“Potpišite ovdje”, pokazao je prstom inspektor. “Ovim dokumentom vašu nestalu suprugu službeno proglašavamo mrtvom.”

Ne čitajući što piše, Horvat je prihvatio ponuđenu olovku, ubacio keks iz zdjele sa stola u usta pa zaškripao kitnjasti potpis na papir. Zatim se tupo zagledao ispred sebe, nesvjesno škljocajući olovkom.

“Slike su vam… izuzetne”, rekao je inspektor, ne nalazeći prikladnije riječi kojima bi razbio težinu završnog čina slikareve životne tragedije.

Platna obješena po zidovima prikazivala su jedan te isti motiv: eterično lice prelijepe žene. Naslikano u različitim perspektivama, odavalo je bezbroj nijansi tuge. Bol koju su slike izlijevale u stvarnost bila je gotovo opipljiva.

“Ekspresionizam?”

“Da”, nujno je odgovorio Horvat, uzdišući. “Ostat će moja muza, zauvijek.”

“Primite još jednom moju najiskreniju sućut, gospodine Horvat.”

Čim su inspektorovi koraci zamrli u dubini stubišta, upalio je mirisnu svijeću. Zatvorio je oči, promrmljao par riječi molitve te duboko udahnuo toplinu plamena. Zadržavajući dah, žurno je s obližnje police zgrabio pregršt papira i ugljen za skiciranje.

S bočnog zida strgnuo je debelu tkaninu, puštajući je da se stropošta na pod. Ogledalo od stropa do poda zasjalo je u svojoj punoj veličini. Prislonio je usne na njega i snažno izdahnuo. Vrelina daha ostavila je magličasti krug. Obrisao ga je dlanom kao da ga miluje. Namjestio si je pribor za crtanje, pohlepno zagrabio šaku omiljenih keksa i pretrpao usta. Jedva žvačući, skicirao je brzim potezima dok su mu slinavi komadići curili niz bradu.

S druge strane stakla zurila je u njega mršava žena. Udarala je iz sve snage nogom o hladnu površinu. Slomljenim noktima grebla po njoj. Iz ranjavih prstiju procurio je grimiz kojim je ispisala:

Prišao je ogledalu, pljunuo na njega pa zalijepio papir.

Pogled njezinih ispijenih očiju pohlepno je gutao tekst, šireći se u užas s natruhama ludila. Srušila se na koljena. Zagrizla je usnice. Krv je potekla. Uhvatila se rukama za glavu. Usta sleđena od grča slutila su krik koji se nije probijao u sobu.

“Hoćeš keksić, muzo?” upitao je Horvat, pljuckajući, pa dohvatio jedan i zamahnuo k ogledalu.

“Na!”

---

Krik © 2022. Luna Tatjana Val

Luna nam piše: “Od pisanja kratke biografije, uhvati me takva trema da odjednom ne znam kako sastaviti rečenicu.
Moje zen mačke odlučile su mi u tome pomoći. Predlažu da vam kažem da jako volim sve životinje, osim komaraca, s kojima vodim komarčevske ratove već nekoliko epoha. Da sam noćna ptica koju je teško uhvatiti danju, pogotovo kad se pogubi u literarnim svjetovima o kojima čita ili piše. Ne vole ni kad se pogubim po bespućima Istre i Kvarnera, a često to činim.
Njurgaju kako bi radije da mi umjesto diploma fonetike, ruskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta, na zidu visi neka dobra penjalica za njih.
Frkću jer sam na najvišu policu, van njihovog šapometa, stavila nagradu FantaST i pokraj nje dvije MetaFORA nagrade. Rado bi s police odgurnule i onu nevidljivu SFerinu nominaciju za kratku priču.
Hoće ogrepsti kad im ne dam spavati na zbirkama u kojima spavaju moje priče: FantaST, Decameron 2020, Marsonic, UBIQ, MetaFORA, Kvaka…
Strastveno se vole smjestiti u kutiju; kad je Morina stigla, jedva da su izišle iz nje, pa me sad žicaju da im nabavim još koju.
I za kraj, kažu da sam mačje senzibilna: vidim nevidljivo, volim višedimenzionalno i preskačem granice tišine ako mi se ponudi šalica nekog mirisnog napitka.”

Priča Krik objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Još jedna efektna jezovita minijatura autorice Lune Tatjane Val, koja nam s jako malo riječi kaže sve što treba i više od toga.