“Jesi li spremna?”

“Jesam”, odgovorila je, “jesam.”

Ruku pod ruku, kroz gustu maglu, pošle smo prema mrtvačnici.

Billie i ja bile smo među prvima koje su došle. Mrtvačnica je bila prazna. Bijeli zidovi okruživali su lijes koji je stajao u sredini prostorije, čekajući bližnje da odaju počast. Lagan, ali hladan, nesmiljen vjetar nosio je lišće koje je vodilo ples u zraku. Vrane su graktale i time davale dodatan mračni, jesenski doživljaj.

Uz nas, vidjela sam lica koja nisam otprije poznavala. Dvije žene s arogantnim stavom, tri muškarca s ljutitom aurom izmješanom s malo tuge i djevojčica i dječak, blizanci, gledali su nas bijesno.

Zbog običaja u sprovodu, Billie je morala stajati blizu njih. Žena s crnim, elegantnim šeširom bila je njena tetka, a druga žena, u crnoj, uskoj haljini, njena strina. Najviši muškarac bio je Billiein otac, a ostala dva bila su muževi od tetke i strine. Blizanci su bili njeni nećaci.

Ja sam stajala sa strane i promatrala situaciju. Osjećala sam tenziju između Billie i njene obitelji. Nisu se podnosili, zbog Billieine različitosti. Billie nije htjela biti elegantna dama, kao što ju je učila tetka. Nije nipošto htjela biti majka, kako ju je strina nagovarala. Dapače, nije se htjela pretvarati da je hetero samo zato što joj je otac najveći vjernik.

Billie nije htjela biti ništa od želja i potreba njene obitelji. Htjela je biti svoja i živjeti svoj život. To je i ostvarila. Postala je jedna, jedina; Billie Ashford.

***

“Moja sućut.”

“Moja sućut, draga.”

“Žao mi je.”

Ljudi su polako dolazili. Magla je i dalje vladala grobljem. U daljini sam mogla vidjeti lampaše kako drže svoj sjaj. Veliki križ bio je mjesto molitve za sve mrtve. Običaj je da, kad se prođu vrata groblja, prva destinacija bude taj križ. Kao sjene, crna je odjeća prevladavala na svim bližnjima koji su dolazili na sprovod. Tenzija se i dalje osjetila u zraku, no sada je bila manja.

Nakon odavanja sućuti u mrtvačnici, ljudi su se raširili po dvorištu. Ja sam stajala ispod velikog, debelog hrasta ispred mrtvačnice, dok se većina ljudi okupila kod drugog velikog hrasta, lijevo od mrtvačnice.

Kad je svih pedesetak ljudi odalo svoju sućut, Billie i njena obitelj su ustali i čekali svećenika da dođe i počne svoj obred.

Svećenik je stigao u potpunom kontrastu. S bijelom haljom i križem u ruci, započeo je molitvu. Ja sam prišla Billie i stala uz nju. Trebala joj je podrška, a tko će drugi biti uz nju nego ja, njena partnerica.

Osjetila sam čudne poglede ostalih. Grupica žena koja je stajala do nas počela je nešto komentirati. Nisam se ni trudila čuti. Nije me ni zanimalo. Jedini razlog zašto sam ovdje bila je Billie i jedini zadatak koji sam trebala obaviti bio je biti uz nju. To je to.

Billie je dosad cijelo vrijeme pomagala meni. Bila tu, uz mene, kad je moj život krenuo po zlu. Podržala me u tome što sam vila, za razliku od moje obitelji, koja pripadala vješticama. Zaštitila me od čudaka na ulici. Pomogla mi nositi se s boli. Sada je na meni bio red da joj uzvratim svu ljubav koju je ona pružila meni.

“…nego izbavi nas od zla…”

“Amen!” uzviknuli smo svi u jedan glas.

Svećenik i ministranti gestama su pokazali da je vrijeme za nošenje lijesa. Ministranti su donijeli veliki križ, predali ga svećeniku koji je bio spreman za pohod te stali iza njega. Muškarci su stali uz lijes i čekali pravi trenutak. Mi, žene, približile smo se i stale iza muškaraca.

Pohod je krenuo. Lagane pjesme su izlazile iz naših usta. Osjetila sam rosulju koja je počela padati iz gustih oblaka. Za razliku od mene, koja sam nosila crnu suknju od tila, Billie je na sebi imala crno odijelo.

“Osjećaš li i ti to?” Billie me je zabrinuto pogledala.

“Ne, što?” Uzvratila sam pogled.

“Nema veze…” Vratile smo se pjesmi.

Bila sam zbunjena. Billie je i prije znala osjećati neke stvari koje ja nisam mogla. Možda se to sad pojačalo zbog gubitka njene mame? Ne znam. Samo znam da smo došli do groba njene majke.

Pjesma je prestala. Magla se malo raščistila. Čak se i Sunce pokušalo probijati svojim zrakama kroz guste oblake. 

Pogledala sam u Billie. Njen profil pokazivao mi je njeno gubljenje u daljini. Kapljice znoja sjajile su se na svjetlosti velike lampe ispod koje se nalazila. Njene zelene oči prikazivale su jedan osjećaj koji na Billie još dosad nisam vidjela; strah. Odjednom, uhvatila je moju ruku. Počela je teže disati.

“Billie… jesi li dobro? Trebaš vode?” Posegnula sam prema torbici, no njezin me snažan stisak spriječio.

U trenutku polaženja lijesa u grob, atmosfera se pogoršala. Ljudi su tek sad postali svjesni što se dogodilo i emocije su proradile. Maramice su bile u rukama skoro svake osobe. Svećenik je blagoslovio lijes i polio ga svetom vodom. Prekrižio ga je i dao znak muškarcima da ga počnu zakopavati.

Žene, djevojke i djevojčice u rukama su držale ruže. Tamno crvene, kakve je Billieina majka najviše voljela.

Billie i ja prve smo ubacile naše ruže. Billie je nešto zamumljala, no nisam čula točno što. Sigurno je iskazala zadnje želje.

Ona i dalje nije bila dobro. Izgledala je kao da je… začarana?

Puls joj je snažno porastao. Počela je mumljati i stenjati od bolova. Uhvatila se za trbuh.

“Billie…?”

Izgubila je svijest. Uhvatila sam je. Dala sam joj vode, lupkala je po glavi.

“Evelina… Eve…” čulo se duboko mumljanje.

“Billie! Tu sam. Sve je u redu. Smiri se. Duboko uzdahni i izdahni.” Držala sam je čvrsto uza se. Držala sam je kao da će nestati iz mojih ruku.

Od svih pedesetak ljudi koji su prisustvovali ovom događaju, samo ih je troje uopće pogledalo u Billie. To me začudilo. Kao da smo duhovi.

“Rue.” Odjednom se čuo nepoznat, ženski glas.

Billie je, kao hipnotizirana, naglo otvorila oči. Ustala je.

“Moja Rue.” Još jednom.

Nitko se nije obazirao, mislili su da neka majka zove svoju kćer.

“Rue, ovdje sam. Pridruži mi se.”

Glas je sada bio odmah iza naših ušiju. Billie se maknula iz mog zagrljaja. Uz taj glas, čulo se i operno pjevanje. Kao u nekoj kazališnoj predstavi, iza nas su stajale tri žene u tamnim haljinama. Imale su šešire baš onakve kakve su imale vještice iz klasičnih bajki. 

No, ono što je bilo najčudnije od svega, i ono što je natjeralo ljude na vrisak i svećenika na trostruko križanje, bila je Billieina majka koja je u zeleno-smeđoj haljini stajala iza nas. 

“Rue?” upitala sam zbunjeno.

“Da. Moja Rue. Moja kćer.”

Rue. Rue. Nije mi bilo jasno. Ništa mi od ovoga nije bilo jasno. Billie je krenula prema trima ženama, no stala je na pola puta.

“Ne! Ne želim! Pusti me!” Opirala se, no nekakva snažna magija njene majke joj to nije dopuštala. 

Kleknula je. Toliko brzo da je sigurno raskrvarila oba koljena. Snažno je skupila šake. Žmirila je. 

“Pustite je! Što se događa?! Nek’ mi netko objasni!” Tona emocija prevrtala se u mojoj glavi.

Polovica ljudi imala je istu reakciju kao i ja, ali pola njih počelo se smijati, s vješticama koje su imale glasan, zao osmijeh koji se čuo preko cijelog groblja.

“Što. Se. Događa?!”

Smijeh je bivao sve jači i jači.

“ŠTO SE DOGAĐA?!” Puknula sam. Nisam više mogla izdržati.

Magija je i dalje vukla Billie koja je sada preklinjala svoju majku da ju oslobodi. Majka ju je samo gledala i očigledno uživala u njenoj bespomoćnosti.

“Mama, pusti me. Samo na trenutak. Ako ne mogu ja, barem joj ti objasni.” Billie se držala za trbuh i zastenjala.

“Dobro, dobro…” Nabacila je zli smijeh i okrenula se prema meni. “Rue, kako ju ti zoveš Billie, zapravo je vještica. Nikad ti to nije htjela reći jer se bojala da ćeš je napustiti. Ona –” prstom je uperila u bespomoćnu Billie “– moja vlastita kćer, me je ubila.“

Svi su dahtali. Šok me obuzeo. Trnci su prošli mojim tijelom. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima i vlastitim očima. Ljubav mog života cijelo mi je ovo vrijeme lagala?!

“Billie…” Pogledala sam u nju s ogromnim kapima suza u mojim očima. “Zašto? Zašto?!”

Jedva se okrenula prema meni. Uz sve bolove koje mora da je osjećala, uspjela je razjasniti situaciju. “Eve… ja sam bila ubojica. Ubojica. Prije nego što sam te upoznala, ja sam bila užasna osoba. Nisam htjela da ti to znaš jer sam se zaljubila u tebe. Zaljubila sam se u tvoju dobrotu, odvažnost, samopouzdanost.” Klečala je preda mnom u suzama, drhteći. “Nikad nisam nikoga voljela. Nikoga. Ti si mi pokazala što je ljubav. Ti si me prvi put zagrlila, poljubila, pružila mi dom. Svakog sam dana mislila da te ne zavređujem. Ti si bila moje blago koje sam htjela zakopati duboko ispod zemlje kako bih te zaštitila. Ti si bila Sunce, a ja Mjesec. Suprotne, a opet potrebne jedna drugoj. Žao mi je za sve ovo. Nisi ovo zaslužila.” Zakašljala je. “Ovo je sve bio plan moje mame. Ona je bila prva koja je saznala za tebe. Htjela sam te skrivati, nisam htjela da te moja mama i njene vještice mrze. Htjela sam te samo zaštititi.”

 Nisam mogla ništa reći. Htjela sam, no riječi nisu izlazile iz mojih usta.

“U tome sam i uspjela,” nastavila je Billie. “Pošto si ti meni pružila ljubav i sreću, ja sam tebi pružila sigurnost i zaštitu. Moja te majka htjela ubiti. Načula sam je kako priča s njih dvije i kako planira tvoje ubojstvo i zamrznula sam se od ljutnje i šoka. Zamrznula sam se. Zato sam je ja ubila. No, očito nisam. Žao mi je za sve, Eve. Žao mi je ako nekad nisam bila dovoljno dobra. Žao mi je ako ti nekad nisam pružila ljubav. Žao mi je za sve. Zaslužuješ nekog boljeg.” Suze su tekle njenim obrazima. Iako ih nisam vidjela zbog guste magle i prejake kiše, osjetila sam ih.

Nisam znala što reći, jednostavno nisam znala. Živjela sam s ubojicom. Dijelila sam ljubav s vješticom. Wow.

“Jel’ dosta više? Rue, prestani se opirati, inače ću te raskomadati!” prijetila je njena majka. 

Dvije vještice koje su stajale uz nju počele su se glasno smijati. Ona polovica ljudi koja nije imala pojma o čemu se radi, otišla je već davnih dana. Ona druga polovica ostala je i širila svoju energiju na tri vještice.

Magija je Billie polako počela slamati. Bila je zarobljena u prozirnom krugu oko kojeg je iskrila električna energija.

Vrijeme se promijenilo. Nebo se zatamnilo. Magla se razrijedila. Sunce je potpuno nestalo. Ostali su samo tamni oblaci i kapi kiše. Ubrzo je počelo i grmjeti.

“Napokon! Nebo nam se smilovalo! Gromovi, približite nam se!” vikale su vještice. 

Stalo je sijevati. Munje su udarale posvuda. Ja sam samo stajala, od šoka ukipljena kao drvena Marija. Znala sam da će uskoro doći kraj svemu.

Gromovi su poslušali vještice i počeli nam se približavati. Zli smijeh je vladao grobljem. 

“Eve… hvala ti za sve.”

Drugi grom.

“Billie…”

Treći grom.

“Eve, volim te. Zapamti to. Volim te najviše.”

Četvrti grom.

“Billie, volim i ja tebe. Do mjeseca i natrag.”

Četvrti grom.

“Vidimo se u idućem životu, draga.”

“Vidimo se, ljubavi!”

Peti grom.

Vrisak. Niz vriskova. Zaklopila sam oči. Prekrila sam se. Magija kojom je Billie bila začarana privlačila je munje koje su je slomile do kraja. Mučile su je. Molila sam Bogu, u kojeg nisam vjerovala, ako ga ima, da dopusti Billie da umre što prije. Samo da se ne muči. 

Izdah. Nisam ga čula uz svu ovu buku, ali sam ga osjetila. 

Umrla je. Umrla je, Evelina, umrla.

***

Dok sam hodala prema izlazu, kroz glavu su mi prolazila sva sjećanja. Sretna sjećanja, naravno. Naš odlazak u azil, dolazak naše male, crne mace, Leie, kući. Naše sanjkanje zimi. Pečenje kolača. Pokušaj pravljenja koktela. Kićenje bora. Otvaranje poklona. Šetanje šumom. Čitanje i diskutiranje o knjigama. Slušanje muzike na kazetofonu i plesanje u dnevnom boravku.

No, to su sada samo uspomene. Uspomene koje će sa mnom živjeti. Uspomene koje će me obilježavati. Ovo je pokazatelj kako su stare izreke istinite. 

Sve što je lijepo, kratko traje.

Nisam to prije shvaćala ozbiljno. Mislila sam da lažu. Mislila sam da će veza s Billie potrajati zauvijek. Mislila sam da ćemo zajedno umrijeti. Prevarila sam se.

I zato ću od sada uvijek vjerovati starim izrekama.

---

Sve što je lijepo kratko traje© 2022. Veronika Konstantinov

Veronika Kostantinov je mlada osoba sa starom dušom. Tek se nedavno uputila u svijet pisanja. U slobodno vrijeme, osim sanjarenja, s tetkom sluša MTV osamdesete i devedesete. Obožava čitati i pisati fantaziju, science fiction i horrorce. Veliki je fan povijesti te ćete, ako je vidite na Krvavom mostu, često čuti njene dojmove o Gričkoj vještici. Priče piše uz mudre savjete svoje mačke Bonnie.

Priča Sve što je lijepo kratko traje objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Vještice, vile i obiteljske tajne susreću se na jednom mračnom pogrebu iz pera jedne od naših debitantica u ovom broju. Nadamo se u budućnosti čitati još Veronikinih priča, a u međuvremenu ćemo se morati zadovoljiti ponovnim gledanjem American Horror Story sezona s vješticama, na koje nas ova priča s nostalgijom podsjeća.