Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Frina – Ordio Srebrenke Peregrin (izašao u prosincu 2022)

Žanr: Urbani krimi-fantasy s erotskim elementima

Duljina: oko 50.000 riječi/ 165 kartica

Tagline: Kurtizana u usponu, razmažena bogatašica i novopečeni inspektor rješavaju prvi u nizu slučajeva u Moreju, gradu tornjeva i mostova, bogova i demona, genija i eugenija.

Sažetak:

Kalista Frina budi se uz svog klijenta, znanog inspektora velebnoga grada Moreja. Inspektor je bio krut kad je zakon u pitanju, ali dobar mecena, no sada bi se sve moglo promijeniti jer je kraj nje ležao mrtav… Frina će pokušati rasvijetliti neobičnu smrt zahvaljujući “blagoslovu” zbog kojega uvijek govori istinu te spletu okolnosti koje će je učiniti pratiljom imućne nasljednice.

Smješten u svijet urbano-povijesnog fantasyja, koketirajući s motivima klasičnoga kriminalnog zapleta, roman u prvi plan stavlja junakinju čiji su moral i odgovornost na stalnoj kušnji.

Link: https://www.agentcash.com/shops/inverzija/products/srebrenka-peregrin-frida-ordio

Ulomak

Sve-je-skroz-u-re-du, sve-je-skroz-u-re-du, sve-je-skroz-u-re-du, klapaju natikače po kaldrmi. Ulica je zastrta ranom zorom, jer su noću suncelike izgubile na jarkosti. Iz daljine se natikačama pridružuje kloparanje teretnog vlaka. Usprkos optimizmu njezine granatima urešene obuće, u životu Kaliste Frine trenutno ništa nije u redu.

Prije svega, sa svojim zavežljajem od običnog modrog lana hoda leđima okrenuta zvijezdi Danici. No, da joj pokazuje čelo kako se pristoji, ne bi mogla dovoljno brzo umaknuti. Naime, ulazi u Prvi krug slobodnoga grada Moreja iz pravca Vjerske četvrti i ako je opaze, sigurno će je – opet – sprovesti na ispitivanje. A njezin jezik, nažalost, nije u stanju prevaliti preko sebe laž, iako bi u datim okolnostima to bilo više nego poželjno.

Sva je prilika da će joj negdje, nekako, pobjeći da je malo prije bacila u more leš zamotan u purpurnu plahtu od češljanog pamuka, otežan kamenim uljanicama, vazom od kornjačevine i kutijom za priloge. Srećom su joj sinoć u Hramu prepustili jednu od soba s pogledom na pučinu. Vjerojatno zato što se očekivala južina, pa su starije sestre zaključile da će nanijeti smrad s uzotoka i smeće ispod mostova.

Ne bi trebala razmišljati o sestrama, ni što će pomisliti kad otkriju da nedostaje plahta, uljanice, vaza i kutija od rezbarene ebanovine. Sad nije bitno čak ni hoće li se smjeti vratiti u Hram. Bitno je da se vrati u Treći krug i svoj Ceh bez da je itko vidi.

Frina čvršće omota oko sebe gusti veo od tamne svile i priljubi zavežljaj uz trbuh. Pokuša se usredotočiti na to da čim tiše hoda, ali tako da ne mora usporiti: Sve-će-bit-u-re-du, sve-će-bit-u-re-du, sve-će-bit-u-re-du. Samo da se dokopa zgrade Ceha Kalistija i vrele kupke; da ispere sa sebe smrad leša. Dobro, Ordio Simeon nije se zapravo stigao usmrdjeti.

Držala ga je budnim i zainteresiranim do zalaska mjeseca, što znači da je u dva sata nakon polovice noći još uvijek bio živ. A sad – Frina pogleda u nebo, jer u blizini nije bilo nijedne vodene ure – nije više od pet i doskora će početi brojati sate od izlaska sunca. Negdje u ta tri sata, dok je ona spavala snom pobožne kurtizane koja je ispunila svoju dužnost Adi-od-zvijezda, netko je ušao u sobu, podignuo s poda jedan od njezinih svilenih velova, i udavio Ordija Simeona.

Koja ironija: svetu su družicu ostavili na životu, a onoga tko bi inače istraživao takve gadarije pritegnuli za vrat, pa je, probudivši se, isprva pomislila da je ponovno spreman. Stresla se na pomisao kako joj se ruka ovila oko njegove batine i tek tada shvatila da nešto ne valja, da je leden umjesto vreo. Sama Ada zna kako nije vrisnula i probudila ostatak Hrama.

Zato vrisne netko drugi.

-će-bi— Natikače se zaustave usred svoje brojalice. Ne, nije joj se pričinilo: iz neposredne blizine, niže niz ulicu, začuje tiši krik, prigušen, i psovke, još tiše, i komešanje.

Svi me demoni jebali, pomisli Frina i okrene se, za svaki slučaj, nakratko prema Danici. Baš na tom mjestu nema nijedne sporedne uličice u koju bi mogla šmugnuti i zaobići gužvu. Izuje natikače pa ih spremi u zavežljaj, uz nakit i onaj dio sinoćnje zarade koji nije ostao Hramu. Prilijepi se uza zid na mjestu dokud ne dopire svjetlo suncelika. Bose je noge zazebu, tako da stisne zube i pripremi se na mukotrpno čekanje.

No onda začuje ženski jecaj: „Ada vas—“ i Frina prokune za sebe. Ne može čekati, ako je to sestra u nevolji; ako je bilo koja žena u nevolji. Kratak bljesak sjećanja podigne joj kiselinu u usta: ruke koje je grabe i stišću, gnječe, šire, bole. Neće se to nijednoj ponoviti, ako ona tome može doskočiti. Potisne kiselinu, a iz trbuha dozove najglasniji krik za koji je sposobna, pa se zatrči usred klupka ljudi.

U sivim sjenama jedva vidi koliko ih je, samo zna da je jednoga zviznula na tlo i bosom ga nogom prikucala o kaldrmu. Drugi, koji se okrenuo, dobije čitav zavežljaj ravno u lice, od čega zatetura. No kad se ulicom prospu nakit i novci, napadnuti je s lakoćom odgurne. Odmah krene sve skupljati i trpati u platnenu torbu prebačenu preko ramena. Onaj s tla mu se pridruži i Frini sine da je prekinula pljačku, a ne napad.

Ipak dohvati za mišicu ženu koja se pribila uza zid te je povuče na noge.

„Hajde! Idemo!“

„Ne!“ kaže ona i otima se. „Uzeli su—“

„Jebao te trp, kakve veze ima, idemo!“ Frina je pokuša povući, ali, premda rigoroznim akrobatskim rutinama može zahvaliti što nije slabašna žena, ona druga uspije joj se iskoprcati iz ruku. Baci se ravno na dvojac koji je završio sa skupljanjem Frinine zarade.

Dalo bi se nagađati što bi bilo potom, da odnekud ne zazvoni ordijsko zvono. Dok cilikanje još plovi na posljednjim ostacima noći, dvoje lopova dadu petama vjetra. I Frina i žena, međutim, stanu kao ukopane. Nećemo, valjda, trčati za njima?

„Ado, spasi me“, šapne konačno nepoznata žena i ipak se baci istim smjerom kao njezini napadači, a Frina nagne za njom.

Ni-je-u-re-du, ni-je-u-re-du, ni-je-u-re-du, tapkaju joj stopala.

Ne zna zbog čega bi onako pobjegla žena koju su upravo opljačkali. Frina pak ne može dopustiti da nju samu sustigne ordijska patrola i krene je pitati što radi, bosa i polugola, u ranu zoru u Prvom krugu. Obavlja cehovski posao u Vjerskoj četvrti, bez ugovora? Da i ne spominje leš koji leži negdje na dnu Morejskoga zaljeva, omotan u purpurnu plahtu, pridržan kamenom, kornjačevinom i drvom.

Izgubila bi dozvolu za rad, mjesto među Kalistijima, pravo da živi u Moreju. A Frina voli živjeti u Moreju: u najvećoj luci poznatoga svijeta, gradu raslojenom na Krugove kojima vladaju Tornjevi, čiji se stanovnici nazivaju slobodnim građanima. Koliko Frina zna, slobodnijih nema. U Moreju svatko smije obavljati posao koji želi – biti ribar, bankar, kurtizana, prijevoznik – sve dok se klanja kraljici svih poslova, trgovini. No onoga tko ugrozi njezino veličanstvo očekuje trajan izgon.

„Jebote jutro“, procijedi kroza zube…