Ed Barol: Noćna linija

Autobus se tresao kao čovjek izbačen iz toplog kreveta na hladnoću. Držeći upravljač, osjećao je vibracije starog motora u cijelom tijelu. Par puta doda gas pa ustane iz sjedala i krene u kontrolu, čekajući da dotrajali stroj dođe do zadovoljavajuće radne temperature. Obiđe još jednom oko njega, mahne čuvaru u kućici na ulazu u deponij i izveze se oprezno na praznu prometnicu.

Svaku večer Damir je strahovao hoće li ga uspjeti upaliti, hoće li taj muzejski primjerak otkazati poslušnost i ostaviti ga bez posla. Uprava je odavno jasno dala do znanja da ne namjeravaju na njegovu noćnu rutu staviti jedan od novih, mrežnih električnih autobusa. A on je ionako već dva puta pao na informatičkom tečaju, obaveznom za sve koji su upravljali poluautonomnim modelima. Kad dieselski stroj ode, ide i on, to mu je postalo jasno, pa je pazio kako njim upravlja i na redovnim servisima visio uz mehaničare, pazeći što rade, svjestan da u slučaju većeg kvara može jedino s njim na otpad. A linija na kojoj vozi ukinut će se.

Četvrt kroz koju je vozio noćne ture izgledala je primjereno javnom prometu koji joj je dodijeljen, oronula i beznadna, kao da i sama čeka da je netko proglasi dotrajalim viškom. Dio grada u kojem žive samo oni koji ne mogu bolje. Većina trgovina odavno je bila zatvorena; čak i daske kojima su prekriveni stari stakleni izlozi postale su trule i sive. U polovici stambenih zgrada uz glavnu cestu zaklon su potražili malobrojni skvoteri. Dalje od glavne ceste nekoć se širila industrijska zona, prvo pretvorena u skladišta, a kasnije u siva sjećanja na davni prosperitet. 

Damir je i sam iznajmio stan na rubu četvrti, relativno blizu autobusnog deponija, udaljenog samo dvadesetak minuta brzog hoda. Tijesnu rupu u kojoj je vodio izgubljenu bitku s pljesni. Bolje bi si mogao priuštiti samo kad bi napokon mogao prestati plaćati alimentaciju. Ne da se mogao nadati da će se njegova bivša smilovati i udati za tipa s kojim je već dosta godina dijelila krevet i stan, mada službeno nisu u vezi, a čak su i prijavljeni na različitim adresama. Pomirio se odavno s tim. Život ga je doveo do vozača noćne smjene, jedna pogrešna odluka za drugom napravila je od njega čovjeka svjesnog da, kad izgubi i taj posao, s preko pedeset na leđima, teško da se može nadati ičemu boljem od povremenih dnevnica u građevini, dok mu bolna leđa dozvole i to.

“Izdrži, stara kanto, izdrži još koju godinu.” Nježno je ubacio mjenjač u prvu brzinu pa krenuo s početnog odmorišta u prvi od pet noćašnjih obilazaka. Pola sata u jednom smjeru, pola u drugom, uz desetak minuta stajanja između svakog polaska. Pa povratak u deponij, čišćenje vozila, što obavlja sam, i još jedna noćna smjena ostat će iza njega. Nedjeljom su se odmarali i on i autobus; nedjeljom su njegove mušterije noću mogle samo pješačiti.

Na prvoj stanici ušlo je desetak putnika. Ovo je doba kad se još ljudi vraćaju iz dugih smjena u trgovinama, presjedajući s drugih linija. Iduća tura primit će radnike restorana i zalogajnica. Malo je mladih među njima; njegovi putnici uglavnom su oni s bolnim nogama i križima, jednako očajni kao i on sam, i oni većinom na posljednjoj stanici, s koje dublje ne može. Nakon toga putnici će se prorijediti, bit će i nepotrebnih stajanja te dionica između stanica u kojima će potpuno sam razbijati noćnu tišinu. Oni koji se kasno noću voze s njim većinom su poznata lica, stalne mušterije koje ga dočekuju na istim stanicama već godinama, ljudi koji će razmijeniti s njim poneku riječ, olakšati mu noć. Gotovo ih je mogao zvati prijateljima, Bog mu je svjedok da drugih ni nema. Oni od prije ostali su u staroj četvrti, na starom poslu, s bivšom ženom, u nekom drugom životu.

Antonio je prvi od noćnih, mladi kuhar koji se kasno vraća kući, uvijek sa slušalicama na ušima, ali i spreman na razgovor o glazbi, voljan iskopčati slušalice i pustiti zvuk, tako da i Damir može čuti “stvarno jebenu dobru glazbu”. Silva će biti iduća, pričati o unucima i svom poslu prije mirovine. Kruno, nešto mlađi od Silve, ali stariji od Damira, jadat će se o teškom danu na skeli, koljenu koje ga ubija i sve slabijem vidu. Ali i ispričat će poneki vic i sve okrenuti na šalu. I još desetak njih, većinom starijih, proći će noćas kroz dvokrilna vrata što znaju zapinjati, sjesti negdje blizu njega i razmijeniti poneku rečenicu. Ili brbljati bez prestanka, onoliko dugo koliko se budu vozili. A negdje pred kraj ući će i ona. Zgodna žena, kako ju je nekad zvao. Par godina mlađa od njega, s ljepotom koja je bljedila, ali i dalje privlačila muške poglede. Barem njegov. Nekoć mu se znala samo nasmiješiti i kimnuti glavom; kasnije su razmjenjivali pozdrave i poneku rečenicu. Ponekad bi popričali malo duže, kad se ne bi zateklo drugih putnika, znalo se dogoditi. A sve češće uhvatio bi njen pogled u retrovizoru, pogled koji je u početku brzo odvraćala, a sad bi ga popratila smiješkom. Kombinacija zbog koje je bio spreman i gurati staru kantu od autobusa, samo da se ona nastavi voziti s njim.

Da, pomisli i nasmiješi se, oprezno dodajući gas na blagoj uzbrdici, noćna tura u posljednje vrijeme uopće nije loša stvar.

***

Primijetio ju je još pretprošlu noć. Stara gatara, tako ju je odmah nazvao. Novo lice, mada mu to nije privuklo pažnju. Ni njena čudna odjeća ni ogrlica s krupnim kristalima oko vrata. I kosa puna sijedih pramenova koje se nije trudila prekriti. Pogled kojim je odmjeravala putnike, četvrt kroz koju su vozili, a i njega samog, uznemiravao ga je. Uvijek tamo na kraju autobusa, leđa ravnih i čvrsto oslonjenih uz sjedalo. Pogled s više straha nego prijezira. Dolazila bi u zadnjim turama, ušla na prvom okretištu i vozila se do drugog. Izašla van, sačekala par minuta, ponovno ušla i još jednom mahnula karticom ispred aparata za karte, pa opet sjela na isto mjesto. Vratila bi se na polaznu točku, brzo izašla na zadnja vrata i nestala u noć.

I sad je opet sve ponovila, remeteći mu užitak vožnje, naročito zato što je zgodna žena bila u ovoj turi. I sad se ta čudakinja opet s njim vratila na polaznu točku, jedina putnica; otvorio je zadnja vrata očekujući da šmugne kroz njih. Umjesto toga, ustala je i sredinom autobusa polako došla do njega. Damir se podigao iz sjedala, šuteći, čekajući da mu se ona prva progovori.

“Vjerojatno se pitaš što želim od tebe?” obratila mu se nakon nekoliko trenutaka napete tišine.

“Čovjek bi pomislio, ali zapravo i ne”, odvrati on i prijeđe pogledom preko kristala, privjesaka i amuleta koji su visjeli niz njen vrat. Ruke su joj krasile brojne slične narukvice. Znao je otprilike o čemu se radi; njegova bivša imala je jednom fazu koju je zvala spiritualnom. Skup hobi.

“Želim te upozoriti. Sasvim slučajno sam doznala za tvoj autobus. I putnike. One kasne i rijetke.”

“Što s njima?”

“Ti… ljudi koje prevoziš. Primjećuješ li išta čudno na njima?”

Promatrala ga je s napetim i gladnim pogledom, a on je samo uzdahnuo i prekrižio ruke na prsima. Razmišljajući treba li uopće nastaviti razgovor s njom. Ili je prosto izbaciti iz autobusa.

“To je pristojan svijet. Moji putnici. Moji prijatelji.”

“Misliš? Prijatelji? Misliš da znaš sve o njima? Da znaš što su i tko su?”

“Antonio je kuhar kojeg su na smrt izbola dva narkomana kad se jedne noć vraćao iz smjene. Zbog šake sitniša.” Zadovoljno je primijetio kako su joj se oči raširile i kako je ustuknula korak. “Silvu je pregazio pijani vozač, dva dana nakon što je otišla u mirovinu. Kruno je jedne večeri, nakon gomile prekovremenih, pao sa skele i slomio vrat. Josipa je upucao ludi susjed, kad je zaboravio popiti tablete za PTSP. Marijana se objesila kad joj je malo dijete umrlo od tumora, a muž je napustio. Jesi li na to mislila? Trebam li nastaviti i s pričama ostalih?“

“Ti…znaš?” Promatrala ga je drukčijim pogledom, nečim između straha i poštovanja.

“Znam. Zaborave, najčešće, ali tu i tamo se sjete. Pobjegnu im neželjena sjećanja na tren ili dva, prije nego ih opet odbace od sebe.”

“Ima nešto u tom tvom starom autobusu što ih privlači. Djeluje kao da je i sam trebao biti bivši, kao da ni ne pripada ovom svijetu. Kao i dio grada kroz koji voziš, gdje živi više sjena, nego ljudi. Stvorio je sponu između ovog i onog svijeta.”

“I što onda?” frustrirano je uzdahnuo.

“U opasnosti si. Možda ti to ne djeluje tako, ali kad se posegne za drugom stranom, lako se može izgubiti u njoj. Pokušavam ti spasiti život, glupane.”

“Moj život?” Frknuo je i gotovo proizveo nešto nalik smijehu. “Život neuglednog, neobrazovanog i siromašnog starog muškarca? I sâm sam praktično duh za sav ostali svijet, kao da me bilo tko osim njih primjećuje.”

“Odustani dok možeš. Daj otkaz i otiđi negdje daleko, započni novi život, još nije kasno. Vidjela sam kako je gledaš. Ne znaš u što se upuštaš. To su opasne veze. Veze koje vode u samo jednom smjeru.”

“Gospođo, čeka me još jedna tura, izađite iz autobusa, molim Vas, ovo je zadnja stanica.”

***

Idućih dana zgodna žena nije se pojavljivala i svijet je utonuo u poznatu i umirujuću rutinu. A onda je, jedne tihe noći bez prometa na tamnoj cesti, ostao sam s njom, stanicu prije njene. Nije se upustila u razgovor, ali svoj je pogled držala na njegovom, dok je pravac više držao autobus nego on, očiju prikovanih za retrovizor i njen smiješak. Zaustavio se na njenoj stanici, a autobus zakloparao; zvučalo je kao da čekići udaraju jedni od druge, metalna škripa bolno mu je proparala uši, a onda se autobus stresao i ugasio. Možda je ovo i čekao, pomisli Damir, baš ovaj trenutak, taj stari i do sada pouzdani stroj, da mi kaže da je vrijeme, da je u redu.

Ustala je i položila ruku na njegovo rame. Dodir hladan kao dubine svemira, a tako ugodan i opuštajući da mu je nestala sva bol ukočenih leđa.

“Hoćeš li poći sa mnom?” Glas, tih i obećavajuć, naveo ga je da ustane, zagleda se u vabeće dubine nježnih očiju, i samo kimne glavom. Sjetio se na trenutak njene priče, ljubomornog muža toliko izluđenog tračevima i sumnjom da ju je jedne noći, u napadu bijesa, zadavio. Možda je zato uvijek nosila dugi vuneni šal oko vrata.

Odgurne tu misao u nepovrat i zakorači za njom u tišinu oronulog kvarta. Udaljili su se prema tamnim zgradama desno od stanice, na kojima nije vidjelo ni jedno svjetlo. Osvrnuo se kratko, za posljednji pogled i pozdrav. Iznutra osvijetljen autobus, iako sad potpuno tih, djelovao je još uvijek živ i prisutan, dok je četvrt okolo njih bljedila u maglu. Na trenutak je nazreo lik u stolici vozača, mutan, nepokretan i zalegnut preko upravljača.

Nema veze, pomisli, odvrativši pogled i zagrlivši je sad rukom preko ramena, punog srca i gotovo lebdeći iznad tla, sve je dobro, sve je točno kako treba biti.


Noćna linija ©2022. Ed Barol

Barol nam piše: “A eto, pišem nekih i objavljujem nekih 16 godina, čini mi se, objavio sam oko 80 priča i novela, dva romana do sada, jedan čeka izlazak iz tiska, nadam se uskoro, kao i zbirka. Dobitnik šest SFERA i par drugih nagrada, nastavnik sam u osnovnoj školi, živim u Šibeniku i to je to, za vrlo kratku biografiju.”

Priča Noćna linija objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Neke nam vožnje ostaju u pamćenju dugo nakon što su završile, a jedna je od njih za nas bila i Barolova kratka priča. Ovom melankoličnom pričom starom znancu s domaće scene želimo dobrodošlicu u Morinoj kutiji.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: