Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Zaboravljeni (1. dio duologije), Petra Valković (izašao u listopadu 2022.)

Žanr: (urbani) fantasy

Duljina: 291 str.

Tagline: „Smrt nije kraj priče.“

Sažetak:

Jillian Bard mlada je djevojka koja nakon tragične i misteriozne smrti oca upada u jedan potpuno nov i zagonetan svijet. Naime, spletom okolnosti, ili pak umiješanošću sudbine, ulazi u antikvarijat gospodina Tale te saznaje kako je jedna od nasljednica Pisaca, skupine ljudi koja brine o dušama zaglavljenima u međusvijetu. U pratnji dodijeljenog joj Čuvara, duha Finna Morua, Jillian kreće u misiju kako bi svijet živih i mrtvih ponovno dovela u ravnotežu.

Link (za nabavku knjige): https://www.nakladacranium.com/product-page/zaboravljeni-petra-valković

Ulomak teksta:

Ruka mi je automatski poletjela prema duhu niti me ne pitajući jesam li došla k sebi. Priča je počela strujati kroz mene, a informacije su mi se u glavi slagale poput stavki u formularu. 

Ime i prezime: Alasdair Rainheart

Rođen: 25. srpnja 1981. 

Umro: 27. listopada 2004. 

Roditelji: Elden i Maeve Rainheart, preminuli 

Braća: Bran, Lorelei i Annora 

Lokacija: Glasgow

Zanimanje: svirač.

  Alasdair Rainheart nije bio niti Mozart niti Beethoven. Bio je siromašan ulični svirač poznat samo nekolicini. Genij za kojega nije čuo nitko ”važan” osim prolaznika koji su mu svako toliko ubacivali kovanice u šešir (niti ga ne gledajući). Nije mu bilo stalo do slave i novca. U svojem posjedu imao je samo staru gitaru, violinu i flautu koje je otkupio za sitan novac od čovjeka koji ih je planirao baciti. Alasdairu nije bilo potrebno ništa više. Svoju je glazbu nesebično dijelio s drugima, darujući je svima koji su je htjeli poslušati. Zaposleni i užurbani ljudi rijetko su obraćali pozornost na njega, ali ponekad bi se pronašao netko kome je njegovo stvaranje pružalo utjehu i radost otvarajući vrata u neki drugi svijet. Jedna od tih bila je djevojka koja je svaki dan dolazila slušati ga kako svira. Njeno ime bilo je Mirabelle, ali on to nije mogao znati jer nikada nije ništa govorila. Samo je sjedila i slušala. Da nije bilo njega, ona bi si oduzela život. Već je pokušala. Prije samo mjesec i pol dana stajala je na mostu hipnotizirano gledajući zlokobnu, tamnu rijeku ispod sebe. Pitala se što bi se dogodilo ako zakorači, ako napravi samo jedan korak naprijed. Je li smrt zaista bolna kao što ljudi tvrde? Možda je ona upravo rješenje za kidanje spona od ljudi koji su njome upravljali bez njenog dopuštenja. U trenutku kada je donijela svoju odluku, do njenog su uha doprli sitni tonovi glazbe nezemaljske ljepote koji kao da su je uhvatili za ruku i povlačili prema sebi.

Nikada nije doznala što se krije iza tog smrtonosnog koraka. Alasdair ju je svojom pjesmom  zadržao na ovom svijetu i zato mu je svaki dan zahvaljivala svojim dolaskom. Iako niti to nije mogao znati, osjećao je nešto mračno u njoj. Nešto što joj ne dopušta da bude sretna. I zato je za nju uvijek svirao nešto čudesno prelijepo. I ona bi se smiješila.  

  Posljednji dan svoga života dočekao je s nekom neobjašnjivom puzećom tjeskobom u srcu. Kao da je predosjećao da će mu se danas dogoditi nešto loše. Promatrao je ulicu i prolaznike svirajući na violini koja mu se učinila prikladnom za posljednju kompoziciju. Nikada nije svirao po zadanom modelu, već je stvarao na licu mjesta. Toga jutra njegova je pjesma započela tužnim, otegnutim i dubokim rekvijemskim notama. Zvučale su kao da ih netko silom izvlači iz bunara tame. Nekoliko je ljudi u prolazu zastalo tek toliko da zbunjeno primijeti promjenu u njegovu inače vedru repertoaru. Druge nije bilo briga. Većina ljudi nije ga niti doživljavala. Pogledom je tražio nju. Djevojku koja je dolazila svaki dan u isto vrijeme. Djevojku kojoj nije znao ime niti je s njom progovorio ijednu riječ, a dijelili su duboku povezanost i razumijevanje. Danas je kasnila. Zabrinuo se i njegova je melodija počela uzrujano poskakivati, mijenjajući tonalitet prema njegovu raspoloženju. Prošlo je već sat vremena, a nje nije bilo. Odjednom se masa ljudi počela iz nekog razloga razdvajati.

Ugledao ju je dok se trčeći probijala do jedinog mjesta gdje se osjećala sigurnom. Violina je umuknula pred njenim prestravljenim licem. Bježala je od nekoga misleći da će odustati ako se izgubi u gužvi. Trčala je spotičući se dok su je ljudi odgurivali prema naprijed. Stigao ju je samo prihvatiti da ne padne kada je vidio crvenu točku na njenim prsima. Bez imalo premišljanja okrenuo se i postavio između nje i smrtonosnog metka koji mu je probio srce.  Mirabelle je vrisnula i obgrlila ga dok se rušio na zemlju. Njeno lice bilo je posljednji prizor koji je vidio. Nasmiješio se i zatvorio oči. 

  Dani su prolazili. Ljudi su pričali i prepričavali, a novine pisale: Nepoznati ulični svirač poginuo spašavajući kćer bogatog biznismena. Svi su govorili da je bio dobar mladić, da je prokleta šteta što je otišao na takav način, da nikada neće zaboraviti to što su vidjeli. Mjesec dana kasnije, prolazili su pokraj mjesta na kojem je običavao svirati tek skrenuvši pogled prema blijedoj mrlji krvi na betonu. Dva mjeseca kasnije, prolazili su tuda kao da se ništa nije dogodilo. Ali osjećali su da im nešto nedostaje. Nisu točno mogli odrediti što, ali bilo im je navrh jezika. Nedostajala im je melodija nevidljivog uličnog svirača koju su primijetili tek kada je utihnula. Zarazna melodija koju nikada nisu stvarno poslušali, ali koja je postojala i širila se u njihovoj podsvijesti. Zvuk koji nisu čuli, ali ušao im je u uši. No, uskoro je u parku

pokraj podzemne osvanuo kip uličnog svirača s posvetom Onome koji mi je život sačuvao pjesmom. Neka tvoje melodije počivaju dugo u srcima ljudi. I on je ostao i dalje svirati na svojem mjestu za sve one koji su znali kako treba slušati.        

  Alasdairove melodije bili su prelijepi zvuci života. Usponi i padovi, sreća i tuga izmjenjivali su se u više i niže, glasnije i tiše dionice. U njegovoj pjesmi čuo se odjek stotina koje su pronašle utjehu u njegovim notama. U njegovoj glazbi čuo se cijeli svijet. Sva mjesta koja je posjećivao u mislima jer u stvarnosti nije mogao, svi ljudi kojima je svirao poznajući njihovu dušu jednim pogledom. Imao je rijedak dar i rijetki su ga mogli zbilja čuti i razumjeti. Takva je bila glazba Kišnog Srca, a takva je bila i njegova priča. Skladba koju nitko osim njega nije mogao odsvirati. 

*  *  *

  Koji je najveći strah svakoga uspješnog glazbenika? Vjerojatno strah od fijaska pred publikom u koncertnoj dvorani, strah gubljenja obožavatelja. Zatim strah od gubljenja popularnosti i financijskog bankrota koji bi značio prekid luksuznog života na koji su se bili prelako naviknuli. Strah od gubljenja statusa slavne osobe. Alasdair Rainheart nije imao ništa od toga. Nije imao velike dvorane, ni masu obožavatelja, ni novaca, a svakako nije u životu upoznao niti natruhu luksuza. No, Alasdair Rainheart imao je sve. Ono što ga je činilo dobrim čovjekom, dobrim sviračem. Nije volio da ga nazivaju glazbenikom iako ih je višestruko nadilazio svojim izvedbama. Pojam glazbenik za njega imao je razne površne konotacije povezane s potrošačkim društvom. Radije je odabrao biti anonimac u masi. I što je onda Zlo moglo iskoristiti protiv njega? U što se njegov Sceadu mogao pretvoriti? Koji je bio najveći strah uličnog svirača? Odgovor je prilično jednostavan. Njegov dar bio je sve što je posjedovao, a njegov najveći strah bio je gubitak tog dara. Spoznaja da više nikada neće svirati, da će jednom njegovi instrumenti svirati nijemu pjesmu, plašila ga je više od ičega. Preko svojih melodija komunicirao je sa svijetom, a bez toga nije mogao živjeti. I zato su se Sjene namjerile upravo na to. Htjele su mu oduzeti ono što ga je činilo posebnim. 

  Jillian je sastavljala priču tiho pjevušeći da si odvrati pažnju od svirača koji se na podu previjao od boli. Znala je da je ništa ne smije omesti u pisanju priče pa niti ona sama. Svom se snagom odupirala potrebi da mu pomogne. Bila je i predobro upoznata s trikovima Sceadua.

Alasdairovo tijelo bilo je isprepleteno maglenastim omotačem. Nije mi bilo jasno što se događa. Čekao sam Sceadue spreman na borbu, ali nisu dolazili. Gotovo prekasno shvatio sam da su cijelo vrijeme bili preda mnom i da su već napadali svirača umjesto mene. Potrčao sam prema njima istrgnuvši Sjene iz Alasdaira. Istog trena sustigla ga je njegova priča kao da nadoknađuje propušteno i vratila mu boju na lice. A svi njegovi Sceadui spojili su se u jednoga. Čovjeka bez ruku, bez ušiju, zašivenih usta. Jedino preostalo bile su mu oči. Mogao je gledati, ali nije mogao čuti. To je uništavalo onoga koji je živio za svaki zvuk i svaki ton koji je čuo oko sebe. Osim što je izgledao gadno i  iznimno zastrašujuće, nisam imao ideju kako bi mi mogao nauditi. Što mi je mogao napraviti? Nasmrt me prestrašiti? Vidio sam previše toga da bi me zastrašio ovako jednostavan odabir odijela za posebne prilike. Dok sam mu se pokušavao približiti, saznao sam što je čuvao za kraj. Nisam baš dobar u opisivanju zvukova. Nisam niti siguran da se ono što sam tada čuo može opisati kao zvuk, ali pokušat ću. Zamislite zbilja glasan urlik nijeme osobe koji u sebi sadrži sve od čega vam se ledi krv u žilama. Meni najstrašniji zvuk bio je divovski krik utvare koja se sprema za napad, nezemaljski oštar i visok. Za Alasdaira to je bio sablasni jecaj izgubljenog svijeta koji iščezava jačanjem tišine koja ga guši. Kao što rekoh, nisam baš dobar u tome. A kako je krenulo, mislim da ću oglušiti pa će mi biti svejedno. Sceadu se umnožio i dalje proizvodeći glasan iritirajući zvuk koji mi nije dao razmišljati. Skvrčio sam se na podu pokrivši uši dlanovima, ali i dalje nisam mogao stišati nepodnošljivu buku koja se samo umnažala. Oko mene su stvorili neprobojan zvučni zid koji mi se sve više približavao. Pritisak u glavi protegnuo se do krajnjih granica izdržljivosti dok su mi uši krvarile. Sada su već bili nada mnom unoseći mi u lice svoje demonske oči. Trebala mi je golema količina koncentracije i snage samo da bih podignuo mač. Nisam više mogao. Bijesno sam se proderao iz sve snage samo da ih ne čujem. Udaljili su se od mene izbacivši do tada nepostojeće ruke. Dugi prsti pružali su mi se prema licu. Zamahnuo sam mačem i jednoj Sjeni odsjekao ruku, a drugoj sam zabio oštricu u stopalo u udario je nogom pod rebra otkinuvši je od osnove. Druge dvije hvatale su me za leđa i povlačile natrag na tlo dok sam se pokušavao podignuti. Shvatio sam da se tako neću moći osloboditi pa sam se pustio. Iskoristio sam propadanje i nestao ispod njih. Nisu me slijedile. Iskočio sam im iza leđa i sjekao po kome sam stigao. Krv mi se iz ušiju slijevala prema očima i slabo sam vidio. Brzo sam rukavom obrisao lice izoštrivši si sliku. Dvije Sjene su nestale, ostale su još dvije, osakaćene, ali opasne. Ona kojoj sam odsjekao ruku, brzo ju je nadoknadila iako ju je to koštalo smanjivanja, a ona kojoj sam probo stopalo vratila se na svoje mjesto i zakrpala rupu kao da se ništa nije dogodilo. Ponovno sam obrisao oči i odmjerio ih. Najprije sam krenuo na manju Sjenu. Znao sam da druga neće čekati pa sam je u trku ščepao za vrat dok sam desnom rukom sjekao po prvoj. Nijedna nije nosila oružje, ali prsti i nokti su im bili oštri poput noževa. Mogao sam lako ostati bez šake. Znak je regenerirao rane, ali nije mogao djelovati tako brzo. Kada sam dovoljno usporio prvu Sjenu, zario sam joj mač kroz glavu gurnuvši je prema onoj koju sam držao za vrat i njoj učinio isto spojivši im glave užarenom oštricom. Raspršile su se i ostavile me klonula. U tišini. Apsolutno ništa nisam čuo i bio sam sretan zbog toga. Nasmijao sam se. Tek kada sam osjetio Jillianinu ruku na svom licu shvatio sam da će mi sluh opet trebati. Otvorio sam oči i vidio njeno zabrinuto lice pred sobom. Nešto je govorila. Vjerojatno Jesi li dobro? ili tako nešto. Uvijek me to pitala. 

”Dobro sam!”, vikao sam dok me vodila do klupice da sjednem. Samo što ništa ne čujem.