Skonovska priča strave – Antonija Mežnarić

Ispuzala je trbuhom kroz kaljužu i vlažnu travu pred ciglenu utvrdu obavijenu maglom, prateći primamljivi miris života. Zidine su pred njenim očima bile napuhane, kao otečeni trbuh nažderane životinje, skrivajući iza sebe nabujalu rječinu misli i ideja. Kula je pulsirala energijom, dovoljno jakom da probije i njen samonametnuti zimski san; obojala joj trag kroz šumu, korita i maglu. Prizivajući je. Ona je samo slušala kamo je kruleći želudac navodi.

Dok je snivala, vrijeme je nastavilo teći, nezaustavljivo, nemarno oko toga prate li ga ostali u stopu ili netko kaska. Vrijeme nikada to nije bilo briga. Ostavilo joj je samo znakove da je prespavala duže nego što je planirala – nekakve čudne metalne građevine, izdignute od tla kotačima kakve do sada nije vidjela, tako da im je trbuh bio čist od blata. Odjeću na ljudima koje je iz prikrajka promatrala. Utvrdu, nekoć ponosnu, u raspadu. Brundanje i zujanje u pozadini, cijeli žamor koji si nije mogla ni početi objašnjavati. Eksperimentalno je palucnula jezikom. Ni mirisi više nisu bili prepoznatljivi; više gorki, truliji, metalni, opori i nešto za što joj je nedostajao vokabular, jer je iz vremena koje je prošlo i koje ne može vratiti.

Bila je gladna, a u utvrdi se skrivala hrana, i to je jedino bilo bitno.

Presvukla se iz svojeg gmizavog tijela u mekana stopala. Na tren se zanjihala, nenaviknuta na perspektivu gledanja. Zaboravila je već kako je to biti toliko odvojen od tla, gledati iz visina nadolje. Kako je to imati noge, ili ruke. Umjesto ljuski, iz kože su joj izrastale dlake. Jedini dokaz njene promjene bila je odbačena ružičasta sluz iz koje se polako izvijao dim, pušeći se na hladnoći.

Trepnula je, još jednom palucnula rašljastim jezikom i rastegnula nove mišiće u lopaticama, rukama i nogama. U blizini, stablima skriven od njenog pogleda, netko je koračao. Nakon dugo vremena mirovanja, napravila je prvi korak, ususret.

***

Mladi je muškarac ostao ležati u blatu nakon što je bila gotova s njim. Svukla je s njega reklamnu crnu majicu kratkih rukava i slim hlače te ih prebacila na sebe. Majica je bila veća od njenog trupa i morala ju je okrenuti naopako da se ne vidi natpis, a hlače su joj bile prekratke, nekoliko centimetara iznad gležnja. Obukla je čarape, ali joj tenisice nisu nimalo odgovarale, dva broja premale. Nije se planirala zadržavati nakon što se prehrani, pa mu je ostavila mobitel, novčanik i ključeve auta. Sad je barem znala što je to bilo. Jedna misterija manje. Isto je tako, zahvaljujući njemu, otkrila što se u utvrdi događalo i što je radio tamo.

Zakoračivši preko njegovog mlohavog tijela, ostavila ga je za sobom da mumlja nerazgovijetno kroz usta puna pjene, očiju zamrljanih suzama i krvlju. Čim se udaljila, zemlja ga je gladno progutala, grabeći svojim pohlepnim korijenjem. Njoj je želudac zato bio malo mirniji, zadovoljan hladnim predjelom koje mu je servirala. Ali tražio je i dalje, zjapeća dubina koja joj je potezala strune, moleći hranu, još hrane, nikada dosta.

Ona je bila i više nego spremna udovoljiti.

Ironično, kroz maglu se nazirala i niska građevina, odmah nasuprot trokutaste utvrde, nekakav restoran u kojem su sjedili ljudi i čekali na svoje obroke. Oni je nisu zanimali, gotovo zamrlih svjetala i zagasite težine koja ih je prekrivala poput mračnog pokrivača. Zablistalo bi nešto tu i tamo, ali kao krijesnica. Ne, oni nisu bili nimalo zadovoljavajuć obrok, ispražnjeni ili umalo takvi, ne pored ljudi na konvenciji koji su blistali poput vatrometa.

Konvencija. Čudno je ovo vrijeme u kojem se probudila, ali ako je to dovelo do gozbe o kakvoj prije nije mogla ni sanjati, nije se bunila. Tko bi rekao da će ljudi sazrijeti kao fino vino jednom kad su se plemići maknuli.

I to kakvo vino. Boje su eksplodirale pred njenim očima čim se uspela stubama i maknula iz mokre magle u otvorena usta utvrde. Već je sam ulaz bio krcat ljudi, nabijenih oko malog stola s pipama iz kojih se točilo zlatno pivo, dok su im iz glave curile dugine boje. Šank bi znala prepoznati i bez pomoći mladića kojeg je ostavila za sobom. Neke se stvari nisu mijenjale. Način na koji se slavilo, primjerice.

Želudac joj je zadrhtao od uzbuđenja.

Netko se okrznuo na nju, glave u purpurnoj izmaglici. Netko drugi ju je netremice promatrao, odnosno njena stopala. Čarape su se uprljale zemljom na putu koji je prešla do utvrde, ali nije bilo do prljavštine, nego do nedostatka obuće. Svi su drugi nosili nešto, tenisice, cipele, čizme. Niska djevojka s naočalama joj je zamišljeno prišla, grickajući usnice.

“Bok! Sorry što pitam, ali je li ovo…” Sitne oči iza stakala imale su sjenu, sjeme u začetku, spremno zatrti jantarno svjetlo koje joj je obasjavalo glavu. “… nekakav cosplay?” Zadnju je riječ naglasila nesigurno i vidljivo lecnula. Ako bude nastavila biti tako nesigurna, ova će sjena rasti brže nego gljiva na kiši, dok je u potpunosti ne bude progutala.

“Kosplej”, isprobala je riječ na svom rašljastom jeziku. Cosplay, pojavila se imenica u njenom umu. Mladić je znao što to znači, pa je znala i ona. “Da”, rekla je, šireći usnice u kuteve lica u imitaciji osmijeha.

“To je… kul, kul. Hrabro, hodati tako bez obuće. Čula sam da je netko bio bos na Liburnikonu. Skroz.” Djevojka se vidljivo opustila, spremno zgrabivši objašnjenje od kojeg će se osjećati najbolje. “Koga cosplayaš?”

“Što misliš?” odgovorila joj je ona. Djevojka joj je slegnula ramenima.

“Iskreno, nemam pojma. Sve izgleda tako…” Mahnula je rukom. “Obično.”

“Razmisli malo pa mi dođi reći. Zapravo je jako jednostavno, ne mogu vjerovati da to ne znaš”, rekla joj je kroz iskeženi osmijeh, bahato. Pustila jezik da joj isplazi iz usta i doleluja do djevojčina lica. Liznula joj je obraz, kratko, dovoljno da je samo malo okusi. Bila je slatka i blaga, lagana juha, bez puno sastojaka, ali s potencijalom da bude ukusnija, samo ako se još malo ostavi da sazri. A možda će joj sjena prije toga narasti, progutati sav šećer i ostaviti je samo kao gorku ljušturu.

Uvukla je natrag jezik, a da djevojka ništa primijetila nije. Kako i bi? Nitko od ovih ljudi, u ovom vremenu, ne vjeruje u guje poput nje. To je isto naučila od mladića. Umjesto toga, djevojka se očito posramila onoga što joj je rekla, i pogled uprla u pod, u svoje vlastite cipele.

“Nego, što se ovdje sve zanimljivog događa?”

***

Prošetala je galerijom što je pratila utvrdu na svim stranama, gdje su bili postavljeni stolovi za kojima su sjedile grupice sa čašama. Prošla je pored ljudi nasmijanih i raspričanih, igrajući se malenim drvenim podmetačem na kojem je pisalo Skon, koji joj je djevojka uvalila za dobrodošlicu. Dok ga je vrtila među prstima, njen je jezik palucao, kušajući miris u zraku, slanost znoja, feromone, trulež iz zadaha i kiselost vina. Ali ponajviše je u zraku lovila naelektriziranu nabijenost čiste, neukaljane energije. Bio je ovo čitavi švedski stol, postavljen samo za nju, i ona je strpljivo prolazila oko njega, tražeći odakle da počne.

Djevojka ju je uputila na cosplay garderobu, malu prostoriju bez namještaja i golih zidova, u kojoj su ljudi nemarno ostavili svoje stvari u kutevima. Toliko odjeće i obuće, njoj ostavljeno na biranje. Preko jednog ruksaka bila je prebačena hudica, baš idealna za nju, te ju je prebacila preko sebe, ostavivši podmetač na podu kao zamjenu. Bilo je kasno ljeto, ali, bez sunca, zrak ju je grickao hladnim zubima. Nije bilo toliko hladno da se ne može kretati, ali nije ni bilo ugodno hodati otkrivenih ruku. Ne guji kojoj je uvijek falilo sunčeve topline.

S novim ulovom, nastavila je svoju potragu, vođena trbuhom više nego razumom. Tanki slojevi raspojasanih boja što su plesale u zraku kao vatrene iskre bili su ostavljeni putokaz koji je žudno pratila. Dovele su je do polukružne prostorije, iščačkane stolicama, više praznih nego punih, s nekolicinom ljudi zbunjenog izgleda okrenutih prema dvojici muškaraca nervozne energije koja samo što nije izbila u bujici emocija. Pred muškarcima su bile knjige, postavljene kao trofeji ljudima za divljenje. Nisu baš bile impresivne, ako se nju pitalo. Ona se sjećala doba kad su knjige bile glomazne, uvezene u finu kožu, artefakti vrijedni prestiža. Knjige koje su je dočekale danas su izgledale kao da će se rasuti na vjetru kao jesenje lišće.

Grupica se ljudi okrenula prema njoj u trenutku kad se pojavila na otvorenim vratima, gledajući u nju kao kakav fenomen. Osim dva muškarca s knjigama, u publici je sjedilo još njih četvero, okruženi mjestima koja su zjapila prazna. I ona je gledala u njih podjednako zaintrigirano, ove neobične ljude koji nisu bili seljaci, svećenstvo, a ni plemići, iz kojih je buktao život različitom snagom. Smještene u prostoriju ogoljenu od bilo kakve životnosti, gdje je ostao samo neki stari namještaj i alat, svjedoci prošlosti, poput kostiju mrtvog diva. Ovi današnji ljudi nisu mogli ni pošteno zakopati povijest, već su ponosno zakačili njeno truplo na zid za pokazivanje.

A nju su zvali čudovišnom.

Ignorirajući poglede, ušla je u prostoriju i sjela na jednu od praznih stolica, iza svih okupljenih. Jedan od muškaraca iza knjige zakašljao se i nervozno nasmijao. Iz njega se lagano dimila boja krvavog sutona. Upravo ju je to ovamo i privuklo. Ne ova četvorica prigušenih boja, ni drugi muškarac kojem je nisko na glavi bila stisnuta kapa.

“Eto, haha, došao je ipak netko koga ne znam.” Slušatelji su se zahihotali, očito prateći neku privatnu šalu čije je značenje njoj nedostajalo. Još su prema njoj bacali pogled, kao da je bila nekakva atrakcija. “O čem smo ono pričali…” pitao je drugog muškarca pored sebe, s kapom.

“O povijesnom kontekstu iza romana te koliko je bilo teško istraživati povijest za…”

Prestala ih je slušati, nezainteresirana. Kao što ljude nije zanimalo što krava ima za reći, tako nije ni nju to što su ova dvojica imala ispričati o knjigama pred sobom. Otvorila je lagano usta i isplazila jezik, pustila da se uvija u zraku pred njom, izdužuje, provlači odnekud iz dubine jednjaka koji nije imao kraja. Vijugao je zrakom kao da je i on zmija, ružičast i vlažan. Dvije su rašlje uzbuđeno zatitrale, vodeći između glava u publici, ravno na prvoga muškarca.

 Oblizala ga je ispod oštre brade, što ju je sa svojim krutim dlačicama počešljala po mekom jeziku, te nastavila put prateći čeljust, ostavljajući lagani trag sluzi za sobom, sve do uha. Oblizala vosak sakupljen u ušnom kanalu, progurala rašlju dublje unutra. Sluzav i slinav, jezik je pulsirao gurajući dublje u uho, kroz skrivene kanale i membrane, do slatkog, mariniranog mozga, gdje je zakačila rašlju.

Muškarac se na trenutak lecnuo, izgubio nit razgovora, ali samo na čas, prije nego što ga je drugi vratio na tok konverzacije. Ona je toga bila svjesna samo napola; samo šum u pozadini njene gozbe. Dok su oni pričali o potporama, teškoćama objavljivanja knjiga, manjku publike i novaca, nekakvim lokalnim legendama i strašnim pričama, ona je požudno srkala. Nije uzela sve, nije trebala sve, ne kao kod svojeg prvog obroka. Tada je trebala znanje, a s time je najčešće došlo svašta nepoželjnog što joj je moglo i teško pasti na želudac. Od toga nije bilo zadovoljstva. Sada je birala samo najbolje, ono ukusno i zdravo, okrepljujuće.

Što je više sisala u sebe, to se suton oko piščeve glave počeo mračiti, sve više gubiti vibrantnost i presvlačiti se u zagasito sivilo, kao da je zaista i pala noć. Sav njegov elan i volja za stvaranjem, životna energija, lagano su punili njen zjapeći želudac, sve dok nije i zadnju kap isisala. Kad je završila, ostalo je samo ono gorko i nebitno, nepotrebno smeće svakodnevnog života, sve dok jednog dana ne umre pa i bez toga ne ostane. Polako je izvukla jezik iz njegove lubanje, uz glasni vlažni plop koji je samo ona čula, kao što je i samo ona vidjela trag sline koji je virio iz njegovog uha, povezan još za njene rašlje.

Muškarac je sjedio izgubljenih, praznih očiju, bez trunka prijašnje boje. Kad ga je drugi pitao za buduće planove za pisanje, odgovorio je ukočeno, metalno, vjerojatno već naslućujući da od toga neće biti ništa. “Hah imam dugo vremena želju napisati jedan steampunk roman, ali lokalni”, rekao je, umorno, posve iscrpljen. Trebat će vremena da otkrije koliko je izgubio, koliko se toga vratiti neće. Koliko je sada bio samo hodajuća ljuštura. “Sad kad sam napokon ovo objavio… vidjet ćemo.”

Publika, njegovi prijatelji, kimala je glavom. Riječi potpore su padale s njih kao jabuke. Ona je uvukla jezik potpuno u sebe, opuštena na naslonu stolice i nasmiješena.

***

Galerija se otvarala na unutarnje dvorište, s podignutom pozornicom, pokružnim otvorima na kojima su ljudi mogli sjediti ili se naginjati. Guja je, puna na piscu, lebdjela kao pripita među ljudima okupljenima uz polukružne otvore, gledajući na spektakl koji se odvijao ispod u dvorištu. Ljudi, šareno obučeni, u do sad najčudnije predmete, hodali su jedan za drugim, okrećući se i pokazujući na sebe. Imali su na sebi obilne haljine nalik onome što je nekoć vidjela da su plemkinje znale, ili htjele nositi iz Pariza ili Beča, ali samo nekakvu ružnu imitaciju koja stvarne raskoši nikada nije vidjela. Neki su na sebi nosili tonu spužve u različitim oblicima, koje je prepoznala kao pokušaj oružja, oklopa i štitova, samo što se nikakav vitez ni knez ne bi ni mrtav našao u nečem takvom. Bilo je i ljudi koji su izgledali običnije, ali su imali nešto sa sobom, nekakve igračke i, u jednom primjeru, ogromnu teglu s lutkom bebe. Dakle, to je bio cosplay. I svi su oni isijavali svojim bojama.

Nacerila se zadovoljno i udahnula duboko u sebe opojne miomirise. Gledala je pred sobom procesiju finih zalogaja. Svaki cosplayer koji se prošetao, okrenuo, pokazao na svoj kostim, bio je ogledni primjerak toga što joj se nudilo za glavno jelo. Bila je svjesna nekakvog natjecanja, koje je izazivalo oduševljene povike iz publike, ali to je se nije ticalo.

Ona je imala svoje favorite.

Ili ih možda sve pojede. Možda se samo trebala više nagnuti kroz otvor, pustiti jezik da joj padne prema njima i isrkati ih sve jednog po jednog.

“Zabavno, ha? Nitko to ne radi tako dobro kao ova ekipa.” Trebalo joj je par trenutaka da shvati kako se to njoj netko obraća. Okrenula se prema osobi, više iz znatiželje nego potrebe za komuniciranjem, i zastala.

Žena koja joj se obratila nosila je sa sobom toliko veliku sjenu da se činila poput plašta. Zapravo, na trenutak je i mislila da je ovo još jedna cosplayerica, koliko je tama teška bila, gotovo materijalna. Prsti su je zasvrbili u želji da je proba opipati, da vidi je li zbilja stvarna, ima li fizički oblik koji može osjetiti. Ženino se ispijeno, mršavo tijelo, cijelo u oštrim kutovima nalik na kostura koji pokušava pobjeći iz kože, gubilo u pokrovu ovog mraka, gotovo nevidljivo.

Ovakvo što nikada nije vidjela i zabuljila se u ženu bez treptaja. Ljudi sa sjenama umjesto boje, da, toga se nagledala. Ali ovo? Ovo je bilo više od sjene. Ovo je bila zgusnuta crnina, crnija od mrklog mraka.

Njena je sugovornica podigla jednu obrvu u elegantni luk kao da ga je izvježbala u ogledalu. “Jesi li dobro? Koliko si popila?” Žena je zaškiljila, kao da tako može vidjeti promile u njenoj krvi.

“Jesam, samo si me iznenadila. Zapravo nisam ništa pila.” Osim jednog pisca, za sada. “Sve je ovdje tako… preplavljujuće.”

“Introvert, dakle.” Žena je podigla nešto sivkasto, duguljasto, stavila to u usta i povukla. Izdahnula dim čiji je miris evocirao cvijeće, ali kakvo nikada nije osjetila u prirodi. Vape, došla joj je riječ u glavi. Zajedno s definicijom introverta. Dobro da je iz prve žrtva isisala sve znanje u sebe, inače se u ovome vremenu nikako ne bi snašla. Svako buđenje bilo je sve teže, puno promjena koje su bile sve čudnije i kompleksnije za razumijevanje, kojima se bilo teže adaptirati. Hoće li idući puta uopće biti sigurna da će moći imitirati govor drugih? Njihovo ponašanje? Ili će biti toliko strana da jedan mozak neće biti dovoljan da se nauči?

“Moglo bi se tako reći. Ja sam se navikla biti sama.” I među puno manje ljudi nego ovdje. Bilo je toliko osjeta da nije ni znala odakle da se počne hraniti, odjednom toliko mogućnosti nakon dugog mirovanja.

“Prvi kon?”

Kimnula je glavom. Druga ju je žena fascinirala. Nije bila sigurna je li sjena izlazila iz nje ili se na nju zakačila. Možda ju je to neka druga guja isisala? Ali, iako je žena bila umorna, s dubokim podočnjacima na blijedom licu, i lagano pogrbljena kao da osjeća težinu nevidljivog plašta, nije se činila praznom. Nije bila ljuštura. Samo sjedinjena sa mrakom, bez trunke boja.

“Dina,”, rekla joj je žena, ispruživši ruku. “Moje ime.”

Zatreptala je nekoliko puta, gledajući u otvoreni dlan koji joj se nudio. Znala je što treba napraviti, naravno, ali u tom času nije znala što reći. “Guja”, rekla je prvo što joj je palo napamet. Jedino što je imalo smisla. To je jedino što je ona bila.

“Zezaš?” Dina ju je pitala sumnjičavo dok su se rukovale. Njen je stisak bio čvrst, siguran. Hladan. “Kao snaha guja?”

Slegnula je ramenima. “Da. Baš tako.”

“Wow, roditelji te baš nisu voljeli.”

Guja ih se zapravo više nije ni sjećala, rupe na tom mjestu u sjećanjima, pa nije ni znala što odgovoriti na to.

“Oprosti, loša šala”, rekla je Dina, vidjevši da nema nikakve povratne reakcije. “Onda, kakav ti je prvi kon? Dojmovi?” promijenila je temu, uvlačeći u sebe još dima i ispuhujući ga natrag prema guji. Njegova bjelina bila je jedina svjetlost koja je izlazila iz žene, uvijajući se prema stropu bedema.

Slegnula je ramenima. “Sve se čini jako… primamljivo.” Druga je žena i nju gledala s interesom, kao da je i ona nekome bila primamljiva. “Bila sam na nekakvom književnom predstavljanju. Bilo je jako ispunjavajuće.”

Dina se na to nasmijala, kao da čuje najbolju šalu na svijetu.

“Zbilja? Na kojem? Čekaj, sada? Vjerojatno na Bruninoj Utvrdi u noći.” Rekla je zadnje sa neprikrivenom zajedljivošću, otvorivši ruke kao kakav mađioničar koji je spreman pokazati trik. “Prvi hrvatski neogotički roman smješten u Sisku, tako ga promoviraju. Uvijek naše žanrovske knjige moraju biti prve u nečemu. Neogotički.” Dina je to naglasila s posebnim cinizmom. “Ali dobro, moram priznati da nije toliko loš. Ne znam odakle je izvukao legendu o lokalnoj ženi ukletoj da kao zmija opsjeda Siščane i isisava iz njih život, nikad čula za to, vjerojatno je pokrao Brlićku, ali drago mi je da nije išao na vampire. Vampiri su tako dosadni.”

Guja je zatreptala. Dakle, o tome je bio roman. O njoj? Sad joj je bilo žao što nije više pratila predstavljanje, ili barem uzela komadić znanja, već kad se na piscu pojila. Možda se mogla prisjetiti tko je nekada bila…

“Pričao je o nekom istraživanju”, rekla je naglas. Dina je na to mahnula rukom, kao da tjera muhe od sebe.

“Barem nije pretenciozan kao Ona.” Ukazala je prstom prema jednom od mnogih stolova, na visoku figuru u bijelom odijelu koja je pušila lulu. Oko žene se uvijao dim duhana i miješao s izmaglicom jarke žute boje, kao da je stalno obasjana vlastitim malim suncem. “Ona je napisala prvi hrvatski utopijski roman s elementima magičnog realizma. Koji je alegorija na… nešto nešto antikapitalizam i feministička revolucija. Povraća mi se čim je vidim.” Grupica oko okupljene žene nasmijala se na nešto što je rekla, podižući čaše u zrak, nazdravljajući. Dina se na to namrštila.

“Jesi li i ti spisateljica?” pitala je guja, otrgnuvši pogled sa veoma primamljive, slatke, zlaćane boje sunčevih zraka na svoju mračnu, nejestivu sugovornicu. Bilo je nešto u načinu na koji je Dina pričala, na koji se zlobno smiješila, isparavajući neprekrivenom, otrovnom zavidnošću, što ju je nagnalo da postavi ovo pitanje.

Dina se naslonila na zidić s kojeg je žbuka padala u krhotinama. Njene su velike tamne oči bile prazni bunari. “Nisam”, rekla je naposljetku, žvačući tu riječ kao smolu koja joj se zalijepila za nepce, “ali prije sam znala, s vremena na vrijeme, nešto napisati.”

“Prije?”

Bila je svjesna žamora ljudi u pozadini uma. Grupice naslonjene na polukružne otvore, koja je zviždala, pljeskala i vrištala gledajući nekakav spektakl u unutarnjem dvorištu. Smijeh je odzvanjao zrakom, letio prema otvorenim nebesima kao ponuđena žrtva bogovima. Njen je fokus bio posve usredotočen na Dinu. Na svaki minuciozan pokret, drhtaj trepavicom, mišiće lica koji su pokretali usnice u nahereni osmijeh. U težinu sjene koja je padala s nje prema podu, uvijajući se poput živog stvorenja.

“Davno prije.” Dinin ju je glas privukao prema njenim usnama koje su se zatvarale oko malog cilindra i uvlačile u sebe dim mirisa cvijeća. “Kad sam bila mlađa. Dobila sam čak Protosferu jednom, ne znam ako znaš što je to. Nagrada za mlade autore. Za jednu kratku priču”, odgovorila je isprekidano, kao da joj nije drago što to uopće spominje. Lupkala je jednim prstom o svoju čudnu električnu cigaretu.

“Zašto si prestala?” pitala je guja, promatrajući masu koja se sa žene prelijevala u nijansama tame, naslućujući odgovor.

“Zbog prokletstva.” Dina je pokazala sve svoje zube u zadirkujućem osmijehu. Nagnula se bliže guji, očiju koje su se otvarale u bezdane. “Protosfera je ukleta, tako barem ide priča. Tkogod dobije Protosferu prestane pisati. Samo puf, jedan dan pišeš tako dobro za nagrade, a drugi dan više nemaš ni trunka inspiracije. Nestalo. Prokletstvo ju je pojelo.” Prokletstvo je jako zvučalo kao neka druga guja, netko njene vrste. Možda se to dogodilo Dini. Možda ju je netko poput nje otvorio kao jaje i posrkao tekuću unutrašnjost.

Možda ju je ova sjena koja je s nje visila stalno jela, gaseći bilo kakvu kreativnost koja se u njoj mogla naći.

Guja je zapalucala, instinktivno okusujući miris u zraku. Dinine su oči popratile pokret, fokusirajući se na gujine usne kao mačka na miša. Hladnoća koja je prostrujala ispod ukradene odjeće nije imala nikakve veze s vlagom u utvrdi, maglom koja ju je natapala, ni kasnim satom koji je ispirao zadnje trunke kasnoljetne topline. Dinine su se oči činile kao dva reflektora, netremice gledajući u njena usta.

Nije bilo moguće da je vidjela njen jezik. Zar ne?

“Možda bih trebala napisati takvu priču. Da još pišem, možda i bih. Prvi hrvatski roman strave o ukletoj konovskoj nagradi.” Dina je zakolutala očima i razbila napetost koja se omotala oko gujinog ljudskog tijela kao zmija. “Možda je baš i napišem.” Namignula je, dijeleći s gujom svoju malu tajnu. Samo koju, nije bila sigurna. Predugo je vremena provela u blaženom snivanju bez snova, nesvjesna postojanja. Sve je oko nje sad bilo previše toga, intenzitet na kakvog se nije naviknula. Imala je osjećaj da se ovaj razgovor vodio na više razina, čije je značenje ona samo napola hvatala.

“A vidi ti nju, tko nam je to došao nakon zimskog sna.” Netko je iz mase zastao pored njih dvije, obgrljujući Dinu u krupnom zagrljaju. Povukavši je za sobom u bujicu novog razgovora, u interne teme koje se guja nije ni trudila pratiti. Umjesto toga, iskoristila je trenutak da se povuče, dalje od druge žene i njene sjene.

***

Guja je ometeno šetala među ljudima u šarenim kostimima. Njihovo oduševljenje bio je parfem od kojeg se osjećala laganom poput pera.Viša od stoljetnog kestena čija je krošnja bila carska kruna. Toplija nego se što ju je ikada sunce moglo zagrijati na kamenu. Njen je jezik plesao u zraku, rašlje koje su vrludale od osobe do osobe, uvlačile im se u otvorene uši. Pulsirajući organ stiskao se ispod spužvastih kaciga, nježno oblizivao dugačke vratove, obavijao oko raskošnih frizura. Kuda je prošla, tuda su boje lagano gasile; plamenovi svijeća koje su prerano dogorjele. Cosplayeri su od vedrih priča punih potencijala za buduće kostime spali na umorne zajedljive komentare. Tamo gdje je njen jezik prošao, ostalo je samo jalovo polje iz kojeg ništa više nije moglo izrasti osim trulih ideja.

Zavukla se u tamni kutak i duboko udahnula prašinu i trulež, treperećeg trbuha ispunjenog toplinom. Vrelina joj je kolala venama, buktila iznutra. Pred očima joj se lagano vrtilo, toliko se prejela nikada nije. Bila je na rubu toga da se rasprne po šavovima, eksplodira u svjetlost koja bi i noć obasjala.

A ipak, njen se um nije mogao maknuti od Dine. Onoga što je ona predstavljala. Njenog mraka koji je nosila sa sobom, otrova koji je curio sa njenih usana umjesto sline. Nešto ju je kopkalo, nešto poznato. Kao da je takvu osobu već nekoć davno bila poznavala. Fragment sjećanja, samo impresija, nazirao se negdje u daljini njenog sjećanja. Netko tko je sipao za sobom sumnju kao sjeme na izoranu zemlju. Prezirne riječi iz kojih bi izrastao korov što bi gušio sve što raste. Jezik koji je pomogao širiti pomutnju sve dok se nije raspolovio na pola.

Ljuti bogovi, razočarani roditelji. Djevojka, bistra poput zore, zauvijek uništena. Zbog nečega što je ona rekla? Ili je to bila ona prije nego što je postala guja? Kopkala je i kopkala po svojem sjećanju, ali ono je bilo načeto vremenom koje je izgrizlo previše rupa. Iz njih je iscurilo pamćenje, bespovratno izgubljeno. Kao da je bilo bitno što je nekada bilo.

Ono joj nije moglo pomoći s danas i ovdje.

“Uvijek je neka kazna u pitanju.” Čula je napola poznati glas, negdje u blizini njenog skrovišta ispod trulih dasaka. Zatreptala je, ne prepoznajući rupu u koju se uspjela nekako zabiti. “Pogledaj Šumu Striborovu, primjerice. Nije rečeno zašto, ali znamo da je snaha bila kažnjena da postane zmija. Pretpostavljam jer je bila zajebana kučka.” Hihot s druge strane. Guja se namrštila. Nije joj se sviđala ta riječ, niti taj ton.

“Kako se može razbiti prokletstvo?” Drugi se glas pridružio prvom, ovaj strani njenim ušima. Oba su se od nje udaljavala.

“Ako pitaš Ivanu Brlić–Mažuranić, ženidbom. Ako pitaš mene… pa, pročitaj roman pa ćeš i sam…” Glasovi su nestali, progutani prostorom. Ali ono što su rekli, o kaznama i vjenčanjima, palo joj je na želudac teško poput kamenja.

Ovo joj se mjesto više nije sviđalo. Imalo je hrane na pregršt, ali i nešto pokvareno, što joj se migoljilo u umu. Nešto je bitno zaboravila, nepovratno. Tuga je ispunila mjesto u umu u kojem je trebala biti spremljena njena povijest. Puno je bolje bilo spavati. Tada nije bilo ni gladi ni sumnje. Ni žalosti.

Stavila je dlan preko svojeg lagano otečenog želuca. Možda je bilo vrijeme da se izvuče odavde, ionako se prežderala. Pohlepa se uvijek kažnjavala, zar ne? Nisu li upravo o tome bili pričali? Nije li je sada trebala čekati sjekira i panj te bijesna rulja spremna da joj siječe glavu?

Izvukla se iz prašnjavog kutka derutnog podruma i otkrila noć koja se u međuvremenu spustila nad utvrdu kao prljavi poplun. Feštanje se nastavilo, piva se točila u potocima. Plastične su se čaše podizale u zrak, kucale jedna o drugu. Zrak je smrdio po jakoj rakiji koja joj je nagrizla površinu jezika kad je palucnula u prolazu pored jednog društva, okupljenog oko staklene boce i ploče sa čunjićima. Prošla je pored ostalih, pored toliko rasplasanih boja, rasprostrih samo njoj za kušanje. Stisnula je usne, skrivajući jezik iza njih i uputila se prema izlazu.

“Hej, hej ti! Ma je to moja majica…” čula je negdje za sobom, ali se nije zaustavljala, samo probila kroz ljudski zid za šankom i izletjela van iz utvrde.

Nešto nije bilo u redu. Mrak je pred njenim očima progutao polje, parkirane automobile i šumu. Tlo je bilo vlažno od magle, zvijezde se nisu nazirale, a javna je rasvjeta bila mrtva. Nelagoda joj se uvukla pod odjeću, zagolicala je po koži i natjerala dlačice da se usprave. Naježena, stisnula je ruke oko sebe i osvrnula za sobom. Nitko je nije pratio i, što je dalje od utvrde prolazila, to se više udaljavala od toplog smijeha i svjetla. Noćni je zrak imao hladne grabljive prste.

Stavila je stopalo u sad već prljavoj čarapi na blato i nešto je u mraku, na zemlji, zadrhtalo. Bilo je teško nazrijeti što se to u tami skrivalo; činilo se kao vitica, pretanko za zmiju, previše živo da bi bilo uže ili kabel. Pulsiralo je na tlu, gdje je bilo odbačeno. Stisnutih šaka, oprezna da ne stane na uzgibanu masu pred njeni stopalima, pratila je njegovu dužinu. Prema zgusnutom mraku divljeg parkirališta.

Što se više približavala autima, za koje je znala da su tamo samo zato što ih je vidjela na dolasku, to je nalazila sve više vitica na podu, koje su se debljale, rasle. Sve dok nije bilo nemoguće stati negdje na zemlju, a da nije mrkla migoljeća tama. Nešto je vlažno promočilo ukradene čarape što je nosila, škakljajući joj tabane. Njena se krv, ugrijana ukradenim životnim elanom, sve brže hladila u dodiru s mrakom. Svi su joj instinkti vrištali da se okrene, što više udalji od ove žive tame, presvuče iz tijela dugačkih udova i vrati na svoj trbuh. Da upuže u sigurnost svoje rupe i ostane tamo spavati do nekog drugog stoljeća.

Znatiželja ju je tjerala da nastavi dalje. To i zvuk srkanja koji se čuo sve glasnije što se više približavala izvoru neobičnih vitica.

U srcu žive tame što je ritmički strujala našla je Dinu, pogrbljenu nad tuđim tijelom. Jedina svjetlost nazirala se iz nje, osvjetljavajući put njenih razjapljenih usta, preko jednjaka na prsa. Crnina koja ju je obuhvaćala ranije prerasla ju je i razvila debele, mesnate pipke, što su se uvijali oko drugog tijela kao uže koje ga je stiskalo i drobilo, mljelo, dok ga je Dina uvlačila u sebe pohlepno kroz usta. Njeno se grlo širilo i stezalo kako je gutala, dok su kosti njenog plijena pucketale kao kestenje na vatri. Dinine oči, bukteća vatra iz dubine, pronašle su gujine. Nije niti trepnula niti prestala jesti, niti je pokazala nelagodu što je guja pred njom i gleda. Njeni su pipci samo nastavili gnječiti tijelo i gurati joj ga u usta, dublje i dublje, sve dok nije i zadnja cipela nestala u dubini Dine.

Podrignula je i izvukla iz usta komadić tkanine što joj je zapela za zube. Narančasta se svjetlost nazirala iz njenih prsa, kao unutarnji reflektor, obasjavajući krv što se slijevala niz Dininu bradu. Curila je i s njenih crnih pipaka na mokro tlo, kao polagano rominjanje kiše. Fragmenti kosti virili su zabijeni u njih, a kroz slabu su se svjetlost nazirali i ostaci mljevenog mesa i organa rasutih na podu. Zrak je mirisao željezno. Slasno.

“Ovo je malo sramotno”, rekla je Dina prve riječi koje su razbile tišinu što se između njih srušila nakon što je pojela nekoga. Sudeći po svjetlu koje je Dina ukrala, guja bi se kladila da je to bila ona žena s utopijskim romanom koju joj je ranije bila pokazala.

Guja je slegnula ramenima. “Ja sam zadnja koja može suditi.” Nije joj bilo jasno, doduše, što je Dina bila. Ovaj mrak koji je izrastao iz nje, migoljio pod gujinim ljudskim stopalima, probijao zemlju pipcima, nije bilo nešto što je ikada prije vidjela.

Ovaj je mrak lako mogao progutati sve pred sobom.

“Vidim”, odgovorila joj je Dina i ustala, rastežući ramena. Crnina je s nje padala kao vodopad tinte. Dva reflektirajuća oka nisu se pomicala s guje, promatrajući je s intenzitetom što je palio sve pred sobom, jače od lomače.

“Toliko života u tebi, prštiš njime.” Guja je osjetila pipke kako je lagano dodiruju, obavijaju na stopalima, gotovo sramežljivo, ali čvrsto. Dina joj je prilazila, glatkim pokretima. “Nabijena iznutra, kao punjena kokica. Nisi bila takva na početku. Bila si gotovo jednako grotlo ničega kao i ja, osim što se nešto sitno naziralo na samom dnu ponora.”

 “To je bilo prije nego što sam se pošteno pogostila”, priznala joj je, uzlepršalog srca. Mekani, mišićavi pipci pratili su joj tabane, klizili po listovima, prema unutarnjim bedrima, uvijali joj se oko struka. Dinino ih tijelo je pratilo. Došlo toliko blizu da su im se nosovi mogli dodirivati.

Gujin je jezik htio zapalucati, okusiti Dininu kožu, tako blizu, ali nije se usudila.

Iza nje, više kao osjećaj nego išta drugo, znala je da mrak raste prema utvrdi.

“Što si ti? Poput mene si, ali isto tako nisi.”

“Rekla sam ti. Prokleta sam”, odvratila je Dina nonšalantno. Zadah krvi iz njenih usta zagolicao je guju po usnicama. “Sve što sam rekla bila je istina. Bila sam tako mlada, tako… nadobudna. Mislila da imam talent.” Posljednju je riječ prezirno naglasila, a jedan se pipak snažnije okrenuo oko noge koju je obrglio, stežući guju. Ne toliko jako da joj počne lomiti kosti, ali dovoljno da osjeti bol. “Onda se pojavilo ovo…” Pokazala je prstima oko sebe. “Jednog dana sve je bilo u redu, a onda sam se probudila s ovim… parazitom, prokletstvom… štogod to bilo. Na početku je bilo sitno, a onda se počelo hraniti, rasti. Već mu dugo vremena ja nisam više dovoljna.”

Stavila je prst na gujinu bradu, nježno je pomazila prateći čeljust. Dinini su joj pipci došli do ramena, uvijali se oko njenih prsa i vrata. Dio nje htio se batrgati u ovim okovima, pokušati izvući iz njih, pokušati pobjeći; onaj dio nje koji je još pratio instinkt za samoočuvanje, za preživljavanje.

Progutala je slinu, ukopana na mjestu.

“Ja sam isto ukleta”, šapnula je. “Ne sjećam se više zašto. Ne sjećam se svog života prije. Sjećam se samo hladne rupe i blata. Praznog sna pa budne gladi. Jedem i spavam. I tako u krug.”

Ako pobjegne, to je ono što je čeka. Rupa u zemlji. Blažena nesvjestica. Ali zašto to ne bi bilo vječno? Ta tama, koja je proguta kad jednom sklopi oči, mogla bi zauvijek ostati takva.

“Nisi pokušala ostati duže budna? Živjeti jednom puna?” Pipak je došao do njene glave i više nije bila sigurna gdje je drže Dinini prsti, a gdje crni traci.

“Kako? Ja nisam žena, nisam ni zmija. Čemu? Nije da mogu izgraditi nekakav život ovakva kakva jesam.” Negdje joj je zagolicalo opet duboko u umu, iskra sjećanja, ali prekratka. Možda nekoć i jest pokušala živjeti ovako prokleta, prilagoditi se novom stanju, ali, ako je to bilo točno, nešto ju je natjeralo da se zavuče duboko u sigurnost zemlje, spavati. “Zašto? Možeš li mi dati neki razlog?”

“Razlog za življenje?” pitala je Dina naglas, lica iskrivljenog ispod uzgibale tame na njenoj kosi, napola osvijetljenog ukradenim svjetlom. “Zašto ne? Već kad možeš, čini se uzaludno potratiti vrijeme koje netko drugi nema.”

“To mi se ne čini kao dovoljno dobar odgovor.”

“Rekla sam da sam izgubila svoju vještinu s riječima.” Dina se nacerila, toliko blizu da je guja to više osjetila nego vidjela.

“Zašto me već nisi pojela?” guji je izletjelo, znatiželjnoj. “Nisam dobila dojam da se voliš igrati sa svojom hranom.”

“Iskreno, ne znam još što volim, a što ne volim. Ovo je prvi put da sam napravila nešto ovako.” Dinin je jezik izmigoljio između njenih usana, oblizao krv s njih. Guja je zapalucala po mjestu s kojeg se povukao natrag u dubinu usta. “Sve u meni vrišti da te pojedem, tako ispunjenu do vrha kakva jesi, kao da si se natovila baš za mene.” Duboko je udahnula, uvlačeći u sebe gujin miris kao što je ranije duhan električne cigarete. Nagnuvši glavu, Dina ju je polizala po obrazu, nosu, usnicama, poput laganog kušanja obroka prije nego što krene jesti. Gujin je jezik izašao iz svojeg skrovišta, lagano zadrhtao u zraku, provukao se ispod Dinine brade, dotakao ušnu resicu što se skrivala ispod tame.

Samo jedan brzi pokret, to je sve što je trebalo. Mogla je neometano ući u njenu glavu, isisati je dok ne ostane ni kapi, ispovraćati svu crninu koju bi zasigurno pokupila. Spriječila bi širenje ove nove gladi, što je grabila prema utvrdi i ljudima na konvenciji.

Ili bi mogla ostati mirna, pustiti pipke da je samelju da lakše padne Dini na želudac, jednom kad je proguta cijelu. Više ne bi bilo buđenja u stranim vremenima, a Dina bi dobila cijeli kup prikupljenog života od žrtvi koje je guja ranije ispila.

“A mogle bismo ih zajedno podijeliti, znaš. Ima još dosta slasnih obroka na ovome svijetu. Sve je zabavnije u dvoje. Vidjela sam kako me gledaš, ne moraš se praviti da nisi zainteresirana.” I, jednom kad pojedu sve što mogu, sve što im je dostupno, što onda? Hoće li se onda okrenuti jedna prema drugoj? Njihove gladi, ovo što jesu, nisu mogle nikada biti zadovoljene.

Drhtala je u hladnoj noći, jezika ukočeno spremnog pored Dininog uha. Kazna, sjetila se ranijeg razgovora. Ukleta da poznaje samo glad, da miluje golu zemlju svojim trbuhom, dok se svijet oko nje nastavlja razvijati, rasti, bujati. Zašto bi trebala napraviti išta da zaustavi ovu tamu? Što je se to ticalo?

Guja je lagano povukla svoj jezik, dalje od Dininog uha.

Dinine su šarenice bile dva fara, guja zamrznuta u njihovom svjetlu.

Odluka je na kraju bila lagana. Kao što je i ranije pratila gdje ju je želudac vodio, tako se i sada prepustila svojoj požudi. Cijela je bila imobilizirana u uzdrhtalim pipcima koji su se oko nje zibali. Nije mogla puno, ali mogla je nagnuti glavu, prateći neki stari instinkt koji je i zaboravila da ima, te uhvatiti Dinine usnice među svojima. Dina ih je spremno razdvojila, primivši rašljasti jezik, utisnuvši čvrsto svoje prste u gujino lice. Bilo je žurbe u njenim pokretima, gladi koju su obje dijelile. Pipci su se olabavili s gujinog tijela, ali nastavili pulsirati, masirajući joj lopatice, ramena, struk, bedra. Bila je omotana mrakom i Dinom, ispunjena, bez mogućnosti da otkrije gdje započinje jedno, a završava drugo. Drhteći kao šiba u vatri, cijelog tijela užarenog. Dinini poljupci ostavljali su za sobom krvave ugrize, a njen je rašljasti jezik plazio preko cijele dužine druge žene, ne ostavljajući ni milimetar neotkriven, neobilježen njenom vlastitom sluzi.

Kasnije, nakon što su obje kušale sve što su mogle i povukle svoje udove prema sebi, guja svoj jezik, Dina svoje pipke, gutale su u sebe zrak željno, zadovoljno, tresući se na hladnom noćnom zraku. Mrak je progutao nebo bez zvijezda, ali iza njih su se i dalje mogli čuti zvukovi opijanja i kasnonoćnog druženja. Tragovi bujajućeg života.

Kad se guja okrenula natrag prema utvrdi, krvavih, napola prožvakanih usnica, mogla je vidjeti tamne vitice kako se lagano uzdižu po zidinama, poput korova. Pronalaze pukotine gdje će se ukopati, ukorijeniti, sve dok čitava trokutasta građevina ne bude progutana crnim plaštem.

“Ja sam već jela, ali ne smeta mi da ti pravim društvo dok ti jedeš”, rekla je Dini, čije su oči bljeskale u tami, spremno, napeto. “A možda nađem i mjesta za desert”, dodala je na kraju, i ispružila ruku prema drugoj ženi.

Dina se nasmiješila svim zubima te prihvatila ponuđeni dlan.

Tama se iz nje raširila uz glasni uzdah, spremna, gušeći sve pred sobom. Ništa gdje su tamni pipci prošli nije ostalo živo, samo sagorena trava i tvrda spaljena zemlja.

U utvrdi, nakon gozbe, ostali su samo krvlju poprskani zidovi i pod posut iznutricama. Iz nje je izašla samo jedna žena, s gujom skrivenom u njedrima.


© Antonija Mežnarić

Antonija Mežnarić je spisateljica, urednica i cosplayerica. Jednom davno (daleke 2012. godine)  dobila je Protosferu za priču Svakoj priči jednom mora doći kraj nakon čega je dobila upozorenje o prokletstvu te nagrade. Na sreću, unatoč tome što je dobila ukletu nagradu, uspjela je nastaviti pisati i objavljivati priče. Osim hrvatskog, piše i na engleskom, te se njena priča What Lies Tangled in the River Grass našla u antologiji Folk Tales from the Hinterland (naklada Gurt Dog Press, 2021.), a samostalna su joj izdanja komična horor novela What Do Nightmares Dream of i zbirka folk horor priča Mistress of Geese.

Priča Skonovska priča strave objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Antonija se svojom posvetom Skonu priključuje dugogodišnjoj hrvatskoj tradiciji narativa inspiriranih ženama gujama. Njezina, no, ne jede svračiće već nešto mnogo strašnije u čemu se uredništvo moglo prepoznati…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: