Testisi kao fini Ferrero Rocher u Manhuntu Gretchen Felker-Martin

TEKST: ANTONIJA MEŽNARIĆ

“I know the world’s dead, but that means we get more of a say in what happens to the people left in it, not less.” Manhunt, Gretchen Felker-Martin

Sjećam se kad sam, pred dosta godina, na faksu, pisala seminarski rad na temu Ceste Cormaca McCarthya te sam unutar toga izjavila nešto u stilu kako su u postapokaliptičnoj fikciji bande podivljalih muškaraca koji harače zemljom, kanibaliziraju i siluju sve na što naiđu gotovo pa arhetip tog podžanra. Nešto nezaobilazno. Naravno, u seminarskom je to sve bilo i analizirano, u kontekstu toga što znače krah kulture i onoga što razumijemo kao civilizaciju, potpuni lom društvenih normi i bezakonje koje se kod likova muškaraca očituje u neobuzdanom nasilju. 

Umjesto znanstvenih radova o kulturi, toksičnom maskulinitetu ili postapokaliptičnoj fikciji, jednostavno možete uzeti za čitanje roman Manhunt, autorice Gretchen Felker-Martin, u kojoj sve to dobijete lijepo objašnjeno na puno zabavniji i krvaviji način. Jer, u ovome romanu, iskorišteni su svi bitni postapokaliptični motivi, ali gledani kroz novu, svježu perspektivu.

Horor roman Manhunt ima sve što treba dobroj postapokalipsi. Virus koji je uništio svijet kakvog poznajemo – ovaj transformima, fizički i mentalno, sve one s dovoljno testosterona u podivljale zvijeri koje hvataju sve živo, ubijaju, jedu i siluju, ponekad tim redoslijedom. Manhunt ima i naoružane bande, ovaj puta ženâ, koje idu okolo i nasilno pokušavaju uvesti svoja pravila i red. Ima, naravno, i bogatašice koji žive u svojem sigurnom bunkeru, a koje se bave nekim sumnjivim i moralno upitnim akcijama kako bi mogle živjeti u svojoj maloj utopiji. A u središtu svega, ima nešto što većina (svi?) ovakvih romana nema – u svojem centru stavlja trans likove koji u ovom kaosu pokušavaju preživjeti.

Roman tako prati grupicu, koju čine dvije trans žene, Beth i Fran, jedan trans tip, Robby, i jedna cis doktorica, Indi, koja se bavi lovom na muškarce zbog estrogena u testisima i nadbubrežnim žlijezdama, koje potom Indi obrađuje kako bi grupa mogla dalje preprodavati estrogen onima kojima treba. Naravno, s obzirom da su Beth i Fran trans žene, koje su u opasnosti zbog svojih testisa i proizvodnje testosterona, ovaj lov na muškarce prvenstveno je zbog njih. A osim straha od podivljalih tipova koje love, mogućnosti da se one same transformiraju u njih ako ostanu bez pristupa estrogenu i bilju koje suzbija hormon testosteron, tu je i još jedan strah – od bandi fašističkih TERFica (trans-exclusionary radical feminist, ako dosad niste čuli za termin) koje su u postupku okupacije onoga što je ostalo od američkih gradova s ciljem da “počiste” svijet od “penisa”.

Kao što se iz kratkog sažetka može vidjeti, Manhunt je pomaknut roman o nasilju, kako rodnom i transfobičnom, tako i fašističkom.  Pun je crnog humora i seksa, zabavan i napet, gotovo naturalistički u svojem prikazu ružnoće u svijetu, gdje je sve prljavo i animalistički. Njegovi likovi kompleksni su i komplicirani, puni nesigurnosti i boli, zbog čega često povrijede jedni druge. U želji da svatko od njih nađe sigurno mjesto, spremni su napraviti puno upitnih odluka, misleći kako je to jedino što im je preostalo, ne znajući, ili ne želeći znati, kako to utječe na ostale.

Ali ono najbitnije, Manhunt je i prilično nesuptilan prikaz raznih diskusija koje se vode zadnjih nekoliko godina o trans ženama, proizašlih iz mržnje i straha. Mislim da čitatelj ne mora znati da je autorica romana trans žena, niti pročitati njene izjave o romanu kako je pisala o vlastitom strahu i kompliciranom odnosu prema testosteronu te kako je drugi ljudi percipiraju kao trans ženu, kako bi se u rečenicama uočio istinski strah i sirove emocije. Način na koji je prikazan različit odnos prema trans ženama ovisno o tome koliko mogu “proći” za cis ženu, koliko su sigurne od nasilja ovisno o tome, rasprava o tome kako je testosteron razlog za nasilno ponašanje kod muškaraca – što je ovdje dovedeno do apsurdnih ekstrema – sve se to nalazi u ovim stranicama, što čini roman izrazito bitnim i aktualnim. Posebice način na koji se njihova vlastita “zajednica”, ostale queer osobe, zna odnositi prema trans ženama i koliko bolno može biti kad te ostali, posebice ostale trans osobe, odbace jer te vide kao nešto čudovišno.

Ali osim rasprava o rodu i rodnom nasilju, roman je radikalan poziv na borbu protiv fašizma. Suprotno onom memeu s psom koji sjedi u zapaljenoj kući i govori kako je “sve u redu”, ovaj roman želi da pogledamo naš svijet, da vidimo svu vatru koja oko nas gori te da prihvatimo da imamo odabir da učinimo nešto da se vatra zagasi. Kako je puštanje da se grozne stvari događaju zbog vlastitog komfora isto odabir te kako trebamo toga biti svjesni. Roman tjera čitatelja da se suoči s vlastitom zbiljom, stavljajući povećalo na ono ružno i najgore u društvu i u nama.

Zanimljivo je primijetiti i to da, iako je roman surov, krvav i nasilan, ima prostora za ranjivost, nježnost, ljubav i nadu. Koliko god se neke loše stvari događale glavnim likovima, toliko ima i prostora za utjehu. Koliko god prikazuje kako ljudi mogu biti okrutni jedni prema drugima, koliko si užasne stvari mogu napraviti, toliko osvješćuje i da si možemo biti potpora te koliko je bitna zajednica, prijateljstvo i partnerstvo.

I moram priznati da je meni bilo izrazito drago pročitati knjigu s fokusom na žene i sve njihove moguće varijacije na moralnoj ljestvici – od izrazito groznih, zlih žena, onih koje su spremne na odvratne stvari iz vlastitog kukavičluka ili osobne sigurnosti, preko sociopatskih žena, do onih koje su dobre osobe, ali koje možda ne posežu uvijek za dobrim odabirima. Nije neobično za knjige koje inače čitam, ali jest mi bilo osvježavajuće za ovaj specifični podžanr, no to je samo moj osobni dojam, još jedan od razloga zašto sam se zabavila čitajući ovaj roman.

Jedini prigovor koji imam – a to nije ni roman kriv koliko hype koji je oko njega proizašao, o tome da je ekstremni horor – jest to da nije bio dovoljno ekstreman u svom hororu. Roman jest izrazito napet (barem meni, koja sam se brinula za glavne likove) i ima odlične opise i vizuale odvratnih situacija i tjelesnog horora, kao i crnohumorne momente kad glavne likice jedu testise, ali meni nije bio ekstreman niti pretjerano strašan, barem ne onoliko koliko sam očekivala nakon reakcija drugih ljudi. Kao što mi se to i inače dogodi, kad vidim da ljudi hvale da je neki roman super uznemirujući ili strašan pa ga uzmem za čitanje očekujući da me isprepada, meni je većinom roman bio melankoličan i tužan. (Moguće je da je samo razlika u tome da je možda cis muškarcima ovo ekstremno, ipak se njihove testise ovdje tretira kao poslasticu, dok je meni većinom bilo samo frustrirajuće i tužno vidjeti kako se ostale cis i queer žene mogu odnositi prema trans ženama. Hrana za misao, rekli bi anglofoni govornici.).

U svakom slučaju, ovaj roman apsolutno preporučujem, i to svima koji vole postapokaliptični horor, trans horor, queer horor, antikapitalističke poruke i antifašističke narative, zaslužili ste to.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: