Auto sam jedva zaustavio i iz njega gotovo ispao u žurbi da je što prije uhvatim i pomognem joj ući u naš dom. U boli i polusvijesti buncala je i njihala se na suvozačevom sjedištu. Pridržao sam je, otkopčao joj pojas te joj pomogao na noge. Još je mogla hodati, iako nije u tome nimalo uživala. Iza nas, još uvijek upaljeni auto osvjetljavao nam je put. Nisam mario za njega. Imam ih još. Ali nju imam samo jednu.

Pivnica je te noći bila preglasna i prekrcata za moj ukus. Prijatelji su me odvukli jer je to bilo, prema njihovim riječima – “najbolje mjesto za nešto zbariti”. Problem je bio što je njihova taktika bila iduća: cijelu noć promatraj djevojku koja ti se sviđa i nemoj poduzeti baš ništa po tom pitanju. Ja sam, naručujući pivo, za šankom očešao rame sa sitnom djevojkom srebrne kose. “Znaš da tvoji kolege bulje u moje prijateljice već sat vremena?”

Na pola puta od automobila do kuće noge su je izdale. Presnažna bol oduzimala joj je svu energiju. Podigao sam je i nosio ostatak puta. Znoj, suze i razmrljana maskara kupali su joj lice i ramena. Želio sam je što brže smjestiti u udoban položaj, ali nisam htio trčati s njom tako malaksalom u naručju.

“Ah, pa zar ne znaš da se danas tako bare djevojke?” uzvratio sam joj.

“Čula sam za tu tehniku, da.” Nasmijala se. “Koliko je uspješna?”

Pogledao sam u svoje prestravljene prijatelje. “Pitaj me opet za sat vremena!”

“Dogovoreno!”

Uzeli smo svoja pića i maknuli se sa šanka, svatko svojim putem, a oboje rumenih obraza.

Polegnuo sam je na kauč i poljubio u čelo. “Odmah se vraćam!”

Otrčao sam do kućnog alarma pored ulaznih vrata i ukucao šifru. Sva vrata i prozori automatski su se zaključali, a s vanjske strane, kuću i njene otvore dodatno su zabarikadirali teški metalni elementi. Atmosferom je ovladala blaga crvena svjetlost, grijanje se pojačalo, a tišina nas je obuzela. Sve je funkcioniralo kao što je bilo planirano.

“I, je li se tehnika pokazala ikakvom? Moje prijateljice su još uvijek nezbarene.”

“Momci su na trećem pivu, definitivno su bliže prilaženju, nego što su bili zadnji put.” Pogledao sam na sat. “Ali prošlo je tek pola sata otada, a ne sat vremena. Daj im priliku.”

“Što kažeš da im olakšamo muke i mi ih međusobno upoznamo?”

“Ne može biti neugodnije nego što je!”

Gotovo da je bila u nesvijesti. Oprezno sam joj svukao haljinu i donje rublje te je umotao u aluminijsku deku. Bilo je vrijeme za prvu dozu. U sefu iza slike uvijek sam držao barem dvije doze spremne za korištenje. Bilo je ondje još ponešto novca, nakita i oružja. Za svaki slučaj. U ovoj fazi nije bilo teško pronaći joj venu i ubrizgati tu srebrnu tekućinu koja će joj, barem privremeno, vratiti svijest i lucidnost. Kasnije neće biti tako lako držati je prvi svijesti.

Momci su djevojkama pričali o sebi sa samopouzdanjem koje je dotad bilo neprimjetno. Svi su odjednom bili šarmantni, bogati, uspješni, emotivni i empatični te nimalo pijani i bez ravnoteže. U prilog im je išlo što su djevojke bile na istoj kognitivnoj razini. “Sad se još samo mi moramo službeno upoznati”, rekla mi je i pružila ruku. “Luna, drago mi je.”

“Užasno sam gladna”, rekla je kroz glasno uzdisanje. 

“Znam, dušo. Ali znaš da ne smiješ jesti.”

“Znam. Daj me barem spoji na infuziju što prije.”

Tako sam i učinio. Ionako neće moći dugo biti spojena, ali barem neće dehidrirati.

“Koliko još imamo vremena?” upitala me dok sam joj namještao kapanje fiziološke. 

Pogledao sam na sat.“Možda sat vremena. Manje. Da budemo sigurni.”

Kimnula je glavom. Znala je kakva je noć pred njom, ali nije bježala od toga. Bila je vojnik. Nikada nije tražila bitku, ali je za nju uvijek bila spremna.

“Da, roditelji su mi imali tu neku ludu ideju da će ime Luna biti popularno kad odrastem.” Slegnula je ramenima. 

“Ja mislim da imaš predivno ime. Ti si prva Luna koju poznajem.”

Nasmiješila se i podigla obrvu. Nisam mislio da će se te noći to dogoditi, ali toga sam se trena zaljubio. 

Iako lucidna i svjesna, i dalje je bila jako slaba. Htjela je razgovarati sa mnom, ali bilo je jasno da nema snage. Morala se štedjeti za kasnije. Tada sam uzeo Gospodara Prstenova i čitao joj. Uvijek je voljela kada bih joj čitao. Ušuškala bi se kraj mene, položila glavu na moja prsa i slušala sve dok ne bi usnula. Tada, kada bih prestao čitati, trgnula bi se iz sna i upitala me zašto sam stao.

“Čime se bavim?” glazba je bila na trenutke zaglušujuća pa sam ponovio njene riječi kako bih bio siguran što me pitala. “Trenutno ničime, dao sam otkaz nedavno. Sada razmišljam kako bih mogao pokrenuti neki posao, znaš. Zaraditi par milijuna i otići surfati na Havaje do kraja života. Koliko teško može biti?”

“Skroz jednostavno. Sviđa mi se. Jesi u tom planu sam ili imaš partnericu za surfanje?”

“Zar ti to žicaš besplatan put na Havaje?” Uperio sam prstom u nju.

“Ne put, penziju!” Uperila je prstom natrag.

Trgnula se iz sna. “Zašto si prestao čitati?”

Nasmijao sam se prije nego što me realnost situacije opet sustigla. 

“Vrijeme je da siđemo u podrum, ljubavi.”

“Hoćeš li mi i dalje čitati u podrumu?”

“Naravno, uvijek ću ti čitati.” Pogladio sam joj kosu i poljubio ju u čelo.

Nakon odmora na kauču, ipak je bila spremnija za hodanje. Jednom sam rukom pridržavao nju, a drugom stalak za infuziju. Stube su bile široke i duge, omogućavale su joj da ih polako savladava, a i da ima dovoljno prostora za odmor ukoliko poželi stati. 

“Nego, koliko će tebi trebati vremena da zaradiš sve te milijune?”

“Zašto pitaš?”

“Pa zanima me, da se znam organizirati!”

Oboje smo prasnuli u smijeh pa odlučili zajedno otići do šanka i pokupiti nova piva dok se ostatak društva pripremao na pijanu razmjenu tjelesnih tekućina.

“Dva piva!” doviknula je šankeru. “I dvije tekile!”

“Tekila?” Šokirao sam se. “Ne pijem ti ja tekilu.”

“Pa kakav to surfer ne pije tekilu, jesi normalan?”

“Ti si stvarno ozbiljna?”

Nije odgovorila, samo je prislonila kažiprst na moje usne i vješto me ušutkala. Tekilu smo popili za šankom, a zatim me uzela za ruku i odvela nazad do stola. 

Uspješno je savladala i posljednju stubu. “Uvijek zaboravim kako je ovdje dolje vruće. Užas.”

U sredini podruma pretvorenog u laboratorij, koji se prostirao ispod čitave kuće, nalazila se staklena ćelija. Njen dom ove noći, a možda i nekoliko idućih dana.

Odbila je nositi bolničku halju, bilo joj je ugodno goloj. Odspojio sam joj infuziju, a zatim me zamolila da joj dam drugu dozu i sjela u najbližu stolicu.

Pripremajući injekciju, rukom sam zapeo za kirurški nož i rasjekao mali prst. Nije dugo trebalo prije nego je krv počela teći kroz rastvorenu kožu i kapati po bijelom podu. Čula je moj jauk, a kada je uočila krv na podu i oko moje šake, oči su joj poprimile drugu osobnost. Postale su fokusirane, oštre, gladne. Počela je ubrzano disati, a zatim pripremati zube i usne na obrok.

“A čime se ti baviš?” upitao sam je.

“Pa, kako da ti to objasnim…” Na tren se pretvarala da razmišlja. “Ja sam ti sponzoruša, ali uglavnom lovim dečke koji se još nisu obogatili, ali hoće nekada u budućnosti. Tako steknem njihovo povjerenje pa ih je lakše okrasti jednoga dana.”

“Zvuči kao ozbiljna karijera!”

“Pa i je, da znaš!”

“I, kako ide zasad?”

“Dosad neuspješno, ali tko zna, možda mi se ubrzo posreći”, rekla je i opet podigla obrvu, a ja sam opet osjetio navalu svježe zaljubljenosti.

Ustala je mirno sa stolice, sa snagom koju do maloprije nije imala. Pogled joj se nije micao s baršunastih crvenih kapi razasutih po sterilno bijelom podu. Ja sam svoj krvavi prst brzo umotao u gazu i čvrsto pritisnuo ranu, držeći obje ruke iza leđa. Oprezno sam se udaljavao od krvavog poda dok mu se ona predatorskim fokusom približavala. Prišla je prolivenoj krvi te se spustila na koljena. Bila je gladna. Žedna. Spustila je glavu i jezikom dotaknula kapljice, a zatim uzdahnula, pronašavši zadovoljstvo. Pogledavši joj leđa, uočio sam početak transformacije. Kralježnica joj je bila izraženija, a leđni mišići sve jači. Kapilare su joj radi naglog širenja kože počele pucati, a tamne dlake već su joj izvirale po vratu.

“Što radiš sutra?” upitao sam je, misleći da puno riskiram.

Podigla je bocu piva između naših lica. “Trijeznim se.”

Samo sam kimnuo glavom u strahu od nastavka razgovora i daljnjeg razočarenja.

“A zašto pitaš?” 

“Znatiželja.”

“A što ti radiš sutra?” upitala je sad ona mene.

“Također se trijeznim”, pokušao sam biti sarkastičan.

“Pa to zvuči super.” U njenom glasu nije bilo niti trunke sarkazma. “Možemo se trijezniti zajedno.” 

Zvučala je sretno i zadovoljeno, iako još nije podignula glavu da joj vidim izraz lica. Našao sam se leđima uza zid, još uvijek pokušavajući spriječiti daljnje krvarenje, ali i pridržavajući injekciju koju joj nisam uspio dati prije nego sam se posjekao. Nekako sam joj morao prići i ubosti je tom iglom. A zatim se nadati najboljem.

“Na koji se način voliš trijezniti?” upitala me je.

“Pa, volim ostati u krevetu što duže mogu. Volim gledati filmove ili serije, ali samo one koje sam već gledao. A nekada, ako je vrijeme vani jesensko i nisam baš toliko popio noć prije, volim čitati.”

“A da? Što si zadnje pročitao?”

“Čitam trenutno sve knjige Stephena Kinga, redom jednu po jednu.”

“Ako ćemo se zajedno trijezniti, mogao bi čitati naglas, da budem u toku?”

“Nema problema, ali ako ćemo se zajedno trijezniti, to znači da ćeš večeras morati prespavati kod mene.”

“Izgleda da ću morati.”

Skupio sam hrabrosti i počeo joj prilaziti. Malim koracima, trudio sam se biti što neprimjetniji i ne izazvati snažnu reakciju. Morao sam joj prići dovoljno blizu da joj ubrizgam dozu u rame ili vrat. Oznojen, našao sam se s njene lijeve strane. Ona je još bila zauzeta oblizivanjem moje krvi s poda. Koža joj je intenzivnije krvarila, a strije su se proširile po leđima i ramenima. Tamne dlake ubrzano su se spuštale po leđima – mogao sam vidjeti kako izbijaju kroz rane i šire se poput valova. Spustio sam se na jedno koljeno kraj nje kako ne bih djelovao zastrašujuće velik. Znao sam da me primjetila i da će glavu okrenuti prema meni. Samo nisam znao kakav će me pogled dočekati. Hoće li biti mekan i uplašen, iz očiju koje me još uvijek poznaju, ili će biti hladan i ljutit, iz očiju koje više ne pripadaju mojoj Luni.

“Luna, ljubavi”, šapnuo sam, nadajući se da će moje riječi djelovati umirujuće.

Zakrenula je vrat prema meni i otkrila lice iza još uvijek srebrne kose. Usta su joj bila prekrivena razmazanom krvlju, dok je zube i desni još uvijek oblizivala. Dlakavost joj se proširila po čelu i sljepoočnici, a obrazi su joj upali poput mrtvačkih. Oči su bile hladne i ljutite, a iz grla joj je stizao nizak ton režanja.

“Luna, ljubavi, bit će sve u redu. Ovdje sam.”

Strpljivo sam joj ponavljao te riječi iznova i iznova. Sve kako bih vratio Lunu barem na trenutak, da mi vjeruje dovoljno dugo da joj dam injekciju i da možemo ovu noć nastaviti po protokolu, kao i svaki put.

Činilo se kao vječnost, ali počela me slušati. Kao iskra u tami, moja se Luna pojavila negdje ispod ispucane i dlakave kože. Smekšanog pogleda, na tren je djelovala kao da će zaplakati i kolabirati. Usudio sam je se tako plahu dotaknuti po leđima, pripremajući se za davanje injekcije.

“Koliko još?” jedva je progovorila, boreći se da ne povrati.

“Još malo, ljubavi.” Približio sam joj injekciju ramenu dok je glavu spustila prema podu zbog manjka snage. “Još jako malo”, rekao sam, zabio joj injekciju u mišić i brzo utisnuo sadržaj u njen krvotok. Nije joj se svidjelo što sam učinio.

“Koliko još?” pitala me dok smo praznim ulicama hodali prema mome stanu.

“Još malo, kamo ti se žuri?”

Pogledala me i nasmijala se, a zatim me uhvatila za ruku. Nastavili smo šetati ispod požutjelih uličnih svjetiljki, a ja sam možda namjerno išao dužim putem kako bi ta šetnja trajala što je duže moguće. Kako bi noć trajala što je duže moguće. Jer tko zna kakve nam poklone i nedaće sutra donosi.

Luna je istog trena nestala, a zvijer se vratila. Otrgnula se od mene i promatrala si rame iz kojega je još uvijek stršala injekcija.. Iglu je iščupala, a zatim se koncentrirala na mene. Polagano je ustala s poda, prezentirajući mi svoju veličinu i snagu. Stajala je gotovo dva metra visoka, sitna moja Luna, našiljenih zuba i krvavih usana. Ramena su joj bila spuštena, a ruke izdužene. Na krajevima prstiju umjesto noktiju stajale su kandže. Mišići posvuda bili su joj nabubreni, prokrvljeni te zaštićeni debelom i dlakavom kožom. Bila je gladna, ljutita i spremna na objed. A ja sam bio lak plijen. 

Poljubili smo se tek kad smo ušli u stan. Bio je to tek kratak i nesiguran poljubac, nastao iznenada. Ali brzo smo prešli preko toga, znajući da nas očekuje popravni ispit. 

Samostalno je započela obilazak moga stana. Provjerila je svaku sobu i svaki kutak. “Samo da se uvjerim da ne skrivaš mrtvace negdje”, objasnila je svoj razlog. Mjesto gdje se najduže zadržala bilo je ispred moje police s knjigama. Imao sam nešto preko stotinu knjiga tada, tek počevši moj hobi izgradnje vlastite biblioteke. 

“Imaš li već sve knjige od Kinga?” upitala me, prelazeći prstom preko tvrdih i mekih izdanja.

Samo sam kimnuo glavom.

“Ciklus vukodlaka”, rekla je, uzimajući jednu od knjiga s police. “Ne znam za tu?”

Uzeo sam joj knjigu iz ruke i pogledao korice. “Mogu ti ju sutra čitati ako želiš”, rekao sam joj i zatim ju privukao bliže sebi.

“Sviđa mi se ta ideja”, rekla je prije nego smo se poljubili, ovoga puta kako treba.

Žustro je krenula prema meni dok sam još nespretno bio na podu. Skočila je na mene, zgrabila mi ruke za zapešća i čvrsto ih držala dalje od naših glava. Sjela je na moj trbuh te spustila glavu prema mojoj. Zubi su joj drhtali od adrenalina, od gladi. Režala je iznad mojih očiju dok mi je po licu neobuzdano kapala njena slina. Jedina nada koju sam imao ležala je u djelovanju injekcije. Ako bi je barem na tren ošamutila, to bi mi dalo dovoljno vremena da je smjestim u ćeliju. U suprotnom, znao sam da noć neće dobro završiti.

S tihom glazbom u pozadini i mirisom svježe kave u zraku, valjali smo se po kauču. Mrsio sam joj tu divnu kosu i ljubio gdje god su me oči odvele. Oboje smo se neprestano smiješili, nadajući se kako zora neće brzo svanuti, kako nas svakodnevica neće sustići.

Režanje je postajalo isprekidano. Djelovala je gotovo kao da će kihnuti. Injekcija je počela djelovati. Ošamućena i zbunjena, pustila me i započela borbu s vlastitim tijelom i umom. Zvijer nije znala što se događa, ali Luna je znala. Samo je trebala na trenutak ovladati kosturom kako bismo mirno dočekali zoru.

Na iznenađenje svih koji su ikada čuli priču, te noći nismo vodili ljubav. Te noći smo se samo zaljubljivali i upoznavali. Uživali u društvu jedno drugoga. Željela je da joj čitam pa je zgrabila Ciklus vukodlaka sa stola i pružila mi u ruke. Zatim se sklupčala ispod deke i prislonila glavu na moja prsa, spremna na slušanje.

“Jesi li ikada vidio vuka uživo?” upitala me dok sam listao stranice, tražeći prvo poglavlje.

“Nisam. Možda u zoološkom vrtu, ali ne sjećam se.”

“Ja sam jednom srela vuka. U šumi. Bila sam paralizirana od straha, nisam se mogla pomaknuti. Zubi su mi se tresli, a oči suzile. Bio je ogroman, nisam očekivala da su vukovi tako veliki. Ali iz nekog razloga, nije me napao. Nije čak ni režao niti bio nervozan. Jednostavno mi se približio, ponjušio me i otišao. Nikada to neću zaboraviti.”

“Imala si puno sreće”, rekao sam, pronašavši prvo poglavlje. “Spremna?”

“Luna!” dozivao sam je s poda, nadajući se da mi se vratila barem na trenutak.

“Ja sam”, jedva je izgovorila. Glas joj je bio deformiran i dubok, ali i dalje njen.

“Moraš otići u ćeliju, ljubavi.” Brzo sam ustao kako bih joj pomogao do te staklene komore koja će joj ubrzati oporavak, ali i osigurati moju, njenu i svačiju sigurnost.

Odlučila je hodati bez moje pomoći, nije željela da je dotaknem. Hodala je, na trenutke gubeći svijest, a zatim zastala.

“Ne mogu više”, rekla je.

“Još samo malo i tu smo, nemoj sada odustati!”

“Ne. Ne mogu više ovo. Mislim da je ovo zadnji put.”

Čitao sam joj o tom vukodlaku koji je za svakog punog mjeseca terorizirao selo i mještane, a ona je tonula u san kao da joj čitam najdivniju bajku. A tako sam se i ja osjećao, kao da sam u bajci. Kad sam pomislio da je zaspala, stao sam sa čitanjem. Odmah se pobunila. “Zašto si stao?” upitala me, jedva otvarajući usta.

“Morat ćeš me ili pustiti ili ubiti. Jer se nakon večeras više ne vraćam.”

Svaki put kad bismo prolazili kroz njene transformacije, bilo je jasno da im intenzitet raste. I uvijek smo strahovali da će doći trenutak kada od Lune više neće ostati ništa, odnosno, trenutak kada će transformacija biti stalna. Ali nismo mislili da će nas ta sudbina zadesiti ovako brzo. Nisam bio spreman donijeti odluku o tome večeras. Trebao sam više vremena.

“Luna, ljubavi, bit će sve u redu, molim te, uđi u komoru!”

Željela je da joj vjerujem, ali nisam mogao. Bila je u bunilu, nije jasno razmišljala u takvom stanju, uvjeravao sam se. Trebala je samo ući u komoru i čekati. Komora bi odradila svoje i kroz dvanaest sati moja bi mi se Luna vratila. A nakon par dana oporavka, nastavila bi sa životom kao da se ništa nije dogodilo.

“Ako se ne vratim, znaj da te volim. Još od prve noći”, izgovorila je i krenula prema komori.

“Volim i ja tebe. Bit će sve u redu.” Pratio sam je u korak ne bih li nakon nje osigurao komoru izvana.

Ali zastala je na pragu, na samome ulazu.

Okrenula se prema meni, zvijer, i po prvi puta ikad progovorila, koristeći glas koji ne pripada Luni. “Ne!”

“Mislio sam da si zaspala, zato sam stao”, objasnio sam joj.

“Nisam zaspala, samo odmaram oči”, rekla je, naravno, zatvorenih očiju. “Nastavi!”

Potpuno ovladavši tijelom, zvijer je zamahnula svojim dugim rukama prema meni, ciljajući glavu. Bez razmišljanja i vremena za paničarenje, sagnuo sam se i poskočio u stranu. Zvijer je posrnula prema mjestu gdje sam se čas prije nalazio. Dok je hvatala ravnotežu, ja sam nervozno rukama prebirao po radnim plohama i ladicama ne bih li pronašao nešto čime se mogu braniti. Kombinacija limenke spreja i plamenika se činila kao dobro privremeno rješenje dok ne pronađem nešto bolje. S druge strane podruma, odakle je zvijer sada kretala prema meni, nalazila se srebrna sjekira. Ali to bi zahtijevalo blisku borbu, a moje ruke nisu bile toliko duge da mogu ući u taj okršaj. Morao sam se vratiti stubama u dnevnu sobu te doći do još uvijek otvorenog sefa u zidu. Ondje je ležao pištolj napunjen srebrnim streljivom. Jedino me on mogao spasiti. Ali to je značilo da nema spasa Luni.

Kako mi se zvijer približila, tako sam ispružio sprej i plamenik te pritisnuo gumb na vrhu limenke. Vatreni dah u trenu je ugrijao čitav podrum, a zvijer ustuknula. Koračao sam postrance, uvijek je imajući u vidokrugu, a kada sam došao do stubišta, počeo sam uspon unatraške. Kad god bi zvijer skočila prema meni, ja bih je suočio s plamenom. Od ljutnje i nemoći da mi se približi i naudi, nanosila je štetu svemu što je mogla dohvatiti. Slike su bile srušene sa zidova, police preokrenute, a biljke pregažene i počupane.

Znoj me oblio dok sam se uspeo u dnevnu sobu, što od straha, što od vrućine plamena u hermetički zatvorenoj kući. Stigao sam nasred dnevne sobe, kad se limenka ispraznila. Ostao sam bez jedinog oružja, a iduće je bilo par metara dalje.

Bacio sam limenku i plamenik na zvijer te potrčao svom silinom prema sefu, ne bih li dograbio pištolj.

Zvijer se uspjela poskliznuti na keramičkim pločicama, što mi je dalo trunku prednosti. 

Zgrabio sam pištolj, okrenuo se i ispružio ga prema zvijeri koja je već bila u skoku prema meni, spremna iz mog vrata iščupati sav život moga tijela. Refleksno sam pritiskao okidač, ne gledajući ispred sebe.

Sva silina dva metra visokog vuka srušila se na mene i gotovo me zdrobila. Ali moj je vrat ostao netaknut. Bio sam zarobljen ispod umiruće zvijeri koja je režala svoje posljednje uzdisaje. Sve dok nije ispustila i konačni.

Ostao sam bez svoje Lune, bez svoje vile srebrne kose. Njeno je mrtvo tijelo ležalo na meni, zauvijek uspavano, zauvijek promijenjeno. Tišina se vratila u prostorije, a crvena je rasvjeta nastavila svoj neumoran rad. Plakao sam tako, pritisnut njenim truplom, možda minutama, možda satima. Bila je ovo zadnja noć koju smo proveli zajedno.

Kada sam idući put stao s čitanjem, nije reagirala. Tako sam mogao biti siguran da je zaspala. Zaklopio sam knjigu i odložio je na pod pored kauča. Zagrlio sam tu malenu djevojku srebrne kose koja je mirno spavala na mojim prsima i poljubio je u tjeme. Mislio sam i ja utonuti u san, ali prvo sam je samo promatrao. Možda nekoliko minuta, možda nekoliko sati. Bila je to prva noć koju smo proveli zajedno.

---

Lunina pjesma© 2022. Hrvoje Kmoniček

Hrvoje Kmoniček inženjer je građevine koji u inozemstvu dizajnira trkaće staze, a ponekad, kada ima dovoljno inspiracije, napiše i pokoju priču. Iako objavljivani autor znanstvenih radova, pisati fikciju počeo je u doba korone, kao i mnogi, a otada je na svom blogu objavio dvadesetak priča, što loših, što dobrih. Sve to u svrhu vježbe i s nadom da će jednoga dana biti dovoljno dobar pisac da više ne mora biti inženjer građevine ako ne želi. Ali shvativši da blogove nitko živ svojevoljno ne čita i da neće dobiti dovoljno konstruktivne kritike na taj način, odlučio je po prvi puta okušati svoje sposobnosti na natječajima poput ovoga.

Priča Lunina pjesma objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Hrvojeva nas je priča jednako impresionirala zanimljivim odabirom i vrlo vještom izvedbom strukture koliko i lakoćom s kojom je izvukla sve prave emocije iz nas kao čitatelja.