Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Vraćeni (2. dio duologije), Petra Valković (izašao u prosincu 2022.)

Žanr: (urbani) fantasy

Duljina: 261 str.

Tagline: Što se dogodi kada ostaneš posljednji?

Sažetak: „Vraćeni“ se radnjom nastavljaju direktno na prethodne „Zaboravljene“ te i dalje pratimo Pisca Jillian Bard i njenog čuvara, duha, Finna Morua na njihovom zadatku vraćanja svijeta živih i mrtvih u ravnotežu dok ih Sjene i sivilo stišću sa svih strana. Stvari postaju napetije, ulozi veći, situacije i odnosi sve teži dok pokušavaju sačuvati glave i preživjeti priču.

Link (za nabavku knjige): https://www.nakladacranium.com/product-page/vraćeni-petra-valković 

Ulomak teksta:

Spremajući se za novi zadatak, trpala sam stvari u ruksak. Slučajno sam podignula pogled prema ogledalu i zaprepašteno otkrila koliko sam se promijenila. Crte lica kao da su se pooštrile, oči više nisu bile zbunjene. Bile su itekako svjesne onoga što se oko njih događa jer morale su budno pratiti dva svijeta. Moja je svijetla koža otkrivala nekoliko sitnih ožiljaka koji su mi dodavali ponešto iskustva i ozbiljnosti. Jedino je kosa i dalje prkosila promjenama, neukrotivo razbarušena. Malen mi je smiješak zatitrao u kutu usana i nestao prestrašen stvarnošću. Preostalo je svega dvadesetak Zaboravljenih koje moramo vratiti. Za nekoliko dana Moru će vjerojatno ostati sam. Jedini duh bez svojih sjećanja. Užasavala sam se pisanja njegove priče. Ne znam jesam li za to sposobna niti hoću li preživjeti napade njegovih Sjena. Nisam htjela umrijeti, ali istodobno, smrt za mene više nije predstavljala nešto čega se treba panično bojati. Godine provedene na njenu pragu učinile su je bliskom.  

*  *  * 

     Ako je mapa pokazivala stvarno stanje, još je devetnaest sivih točkica trebalo obojiti da bi slika bila završena. Izbrojao sam ih više puta. Devetnaest će duša biti potrebno svijetu da me uništi. Oluja stoljećima skupljanih Sceadua već je kuhala unutar mene, čekajući Pisca da ih napokon pusti. Sve su nestrpljiviji u iskapanju svog izlaza. Ruju po mojim mukotrpno stečenim sjećanjima i uspomenama nemilosrdno ih brišući. Isprva su nestajale najmanje stvari, najmanja, ”bezazlena” i usputna sjećanja. Sve je to bio dio pomno razrađenog plana, da ih ne bih prozreo na samom početku. Naveli su me da zavaram sam sebe i pomislim da je taj sitni gubitak samo šteta od prečestih borbi. Tek sam neki dan prvi put posumnjao da nešto ne valja kada se nisam mogao sjetiti dana kada sam postao Tristanov Čuvar, a potpuno sam se uvjerio jučer kada sam zaboravio ime posljednjeg duha kojega sam s njime vratio. Njegovo sam ime pamtio jer je predstavljalo trenutak do kojega je sve išlo dobro. A zaboravljanje neke, za mene tako važne informacije koju sam uvijek pamtio, moglo je značiti samo jedno – moja duša je tamnila. Bojao sam se što ću postati u posljednjim satima. Mogao bih ozbiljno povrijediti osobe do kojih mi je stalo, mogao bih nauditi Jillian. Jer čudovište u koje ću se pretvoriti ne pošteđuje nikoga jer nikoga ne razlikuje niti prepoznaje.  

”Čuvaru!”, stresao me McCloudov glas odvrativši moje misli od budućnosti. ”Onda, što 

misliš?” 

”O čemu?” Uspravio sam se na stolici i pokušao izgledati kao da sam pratio barem pola razgovora. 

Sumnjičavo skupljene bijele obrve proučavale su moju nevješto osmišljenu krinku. ”Pa… o novom rasporedu gradskih čuvara.”, odvratio je prstom prateći liniju Princes Streeta koja je odvajala stari od novoga grada i označavala granicu svjetlosti i mraka. ”Hoće li ih biti dovoljno ako vam zatreba podrška?” 

Značajno sam kimnuo. ”Sasvim dovoljno, Allane. Hvala.” Na brzinu sam proučio ostatak rasporeda i kartu. Uočio sam par slabih točaka. ”Mislim da bi trebao pojačati jug. Tamo se koti većina naših problema. Ako ta granica popusti, Sjene će opet preplaviti stari grad, a taman smo lijepo raščistili dvorište.” 

U očima vođe klana zasjao je ponos na dobro obavljen posao. Iako nismo uništili sve Sceadue, naš se uspjeh mogao vidljivo osjetiti jer crna magla više nije slobodno i samouvjereno lebdjela po ulicama, nije se osjetio onaj zlokoban prizvuk smrti na svakom koraku. Moglo se lakše disati. ”Osigurat ću pojačanje.”, rekao je sa smiješkom.  

Jillian je sišla u prostoriju približivši se šanku na kojemu su se stvarali planovi. 

”Spremna?”, upitao sam spremajući mapu u torbu.  

”Ne. Ne baš.”

”Jillian, ovo je stiglo za tebe.”, rekao je Lucas dodavši joj pismo. ”Eh, i glasnik je poručio da te Ewan pozdravlja i da već s Arhivarom dogovara sljedeći potez.”  

Držala je omotnicu pred sobom ne želeći je otvoriti iako sam znao da nije dolazila od Garrena, već od njenog oca. Prepoznao sam Tristanov rukopis na poleđini. Nakon svih ovih godina, nije se nimalo promijenio. Uvijek se radovala svakom pismu od svojih roditelja i zato sam se začudio kada ga je izgužvala i bacila na pod. Sumnjičavo sam je pogledao, a ona je odvratila samo ”Idemo.” 

Nisam ništa rekao. Pustio sam je da krene naprijed i pričekao da izađe na ulicu prije nego što sam pokupio omotnicu s poda i sakrio je u unutrašnji džep jakne. Pričuvat ću joj ga dok ne dođe vrijeme da ga pročita.