Bijeg – Petra Pinezić

Bijeg – Petra Pinezić

1. veljače

Pokušaj vođenja dnevnika broj dva. 

Put od Zagreba do Splita bio je dosadan, kao što sam i očekivala, ali barem bus nije bio krcat. Čekanje trajekta i sjedenje u kafiću bilo je začuđujuće mirno, očito je tako kad se putuje izvan sezone i kad nema tri tone turista koji su pogledali Mamma Mia i odlučili da žele obići Vis.

Kako sam već na početku spomenula, ovo nije prvi pokušaj. Tijekom petosatne vožnje donijela sam impulzivnu odluku da sljedeća dva mjeseca vodim dnevnik. Djelomično zbog toga da pratim svoj napredak, da vidim što će se promijeniti u potpunoj izolaciji, a djelomično da za par godina mogu pogledati što mi je prolazilo kroz glavu u trenu kad sam donijela ovu odluku. 

Prvu verziju pisala sam na laptopu i to dok sam sjedila u kafiću, opisujući buđenje, opisujući panično provjeravanje imam li sve punjače koji mi trebaju, jesu li sve knjige na mjestu, jesam li ugasila peglu, iskopčala sve kabele i ugasila sva svjetla… i onda sam shvatila da ono što radim nije vođenje dnevnika nego da pokušavam opisati svoj život na isti način na koji pišem svoje knjige: previše opisa, a premalo radnje.

Zato sam obrisala taj dokument i otišla do najbližeg kioska kupiti bilježnicu. Možda ovako bude autentičnije, možda neću imati potrebu pisati nepotrebno dugačke rečenice i opise (iako to upravo radim), a možda mi je samo nedostajalo pisanje. Nedostajali su mi dani kad sam po cijele dane pisala u bilježnice, stalno imala poluispunjene papire po torbama i stalno imala potrebu nešto novo dodati na papir.

Nećemo se lagati, moja spisateljska blokada nije se dogodila zbog toga što sam počela pisati na laptopu. Vjerojatnije je da se dogodila zato što sam napisala puno previše u kratkom vremenu. Sve moje misli, svi moji planovi, likovi koji su živjeli sa mnom od vremena kad sam još bila u srednjoj školi, svi su sada bili na papiru i uskoro će ih cijeli svijet vidjeti. Čovjek bi rekao da neću imati tremu kako će publika prihvatiti moj roman, kako nije prvi koji sam izdala. Ali otkako sam ga završila prije gotovo šest mjeseci, obuzeo me strah.

Prije izdavanja prve knjige osjećala sam nervozu, naravno, ali nisam imala osjećaj da sam upravo iščupala svoje srce i dala ljudima da ga procjenjuju, a imala sam i neopisivo mnogo sreće. Prva knjiga bila je prilično uspješna izvan Hrvatske, zahvaljujući mojoj agentici i njenoj sposobnosti marketinga, te sam zato i dobila priliku da napišem ovu knjigu.

Toliko o tome da neću nadugo i naširoko pisati. Zbog toga ću sad stati pisati, dovršiti kavu i ponovo otvoriti ovu bilježnicu kad se smjestim u kući.

I dalje 1. veljače 

U redu, kuća je možda previše darežljiv naziv za mjesto u kojem odsjedam. Gotovo je ista kao i na slikama koje mi je vlasnik poslao, samo je sve puno manje nego što mi se činilo dok sam sjedila u svom dvosobnom stanu u Zagrebu.

Čovjek koji me sačekao na pristaništu imao je šezdesetak godina i bio je vrlo prijateljski raspoložen. Pričekao je da obavim svu kupovinu u marketu, pričajući o tome kakvo je vrijeme bilo zadnjih dana. Pomogao mi je s vrećicama, s vremena na vrijeme mi šapnuvši kako su cijene sad normalne, kad nema turista koje treba opljačkati. Riva je bila gotovo potpuno prazna, što je bilo i za očekivati početkom veljače, samo je par ljudi sjedilo na kavi ili nadgledalo djecu kako se igraju u malom parku kraj luke. Nakon što sam se opskrbila hranom za minimalno dva tjedna, ukrcali smo se na njegov brod i krenuli.

Vožnja do Zaglava trajala je kojih petnaest minuta, a more je bilo toliko mirno da sam imala osjećaj da lebdimo. Ovo mi je drugi posjet Visu u životu i znatno se razlikuje od prvog, godinama prije, dok sam još bila na fakultetu i došla turistički s prijateljicama. U trenu u kojem sam odlučila da trebam pronaći mjesto gdje ću se maknuti, došla mi je slika Zaglava. Godinama nakon nisam prestala misliti o tom mjestu kao o idealu izoliranosti i duševnog mira. Kuća u kojoj ću provesti sljedeća tri mjeseca izgledala je točno kao u mojoj glavi, blago oronula, ali puna šarma.

Tehnički, to su tri kuće, ulazi jedan do drugoga. Gospodin od kojeg sam iznajmila odmah mi je naglasio da su sve tri kuće njegove i da ostale dvije nisu iznajmljene tako da ću imati potpunu tišinu i osamu. Točno ono što mi je trebalo. 

Znam da je ovo najveći klišej ikada, ali nadala sam se da će mi potpuna osama vratiti želju za pisanjem. Ili bolje rečeno, želju da ponovo prođem napisano, popravim koliko ide i to pošaljem svojoj urednici. Moja urednica je i predložila da odem negdje nasamo kako bih se mogla koncentrirati. Sigurno nije očekivala nešto ovoliko ekstremno, ali što reći, male geste nikad nisu bile u mojoj naravi. Ona je također bila i jedina koja me odmah podržala kad sam joj objasnila svoj plan, svi ostali su prvo išli provjeravati jesam li konačno imala slom živaca. Iako je čak i u njenoj podršci bilo vrlo jasno naznačeno da mi je to krajnji rok i da nakon toga očekuje da joj pošaljem završen rukopis, kakav god da bio.

Tako da, moj trenutni plan zasniva se na nadi da će mi potpuna izolacija dopustiti da objektivno sagledam vlastito pisanje. Ne šalim se kad kažem da je ovo što sam danas rukom napisala više nego u zadnjih šest mjeseci, otkad sam stavila zadnju točku na svoj drugi roman. Roman koja je trenutno isprintan i uvezan i u mom ruksaku, koji sam ostavila odmah pokraj vrata.

U trenu kad sam ušla u kuću, odmah sam dobila potrebu izvući ga van i krenuti čitati, kao da nije moj, kao da ne znam što piše na svakoj stranici. Ljubazni gospodin kratko se zadržao, čisto da mi pokaže kuću (tu malenu sobicu i kuhinju), da mi objasni kako mi je najbliže mjesto udaljeno nekih pola sata hodom i ponudi opciju da dođe sljedeći tjedan i odveze me do Visa kako bih obnovila namirnice. Sa zahvalnošću sam prihvatila. Dovoljno poznajem vlastiti osjećaj za avanturu i smjer da znam da će mi trebati bar mjesec dana da pokušam otići do najbližeg mjesta.

Znala sam da u kući neće biti televizora ili telefona, ali ipak me malo šokiralo koliko sam se osjećala kao da sam transportirana u prošlost. Sva sreća, kuća ima struju i vodu, što je više nego što sam očekivala, i čak jednu utičnicu za produžni kabel. Gospodin je brzo shvatio da želim što prije ostati sama pa mi je udijelio još par savjeta, izrecitirao mi svoj broj ako ću išta trebati i pozdravio se. Stavila sam namirnice u frižider i brzinski svojima napisala poruku da sam sigurno stigla. Mobilni internet bio je katastrofa, što me nije previše začudilo, tako da sam se pomirila da neću skoro biti na društvenim mrežama. Možda čak i bolje, na ovaj način mogu se usredotočiti na posao. 

Nakon večere, sjela sam za stol i počela ovo pisati, gonjena nekom neobjašnjivom potrebom da vidim slova na papiru. Potrebom za koju sam mislila da je umrla čim sam se profesionalno počela baviti pisanjem. Čini se da Vis već odlično utječe na mene.

3. veljače

Već sam uspjela sjebati. Ne znam kako sam uspjela preskočiti pisanje dnevnika odmah drugi dan, ali očito jesam. Još je gora činjenica da jučer cijeli dan nisam ništa posebno radila.

Raspakirala sam se, istražila svaki metar kuće i skuhala ručak. Ako nastavim jesti ovom brzinom, moja dvotjedna zaliha jedva će izdržati do kraja tjedna. Tješim se kako sam sve kalorije potrošila čisteći kuću. Većinom sam se s metlom u rukama rješavala paukovih mreža i ribala kupaonicu dok nije ličila na nešto. Aktivan odmor, nema što.

Tek je jutro i dan je preda mnom pa još uvijek sjedim u pidžami i pijuckam kavu, mentalno se pripremajući da danas izvadim rukopis iz torbe (koja je ostala stajati kraj vrata od prekjučer) i krenem ga barem čitati. Moram paziti da mi trenutno raspoloženje ne promijeni atmosferu.

Ne znam što sam očekivala, ali moram reći da sam nekako razočarana. Svaki put kad pomislim otvoriti prozor ili se spustiti do plaže, zapuše vjetar i uvjeri me da je to ekstremno loša ideja. Čak i sad, sa svim zatvorenim prozorima, i upaljenom peći (da, peći, nema tu radijatora, sva sreća da sam odrasla u kući s kaminom i da znam upaliti vatru), umotana sam u deku i lagano drhtim.

Ostajem bez ideja što pisati i shvaćam da ovime samo pokušavam odgoditi početak čitanja, tako da sada spuštam olovku, točim si još jednu šalicu kave i odlazim po svoj rukopis. I Bog mi pomogao ako se danas ne pokrenem.

4. veljače 

Jučer popodne konačno sam se pokrenula s mrtve točke. Cijeli proces ide puno brže i lakše nego sam očekivala i nakon obavljenog posla bila sam toliko puna elana da sam se otišla prošetati po plaži i prema mjestu. Na kraju sam došla možda do pola puta kada mi je postalo previše hladno da bih nastavila. Ako danas bude upola toliko uspješno, mogla bih se počastiti i za večeru spremiti nešto što nije izašlo direktno iz konzerve.

***

Današnji dan nije bio uspješan.

Umjesto da dalje radim, provela sam dobra tri sata tražeći mobitel. Zaklela bih se da sam ga vidjela jučer prije spavanja. Čak sam razmišljala trebam li ga staviti na punjenje, ali kako jedva da sam ga koristila zadnja dva dana, baterija je i dalje bila gotovo puna tako da sam ga ostavila negdje u dnevnoj sobi.

I onda ga jutros nije bilo. Pretražila sam apsolutno cijelu kuću, svaku policu, svaku torbu, istresla sve pokrivače… apsolutno ništa. U napadu paranoje otišla sam provjeriti ostale dvije kuće, ali vrata su bila zaključana (kao što sam mogla i očekivati), a kroz prozor sam mogla vidjeti da ih prekriva debeli sloj prašine koji me uvjerio da tu nikoga nije bilo u skorije vrijeme.

U napadu panike čak sam otišla istim putem kojim sam jučer popodne išla prema mjestu. Tada sam ga sigurno imala. Ali nigdje ga nije bilo.

Kada sam se vratila bila sam previše uzrujana da bih nastavila raditi. Izvadila sam jednu od knjiga koje sam spakirala sa sobom i samo je listala dok mi nije postalo previše teško držati oči otvorenima.

Pisanje ovog dnevnika trenutno je jedino što me smiruje. Inače bih možda vježbala ili otišla prošetati se, ali nakon današnjeg dana imam jedva dovoljno snage da držim olovku u ruci. Još uvijek se nadam da će mobitel izviriti iz jednog od pokrivača ili da ću ga samo naći čim prestanem tražiti. Možda bih trebala na to gledati kao na dar s neba. Ovako me ništa neće ometati.

***

Ne znam zašto ovo pišem pod jučerašnji datum kako je već prošla ponoć. Otišla sam rano u krevet, iscrpljena cijelim danom, još uvijek pod stresom i onda sam se, sama od sebe, probudila usred noći.

Nisam imala mobitel da provjerim koliko je sati pa sam otišla pogledati sat u kuhinji. Malo iza tri ujutro. Ne znam zašto sam se probudila, inače sam osoba koja cijelu noć spava bez pomicanja. Onda sam začula zvuk. Nije to bio glasan zvuk, ali taman dovoljno da ga čujem ako napregnem uši. Nisam ga odmah mogla smjestiti. Još jednom se ponovio. Zvuk dasaka kako škripe dok netko zatvara vrata.

Sjedila sam u kuhinji i imala pogled na vrata svoje kuće. Bila su čvrsto zatvorena. Možda bih mislila da moj poluuspavani mozak izmišlja, da ga nisam čula još jednom otprilike minutu kasnije. Do tada sam se već potpuno razbudila i prva jasna misao bila je da nisam sigurna jesam li zaključala ulazna vrata. U Zagrebu nikad ne bih zaboravila zaključati prije spavanja, ali ovdje mi je samoća dala prividan osjećaj sigurnosti. Srce mi je željelo iskočiti  iz grudi dok sam se kretala prema vratima, sigurna da će se svaki tren otvoriti uz glasan tresak i pokazati da je netko zbilja ovdje. Srce mi se nije smirilo ni nakon što sam ih zaključala. Zvukovi su i dalje bili ovdje, tihi, ali uporni.

Morali su dolaziti iz kuće do. Zidovi su bili dovoljno tanki da bi se kretanje moglo čuti, a znala sam da sa mnom u kući nema nikoga. Nadala sam se da sa mnom u kući nema nikoga.

Još sam jednom provjerila vrata, upalila sva svjetla i provjerila da su svi prozori dobro zatvoreni. Kuća je malena pa mi je trebalo manje od minute da sve prođem. Vratila sam se u kuhinju i nastavila osluškivati. Ovaj put sve je bilo tiho. Kad ni nakon deset minuta stajanja na mjestu, u potpunoj tišini, nisam ponovo čula zvuk škripanja vrata, odlučila sam da mora da se moj um poigrava sam sa sobom, nenaviknut na tišinu kojom je okružen zadnja četiri dana.

Prije nego se vratim spavati, odlučila sam ovo zapisati kako bih se ujutro mogla vratiti i pogledati zapis svježim očima.

5. veljače

I dalje nisam pronašla mobitel. I dalje se nisam pomakla s poslom. 

Dobre vijesti su da sam provjerila obje kuće pokraj mene, pogledala kroz prozore, pokušala otvoriti vrata, i sad mogu biti sigurna da tamo nema nikoga. Ono što sam sinoć čula mora da je bilo puhanje vjetra koje je uzrokovalo škripanje vrata. Mom mozgu u tri ujutro bilo je preteško to shvatiti, ali naravno da ovi trošni prozori propuštaju vjetar. To objašnjava i zašto mi je stalno toliko hladno. Više ni ne skidam cipele u kući, a počela sam tijekom dana preko majice nositi još jednu dodatnu vestu dok nisam zamotana u deku. Danas sam odlučila biti produktivna i pokušati ucijeniti sama sebe. Nema ručka ako se ne pokrenem. Ili, još strašnije, nema kave.

***

Ako me nešto može izbaciti iz takta, to je vlastita aljkavost. Došla sam do osamdesete stranice rukopisa i shvatila da mi nedostaju tri stranice, od osamdesete do osamdeset i treće. Naravno, imam laptop i dokument na njemu, ali toliko me izbacilo iz takta jer sam bila uvjerena da sam sve provjerila i isprintala i donijela ovdje. Možda su upale u istu crnu rupu kao i moj mobitel.

***

Nisam pronašla nijedno, ali došla sam do 200. stranice, našla nekoliko pogrešaka i napravila par sitnih izmjena, taman dovoljno da se osjećam produktivno. Uživljena sam i općenito se osjećam odlično. Osim što nemam mobitel, internet ili bilo kakvu zabavu osim nekoliko filmova koje sam skinula prije puta. Ionako nisam trenutno raspoložena za bilo što zahtjevnije od kratke šetnje po plaži i pravljenja večere. Na sekundu sam se osjetila krivom što su moji roditelji vjerojatno zabrinuti što se ne javljam, ali kako nisam mogla učiniti ništa oko toga, pustila sam glazbu na laptopu i počela spremati večeru.

6. veljače

Trenutno je deset sati navečer, sjedim u krevetu, sa stolicom uglavljenom ispod kvake, i pokušavam posložiti u glavi sve što se danas dogodilo.

Jutro sam započela u laganoj euforiji zbog toga koliko sam se pomakla s poslom. Imala sam velike planove da i danas tako nastavim. To je bilo prije nego što sam otišla u dnevnu sobu i našla tri stranice koje sam jučer cijeli dan tražila. Na stolu. Na sredini stola, kao da ih je netko našao, skupio i ostavio ovdje. Sama pomisao bila je dovoljna da mi trnci krenu niz leđa. Znam da sam sinoć zaključala vrata. Sigurno jesam. Ovdje sam zapisala da sam ih sinoć zaključala.

Mislila sam da me na svjetlu dana neće biti toliko strah, ali prvi instinkt bio je da uzmem najveći nož koji sam mogla pronaći u kuhinji i opet provjerim jesam li sama. Sve je bilo prazno, ništa nije bilo pomaknuto. Sve na svojem mjestu baš kako sam i ostavila sinoć. Obuzela me panika pa sam brzo provjerila ostatak rukopisa, smirujući se tek kad sam se uvjerila da su sve ostale stranice na mjestu. Da je nešto nedostajalo, bila bih sigurna da ludim.

Za svaki slučaj, provjerila sam i obje kuće. Vrata su bila zaključana, a sloj prašine je i dalje bio tamo, tješeći me da sam samo paranoična. Na kući najdaljoj od mene na vratima je bio tako debeo sloj paučine da nisam htjela ništa dalje gledati. Spustila sam se tih par metara do plaže kako bih provjerila ima li novih otisaka u pijesku, no ili su vjetar i valovi uništili sve tragove ili zbilja ovdje nije bilo nikoga osim mene.

Vratila sam se u kuću, zaključala vrata i sjela za stol. Tek sam tad shvatila da stranice ipak nisu onakve kakve su bile kad sam ih prvi put izvadila. Ove stranice bile su ispisane hrpom načičkanih bilješki u marginama papira.

I to mojom olovkom. Mojim rukopisom.

Zurila sam u njih dobrih pet minuta.
Zašto se ne sjećam da sam to napisala?
Ja nisam napisala te komentare.
Ili jesam?

Rukopis je bio moj, identičan svim ostalim stranicama. Jezik koji sam koristila bio je moj. Upitnici i križanje identični kao i uvijek kad bih uređivala nešto. Ali ja to nisam napisala. Ili se nisam sjećala da sam to napisala? Više nisam bila sigurna koji je točan odgovor. Kad sam dopustila toj mogućnosti da se nastani u mom mozgu, obuzela me prava panika. 

Jesam li tako izgubila i mobitel? Možda sam ga bacila u more u trenutku ludosti i zaboravila na to? I prije mi se znalo dogoditi da zaboravim na nešto, potpuno potisnem neke događaje ili se uvjerim da sam napravila nešto što nisam. Ali čim bi mi netko ukazao na to kao da bi se magla raščistila i svega bih se sjetila. I većinom sam, kad bi se tako nešto dogodilo, bila umorna ili pod strašno velikim stresom. Ovo nije bila takva situacija. Bilo je prerano da bih počela sumnjati u to da ludim zbog samoće. Ta pomisao me nije umirila koliko je trebala.

Natjerala sam se pojesti nešto, mehanički žvačući i ne osjećajući okus, ali nakon toga se nisam mogla natjerati raditi dalje. Obuzeo me neki iracionalni strah da bih u trenutnom stanju mogla samo uništiti sve čega se dotaknem. Kako je još uvijek bilo prilično rano, odlučila sam se danas odvažiti i probati otići do mjesta. Milna, tako je čovjek rekao da se zove. Nisam imala niti jednu kartu u kući, mobitela nije bilo nigdje na vidiku, ali bila sam (naivno) uvjerena da sam dovoljno snalažljiva da slijedim taj jedan jedini puteljak koji je vodio do mjesta. Pretražila sam cijelu kuću, ali očito nitko, pa ni ja, nije uzeo u obzir da bi mi dobro došla baterijska lampa ili bilo kakva vrsta svjetla. Samo ću paziti da se vratim prije nego počne padati mrak.

***

Nisam sigurna koliko dugo ću još izdržati ovdje.

Šetnja do Milne bila je toliko lijepa da sam se uspjela smiriti. Ovo je bio Vis kojeg sam se sjećala: svjež zrak, prekrasno more i zvuk valova svuda oko mene. Sve moje paranoične misli i strahovi uklonjeni pokretom čarobnog štapića. Ne mogu procijeniti koliko vremena mi je trebalo da dođem do prvog znaka, ali u trenu kad sam ga vidjela noge su mi već bile bolne i gubila sam dah.

Milna je bila manja nego što sam je se sjećala. Ne znam je li bilo do toga što je tek drugi mjesec i nije sezona, ali sve je bilo napušteno. Dok sam prolazila kroz cijelo mjesto, jedini zvuk bio je moje teško disanje i gaženje tenisica. U jednom trenu vidjela sam vinariju u daljini i ubrzala korak, ali i ona je bila zatvorena, a zamagljeni prozori kroz koje se nije moglo ništa vidjeti govorili su mi da tu već neko vrijeme nema žive duše.

Ne paničari, rekla sam si. To je sićušno mjesto, nije čudno da trenutno nema ljudi, ovako izvan sezone. Ovo nije bio jedini gotovo potpuno napušteni hrvatski otok izvan sezone. To objašnjenje nije pomoglo.

Potpuna tišina koju je remetilo samo puhanje vjetra stvarala mi je grč u želucu. Smrtna tišina, prošlo mi je kroz glavu. Bila sam u napasti hodati dalje, ali sunce je već krenulo lagano zalaziti, a bilo me previše strah da ću zapeti negdje na pola puta, u mraku, bez svjetla da me navodi. Pokušala sam se vratiti što sam brže mogla, iako sam barem dvaput promašila skretanje i morala se vraćati, svaki put osjećajući sve veću paniku. Smiri se, rekla sam si, jednom kad dođeš do puteljka možeš samo ravno. Na Visu nema životinja koje bi te mogle napasti, a kamenje oko kuće nije bilo toliko oštro da bi se mogla ozbiljno povrijediti čak i da padneš u mraku.

U trenu kad sam prošla kraj zatvorenog restorana s druge strane plaže, već je bilo potpuno mračno. Bilo bi potpuno mračno da nije bilo slabašnog svjetla koje je dopiralo iz smjera kuće. Na trenutak nisam shvatila što gledam. Zatim mi je došlo do glave da nisam ostavila upaljeno svjetlo. Opipala sam džepove tražeći ključeve apartmana, pokušavajući se sjetiti jesam li zaključala vrata kad sam izlazila. Zaključala sam ih, sigurna sam. Koliko sam išta više mogla biti sigurna.

Svjetlost ne dolazi iz moje kuće. Ta pomisao mi je došla sekundu kasnije i zbog nje sam osjetila kako mi, unatoč hladnom vjetru, znoj izbija na čelu i vlaži pazuha. Još jednom sam pogledala kako bih provjerila. To nije bila moja kuća. Svjetlo je dolazilo s prozora do.

Možda je još netko iznajmio apartman, rekla sam si. To je potpuno normalno objašnjenje. Nisam vidjela osobu koja je došla jer sam otišla prošetati, a vlasnik mi nije mogao javiti da ću dobiti društvo jer sam izgubila mobitel. Ništa čudno, nema razloga za strah. Čak sam odjednom osjetila olakšanje. Imat ću nekoga blizu sebe, neću biti sama sa svojim mislima po cijele dane. Samo znanje da je netko blizu moglo bi olakšati paranoju. Ubrzala sam korak, na rubu euforije, i već sam bila na polovici plaže kad je svjetlo nestalo. Nisam vidjela kako se gasi. Samo sam odjednom postala svjesna da je jedino svjetlo ono koje dopire od slabog odsjaja mjeseca, djelomično skrivenog iza oblaka.

Osoba je očito ugasila svjetlo. Pretpostavljam da nije još tako kasno, ali vjerojatno je bila umorna od puta. Kad sam došla do vrata zastala sam na nekoliko trenutaka, hvatajući dah i osluškujući hoću li čuti korake. Ništa. Ili je osoba već zaspala u te tri minute ili su zidovi  deblji nego što izgledaju. Riskirala sam da ispadnem naporna i pokucala na vrata, želeći se bar brzinski predstaviti, ali nije bilo odgovora. Pokucala sam još jednom i onda vrlo glasno obznanila da sam susjeda apartman do i poželjela dobrodošlicu. Osjećala sam se kao potpuni idiot, pričajući zatvorenim vratima, a kad ni nakon toga nisam čula nikakav zvuk ili odgovor, pomirila sam se da neću upoznati misterioznog susjeda i otišla u krevet.

Za svaki slučaj zaključala sam vrata, provjerila prozore i stavila stolicu ispod kvake. Dok ne upoznam novog susjeda, trebam biti oprezna. Stavila sam i kuhinjski nož na noćni ormarić, da mi bude pri ruci, osjećajući se pomalo blesavo, ali ipak previše u strah da riskiram. Nisam mislila da ću moći zaspati, ne nakon svega ovoga, ali čim sam sjela i počela pisati obuzeo me užasan umor. Mislim da ću probati leći i zaspati. Nadam se da me noćas ništa neće buditi.

***

Ponovo ih čujem. Sjedim u krevetu potpuno budna, još nije svanulo i nisam sigurna čujem li stvarno korake ili se moj um poigrava sa mnom.

U panici, nisam se odmah sjetila da je netko došao u kuću do. Prvih sam par minuta nakon buđenja bila paralizirana od straha i samo osluškivala lagano škripanje dasaka. Nije zvučalo kao da netko cijelo vrijeme korača, ali svako malo čula bih lagano pomicanje. Ono što me probudilo bilo je lupanje vrata, u to sam bila sigurna. I to ne mojih vrata.

Želim leći i pokušati zaspati, ali svaki put kad mislim da mi se samo učinilo i da se osoba vratila leći, čujem tiho škripanje. Nisam dovoljno hrabra da se ponovo pokušavam predstaviti, ne u ovo doba noći, ne dok ne znam tko je pokraj mene. Odustala sam od spavanja, upalila malu lampu i napisala ovo. Nadam se da ću ujutro upoznati tu osobu i da će mi cijela situacija biti smiješna. Ali trenutno mi nije nimalo smiješno. Ne bih za sebe inače rekla da sam strašljiva, ali trenutno se bojim. Stvarno se bojim. Svaki zvuk gori je od prošlog. Svaka nova misao sve je gora. Pravi horor je samo u mojoj glavi. I to je ono što je najstrašnije. Činjenica da si ne mogu dokazati da sam u krivu.

7. veljače

U nekom trenu pred jutro uspjela sam zaspati. Kad sam se probudila, sunce je već bilo visoko na nebu. Natjerala sam se pojesti nešto, iako je čvor u mom trbuhu potisnuo osjećaj gladi. Nož pored uzglavlja podsjećao me na to da je netko u kući pokraj mene. Cijela situacija djelovala mi je čudnije nego sinoć. Nisam znala tko je ta osoba, trebam li biti prestrašena, pravim li paniku od bezazlene situacije?

Trebala su gotovo dva sata da otključam vrata i izađem van. Na terasi se čuo jedino zvuk valova kako udaraju o kamenje. Nije bilo škripanja, nikakve glazbe, ni glasa… Ako ništa, moj novi susjed nije glasna osoba. Pokucala sam opet i čekala. Jednom, dvaput, triput. Moguće da nije kod kuće, da je već otišao istražiti Vis. Ne znam što me na to nagnalo, ali nakon još nekoliko minuta čekanja na terasi, prišla sam vratila i gurnula. Otvorila su se bez ikakve teškoće.

Osim svjetla koje je dopiralo kroz prozor, u kući je bilo mračno i zagušljivo. Prva pomisao bila mi je tu dugo nije bilo nikoga. Ali to nije moglo biti točno. 

Zvukovi prošlih noći? Koraci i lupanje vrata i svjetlo? Sve se to dogodilo.

Glas u glavi vrištao je da radim glupost, ali ipak sam ušla unutra. Na podu je bio debeo sloj prašine, bez ikakvih otisaka. Ostatak kuće nije bio upečatljiv, sličan namještaj, skoro isti raspored kao i u mojoj. Gonjena nekom znatiželjom počela sam nasumično otvarati ladice, ne očekujući da ću pronaći išta korisno. Na samom dnu ladice ležala je kemijska, ista onakva kakvu sam donijela iz Zagreba. Nije to bila nikakva posebna kemijska, obična crna, ali ipak sam osjetila jezu. Ovo je bila jedna slučajnost previše.  Za razliku od svega ostalog, ona nije bila prekrivena slojem prašine. Instinktivno sam je spremila u džep, ogledavajući se dalje po kući.  Nije bilo šanse da je netko tu bio sinoć. Ali otkuda je onda došao zvuk koraka? Možda me netko prati. Kako glupa pomisao, prekorila sam se, ali ruke mi se nisu prestale tresti. Sigurna sam da je svjetlo sinoć dolazilo iz ove kuće. Ali gdje je sad ta osoba? Sigurna da sam čula zvukove kroza zid. Ali što ako sam samo sve umislila? Što ako nisam?

Za svaki slučaj odlučila sam provjeriti i treću kuću. Bila je zaključana, a paučina je bila na istom rubu vrata kao i prije dva dana. Vratila sam se u svoju kuću, već po navici zaključala vrata i uglavila stolicu ispod kvake.

U tom sam trenu donijela odluku. Spakirala sam stvari, mehanički provjeravajući svaki dio kuće da nešto ne zaboravim. Gospodin je rekao da će doći sutra. Jednom kada se ukrcam na taj brod, ne vraćam se natrag. Odvest će me do Visa, sjest ću u park i čekati prvi trajekt. Mogla bih biti u Zagrebu, u svom stanu već sutra navečer. Spavat ću u svom krevetu i otići kupiti novi mobitel i otići vidjeti svoje. Slušat ću sve njihove „rekli smo ti“ i „nije ni čudo da si počela umišljati stvari u izolaciji“ i bit ću sretna i smirena. Neću strahovati od toga da će me svaki tren netko napasti ili da ću ponovo čuti zvukove usred noći.

Znam da vjerojatno postoji logično objašnjenje za sve što se ovdje događa, ali ne namjeravam ostati ovdje dovoljno dugo da ga pronađem. Večer sam dočekala spakiranih kofera i ispražnjenih ormara. Prije spavanja podigla sam rolete kako bi me sunce probudilo. Čim sam donijela odluku osjećala sam se smirenije. Legla sam u krevet, ali nisam očekivala da ću uspjeti zaspati.

8. veljače

Noćas nisam čula nikakvo škripanje. Vrata se nisu opet zalupila. Nije dopiralo nikakvo svjetlo osim slabašnih zraka mjeseca kroz prozor. Da me nije bilo toliko strah, osjećala bih se glupo.
Još samo malo, rekla sam si, sutra u ovo doba si sigurna.

***

U sedam ujutro sjedila sam u kuhinji i gledala prema pučini, očekujući vidjeti obrise broda svaki tren, iako sam znala da gospodin neće doći prije deset. Još jednom sam provjerila je li sve spremno i onda se prepustila čekanju.

***

U podne sam izvadila sendvič koji sam jutros napravila za put i pojela ga.

***

U tri sam skuhala kavu i odmah oprala sve suđe kako bih bila spremna čim vidim brod u daljini.

***

U šest popodne pojela sam i drugi sendvič za put. Morat ću kupiti nešto na trajektu.

***

Mora da je već bila večer kada sam shvatila sam da nitko neće doći danas. Legla sam kako bih se sutra mogla rano probuditi. Ovog puta nisam smjela propustiti dolazak broda.

9. veljače

Ponovo me probudilo lupanje vrata.

Cijeli dan provela sam na plaži, smrzavajući se, previše prestrašena da i na tren skrenem pogled s pučine.

***

Ostatak noći sjedila sam uha priljubljena uza zid, čekajući da zvuk koraka krene.

***

Brod ni danas nije došao.

***

Gledala sam kako se zaliha hrane smanjuje sa svakim obrokom i pokušala se ne brinuti. Brod će svaki tren doći po mene.

***

Lupanje vrata trznulo me iz transa. Ove noći nisam spavala. Ili je to bilo jučer?

Iz navike sam pogledala kroz prozor, pogledom tražeći brod. Pažnju mi je privukao pokret u rubu vidnog polja. Netko se šetao po plaži. Stajala sam sleđena, previše prestrašena da izađem van. Što ako je sve to igra sjena i nikoga nema?

Kada se sjena pomakla natjerala sam se da izjurim van. Plaža je bila prazna.

***

Hrane više gotovo uopće nema. Nisam sigurna koliko je dana već prošlo. Dva tjedna? Manje? Dani su se počeli stapati jedan u drugi. Već noćima ne čujem zvukove, ali ne mogu zaspati. Bojim se da će brod doći, a ja ga neću čuti.

***

Ne želim umrijeti ovdje.

***

Zatvorila sam oči na tren i već je pao mrak. Na slabom svjetlu lampe vidim trag krvi na podu i iznenađena sam kad shvatim da imam posjekotinu na ruci. Grlo mi je suho, ne sjećam se kad sam zadnji put nešto popila, ali nemam snage ustati iz kreveta. Ruke me toliko bole da jedva držim olovku, ali tjeram se zapisati ovo. Kada se ponovo probudim, moram biti sigurna da nisam sve samo sanjala. Možda bi bilo bolje da jesam.

Kad sam jutros otvorila oči, brod se približavao. Natjerala sam noge da se pokrenu, ostavila sve stvari i krenula ga dočekati. Vrata su bila zaključana. Manično sam tražila ključeve, ali nije ih bilo nigdje. Tresla sam kvaku, ali nisam ih mogla otvoriti. Otrčala sam natrag do prozora, provjeravajući gdje je brod. Bio je to isti brod koji me dovezao i u njemu sam mogla vidjeti obrise dviju osoba. Brod se zaustavio i čula sam gašenje motora. Pokušala sam otvoriti prozor, ali šarke se nisu pomicale koliko god da sam vukla. Lupala sam po prozoru, pokušavajući im dati do znanja da sam ovdje. Tresla sam vratima, bacila lonce na pod, ali nitko nije obraćao pažnju na mene. Kako su se koraci približavali postajala sam sve očajnija. Zašto se ponašaju kao da nisam ovdje? Podigla sam stolicu i pokušala razbiti prozor, ali moje ruke nisu surađivale, bila sam preslaba, a staklo na prozoru nije niti napuklo. 

Počela sam vrištati. I dalje nije bilo reakcije. Pokušala sam ponovo, najjači krik koji sam mogla proizvesti. Obrisi osoba sada su već bili potpuno blizu, ali kao da me nisu čuli niti vidjeti. Probala sam ponovo vikati, dozivajući ih, preklinjući ih da dođu i oslobode me.

Žena, u isto vrijeme noseći moj lik, a potpuni stranac, nije se ni trznula na moje uzvike. Bez okretanja, ušla je u kuću pokraj moje i zatvorila vrata za sobom, ponovo me ostavljajući samu.


© 2021. Petra Pinezić
Petra Pinezić rođena je u Zagrebu 1998. godine. Trenutno studira na Edukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu, na 5.godini logopedije. Voli sve što vole mladi, a to je većinom: čupave životinje (osim paukova), knjige i bingeanje serija. Kad ne kuka oko faksa, može je se pronaći u parku s psima ili u knjižari.


Priča Bijeg objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Ovo je Petrina prva objavljena priča i njom nam pokazuje kako umije razvijati atmosferu i jezu dok dobro barata jezičnim stilom. Očekujemo od nje još puno dobrih priča.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: