umorne rezignacije na licu. Branimir ga nije mogao kriviti.

“No, uvijek postoji prostor za poboljšanja, dakako…” promrmljao je, pa ponovno pročistio grlo. Razmislio, izvadio bočicu s vodom i popio polovicu odjednom. Do tad se buka barem djelomično stišala. “Dakle, da počnemo…” Pogledom je preletio preko ispisanih stranica. Odakle uopće početi? Da krene od osnova? “Na konvenciji koja će se održati nužno je, prije svega, držati se svih legalnih smjernica.”

“To već znamo!”

Branimir podigne pogled s papira tek dovoljno dugo da pogledom prostrijeli Karpova. Nikad mu neće biti jasno zašto je vampirska frakcija izabrala dvjestogodišnje derište za predstavnika, ali… eh, ionako nije na njemu da bira.

“To se, napominjem, odnosi na sve zakone, ne samo na ljudske.” Na uznemireni uzvik koji se prolomio dvoranom, predsjednik je samo podigao ruku. “Dakako da ljudi, kao ugrožena skupina i domaćini konvencije, imaju prednost, ali ne smijemo zaboraviti ni na posjetitelje drugačijih potreba. Ukoliko postoje razlike između dva suprotstavljena zakona…” Pokretom ruke zaustavi barem troje prosvjednika. “…O odgovarajućem kompromisu možemo odlučiti na zasebnom sastanku, vrijeme i datum kojeg ćemo dogovoriti na kraju ovog zasjedanja. Je li to u redu?”

Prosvjednici, zasad mirni, ponovno sjednu na mjesto. Karpov se još jače namršti. Branimir lijeno zirne u njegovu smjeru.

“Budući da se čini kako kolega Karpov ima nekih nedoumica, predlažem da počnemo s frakcijom vampira i srodnih vrsta.”

Dok je govorio, okrene nekoliko stranica.

“Odjel za donaciju krvi u sklopu Crvenog križa nalazi se u paviljonu 12c. Odjel za donaciju krvi u svrhu prehrane krvožednih vrsta nalazi se u paviljonu 10a. Molimo da ne miješate svoje zalogaje i volontere, hvala.”

Komentar izazove val burnih reakcija, od kojih su najglasniji brojni komentari o diskriminaciji na osnovi načina prehrane. Branimir odmahne glavom. “Gospodo, molim vas!“

“Kakav bezobrazluk!“

“Ma pokazat’ ću ti krvožedan!“

Krvožedni se“, grakne Branimir, “u ovom kontekstu navodi samo kao način prehrane, ne kao karakteristika ili crta osobnosti!” Iako bi, s obzirom na reakciju, posve dobro odgovaralo i ovo drugo.

Komentari se na to ponešto primire, i većina publike ponovno zašuti. Iz pozadine se, međutim, i dalje čulo tiho mrmljanje.

“Ma čista diskriminacija, pa ja to godinama govorim. I nama su napravili istu stvar…” 

“Ma pričaj mi o tome, još se sjećam onog skandala pred par godina s dvorcem na napuhavanje…”

Branimir uzdahne. Stisne usnice. Izdahne. 

“Hudrurume, skala minimalne visine na ulazu na neke atrakcije nije povod za tužbu na osnovi rasizma, već mjera nužna za vašu sigurnost. To pravilo i dalje čvrsto stoji. TAKOĐER, Wimzaag”, on prekine prosvjede i prije no što su započeli, “tri gnoma u jednom kaputu i dalje plaćaju tri ulaznice, a ne jednu.”

“Vidiš što sam ti pričao!” zatuli glas ispod razine stola. Patuljak do njega zatrese glavom, nježno milujući svoju sjekiru.

“Hadrurum, isto vrijedi i za vas – dva patuljka u jednom kaputu plaćaju dvije ulaznice, ne jednu.”

Hadrurum otvori usta.

 “Ne, jedan patuljak u dva, tri kaputa plaća jednu ulaznicu.” Branimir zaškilji prema njemu. “Osim ako kaput nije umotani patuljak.”

Hadrurum zatvori usta.

“Ali dobro si me podsjetio.” Ponovno se obrati svima. “Oružje u sklopu cosplaya dozvoljeno je, dok god nije pravo oružje, dakle dokle god njime nije moguće nekoga povrijediti.”

“Ali to je svrha oružja!!!” krikne glas iz gornjeg desnog kuta.

“Što se direktno kosi sa svrhom ove konvencije!” Branimir osjeti kako mu se sijede vlasi šire i ispod vlasišta. 

Može li mozak tim putem naglo ostarjeti i odumrijeti?

“Svrha ove konvencije je zabava! Ne vidim kako da se zabavim bez svojih oštrica!”

Po mogućnosti negdje usred ovog razgovora.

“Haniele, znam da kao paladin osjećaš moralnu obvezu brinuti se za sigurnost prisutnih, međutim, to će biti mnogo lakše izvesti ukoliko odmah zabranimo sve vrste oružja.”

Haniel se samo dodatno smrkne. Predsjednik ga zasad odluči ignorirati.

“Također, kad smo već kod oružja…” Okrene stranicu. “Aha. Svi oštri dijelovi nečije osobe, na što mislim – ali se ne ograničavam – na kandže, kliješta, zube, otrovne bodlje, omamljujuće sprave skrivene pod kožom i ugrađena obrambena sredstva bilo koje vrste, moraju u svakom trenu biti prekriveni osiguravajućom tkaninom, čepom ili slično, zamaskirani ili uklonjeni. ČAK i ako se radi o tvojoj drvenoj nozi, Agrksaw.”

Spomenuti preokrene očima, no ipak na pod ponovno spusti plamenobacač koju si je pričvrstio za bedro. Branimir odmahne glavom. Nikad mu neće biti jasno zašto bi jedan zombi imao potrebe za takvom spravom.

Usput odsutno primijeti kako Hadrururm na svome mjestu i dalje nadureno grli svoju sjekiru.

“Oh, da, imamo i nešto novo – posjetitelji će od ove godine biti upozoreni da ne piju iz boca koje su im ponudili patuljci, niti prihvaćaju natjecanja koja uključuju alkohol od istih.”

“U redu, TO je već NEPOŠTIVANJE naših OBIČAJA!”

“To su mjere sigurnosti”, prazno otpovrne čovjek. Okrene snop papira gotovo do kraja. “Ovo nije jedino pravilo uvedeno tek ove godine. Recimo, zbog prošlogodišnjih incidenata na jednom od štandova, uz korisnike magije, telekinetičare, manipulante materijama i elementima i sličnim stvorenjima, od ove godine i bestjelesnim stvorenjima i gnomovima zabranjeno je miješati se u sukobe Harry Potter fandoma.”

Valovi gunđanja prenesu se prostorijom. Predsjedniku unatoč takvoj pomutnji ne promakne pogled razmijenjen između vilenjaka u prvom i kentaura u zadnjem redu.

“Zapravo, zamolio bih SVE posjetitelje nesklone posvemašnjoj diskreciji da se drže dalje od Harry Potter fandoma. Oh, i jedno pravilo slično tome – nema pomaganja natjecateljima cosplay natjecanja u izvođenju specijalnih efekata!” 

“To je bilo jednom!”

“Znam, Rufuse…”

“I bila je nećakinja mog kuma, što sam trebao? Bilo bi neljubazno odbiti…”

Branimir se, ne po prvi puta u posljednjih nekoliko minuta, pomoli za strpljenje. Ili za neku vrstu masovnog oružja. Što god stiže ranije.

“A sad malo o natjecanjima i kvizovima. Prijavi li netko svoju sfingu za natjecanje u Pogodi tko sam, molimo da im posebice naglasi da su one te koje postavljaju pitanja, a ne obrnuto. Ukoliko pak poželite prijaviti svoje Hidre, molimo da ih podsjećate da ne bulje u druge natjecatelje dođe li do toga da ih pobjede na natjecanju.”

Na ovaj dio, začudo, nitko nema prigovor. Nekoliko članova nakratko se osvrne u smjeru ukrasnih kipova na ulazima u zgradu.

“Također”, nastavi Branimir zadovoljno, “vilenjacima nije dozvoljeno organizirati kvizove. Pravilo je uvedeno nakon što je netko prošle godine cijenu upada platio vlastitim imenom…. Zapravo, sad kad bolje razmislim, produžimo tu zabranu i na demone.”

“Ha!”

“Ne smij se. Ovo pravilo samo je dodatak prethodnome, Julije. Ni vremenskim putnicima nije dozvoljeno organizirati kvizove. Ne trebamo još jedan incident s mijenjanjem vremenske linije i odgovora na pitanje.”

“HA!”

“Vremenski putnici, također, ne bi smjeli sudjelovati u kvizovima znanja.”

“HEJ!”

“Nemoj ti meni ‘hej!’! Potpuno sam uvjeren da je Mandela prije tvoje pobjede doista umro u tom zatvoru!”

Prozvani se namršti ali, potaknut s nekoliko bijesnih pogleda prošlih natjecatelja, slegne ramenima u prihvaćanju prijekora. “Pošteno.” Branimir ne može procijeniti je li mu zbog toga laknulo ili nije.

“Još jedno od novijih pravila”, pročisti grlo prije no što nastavi, “jest i zabrana izazivanja drugih posjetitelja konvencije na dvoboje. Ovo se posebice odnosi na članove bilo kakvih fandoma – Samo zato što netko ima drugačiji ship od vas, nemate automatsko pravo pozvati ga na igru potapanja brodova uživo.”

“Ali…”

“Ne, ne smijete ga pozvati ni da s vama reproducira ratne scene zajedničkog fandoma, naročito ne s originalnim reprodukcijama oružja. Podsjećam sve još jednom na pravilo o nenošenju oružja, Hadrurume.”

“ALI…”

“Općenito, ne igrajte live verzije ničega! Imamo društvene igre s razlogom.” Patuljak otpuhne, i konačno zašuti.

Branimir napravi pauzu. “Sljedeće pravilo: Nema obrednih žrtvovanja.”

I potom, nakon još jedne stanke: “Ni spojlera. Molim Vas, ne ponavljajte situaciju kao kad je izašao Infinity war.” Učini mu se kako se nekoliko članova lecnulo na sjećanje.

“Gospon pretsjednik?!” Zazove glas negdje iz sredine. Branimir se trzne. Već po naglasku zna o kome se radi.

To se pravilo nije promijenilo, Jovice. Ljubimci nisu dozvoljeni unutar paviljona, servisne životinje jesu…. Ispravak, servisni psi jesu.”

“Ali…”

“Ponavljam po posljednji put, Jovice, divovska tarantula nije i nikada se neće smatrati odgovarajućom servisnom životinjom.”

Jovica ljutito digne ruke u zrak, pridružujući se tihim prosvjedima Wimzaaga i Hudruruma.

“Nadalje, imamo poseban set pravila o cosplay natjecanju,” nastavlja Branimir, što slušatelji ponovno dočekaju prosvjedima. Povisujući glas, predsjednik izdeklamira nekoliko pravila.

“Bićima svih vrsta dozvoljeno je sudjelovati u natjecanju, dok god se ne pojave kao svoja vlastita vrsta.”

“ALI!”

“Ne, Karpov, ne možeš doći maskiran u Drakulu, i da, znam da ti je to bio ujak…. Nadalje, suci u svakom trenu imaju pravo zatražiti da natjecatelj cosplay natjecanja skine svoju masku kako bi dokazao da je stvarno maska…. Ne, Karpov, to je i više nego pošteno.”

Pričeka minutu dok najglasniji prigovori ne zamru.

“Što se tiče grupnih kostima, kentauri i minotauri ne mogu se prijaviti pod jedan kostim krave. Isto vrijedi i za sve slične kombinacije.” Uperi prstom u mjesto s kojeg je do maloprije izvirivala sjekira. “Wimzaag, Hudrurume, gnom i patuljak zajedno ne čine jednog čovjeka, dakle ta je ideja sad i odmah diskvalificirana.”

Klupa u koju je upirao utihne. Sekundu poslije vrh sjekire ponovno proviri preko ruba. “Dobro.”

“Zahvaljujem.” Kimne predsjednik. Pogledom potom još jednom prijeđe po prostoriji. “Napominjem i kako mjenjolici ove godine imaju vlastito anti-cosplay natjecanje. Održava se u nedjelju, paviljon 8f, maske nisu dozvoljene.”

“Tad u paviljonu b12e nastupa i zbor harpija, zar ne?” Dalija govori tiho, no glas joj se jasno prenosi prostorom.

Branimir odmahne glavom. “Ne, ne, nastup zbora održava se u isto vrijeme kad i cosplay natjecanje ostalih, nažalost, raspored nam je dosta gust. Ove godine mnogo je novih sadržaja.”

Dalija izgleda kao da će se pobuniti, pa Branimir brže-bolje smirujuće ispruži ruke. “Dalija, mila, smatrali smo kako je takva organizacija dobro došla i našim posjetiteljima nehumanoidnog oblika.”

Okrene glavu i obrati se prostoriji, posebice Orku na ulaznim vratima: “Ukoliko vaša građa privlači poglede ljudskih posjetitelja, a svejedno želite izaći na svoju godišnju dozu socijalne interakcije….da, govorim o tebi, Josipe Chupacabro….. slobodni ste pojaviti se na konvenciji, ali ne i pristupiti cosplay natjecanju. Kako ne biste podizali sumnju, ispričajte se kako morati otići ranije i umjesto toga svratite na nastup zbora.”

Ork zareži nešto napola potvrdno, a Sir Bearington odmahne glavom. Branimir u glavi zabilježi kako bi trebali marketinške resurse usmjeriti upravo na Zbor. Možda mu to mrvicu olakša život.

A što s mačjim ušima?!”

Branimir se svim silama potrudi ne zavrištati. Opet ovaj lik

“Prodaja mačjih ušiju na rajfu ili u obliku ukosnica dopušteno je na štandovima…. da, Wolf, znam da se to vukodlacima ne sviđa…”

“Te stvari uvreda su za moju vrstu…”

“Da, da, nastale su u znak prosvjeda protiv vučje prevlasti na kongresu za jednopravnost likantropa, potpuno sam svjestan… Ipak, nisam ja kriv što su toliko popularne…” 

Wolf zacvili u znak prosvjeda. “Uopće ne razumijem zašto ih ljudi toliko vole!”

“Ako želiš, napravite štand s vučjim ušima, možda budu još popularnije…” predloži Branimir, sliježući ramenima. Bolje uši nego srebrno prstenje, više se ne ponovilo!

“Gospon pretsjednik!?”

Branimir se prestane moliti za strpljenje, i usredotoči se na molitvu za masovno oružje.

“Jovice, začarani osmonogi pas i dalje je divovska tarantula u kamuflaži, prema tome zabranjena na konvenciji.”

“Ali…”

“Bez ali!” prograkće. Dvoranom zavlada tišina.

Uzdahne. Stisne usnice. Izdahne.

“Mislim da je najbolje da uzmemo pauzu,” zaključi. Posjetitelji se bučno i u žurbi počnu izvlačiti iz sjedala.

“Prošli smo otprilike petinu pravilnika, sad kreće teži dio! Uzmite kavu, sendviče ili nešto s dosta šećera i spremite se na rad!” zadere se Branimir za njima, potpuno svjestan da ga većina i ne doživljava.

Pričeka da svi izađu iz prostorije prije no što lice zabije u dlanove. Ne po prvi puta u zadnje tri godine, ali i večeras, poigra se pomisli da bi možda nakon ovoga trebao dati ostavku.

Odmahne glavom. Vrijedit će na kraju. Iz torbe izvadi kavu, i isprintane primjerke radova sa SFerica. Ionako već kasni s ocjenjivanjem. Srkne polumlaku kavu i otvori prvu stranicu.

Hm, možda bi za početak trebao provjeriti onu malu koju su ostali predložili za prvo mjesto, čini mu se da zna previše…


© 2021. Chiara Pumper

Chiara Pumper rođena je 2002. godine. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, ove godine je započela studij na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer Kultura, mediji i menadžment. Poeziju i kratke priče piše od ranog djetinjstva, i dosad je ostvarila mnoga dostignuća na nekoliko različitih literarnih natječaja (SFerica 2019. i 2021., europska nagrada Chrysalis za mlade pisce, Po(e)zitiva 2019., Susret hrvatskog dječjeg duhovnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić“ 2015., 2016. i 2017., LiDraNo…). Uz studij glumi, piše i sudjeluje u različitim projektima. I uživa u studentskom životu prije prvih ispita. =)

Priča Tri patuljka u kaputu, ili kako organizirati uspješnu konvenciju objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Organizirati konvenciju znanstvene fantastike teže je no što se čini, što je naš junak Branimir otkrio na vlastitoj koži. Ova je priča dokaz da za razliku od Protosfere, nagrada Sferica nije ukleta, te se veselimo daljnjim Chiarinim pričama.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: