RECENZIJA: ANTONIJA MEŽNARIĆ

Kao obožavateljici horora, folkora i, posebice, folk horora, upala mi je u oko debitantska zbirka Never Have I Ever nove autorice Isabel Yap. Ono što me najviše zaintrigiralo bilo je upravo to što je zbirka promovirana s naglaskom na filipinski folkor, o čemu nisam puno znala, a i dalje ne znam onoliko koliko bih voljela. Iako je ova zbirka definitivno pomogla da otkrijem neke zanimljive stvari, poput filipinskih vampira koji su jedači fetusa, a lete okolo raspolovljena tijela, ili boginje podzemlja Mebuyen kojoj je tijelo načičkano grudima. Moram i priznati da prije čitanja zbirke nisam znala puno o kolonijalnoj povijesti Filipina, niti o njihovim tradicijama, te da sam sada malo manja neznalica.

Ali krenimo ispočetka. Prvo što trebam istaknuti jest da priče u ovoj zbirci nisu samo horor. Zbirka zapravo okuplja priče različitih žanrova, od, da, folk horora, do bajkovite fantastike,  distopije, simpatičnog romantičnog urban fantasya, pa se čak našla i jedna mračna verzija magical girls podžanra. Iako su priče žanrovski i tematski raznovrsne, zajednička im je lirična proza te melankolična atmosfera. Ono što je izvrsno izvedeno jest upravo način na koji u svim pričama autorica balansira prikaz stvarnog života u Manili s onim magičnim i mitskim. Ova se dva oprečna svijeta komplementarno spajaju u jedan; ono magično čini se kao posve normalan dio života, kao što i ono realno ne iskače od mističnog, stvarajući jedinstven prikaz fantastične Manile. Odlično je i to što autorica koristi filipinske termine za pojedine stvari (poput hrane, odjeće, mitoloških bića, termina za članove obitelji, ostale odrasle osobe i sl.) bez posebnog pojašnjavanja, a da se sve bitno razumije iz konteksta priče, tako da mi se ni u jednom trenutku nije činilo da gubim na razumijevanju, a opet nisam imala potrebu uzimati pauzu da guglam što poneka riječ znači. Dodatno istraživanje išlo bi eventualno nakon pročitane priče, ako sam baš htjela nešto detaljnije otkriti.

Ima par priča koje me se osobno nisu dojmile, koje su ostale malo nedorečene, posebice nezadovoljavajućeg kraja. Ali većinom moram priznati da sam uživala čitajući ove priče, jer ne samo da su lijepo pisane, već su i zanimljive u svojem pristupu tematikama poput djevojačkog odrastanja u Manili – koje se istovremeno prepoznaje po univerzalnim iskustvima, koliko je očito kulturološki drukčije – kontrastu dijaspore s lokalnim stanovštvom, političkog i policijskog nasilja, sukobu modernog i tradicionalnog i queer iskustava, rezultirajući u zanimljivim reinterpretacijama narodnih priča i mitologije. Baš kad sam prolistala zbirku na kraju, izdvajajući priče koje su me se posebno dojmile, završila sam s većim popisom nego što sam planirala.

Ima nekoliko priča koje su me natjerale da nastavim razmišljati o njima nakon što sam ih pročitala te je dobra stvar da, kad čitam zbirke kratkih priča i antologije, uvijek pročitam samo jednu priču u danu. Na taj način mogli su mi se pošteno slegnuti dojmovi prije nego što sam nastavila dalje. A one, koje su po meni najbolje, najjače i udaraju i ne ostavljaju hladnokrvnim. Po tom pitanju priča Asphalt, River, Mother, Child posebno me dotukla svojom tematikom filipinskog rata protiv droge, ilustrirajući brutalna stradavanja nevinih. Nakon te priče napravila sam grešku što sam išla istraživati više o tome i otkrila ne samo da je riječ o recentnim događajima, već i da je stvarnost ispala još krvavijom nego što ju je Yap ovdje prikazala.

Priča Milagroso također je ostala sa mnom dugo nakon čitanja. Nešto što zvuči kao pomalo apsurdna premisa – u bliskoj budućnosti, sva je prava hrana zamijenjena sintetičkom, ali svake godine na jednom malom festivalu, u jednom filipinskom gradu, događa se čudo da jednoj odabranoj obitelji u procesiji sva sintetička hrana postane prava, što izaziva gotovo svetački zanos posjetitelja. Način na koji je opisan odnos protagonista priče i ostalih prema hrani, kao i blagoslov svećenika u kojem se zahvaljuje korporacijama na hrani, čine ovu distopijsku priču zanimljivom za čitanje i kasnije promišljanje.

Kao što sam ranije spomenula, jedna od ponavljajućih tematika jest djevojačko odrastanje u Manili i, po tom pitanju, odlične su mi priče Have You Heard the One About Anamaria Marquez, koja na zanimljiv način ulazi u prirodu urbanih legendi, te A Canticle for the Lost Girls, koja progovara o seksualnoj i religioznoj traumi, prijateljstvu te odnosu majka i kćeri.

How to Swallow the Moon odlična je, iako malo preduga, moderna bajka o zabranjenoj ljubavi između binukot (pretkolonijalna filipinska tradicija po kojoj je odabrana djevojka bila čuvana i skrivana od pogleda sviju do njenog vjenčanja) i njene čuvarice i jedine prijateljice, koja progovara o naravi slobode, tradicije nasuprot individualne sreće, osobne odgovornosti te lezbijske ljubavi u patrijarhalnom društvu.

Na kraju bih još samo posebno istaknula priču Hurricane Heels (We Go Down Dancing) zbog toga što nisam očekivala magical girls, posebice ne izvedene na taj način, u mračnoj, “realističnoj” (koliko realističan ovaj koncept može biti) izvedbi, koja je istovremeno bila zabavna, smiješna, koliko i melankolično teška. Kao nekome tko je odrastao na Sailor Moon, ova priča posebno je dotaknula tu nostalgičnu notu kod mene.

Sve u svemu, iako mi se nisu svidjele sve priče, generalno me se zbirka jako dojmila. Jezični je stil bio divan za čitanje, svijet prikazan u pričama bio je izuzetno unikatan i teme su bile dovoljno slične, a opet raznolike, da sam imala dojam da se sve odvija u istom univerzumu, ali ni u jednom trenutku nije postalo repetitivno. Ako volite suptilne, tihe horore, mračniju, melankoličnu fantastiku, folklornu i mitološku tematiku, inspiriranu jugoistočnom Azijom, apsolutno preporučujem da date šansu ovoj zbirci priča. Ja se, osobno, veselim budućim knjigama autorice.