Tog ljeta ostala sam bez razuma. Kako to netko ostane bez razuma, sigurno se pitate, kao da je razum cipela pa ga lako izgubiš. Ni sama nisam sigurna što se točno dogodilo, ali proces je sličan kopanju vrta. Nešto te oštro pogodi pa se počneš rasipati poput rahle zemlje pune crva.

Ali i počelo je tako, sada se sjećam. Kopala sam vrt zapuštene vikendice u slavonskoj zabiti. Zemlja je zapekla od godina zanemarenosti, a korov se raširio u svaku poru prostranog vrta. Naslijedili smo je od baba Mare. To je moja baka s majčine strane, znate, jedna od onih ovećih seoskih žena kojih se ni ne sjećate bez marame i vječne crnine. Čak i kad smo ostali na jednoj plaći, odbijala je prodati vikendicu. Ironija je da ju je potpuno zapustila, kuća se nakrivila, crijep oštetila poneka slavonska pijavica koja išiba polja kukuruza i usamljene vinograde, a vrt i sve u njemu potpuno je prekrio bršljan. Davio je svako stablo, obavio ogradu, prekrio tlo. 

Bilo je vruće toga dana kada je moj razum kupio kartu za nepoznato. Kopala sam, ne sjećam se točno zašto. Nikada mi nije išlo vrtlarenje, nisam znala što se kada sadi, a i na toj prokletoj zemlji baba Mare ništa nije uspijevalo. I nikada nisam mogla zapamtiti što je motika, a što ašov te kada i zašto se koji od njih koriste. Muž me i danas često podsjeti na to u svakodnevnim svađama, kao da je nepoznavanje oruđa za kopanje neki znak karakternog nedostatka.

Sunce je malo popustilo tog kasnog proljetnog dana i odlučila sam posaditi nešto. Bila sam na godišnjem odmoru, muž me izluđivao, djeca su studirala i osjećala sam se potpuno suvišno u vlastitom životu pa sam odlučila provesti nekoliko dana na vikendici. Zemlja je bila nepopustljiva. Prvo sam morala razbiti žilice bršljana koje su se uvukle u tlo pa usitniti krupnu zemlju.

˝Ne čupajte bršljan!˝ graknula je baba Mara. Bila je tad mrtva već deset godina, no njen me je glas tih dana često posjećivao, sigurno zato što sam toliko vremena provodila na vikendici. Prisjetila sam se njenog upozorenja čim sam prstima počela čupati debelu žilu bršljana iz tla. Baba Mara je, naime, tu rečenicu neumorno ponavljala na kraju, kada se gasila poput perunika koje sam neuspješno posadila na sunčanoj strani vrta.

Nastavila sam čupati i onda sam je ugledala. Ne baba Maru, jer bi to bilo previše ludo čak i nakon čaše vina koju sam popila uz ručak, nego suhonjavu djevojku na kojoj se ništa nije isticalo osim neobično svijetle duge kose toliko tankih vlasi da se činilo da lebdi oko nje. Bila mi je jako poznata, godina moje kćeri, no nisam imala pojma otkud se stvorila.

˝Dobar dan˝, dobacila sam, no kada sam ponovno podigla pogled nakon što sam skinula rukavice, nije je više bilo. Čudno, pomislila sam, ali nisam jedini vikendaš ovdje, a i toga se jutra nekoliko auta spustilo do obližnje vikendice. Mora da je susjedova kći ili cura; nisam to nikako mogla znati jer se nikad nisam potrudila upoznati obitelj koja je odmore provodila na imanju pored našeg. Nastavila sam raditi, a misli su mi se ubrzo raščistile i čak sam počela pjevušiti.

Razmišljala sam i o baba Mari. Silno sam je voljela, ali njeno srce bilo je zatvoreno za sve. Bila je stroga, hladna i nije previše govorila. Soba joj je mirisala na nekakvu masnu kremu kojom se valjda mažu svi stari ljudi te mentol bombone. Kao mala, katkad bih se u trenucima hrabrosti ušunjala u njenu sobu i prevrtala joj po stvarima, tražeći nekakav trag ljudskosti i topline. Imala sam trinaest godina kada sam ga napokon pronašla. U jednoj od marama koju nikada nisam vidjela na njenoj kosi pronašla sam stare fotografije. Već su mi izblijedjele iz sjećanja, no znam da su prikazivale neku drugu baba Maru, mladu i nasmiješenu, s rukama oko djevojke približno njenih godina. Jednom sam mami priznala što sam pronašla pa mi je ispričala nešto što je objasnilo dio babinog karaktera. Djevojka s fotografije bila je mlađa sestra baba Mare. Utopila se ili objesila ili tako nešto, a s njom je otišao i dio baba Marine duše.

Te sam večeri pila vino, čitala roman o kineskim polusestrama koje vide duhove i uživala u tišini stare kuće. Kad sam podignula pogled k prozoru, vidjela sam da se gotovo potpuno smračilo. Tada se dogodilo nešto neobično što sam pripisala drugoj čaši vina tog sparnog dana, no sada znam da nije tako. Dok sam gledala kroz prozor, postupno je postajalo sve mračnije. Isprva sam pomislila da je oblak prešao preko slabog mjeseca koji se te večeri nadvio nad kućom, no tada sam primijetila zvuk grebanja po staklu. Polako sam se ustala i oprezno približila prozoru. Shvatila sam da se ne radi ni o kakvom oblaku – to što je grebalo po staklu i sužavalo mi vid bio je upravo onaj prokleti bršljan. Razmnožavao mi se pred očima, cvilio po staklu, gušio svjetlost. Čvrsto sam zatvorila oči i počela odmahivati glavom, nadajući se da ću otjerati prizor koji me užasavao. Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je cviljenje utihnulo, a na kapcima osjetila slabašnu svjetlost. Otvorila sam oči i ugledala mjesec, nekoliko prolaznih oblaka i krošnju trešnje čiji se obris nazirao u mraku. Pripisala sam sve vinu, oprala zube i utonula u san.

Sljedeće jutro učinila sam nešto što dugo nisam – nazvala brata. Kratko smo razmijenili par besmislica o vremenu i djeci, a nakon nekoliko trenutaka neugodne šutnje u kojoj je postalo bolno očito koliko smo se udaljili, odlučila sam postaviti pitanje koje me mučilo pa što bude. ˝Hej, sjećaš li se možda onih baba Marinih slika koje sam onda pronašla u njenoj ladici?˝ upitala sam.

˝Da, popizdila bi kad bi znala da si joj kopala po stvarima. Sjećaš se kako te ispljuskala onda kada si joj počupala ruže iz vrta?˝ prisjetio se kroz smijeh. 

Odgovorila sam mu da radije ne bih o tome i bila zahvalna što me ne može vidjeti jer sam se uvijek crvenjela kad bih se sjetila tih batina.

˝Nego, te slike. Na jednoj od njih su baba i njena sestra. Sjećaš li se što joj se dogodilo?˝ brzo sam promijenila temu.

˝Pa znaš da se utopila. Sjećaš se kako je baba Mara uvijek bila jako osjetljiva na spomen vikendice, ništa se nije smjelo dirati, odbijala ju je prodati čak i kad je mama ostala bez posla. Tamo se negdje to dogodilo, možda u obližnjoj bari, nekakav nesretan slučaj, a baba je sve to vidjela. Nikada je nisu pronašli. Valjda je zato bila nadrkana vještica˝, pokušao me nasmijati.

Razmijenili smo još nekoliko rečenica o vikendici, radovima koji nikako da dođu na red i planovima da se svi okupimo tog ljeta, no oboje smo znali da ništa od toga, previše smo se udaljili. Obećao mi je uslikati fotografije ako ih pronađe, no nisam se previše nadala jer moj brat nije baš čovjek od riječi.

Nešto me oko njegovih riječi ipak nastavilo kopkati, no misli mi je prekinula lupa. Izašla sam u vrt, okrenula se oko sebe, no nisam mogla točno odrediti odakle dopire zvuk. Činilo se kao da dolazi iz zemlje pored trešnje, no to je bilo nemoguće. Okrenula sam se prema ulazu u dvorište i sledila se. Ponovno je bila ovdje, ona mršava djevojka od jučer, no kada sam krenula prema njoj, nije je više bilo. Ma to je nemoguće! ljutito sam pomislila i okrenula se ka kući kada mi je mobitel zavibrirao u džepu traperica. Izvukla sam ga i iznenadila se da mi je stigla poruka od brata. Ipak nije zaboravio. Otvorila sam fotografiju i počela se tresti. Djevojka pored baba Mare bila je vitka, krupnih očiju i lijepog osmijeha. Duge vlasi tanke plave kose uokvirivale su mršavo lice. Bila je to djevojka iz vrta.

Nekoliko čaša vina kasnije, ležala sam na kauču i budila se iz popodnevnog sna. Bila sam previše uznemirena da bih prenoćila na vikendici, ali i previše pripita da bih vozila kući. Nisam znala što mi se događa ni zašto mi se čini kao da gubim razum.  Pitala sam se što je babina mrtva sestra htjela od mene i  zašto mi se činilo kao da me bršljan guši. Počela sam ustajati kada sam shvatila što me probudilo. Ponovno se čulo lupanje. 

Ustala sam i odlučila da mi je dosta. Dosta lošeg braka, uvelog cvijeća, baba Mare koja se kao zla kob nadvila nad našu obitelj te duha koji me odlučio izludjeti. Zgrabila sam motiku koju sam jučer ostavila u vrtu te počela trčati prema trešnji. Bila sam sigurna da buka dopire iz njenog korijenja. Zabila sam motiku u prokleti sag od bršljana te se iznenadila  kada se motika odbila od tla. Rukama sam počela čupati bršljan, zanemarujući baba Marino upozorenje koje mi je odjekivalo u glavi te shvatila da se ispod bršljana ne nalazi zemlja, nego beton. Nastavila sam čupati krupne listove sve dok nisam otkrila cijeli betonski blok koji je prekrivao tlo. Sjetila sam se da je tata uvijek žalio što nije pronašao ukopani betonski kolektor vode koji se navodno nalazio na vikendici, a čak je bio ucrtan u starom tlocrtu, nego je morao plaćati vodu iz vodovoda, pogotovo u onom razdoblju kada je samo on radio, a računi za vodu s vikendice gušili mjesečni budžet. Uspravila sam se, duboko udahnula i počela pomicati teški poklopac koji je prekrivao otvor.

Kolektor je još uvijek bio pun vode zahvaljujući udubljenjima sa strane koji su propuštali kišnicu iz oluka. Bršljan je toliko zatrpao sve na vikendici da nije ni čudo da ga nitko dosad nije otkrio. A nismo se ni trudili. Kad god bi mama ili tata počeli raditi nešto na imanju, baba Mara bi graknula.

Kada sam ugledala tanko, svijetlo korijenje kako pluta u tamnoj vodi, bila sam sigurna da je riječ o bršljanu. Dobro sam poznavala njegovu anatomiju. Korijen mu je tanak i dugačak i najbolje se razmnožava u vodi. Uzela sam motiku i počela ga razgrtati. Fine niti lelujale su u vodi. Poput dugačke plave kose baba Marine sestre. Voda se namreškala, a sljedeći potez motikom otkrio je mrtvački osmijeh i prazne duplje. Vrisnula sam i utonula u mrak.

Kaže muž da mu je postalo sumnjivo kada se taj dan nisam javila na mobitel. Predvečer se čuo s mojim bratom koji mu je rekao da sam čudno zvučala preko telefona, raspitivala se o baba Mari i starim fotografijama. Muž mu je poklopio je slušalicu i sjeo u auto. Pronašao me ispod trešnje. Začudio se kada je ugledao betonsku rupu, ispunjenu vodom, ispred koje sam ležala.

Na moje inzistiranje da je u vodi leš baba Marine sestre, zabrinuto je pogledavao liječnika koji je samo odmahivao glavom. Nakon nekoliko dana u tihoj bolničkoj sobi puštena sam kući s dijagnozom burnouta, neke moderne bolesti u koju nisam vjerovala. Liječnik i muž inzistirali su da sam u kombinaciji stresa od posla, vrućine, vina i usamljenosti na derutnoj vikendici vidjela nešto čega nema.

A još uvijek je ponekad sretnem. Sada znam zašto nas je baba opominjala da ne čupamo bršljan. Znam koju tajnu čuva stara trešnja i što pluta u tamnoj vodi. Često odem u vrt, pokušavam uzgojiti ruže, pričam u prazno, ljutim se na baba Maru i sanjam tanke plave vlasi.

Možda je razum ipak poput cipele, samo klizne s noge kada se najmanje nadaš, a toliko te žuljala do tad.

Kako god, nastavljam okopavati vrt. I nipošto ne čupam bršljan.

---

Ne čupajte bršljan © 2022. Jelena Živić

Jelena Živić rođena je u Vukovaru 1990. godine, gdje i danas živi i radi. Magistra je anglistike i kroatistike, trenutačno zaposlena u Gimnaziji Vukovar i Srednjoj školi Dalj kao profesorica Engleskog i Hrvatskog jezika. Nekoliko godina bavila se književnim prevođenjem pa je tako prevela nekolicinu svjetskih bestselera, uglavnom u žanru trilera, a i sama je veliki ljubitelj pisane riječi. Završila je Tečaj kreativnog pisanja u Školi kreativnog pisanja i neformalnog obrazovanja u Osijeku, pod mentorstvom Darije Klaričić-Veg, dječje spisateljice. U slobodno vrijeme putuje, planinari i uživa u šetnjama s ljubimicom Askom.

Priča Ne čupajte bršljan objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ova priča osvaja lijepom prozom i tihom jezom.