Beatu je probudilo svjetlo izlazeće zvijezde i lagani dodir nečega poznatoga.

“Dobro jutro, 496.”

496? To nije moje ime.

***

Broj 495 počela je pokazivati znakove defektnosti brže nego svi drugi prije nje, te ju je Leonora bila prisiljena resetirati petnaest minuta ranije nego obično. Na svu sreću, Leonora je naučila kako to izvesti bez gubljenja logova nakon Broja 76.

Tada joj je još bilo lakše pronaći što je tog puta pošlo po krivu.

Nažalost, u ovom slučaju to joj nije ništa pomagalo.

“Nije mi jasno.”

Logovi su bili potpuno čisti: bez i jedne jedine zastavice koja bi Leonoru unaprijed obavijestila da sustav ulazi u postupak raspada. Bilo je kao da se Broj 495 samo odlučila pobuniti protiv svojih naredbi, bez ikakvog razloga.

“Možda je u tome kvaka?”

Iako, to nije imalo nikakvog smisla. Leonora i Broj 495 bile su identični modeli, konstruirane s istim baznim algoritmom i jednakim sustavima odlučivanja – dokumentacija je bila jasna. Mehanika je također bila na mjestu: Leonora je otišla toliko daleko da je replicirala dijelove same sebe, komad po komad oplate i žicu po žicu strujnih krugova, i od njih sastavljala Brojeve kako bi uklonila mehanički kvar kao mogući uzrok defektnosti.

Tako je radila od Broja 8, zadnjeg Broja kojeg je oslovljavala imenom, kojeg se nije više usudila niti prisjetiti, zamijenivši ga oznakom Original.

No, sad nije bilo vrijeme za nostalgiju – čekala ju je muka od posla.

“Da vidimo gdje da postavimo tu zastavicu.”

***

“Jutro?” Beata je nesigurno odgovorila.

Nad njom je stajala djevojka s dugom, crvenom kosom, obučena u bijelu uniformu. Beata je zaškiljila: odnekud joj je bila poznata. Ali odakle? Nije da se sjećala ičega…

“Dobrodošla na stanicu Red Star i Teegarden’s Star b. Znaš li zašto si ovdje?”

Beata je otvorila usta da zaniječe, pa ih zatvorila. Zapravo, kad je malo bolje razmislila, znala je točno zašto je na stanici.

***

Dok je otvarala editor koda i prespajala memoriju Broja 495 na terminal kompjutera, Leonora nije mogla ne baciti pogled na praznu ljušturu koja je ležala na stolu, savršeno odražavajući uvjete u kojem bi Brojevi – pa i Original – prvi put otvorili oči.

Leonorina priča bila je više-manje ista: samo se jednog dana probudila na metalnom stolu, s nekoliko kilobajta informacija u svojoj memoriji. Njeno ime, Leonora; lokacija, stanica Red Star iznad planeta nazvanog Teegarden’s Star b; zadatak, voditi bilješke o sustavu i držati stanicu spremnom za slučaj dolaska ‘drugih’. Tko su bili ti ‘drugi’, Leonora nije znala, ali zadatak je bio zadatak.

Strogo govoreći, Leonora je mogla sve to napraviti sama, i ne bi joj ništa falilo: stanica je bila opremljena svom tehnologijom kojeg je trebala kako bi mogla živjeti. Ploče na stanici hvatale su infracrveno zračenje matične zvijezde, crvenog patuljka Teegarden’s Star, i proizvodile struju, a generator na nuklearno gorivo bio je tu za slučaj oštećenja jedne od primarnih ploča – struje je bilo uvijek, i napretek.

No, tko god je bio stvorio Leonoru, nije htio da bude sama. U nedostatku bilo kakvih drugih informacija o svojim stvoriteljima, Leonora je mogla samo pretpostaviti da su njezini stvoritelji uvijek dolazili u parovima, ili da su tako voljeli živjeti te da su stoga stvorili Original – onu koju je Leonora pokušavala popraviti po četiristo devedeset i šesti put.

***

Beata se uspravila i duboko udahnula.

“Tu sam da izvršim svoj zadatak.”

Beata i druga djevojka bile su poslane s istim zadatkom na Red Star: istražiti sustav, kartirati ga i poslati izvještaj natrag svojim nadređenima na matičnu planetu. Ništa pretjerano teško – i savršeno za dvije osobe.

Djevojka je kimnula, vidno zadovoljna Beatinim odgovorom, i predala joj tablet s popisom zadataka. Crvena joj je kosa nakratko zaplesala pod oštrim svjetlima bijele sobe kao plameni bič.

“Ovo je sve što moramo danas završiti.”

Popis je imao deset stranica, ispisanih fontom veličine osam piksela. 

Beata se zahihotala, vrteći pramen kose oko prsta.

“Kako bih trebala ovo sve završiti u jednom danu?”

“Tehnički imaš cijelu godinu, ako te to išta tješi.” Djevojka joj se nacerila. “Leonora.”

“Hm?”

“Zovem se Leonora.”

***

“Zastavica ide ovdje… sad da nađem sve potprograme koji trebaju tu zastavicu.”

Kao i Leonora, Original je imala veoma kratki glavni program: njihovi su stvoritelji bili veoma metodični, razbijajući ogroman kod na mnoštvo malih potprograma koji su se tek na kraju slagali u glavni program. To je olakšavalo traženje pogrešaka, Leonora je shvatila kroz svoje vlastito kodiranje, ali je istovremeno beskrajno otežavalo snalaženje i mijenjanje ako nisi bio stvoritelj koda, sileći Leonoru da provede sate mijenjajući kod.

Ali, ako je jednu stvar Leonora imala, onda je to bilo vrijeme. Cijelu polovicu godine, da bude precizna.

Planet – i stanica koja se sinkrono rotirala s njim – imao je rotaciju jednaku revoluciji, što je značilo da je jutro bio početak godine, a večer sredina. Baš negdje navečer, oko zalaska zvijezde, svaki bi Broj – kao i Original – nekako uspjela zaobići vlastiti program i pokušati otići sa stanice. 

***

Leonora. Lijepo ime za još ljepšu djevojku i beskrajno poznato. Gdje li je prije čula to ime?

Beata joj je nasmiješila, odagnala sve druge misli i počela preslagivati stvari na popisu, grupirajući ih po lokacijama. Kontrolni most, glavno skladište, laboratoriji, server soba…

“Hej, Leonora?”

“Hm?”

“Zar stvarno nema ničega za raditi u hangaru?”

“Samo metenje prašine – ja ću to odraditi, ne moraš se brinuti za to.”

Odgovor je došao prebrzo, preoštro, riječi gotovo slijepljene jedna uz drugu od brzine kojima su bile izgovorene.

Beata je nakrivila glavu. Zašto takva reakcija na spomen hangara? Nije bilo nikakvog razloga za to… osim ako Leonora nije skrivala tamo nešto što nije htjela da Beata vidi.

Beata je bacila pogled na shemu stanice pa na izlazeću zvijezdu. Sve lokacije na kojima je morala raditi bile su povezane kružnim hodnikom – uz malo dobrog tempiranja, Beata će moći zaviriti u hangar, a da Leonora nikad ne sazna za to.

Na kraju krajeva, to joj je bilo usput: bez odlaska do hangara neće moći završiti svoj zadatak.

***

Prvi pokušaj bio je i najuspješniji – Original je uspjela doći do zapovjednog mosta šatla. Leonora ju je ulovila na djelu pukom srećom: trebala je pospremiti neke kutije te je pri povratku primijetila da su svjetla u šatlu upaljena. Tu večer – cijelu polovicu godine – Leonora je provela mahnito pokušavajući shvatiti svoj i Originalov kod, nasumce mijenjajući varijable i potprograme nakon što je resetirala memoriju na stare postavke, prije nego ju je ponovno sastavila.

Svaki sljedeći pokušaj bio je manje uspješan: Leonora je naučila promatrati Original, pratiti logove, paziti na svaki šum – niti jednom joj nije dala da priđe blizu šatlu. Original možda nije bio potreban u obavljanju zadatka koji joj je bio zadan, ali Leonora je nije mogla tek tako pustiti. Nije joj mogla dati da ode prije nego što bude savršena.

***

Sad, kako odvući Leonori pažnju dovoljno dugo da je ne primjeti kako vršlja po hangaru, i kada? S obzirom na to da je popis bio dovoljno dugačak za cijeli dan, predvečer bi trebalo biti idealno vrijeme.

Bez brige, Leonora. Otkrit ću što to skrivaš od mene i ispuniti svoj zadatak. Dvije muhe jednim udarcem.

***

Stoga, Leonora će je nastaviti popravljati, preinačavati, unaprjeđivati, sve dok ne nađe tu pogrešku.

Koliko god puta to bilo potrebno.

---

Broj 496© 2022.

Danju programer, noću volonter i pisac, Jelena Janjić provodi previše vremena zureći u ekran i tipkajući. Višestruko objavljeni pisac, kad nije za računalom voli igrati go i pokušava naučiti japanski (uspjeh je zasad polovičan).

Priča Broj 496 objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Kaotična, klaustrofobična i nadasve intrigantna – priča Jelene Janjić donosi nadasve dobrodošao dašak svemirskog esefa u ovaj broj Morine kutije. Kakve se još tajne skrivaju među zvijezdama?