Srce mu je nabijalo dok je utrčavao u trgovački centar, noge gorjele, pluća samo što nisu prsnula. Trčao je, činilo mu se, čitavu vječnost. Ali zgrada je još uvijek bila čitava i požarni alarmi su šutjeli, tako da je očito još uvijek bilo vremena.

Uspeo se isključenim pokretnim stubama, dlanova skliskih od znoja, maziva i prljavštine, a na katu je zatim u dnu mračnog hodnika ugledao treperavi tračak svjetla.

Udahnuo je koliko su mu bolna pluća dopuštala i nastavio trk, još samo malo, desetak koraka – svjetlo je nestalo kroz rešetku vrata.

“Ne!” 

Snaga i izdržljivost izdavali su ga sve brže dok je trkom prilazio spuštenoj rešetci i nije se provukao, već jednostavno pao kroz nju.

Ugledao ju je kako stoji na vrhu hrpe kutija cipela i štrca posvuda tekućinu iz spremnika velikog koliko i ona.

Vonj jeftine kože, skaja i poliestera sad je potpuno zagušio smrad benzina za upaljače. Ispustila je spremnik koji je zazvečao na podu dok je podizala krupni upaljač, kresnula ga i –

“Stani! Nemoj!”

Divlje je udahnuo nakon povika pa nastavio kad je vidio da joj se ruka trese, a oči plamte bijesom i zlobom. “Čekaj. Ne moraš. Znam da si ljuta, ali ništa nećeš ovim promijeniti.”

“Osjećat ću se bolje”, rekla je kroz stisnute zube.

“Ovaj. Da. Možda. Nakratko. Ali ljudi će ostati bez posla –”

“Nezahvalnici će ostati bez posla. Stoljećima im služimo i onda nam okrenu leđa. Pojavi se nešto jeftinije i odjednom im više ne trebamo.”

U pravu je, reklo je nešto u njemu, puno zamjeranja. Ali ovo nije način, reklo je nešto drugo, puno razuma.

“Želiš mijenjati stvari. Ali ne ovako.”

Podigla je obrve. Svjetlo plamena upaljača plesalo joj je preko lica. Kimnula je, kao da razumije što želi reći. “U pravu si. Trebamo spaliti tvornicu, a ne prodavaonicu cipela.”

“Što – ne, ne! Ne. Slušaj. Postoji način. Moglo bi biti kao nekad. No, ne doslovno, ali moglo bi biti jednako dobro. Možda i bolje.”

“Objasni.”

“Ugasi upaljač, prvo. Toliko sam umoran da mislim da ne bih mogao pobjeći iz požara.”

“U redu”, rekla je i, puhnuvši, ugasila plamen.

“Gle, ljudima uvijek treba napraviti nešto. Stvar je u tome da su im dobre cipele nekoć bile užasno bitne za život i to toliko dugo da smo se navikli. Čim su cipele postale jeftine i lako zamjenjive; no, prvo nas je uhvatila panika, a onda smo pali u depresiju.”

“A ti imaš rješenje?” Bilo je očito da mu ne vjeruje.

“Imam.”

“Hajde.”

“Prekvalifikacija.”

“To je jedna baš ljudska riječ”, rekla je, mršteći se kao da je namirisala nešto trulo.

“Da, je. I to je baš ono što nam treba. Ne riječ, koncept. Moramo napraviti nešto što stvarno rado ne činimo. Moramo se promijeniti.”

Nije se doimala oduševljenom. Drevna stvorenja čiji se životi mjere tisućljećima, vile su se opirale promjenama, neke mrzeći je iz principa, druge samo zbog navike ili udobnosti.

“Promijeniti u što?”

“Promijeniti čime se bavimo. Ponuditi nešto drugo, nešto što im je sasvim sigurno potrebno i to diljem svijeta.”

“Odmah ti kažem da ne čistim ničije prljave gaće. Nisam otišla u postolare da bih čitav dan čistila odjeću od kose i –”

“Ne, ne, ništa takvog. Ovo je čisto, a i sigurno. Samo sjedimo u sobi i pišemo.”

“Pišemo? Što pišemo?”

“Radove.”

“Radove?”

“Tekstove.”

“Romane?”

“Ma ne. Nešto puno lakše. Znaš one njihove škole? I fakultete?”

“Da?”

“E pa u tim školama i fakultetima traže da pišu razne vrste tekstova. Uključujući nešto što se zove seminari i istraživački radovi i, ovaj – e da, doktorati.”

“I želiš da im mi… pišemo to?”

“Za plaću, naravno.”

“Što ti znaš o pisanju?” Mrštila se sumnjičavo.

“Ne puno. Ili išta. Ali gle, nigdje ne piše – heh – da ne smijemo koristiti našu magiju za stvari koje nisu postolarstvo.”

Tugaljivo se nasmiješila. “Sjećam se kad se moj prvi dragi vratio iz posjeta Vilinskom dvoru. Znao je raditi tu jednu stvar, nismo izašli iz kreveta sigurno, no –”

“Znači razumiješ što ti govorim, super, super”, rekao je, ne želeći ponovno čuti tu priču. Znala je ići u detalje. Jako puno detalja. “Super. Znači, usporimo vrijeme i naučimo sve što nam treba za pisanje određenog rada. E sad, to neće biti lako. Morat ćemo puno toga učiti, ali ako ravnomjerno raspodijelimo posao, može se.”

Činilo se da joj je ideja postala mrvicu privlačnija. “Ali toga ima puno, je li tako? Njihov je svijet tako… složen. Magiju su zamijenili onim, kako se zove, znanostima?”

“No, da. Ali čitao sam o tome i još uvijek se sve svodi na jednostavni skup principa.”

“Stvarno?”

“Stvarno. Na to i na hrpu riječi kojima se ta činjenica skriva kako bi jedni drugima i sami sebi ispali jako pametni.”

“Ha.”

“Naravno, za pravi uspjeh trebat će nas više od samo nas dvoje. Baš kao nekad.”

“Bismo li se mogli specijalizirati? Kao kod postolarstva, gdje sam ja voljela čizme, a tebi su iz nekog razloga odlično išle cipele za ples i klompe.”

“Klompe su zakon. Da, morali bismo se specijalizirati, ali također bismo mogli pomagati jedni drugima. Puno se toga preklapa. Bar mi se čini.”

“Nisam sigurna…” odvratila je naposljetku.

Uspravio se. “Možemo mi to. Bit ćemo sjajni. Možemo se ponovno ponositi svojim radom.”

Bacila je pogled na cipele oko sebe. Spustila je upaljač na kutiju na kojoj je stajala. “Prekvalifikacija, kažeš?”

Kimnuo je. “Prekvalifikacija.”

Skliznula je niz hrpu kutija za cipele i pomogla mu vratiti se do rešetke. Tijelo ga je boljelo, a stopala vrlo glasno zahtijevala dugu, toplu kupku.

“Znači, ti radovi. Piše ih se o svemu i svačemu, je li tako?” pitala je.

“Da.”

“I o izradi dobrih čizama?”

“Pa, ljudi ima sedam milijardi. Siguran sam da barem jednom od njih treba rad na tu temu.”

---

Prekvalifikacija© 2022. Igor Rendić

Igor Rendić (1985.) književni je prevoditelj, copywriter i spisatelj iz okolice Rijeke. Nije mu nikad bila jasna rečenica “previše knjiga za jednu osobu.”

Priča Prekvalifikacija objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ponekad je sve što nam treba kratka simpatična humoristična priča.