Ne puštaj mi ruku u tišini – Ana Jembrek

“Ta. Ta-ta.”

“Ta. Ta-ta.”

“Ta ta ta ta tarantata…”

“Ta ta ta ta taran taran ta!”

“Ta ta ta ta tarantata ta ta ta ta TA!”

Posljednji slog odjeknuo je u tišinu. Sve se raspalo, više nisu mogle suzdržati smijeh. Nadopunjavale su se grlenim duetom, baš kao što su se netom nadopunjavale u pjesmi.

Ni Zoranu ni meni nije bilo jasno kako su se naše kćeri navukle na to pomahnitalo a capella izvođenje Tiger Raga. Tiger Rag od svih pjesama, pobogu! Svakodnevno su je izvodile, još otkad je Antonela donijela note s probe orkestra u kojem je svirala trubu. 

Ali kako su se smijale… 

Slušala sam ih iz kuhinje u kojoj sam nad sudoperom ribala zapečenu posudu. Bio je to smijeh koji je stvarao nove smjehove, granao se i ukorjenjivao u isto vrijeme, neumoljivo poput fortissima u Mahlerovim simfonijama. Takvu raskoš alikvota prepoznavala bih jedino u glasovima svojih kćeri. Koža mi se probudila, prekrila su je sitna staccata – trnci koje sam najprije osjetila na zglobu desne ruke, a otamo su se treperavo širili u svim smjerovima. Pjevnim glasovima mojih kćeri bilo je nemoguće odoljeti.

Ugodu je prekinuo bljesak boli; ledene igle su mi sjevnule u ruci. Ne opet, pomislila sam. Trnci su se pretvarali u nešto zlokobnije i slijevali mi se u šaku. Prsti desne ruke snažno su zadrhtali. Ispustila sam posudu i drugom rukom uhvatila zglob pokušavajući ga umiriti. Uzalud.

Glasovi djevojčica postali su šum, kao da sam glavu uronila pod vodu. Bi li tako opušteno pjevale da znaju što se sa mnom događa? Unezvijereno sam se ogledala u potrazi za slamkom spasa. Morala sam povratiti kontrolu. Svakim je trenom bilo koja od njih mogla banuti u kuhinju.

Dubok udah kontrolirano sam spustila prema ošitu i odbila ga od spremno raširene dijafragme. Na trenutak sam ga zadržala i tek mu tada dopustila izdah, beskrajno spor, sve dok se nisam riješila posljednjeg dokaza da je zrak ikad postojao u mojim plućima. Na isti način halapljivo sam udahnula opet, nikad željnijih krila.

Tehnika kostoabdominalnog disanja temelj je pjevačkog zanata. No nitko ne spominje koliko je dobrodošla u trenucima kad navire strah i srce kapriciozno ubrzava poput smijeha neke operne pjevačice. Poput… mene.

Snaga u plućima koju sam godinama bila uvježbavala oslabjet će, ni na disanje se više neću moći osloniti. Sad mi povremeno zadrhti ruka, ali uskoro ću sve očiglednije gubiti kontrolu. Moje će tijelo postupno zaboravljati da treba zrak kako bi živjelo.

Iz razmišljanja me prenuo novi glas: Zoranov topli timbar. Ušao je u dnevni boravak gdje su se cure još uvijek prevrtale od smijeha i začula sam zabavljenost u glasu kojim ih je korio.

“Da sam znao da će vam ova skladba postati opsesija, zabranio bih vam puhačke instrumente u startu. Nikakva truba, nikakva flauta!” Buka se prekinula; Zoran ih je na trenutak uspio zbuniti. Oteo mi se hihot. “Mirna, prebacujemo te na violu. Antonela, ti bi baš sjajno izgledala uz kontrabas”, zaključio je.

Zavjerenički sam se osmjehnula. Bože, kao melem na ranu, pomislila sam. Neke stvari ne prestaju golicati ni nakon šesnaest godina braka, a jedna od njih je humor mojega muža.

“Tata, baš si blesav”, odgovorila je Mirna, ali je prihvatila igru. Imala je tek dvanaest godina, no bilo je jasno da je naslijedila očev osjećaj za šalu. Bila je tako britko stvorenje. “Slažem se da bi Antoneli dobro stajao kontrabas. Možda si konačno nađe dečka!”

“Nisi to sad rekla!” prosiktala je Antonela. Ona je bila nježnijeg karaktera od Mirne i zbog toga često na meti sestrinog zadirkivanja. Začula sam komešanje i zamislila Antonelu kako pokušava zgrabiti Mirnu koja se izvija kao gazela. Čula sam kako su potrčale, ganjajući se stubama u pravcu njihovih soba. Voljela sam ovaj zvuk… Vjerna škripava stepenica koju Zoran nikako da popravi davala je ritam njihovim uzbuđenim koracima, i njihovom smijehu.

Još, još… još bezbrižnog smijeha.

Da, bolest navire, ali one to ne znaju. Osim Zorana, nitko ne zna za moju dijagnozu dugog, nemelodioznog imena. Razočaranje, tuga, žučljiva ljutnja, kroza sve te emocije ovih sam dana opetovano prolazila, a ipak… Jesam li ikada prije istinski shvaćala koliko se moja djeca prekrasno smiju?

Osjetila sam Zoranovu prisutnost, iako nisam čula kad je ušao u kuhinju. Pogled mu se bolno smekšao kad me ugledao. Pokušala sam se osmjehnuti. Krenuo je prema meni, ispružio ruke i sklopio topli dlan oko moga. Drugom rukom me privio k sebi. Na čelu sam osjetila poznatu mekoću njegovih usana.

“Sanja, proći će”, prošaptao je. “Izdrži još malo.”

“Neće proći. Postaje sve gore i gore. Ne znam koliko još imamo vremena.”

Sjenka užasa prošla mu je zjenicama. Znala sam da strahuje od trenutka kad ćemo morati posjesti djevojke i objasniti im što se događa. Ja sam za taj razgovor već neko vrijeme spremna. Znala sam da je Mirna sumnjala da nešto nije u redu.

“Zeko, strah me…” izustila sam.

“Sanja…” započeo je.

“Strah me da će nestati smijeha”, nastavila sam. Lecnuo se. Od svih strahova, mislim da ovaj nije očekivao. “Bolest je spora i ovo će trajati, ali znamo što me čeka. Molim te, smijeh ne smije utihnuti. Ni sad, ni kad im kažemo, a osobito nakon što…” Zastala sam primijetivši kako su mu ramena propala.

Imala sam osjećaj da se Zoran utapa u mom pogledu. Ovim riječima kao da sam u njemu nešto slomila. Gotovo neznatno je kimnuo, istovremeno me privlačeći u kratki poljubac; suh i plitak, iz kojeg se bježi. Ispustio me iz naručja i nježno pomaknuo u stranu, odvrativši svoje lice od mene. Posvetio se pranju prljave posude. Puno sam od njega tražila. Možda previše.

Sklopivši oči, osluhnula sam i ponovno smirila dah. Smijeh je zamro. Preplavila me tišina. Drhtavu ruku položila sam na srce, dlan se umirivao. Nekoliko sam ga puta lupnula, kao što sam nekad lupkala leđa Mirni i Antoneli kad su bile bebe. Tiho sam zapljeskala. Njihov smijeh najljepša je melodija, a ovo je bila izvanredna izvedba.

Otvorila sam oči i pogledala prema vratima kuhinje. Tamo je stajala Antonela… i plakala.

***

“Nije bitan ton, najvažnija je tišina”, jednom sam ti rekla u nekoj od naših glazbenih lekcija. “U tišini se odvija sva čarolija. U pauzama između nota, u udisajima između fraza. U tim trenucima tišine mi ispuštamo ruku glazbe kako bismo je ponovno primili tek djelić sekunde poslije. To je igra. To je ples. To je čin povjerenja. Tad se zaljubljujemo u glazbu. Muziku čini ono što čujemo, ali još više ono čega nema.”

Antonela, tvoja je sestra bila pametna, ali ti si tišinu razumjela. Ti si je… ćutila. Samo što tišina još nikad nije bila ovako teška. U ovoj tišini nedostajalo je nešto previše bitno: ono čega nema ne čeka iza poduže pauze kako bi se vratilo u još većoj silini. Nakon ove tišine nije dolazila katarza, nije dolazio pljesak. U ovoj tišini nedostajala je mama. Nedostajala sam… ja.

Koračala si u isprekidanom nizu odjeka koji su se odbijali od šljunka. Pete i potpetice u polifoniji. Zamišljala si svoj korak kao temu, a ostale kao kontrapunkt. Pridržavala si se za tu sliku kao za splav usred divlje poplave. Pomagalo je, sve dok niste stali. Poput magle, zloguka tišina konačno te sustigla.

Bila si jedan od tri stupa ispred svježeg groba u koji se spuštao lijes: Zoran u sredini, dok ste ga ti i Mirna sa svake strane držale za ruku. Doimao se kao da je svu snagu usmjerio u labavost dlanova, da ih ne okameni kao što mu se okamenilo tijelo u pokušaju da se ne raspadne. Tvoj otac nije bio građen za ovo, iako si vjerovala da je davao sve od sebe. Mirna je do njega hrabro zadržavala suze.

Mučenje je konačno prestalo. Bilo je dana kada bih dala sve samo da više niste morale slušati koliko sam patila. Ne sjećam se kad smo se posljednji put smijali… Smijeh je utihnuo. Nismo ga uspjeli održati. Postalo je pretiho, tišina se parazitski zadržala zavijajući poput bezdana.

“Ovo ne može biti kraj”, bridjela sam. Obožavala sam glazbu, slavila tišinu, ali ja sam najviše voljela vas: ta tri prepukla stupa, taj nepotpuni kvartet i sve note života koje smo zajedno stvarali. A sad se sa mnom opraštate u poražavajućem muku. 

Antonela … ne puštaj mi ruku u tišini.

Zrak se zakovitlao, a ti si učinila ono što si najbolje znala. Osluhnula si.

“Mama ovo ne bi željela”, prozborila si ispod glasa. Brava. Zoran je ostao nepomičan, gluh na tvoja šaputanja. Mirnina reakcija bila je tek blagi trzaj brade. No ti si, kćeri, znala što treba učiniti i trebala si pomoć.

“Ta…” otpustila si slog u daljinu, kao pitanje.

Uslijedili su trenuci koje su ispunjavali jedino cvrkuti ptica i moj dah kao vjetar u krošnjama. Čekale smo, sekunde su prolazile. Tada je Mirna shvatila. Naša pametna djevojčica! Promuklog glasa zaigrala je dalje, kao odgovor.

“Ta-ta!”

“Molim?” Zoran se prenuo i automatski odazvao na naziv koji ga je određivao. Zeko, slušaj ih! Ignorirale ste ga i obzirno, pa sve odvažnije nastavile s glazbenom igrom.

“Ta. Ta-ta.”

“Ta ta ta ta tarantata…”

“Ta ta ta ta taran taran ta!”

“Ta ta ta ta tarantata ta ta ta ta TA!”

Posljednji slog odjeknuo je u tišinu. Svijet se umirio. Poput ljetne kiše, sve četvero nas je oblio smijeh. Isprva sramežljiv, razvio se kroz moćan crescendo. Tamo, nad mojim grobom, razbijao je kamenje, šumio kroz drveće i zvečao kao ljubav. Prelomio se u melodiju pa raspršio u čudesnu tišinu.

Bila je to izvanredna izvedba. I tišina dostojna pljeska.


© 2021. Ana Jembrek
Ana Jembrek operna je pjevačica koju je otkrivanje vlastitog glasa odvelo na začudna mjesta prepuna riječi i priča. Kad ne pjeva, ne piše ili ne vodi blog Dublje u gustoću, najradije razgovara sa svojim kućnim ljubimcima. Njima je baš svaka priča dobra, dokle god nema pjevanja.

Priča Ne puštaj mi ruku u tišini objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Ova Anina, izrazito dojmljiva i emocionalna priča, pokazuje koliko glazba može biti važna i u najgorim i u najboljim trenucima našeg života te kako ne smijemo zaboraviti one koje smo izgubili.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: