Antonija Mežnarić: Od kolijevke pa do groba

Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Od kolijevke pa do groba, Antonija Mežnarić (izašao u prosincu 2022.)

Žanr: urban fantasy sa žličicom horora i prstohvatom krimića

Duljina: 308 stranica

Tagline: Teško je raditi s mladima, a još teže kad ti učenici skrivaju dijelove tijela pod krevetom.

Sažetak:

Nanina odgovornost za nadzor nad tinejdžerima koji moraju skrivati svoju magičnu prirodu od ostatka Rijeke narast će do pucanja, baš kao i njena glavobolja, kad se pred nju postavi nezahvalan zadatak – otkriti ne samo kome pripadaju udovi pronađeni pod čempresima, već i tko iz sjene prijeti njenim štićenicima. I to sve treba riješiti tako da ljudi i dalje ostanu u bezbrižnom neznanju o tome da bića poput krsnika, štriga i slavenskih bogova nisu samo dio folklora. 

Naravno, ako se ti isti štićenici prvo međusobno ne zakrve… ili ih Nana ne defenestrira.

Tajne, laži i smrtonosna prošlost miješaju se na riječkom brdu u ovom romanu mračne urbane fantastike s elementima krimića i horora, inspiriranim hrvatskim narodnim pričama.

Linkovi za knjigu:

meki uvez: https://www.webknjizara.hr/knjige/od-kolijevke-pa-do-groba-antonija-meznaric

eknjiga: https://books2read.com/u/bpq7Zq

Ulomak teksta:

Nani je inače trebalo negdje četrdeset pet minuta da se spusti iz svoje kuće, smještene u šumi iza Velog Brguda, na posao u Rijeci, ali ovaj put sjela je na gas dovoljno jako i neoprezno da stigne u rekordnih dvadeset minuta. Na sreću, krenula je dovoljno rano da ne bude puno prometa na cesti, preduhitrivši sve gužve i čepove koji su bili jutarnja svakodnevica. Spustivši se s jednog brda, popela se na drugo, na samoj periferiji grada gdje je ostalo još bujnog zelenila, parkova i šuma. Gdje je na samome vrhu bio nasađen Dom kao glomazna kruna na glavi, okrenut prema moru u daljini.

Zaustavila se pred visokom ogradom od kovanog željeza koja je stajala nad njenim autom poput diva, dekoriranom klasičnom secesijskom florom. Rukama je stisnula volan, iščekujući reakciju čuvara.

On je, pak, siguran iza prozora u svojoj stražarskoj kućici preostaloj iz ratnih vremena i sada prenamijenjenoj za mirnije poslove, pozdravio Nanu jednostavnim kimanjem, sasvim normalnim za njega. Bez ikakvog komentara otvorio je masivnu ogradu da je propusti u dvorište. Gospodin Frane nekada je davno bio policajac, onda kada su ih zvali milicajcima, a sada je bio zaštitar koji je čuvao tinejdžere po cijele dane, ali ponekad se činilo kao da se i dalje ponaša kao da nije promijenio posao. Posebno je volio dočekivati odgajatelje čiji su učenici napravili neku nepodopštinu dok ih nije bilo, s brkom koji je visio u koso, negdje između smiješka stripovskog negativca i lažne malograđanske zabrinutosti, prije nego što bi počeo s tiradama o neodgoju. Dok je god kimao glavom u prazno, kao da se zadnji put zabavio u osamnaestom stoljeću, prije nego je Marija Terezija zabranila progon vještica, to je moglo značiti samo da se nije dogodilo ništa što bi zahtijevalo njegove komentare.

Mahnuvši mu u odgovor, Nana je nastavila dalje i, čim je prešla autom kroz portun, umirujuća prisutnost njenih zaštitnih čini lagano ju je zagolicala prije nego se stopila s pozadinom. Kroz desni prozor mogla je vidjeti ulaz tunela, također relikt ratnog razdoblja, a unutar kojeg su učenici voljeli pušiti, ali nije joj se činilo da se itko muvao onuda. Cestu je blizu ulaza razdvajao mali zeleni otok s podignutom drvenom skulpturom u obliku obeliska, oko koje se cesta uvijala i nastavljala dalje, prema glavnoj zgradi. Na njenom vrhu bila su izrezbarena četiri lica, pozicionirana tako da je svako gledalo u svoju stranu svijeta. Nanino je kretanje tako uvijek bilo praćeno, od dolaska do ulaska u Dom.

U rastućoj svjetlosti jutra, pred njom je izranjalo masivno zdanje debelih zidova, fasade žute poput žumanjka, bijelih lezena koje su razdvajale stare prozore što su se činili kao da se uvijek mršte i glinenih crepova na krovu. Cijeli je ovaj kompleks nekoć davno, prije gotovo stotinu godina, glumio samostan, u prepoznatljivom obliku slova U; bila je to duguljasta, dvokatna građevina s dva krila, na koja su danas bile podijeljene ženske i muške spavaonice. U sredini kompleksa nekoć je bila zakačena i omanja crkva, jednobrodna i visoka, sa zvonikom i križićem na vrhu, izvana nalik bilo kojoj modernoj katoličkoj crkvici, iako je iznutra bila posve druga priča. Stajala je kao središnja prečka u slovu E s ostatkom zgrade dok bombe nisu pale i sravnile je sa zemljom. Sad je umjesto nje ondje bio lijepo asfaltirani parking za djelatnike Doma, a jedini razlog zašto je Nana znala kako je nekada unutra izgledala, sa svojim crvenim koraljnim oltarom, bila je stara fotografija koju je njena baka posjedovala.

Sa svojim ogromnim dvorištem ispred i još većim vrtom iza, skriven od pogleda iza starih obrambenih bedema kao utvrda, Dom je bio najbolje zaštićeni teritorij u cijeloj Rijeci i okolici. Možda čak i županiji. Cijela se grupa veoma moćnih ljudi pobrinula za to.

Unatoč tome, Nani se želudac stisnuo u nervozno klupko dok se parkirala, ne na zato predviđenom parkingu gdje je već bilo nekoliko automobila – nema šanse da to ikada napravi – već bočno od Doma, ispod visokog čempresa.

Noseći sa sobom loš predosjećaj kao neudoban kaput, Nana se dovukla u zbornicu gdje je već sjedila jedna kolegica, provjeravajući zapise od noćne službe. Dragojla je nije ni pogledala kad je ušla, prateći prstom zapisane rečenice, samo kimnuvši glavom u pozdrav. Prateći svoju rutinu, Nana je otišla ravno do aparata za kavu. Možda je Danijela bila u pravu, možda je Nana zaboravila napisati neki izvještaj pa ju je to sad kopkalo. A možda će je sada starija odgajateljica pogledati kao da je govno u kojeg je slučajno zagazila i pitati kako je mogla tako mirno kuhati kavu kad je noćni čuvar ulovio njenog učenika u blagom kanibalizmu.

“Ima li čega zanimljivog?” što je nonšalantnije mogla, upitala je Dragojlu. I u boljim danima morala je paziti kako s njom razgovara, kamoli sada dok je pecala odgovore na pitanje što ju je moglo tako uznemiriti dok je spavala. Najstarija u zbornici, Dragojla je bila poznata po svojoj strogosti, zalizanoj kosi u vječnim punđama, kariranim smeđim suknjama do koljena i držanju ruku na leđima te se ponašala kao da su svi mlađi kolege beskorisne neznalice, samo malo bolji od neodgojenih učenika. Izgledala je pomalo kao netko tko je izašao iz vojske, ali je zapravo bila profesorica hrvatskoga jezika.

“Bila je mirna noć.” Dragojla je podignula glavu prema Nani i pogledala je svojim sitnim stisnutim očima, kao da analizira koliko je profesionalno bila odjevena, u bordo dolčeviti i tamnim hlačama, ili provjerava koliko je ravno počešljana. Po načinu na koji je druga žena nezadovoljno napućila usnice, zaključila je, ne dovoljno.

Nana nije stigla odahnuti na mirna noć kad su se vrata zbornice još jednom otvorila i novi im se glas pridružio.

“Jutro! Ajme, kava! Skuhaj i meni!” Anita je istovremeno zvučala previše prpošno za jutro i nedovoljno budno. Uletjela je u zbornicu lakoćom proljetnog povjetarca, noseći sa sobom zapaljenu baklju u crvenoj kosi i sve nijanse narančastog koje je valjda iskopala iz ormara. Mlađa je kolegica bila sa ženskog odjela, također profesorica hrvatskoga i, naravno, dovoljno različita od Dragojle, s kojom je dijelila kat, da se, naravno, nisu mogle međusobno smisliti. Tamo gdje je Dragojla bila strogoća i bež boja, Anita je bila oličenje fleksibilnosti i duga. Tamo gdje je Dragojlina duga kosa uvijek bila pomno začešljana i podignuta, Anitine crvene vlasi, koje su poskakivale ošišane do ramena, kao da nikada češlja nisu vidjele. Obje su izgledale kao da su ispale iz pjesme Cvijeće je crveno, koju su profesori hrvatskog navodno silno voljeli obrađivati s učenicima, kako je Anita barem jednom bila objašnjavala Nani, i njihova je interakcija često znala biti izvorom zabave ostalima u zbornici. Nešto što im ostali kolege nikada nisu priznali.

Nana se nasmiješila Aniti, onako kako se nije trudila smiješiti Dragojli, i taman ju je htjela pitati hoće li dugu ili kratku, kad ju je preduhitrilo kucanje na vratima. Kucanje samo po sebi ne bi trebalo imati karakter, ali ovo je zvučalo nesigurno, kao da ga je bilo strah odgovora. Kamenje u Naninom želucu postalo je teže, a dno bunara sve bliže.

Tri para očiju okrenula su se prema vratima. 

“Da? Izvolite!” Prva se trgnula Dragojla.

Nani se taman napunila šalica iz aparata koji je zapištao, kad su se otvorila vrata i otkrila jednog od njenih učenika. Naravno da je bio njen učenik. Duboko je i tiho uzdahnula, proklinjući unaprijed svoju lošu sreću i propalu kavu. Njegovo se lice borilo između prestravljenosti i posvemašnje nevinosti, zbog čega je izgledao kao da je dobio alergijski napadaj zbog kojeg mu je pola lica oduzeto. Dojam posebno istaknut crvenilom koje ga je oblilo, kričavije i od njegove jarke narančaste kose. Poklapao se s današnjom Anitinom kombinacijom, što Nana nije mogla ignorirati.

“Odgajateljice Nana”, rekao je učenik, Marko, čudnom intonacijom kao da je glumac iz hrvatske serije. “Možete li doći do sobe? Trebamo vas… nešto… ovaj…”

Nana je spriječila drugi uzdah da joj pobjegne iz usta. Morat će ih naučiti bolje muljati, jer je ovo bilo jednostavno neugodno slušati. “Naravno, evo me odmah.”

Anita se dobrohotno nasmiješila, dok su namrštene Dragojline obrve govorile da su sigurne da su dečki Prekršili Pravila i da ih unaprijed nervira što će ih Nana zasigurno nekako pokriti. No, štogod da se zaista dogodilo, njene kolegice sigurno neće biti ni blizu istini sa svojim pretpostavkama.

Ako ništa drugo, napokon će uspjeti otkriti razlog iza svog lošeg osjećaja.

***

Put do Markove sobe obilježila je mučna tišina. Svaki korak preko bijelih pločica sa zlatnim školjkama, niz dugačke hodnike prekrivene raznim fotografijama prethodnih generacija, učeničkim radovima, trofejima i znakovima za uzbunu, činio se da traje jednu cijelu vječnost. Pored nje, s noge na nogu, povlačio se Marko, visok za prvaša i nezgrapan. Lice mu nije bilo sretno i, što su se više približavali sobi koju je dijelio s još trojicom učenika, sve se više i više grčilo. Podsjećao ju je na srnu koja je zapela u zamci, a koja je znala da joj se približava čopor vukova. Zauzvrat, Nana se unaprijed iznervirala, očekujući najgore. Netko je nestao. Netko je umro. Netko se pretvorio u životinju pred ljudskim učenikom. Koliko je ono imala u budžetu ako bude trebala opet unajmljivati empata za saniranje štete? Vijeće neće biti sretno ako im opet bude dolazila s visokim računom.

Čim su ušli u Markovu sobu, njegovi su cimeri skočili na noge, u stav pripravnosti kojem ih Nana definitivno nije naučila. Imali su jednu od većih i ljepših soba, visokog stropa i prozračnu, gdje ništa nije izgledalo nagurano unatoč krevetima, ormarima i stolovima. Čak i namještaj, koji je bio dosta star, bio je dobro očuvan i to je pomoglo cjelokupnom dojmu. Svakoga dana mogla se diviti koliko im je soba uvijek bila uredna, do te mjere da joj je bilo neugodno što Danijela i ona nisu imale toliko organizacijskih sposobnosti, niti volje da im kuća budu tako čista. Njihov je pod uvijek uspijevao biti pokriven suhim listićima Danijelinog bilja i psećim dlakama koje su se grčevito držale na svemu, od kuhinjskih krpa do čistih šalica, a o slojevima prašine nije ni htjela razmišljati.

Zato ju je iznenadilo što ju je odjednom dočekao apsolutni kaos. Prazne vrećice čipsa, kutije od gotove hrane iz Plodina, čarape i hlače bile su pobacane po podu, dok su otvoreni tetrapak mlijeka i ogromna netaknuta tegla Lino Lade bili na stolu pored narezane kobasice, i je li ono na podu bio rezanac? Bila je to impresivna količina smeća, posebice jer dan ranije nije bilo ni tračka istog. Manje je impresivno bilo to što je sve izgledalo potpuno namješteno. Nana je vidjela istinski nered, nakupljen lijenim nemarom, smeće u slojevima arheološke starosti, odjeću nabacanu po svemu uspravnome, i onda je vidjela… štogod je ovo trebalo biti.

U sobi se miješao miris dezodoransa, nogu i truleži. Ovo potonje najviše ju je zabrinulo.

“Šta se ovdje dogodilo?”

Dečki su izgledali propisno posramljeno, ali bila je spremna dati ruku u vatru da to nije imalo veze s izgledom sobe. Marko, koji ju je do tog trenutka vodio, trudio se stopiti s pozadinom, što mu nije uspijevalo s obzirom na narančastu kosu, rumeno lice i visinu. Pored njega, niži se David skrivao iza krupnih plavih kovrča koje su mu upadale u smeđe oči. Obojica su gledala u pod, kao da mogu iščitati skrivene poruke iz nasumično nabacanih stvari. I na kraju Joža i Pepi, najstariji dvojac u sobi, prvi maturant, a drugi treći razred, gledali su jedan drugoga, neverbalno komunicirajući očima. To je samo po sebi već bilo loše.

Prvi je pronašao hrabrosti Joža, koji je kao najstariji među četvoricom često preuzimao na sebe ulogu vođe. Kao najviši, stršao je među njima; vitak i gibak poput zmije, kratke crne kose te zeleno-smeđih očiju boje riječnog mulja. “Morate obećati da se nećete ljutiti.” 

“Počnimo od toga zašto ovdje smrdi kao da je nešto umrlo u sobi?” Nanin je glas bio prividno miran i sladak poput otrova. Nije joj bilo do navlačenja. I bolje im je da odgovor ne bude bio zato što je netko umro.

“Nismo mi! Stvarno!” ubacio se Pepi, blago histerično. Niži od sviju, uključujući dva prvaša, nadomještao je svoju veličinu, ili manjak nje, svojim držanjem, stavom te, najčešće, glasom. Ni sada mu nije bio problem vikati, iako još nisu ni došli do razloga za to.

Nana je osjetila kako posljednji traci njenog strpljenja nestaju s otkucajima sekundi i prekrižila ruke na prsima. “Onda?”

Joža je duboko uzdahnuo, čučnuo i zavukao ruke ispod kreveta. Na trenutak se sledila u iščekivanju, ali izvukao je samo kutiju, u kojoj je inače držao svoje visoke Marte kad ih nije nosio. Ruke su mu se toliko tresle da je kutija podrhtavala. Jednu je stavio ispod kutije, a drugu na poklopac. Sraslim srednjim prstom i prstenjakom desne šake lupkao je nervozno po kartonu, dok mu je lice bilo posve ukočeno, lagano sivkasto pod njegovom inače tamnom puti.

Ostala su je trojica pozorno promatrala i gotovo je mogla čuti dramatičnu glazbu iz sapunica u pozadini, dok svi čekaju da se nešto dogodi. Njen se želudac istanjio kao ižmikana krpa. Joži je kap znoja kliznula preko čela u oko. Zamalo je otvorila usta da mu ljutito kaže da prestane odugovlačiti, kad je maturant napokon otvorio poklopac i pokazao joj sadržaj kutije.

Na trenutak, sve je stalo. Nitko nije disao. Nitko se nije usudio ni pomaknuti. Onda je Nana trepnula, vrijeme je nastavilo teći, a njena se napetost napokon rasprsnula kao stisnuti prišt i gnjevno je rekla:“Koji jebeni kurac.”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: