“Iskra…”

Golemi ponor siječe moje srce i urušava se sam u sebe dok zadnji slog njenog imena klizi niz moj jezik. Zvuči gotovo strano na mojim usnama. Para mi trup zjapećom prazninom. Grlo mi se steže pod pritiskom davno odagnanih sjećanja. Dok gledam gore prema vrhuncima ogoljele klisure i svojim očima svjedočim surovoj snazi njezina bijesa, koji još uvijek plamti poput suhih borovih šuma zahvaćenih požarom, žareće emocije ponovno me obuzimaju poput vatrenog vira. Gromovi se spajaju sa stijenama uz zaglušujući prasak, a golema kugla svjetlosti prožima se s olujnim nebom.

Moje su noge teške. Umorne. Moja je krv već usahla, a želudac mi se grči uz strepnju od nadolazećeg susreta. Ne sjećam se kada sam zadnji puta stala. Ne sjećam se uopće kada je moja potraga počela. Ne znam koliko već hodam i koliko sam već prošla. Moje uspomene stapaju se jedna u drugu. Prošlost je neobičan fenomen, baš kao i vrijeme. Teško raspoznajem što je bilo prije, a što došlo poslije. Pogotovo prije nego je ona ušla u moj život.

Znam da sam živjela s roditeljima. Znam da sam bila dio obitelji. Koliko nas je bilo? Koliko djece? Vjerojatno puno. Puno previše. Toliko usta koja treba prehraniti. Baka je pomagala mojoj majci. Kada je ono umrla baka? Znam da je bila stara, da je buncala nerazumljive rečenice već neko vrijeme prije nego je Morana napokon došla po njezinu dušu. Postalo nam je teško. Uslijedio je nemir. Vukovi su odnijeli pola stada. Suze. Puno suza. Suša. Duga suša. Pa onda kiša. Gomila kiše.

A onda mir. Tišina. Proljeće. Sreća.

Toplina.

Ona.

Spotičem se o kamen i padam na dlanove. Tamna zemlja uvlači mi se pod nokte i razlijeva među prstima. Osjećam kako se pripaja uz moje već uništene kožne cipele. Zadire između niti mojih čarapa, puzi uz moju kožu i ulazi kroz moje pore. Stopala mi klize pod rahlu podlogu. Vladar podzemlja vuče me k sebi. Doziva me svojim grlenim pjevom koji se širi tlom svakim udarom munje. Tjera me u truplo podzemnog svijeta, a ja se uporno odupirem. Ne mogu napustiti Jav bez nje. Moram nastaviti dalje, popeti se do samog vrha strme planine. Raslinje polako prelazi u klekovinu bora koja se bori za prostor između oštrih bijelih stijena. Nemilosrdan teren onemogućuje život drugim stvorenjima. Svakim korakom kojim se približavam sljemenu, ostavljam sve više poznatog svijeta za sobom. Mijenjam ga za drugi život gdje me čeka ona, opkoljena golim hridima i olujnim oblacima.

Vjetar mi pomahnitalo mrsi kosu te se borim da je zadržim ispod kapuljače svog kaputa. Probijam se kroz nisko trnovito raslinje koje se petlja o moja stopala. Bodlje zadiru ispod moje odjeće, sve do moje kože, ostavljajući za sobom rumene posjekotine. Što duže hodam, to me rane jače peku kako se slani znoj počinje prelijevati preko njih. Očima prelazim preko rukava moje haljine. Krv natapa vunenu tkaninu u sitnim kapljicama, stvarajući gotovo pravilne uzorke. Noge mi obamru kada primijetim da nalikuju na izvezene rubove nošnje koju je nosila onog dana kada sam je upoznala.

Njezine oči tada su blistale poput zlatnih sunčevih niti koje plešu površinom jezera tijekom toplih ljetnih večeri. Stajala je nasuprot mene, odvojena od ostalih mladića i djevojaka, udubljenih u živi razgovor. Naoko je savršeno pristajala u njihovo društvo, zadržavajući se na samom rubu njihove grupe, no odmah sam vidjela neljudsku divljinu u njezinoj prilici. Njena kosa podsjećala je na neukrotivu grivu mladog pastuha, lelujajući kroz zrak dok je ona stajala naslonjena na drvenu ogradu. Neprestano sam je pogledavala dok sam majci pomagala pripremiti stolove za svečanost. Kada sam spustila golemu košaru punu dozrelog povrća na pod i obrisala čelo stražnjim dijelom zapešća, naši su se pogledi napokon sreli i tada sam po prvi puta vidjela njezino ime utkano u njenim olujnim očima. Iskra, začetnica nevere mog srca.

Postoji li takva stvar kao slučajnost? To ljeto bilo je izrazito toplo, no također smo bili blagoslovljeni obilnim kišama zbog kojih su sva polja urodila desetostruko više. Stoka nam je bila napojena i sita, mladi janjci, telad i kozlići ugojeni i živahni, a vukovi su nas poštedjeli velikih gubitaka. Prvi puta u dugom nizu godina odlučili smo sudjelovati u žetvenim svečanostima. Imali smo priliku putovati u drugo naselje i proslaviti s ostalim seljanima rezultate sjetve koju ćemo pamtiti do kraja svog života. Taj blaženi urod dao nam je priliku da napokon iskusimo jednu godinu koja nije bila ispunjena brigom i jadom.

Kada smo stigli na odredište morala sam pomoći roditeljima da pospreme stvari, ljubomorno gledajući svoju mlađu braću i sestre kako razigrano trče prašnjavim ulicama, kako se penju po kvrgavim granama jabuke te kako se valjaju po mekanoj travi prekrivenom rosom. Patila sam zbog svoje pozicije u obitelji i odgovornosti koja dolazi s njom. Nikada nisam osjetila pravi okus slobode. Bila sam žrtveno janje, privezana omčom za kolac kako ne bih pobjegla i gledala sam ostatak krda kako bezbrižno pase travnatim brijezima dok sam se ja morala suočiti sa svojom propasti.

A onda ga je Iskra odvezala.

Prišla mi je pouzdanog koraka, a njezina prozračna ljetna haljina lepršala joj je uz stopala. Bila je tako blizu da sam osjećala njezine meke, brončane vlasi kako me škakljaju po vratu. Moja su se prsa nadimala dok mi je lice ispunjavalo rumenilo. Primila se za suknju i podigla je do koljena, otkrivajući bijelu kožu svojih listova, na što sam sramežljivo odvratila pogled. Zamolila me da joj pomognem zašiti rupicu. Zakačila se o trn divlje ruže. Popravila bi je sama, no nije bila spretna s iglom. Našalila se kako bi je prije dodatno poderala, nego popravila. Dok smo sjedile jedna pored druge – ja s mirnim rukama koje su spretno vodile nit kroz tkaninu, a ona tiho mumljajući zavodljive tonove neke, meni nepoznate, pjesme – svojim je koljenom jedva primjetno doticala moje. Bio je to malen dodir.

Nebitan.

Neodoljiv.

A zatim me pitala želim li otići nasamo s njom u šumu do potoka. Željela mi je pokazati nešto što još sigurno nikada nisam vidjela. Pogledi su nam se ponovno susreli. Mojim prstom potekla je tamna krv kada sam se u njega ubola iglom.

Tutnjava gromova postaje gotovo nepodnošljiva te rukama prekrijem uši koje me pakleno zabole pri svakom udarcu. Munje plešu kolo oko vrha planine, stvarajući električni kavez. Kugla sirove energije još uvijek zasljepljujuće bliješti. Čini se sve većom. Bura mahnito puše u vrtlogu, noseći za sobom zemlju, kamenje i suho bilje. Bojim se približiti. Nikada nije dobro vladala svojim emocijama, pogotovo onim negativnim. Nisam osuđivala njene burne reakcije. Divila sam im se. Imala je hrabrosti boriti se za ono za što drugi ne bi.

Za mene.

Bila je neustrašiva. Strastvena. Divlja. Sve ono što ja nisam. Kako je ne bih voljela?

Gdje ne postoji slučajnost, tamo se igra sudbina. Svoju sam prvi put ugledala utkanu na goloj koži njezinih prsa kada je pored onog potoka skinula svoju haljinu. Pogledala me preko ramena dok je polako ulazila u ledenu vodu, hodajući spretno preko skliskog kamenja, a zatim otkrila veličanstvene gromove kako kolaju niz njene udove. Šuma je utihnula da pažljivo sasluša kako njezin melodičan, siguran glas izgovara tonove moga imena, a ja sam opčinjeno zateturala prema njoj.

Bila me dovela na prijelaz dvaju svjetova. Ovdje nisu vladali niti ljudi, niti bogovi. Bilo je to ničije kraljevstvo, sve dok ga nismo same preuzele. Postojale smo jedino nas dvije u vrelom zagrljaju usred kristalne vode gorskog potoka. Moje kovrče padale su preko njenih golih ramena, uplićući se oko nje, u nju i kroz nju. Njeni prsti prolazili su glatko preko mojih bedra, privlačili me svakim udahom sve bliže. Poljupcima me dozvala duboko u ponor svoga tijela gdje sam se utapala u divljim vodama njenih grudi. Obujmila me, ukrala svaki moj osjet i ostavila samo dodir.

Pjev ptica ponovno sam začula tek kasno navečer, kada je sunce bilo nisko na horizontu i ispunilo gaj bakrenim zrakama svjetlosti. Tada sam se opet vratila u svijet smrtnika. Točkaste sjene krošanja prelazile su preko njenog otkrivenog vrata. Ležale smo jedna pored druge, zarobljene u svojem vlastitom svemiru. Moja Vila Velebita i ja.

Ne bih je vidjela mjesecima. Ponekad čitavu godinu. Sve dok moja obitelj ponovno ne bi dobila priliku posjetiti susjedno selo za iduću svečanost. Koleda. Noć Kupala. Dani Velesa. Dani Peruna. Dani Mokoš. Svaki puta kada je bilo razloga za slavlje, kada je bila dobra godina, zajedno bismo otišli gostovati na svetkovinu, vedri i veseli, a moje srce živo bi igralo već tjednima unaprijed.

Postala sam ovisna o njoj, o njenom okusu i mirisu. Čim bih stigla ponovno u selo, Iskra bi došla do mene i ugurala svoju ruku u moju, a sitno peckanje energije izviralo bi iz njenih prstiju. Moji roditelji nisu bili nimalo sretni što bih uvijek pobjegla s njom i nestala sve do večeri. Znali su da zalazimo u šumu koju zapravo niti ne poznajemo. Nikada ih nisam slušala. Njezina zavodljiva riječ bila je moja zapovijed, a njezin izdah zapleten u mojim ustima bio je moj opijum.

Ljubav koju smo gajile jedna prema drugoj međusobno se razlikovala. Voljela me na način koji u početku nisam shvaćala. Ja sam bila leptir koji je propustio zadnje zrake ljetnoga sunca. Iznikla sam iz svoje kukuljice i zavukla se u toplinu njezina srca, gdje sam svojim krhkim krilima lepetala uz prozore prekrivene mrazom. Moje sitne nožice lijepile su se za ledene zvijezde koje su se širile uz kutove tankog stakla. Rukama me obuhvatila i postavila u staklenku kako me ne bi uništila zima koja me se pokušavala dočepati. Preuzela je kontrolu nada mnom, pretvorila me u drvenu lutku koju je vodila svojim dugačkim, elegantnim prstima, oko kojih su se uplele moje žice. Plesala sam pod njenim nogama dok se ona pokušavala otarasiti čvrstih čvorova na člancima svoje ruke.

Bila je posesivna. Moje usne bile su njene. Moje tijelo bilo je njeno. U potpunosti. Zauvijek. Ljubomorno je grabila sve moje dijelove jer su pripadali meni, a ne njoj. Prihvatila je ono uže kojim sam bila vezana za kolac i vukla ga rukama sve dok se omča oko mog vrata nije stegla toliko da nisam mogla više disati. Dopustila sam da postane moja vladarica. Obgrlila sam je svojom ljubavi. Sakrila sam njenu vučju kožu svojim vlastitim runom. Trebala me je. Željela me je. A ja sam htjela da me nastavi željeti zauvijek.

Stižem do zacrnjenog kruga. Čađa je urezana u suhu travu, a vjetar je podiže i kovitla oko mene. Gromovi još uvijek uporno spajaju nebo sa zemljom. Naboj se opasno uvlači u moju kosu. Čujem neugodan šum i znam da moram nastaviti, prijeći liniju prije nego postane prekasno. Ostati na mjestu značilo bi sigurnu smrt. Stoga ispunim pluća bolnim udahom hladnoga zraka i potrčim. Eksplozija odjekne iza mene, a ja odbijam pogledati za sobom. Ne želim se suočiti s opasnošću svoga odabira pa nastavljam slijepo dalje prema njoj.

Dok su me rešetke siktajućih gromova gotovo potjerale natrag niz planinu, sada sam se nalazila pred još većom preprekom. Zastanem pred svjetlosnom kuglom koja se kovitlala ispred mene poput vrijućeg izvora. Oklijevala sam je dotaknuti. Instinkt mi je govorio kako fizička ograničenja mojeg tijela ne bi podnijela ovakvu silu. Ona nije s ovoga svijeta niti je može pojmiti smrtno biće poput mene. Vršcima prstiju udaljena sam tek pedalj od ruba. Ne mogu se natjerati da ga dotaknem. U mene se uvukao novi strah, sirova životinjska emocija koja me preklinjala da bježim, da Iskru ostavim ovdje na planini i da je zauvijek napustim.

No ne mogu. Dovoljno je već propatila, pogotovo onog dana kada me izgubila.

Svečanost poklada bila je popraćena mračnim oblacima koji su se nazirali na samom obzoru, daleko iznad planinskog lanca. Kovitlali su se poput valova te smo svi napeto gledali kako se polako kreću prema nama. Iskra se nemirno okretala oko sebe, a ja sam poslušno stajala pored nje, čekajući njenu riječ. Veljača je uvijek bila hladna. Snijeg nam je uporno dopirao do koljena i odbijao se topiti. Šume su bile vječito prekrivene neugodnom tamom. Živi svijet je još duboko spavao. Iako smo se uvijek sastajale pored potoka, čak i tijekom zimskih svečanosti, ovoga puta, s nadolazećom olujom, to jednostavno nije bilo moguće. Iskra je zato tražila drugu opciju, neki drugi kutak gdje bismo se mogle zavući i nesmetano provesti sate, jedna drugoj u čvrstom zagrljaju.

“Dođi”, zapovjedila je. Njena ruka grčevito je uhvatila moju te sam osjetila kako joj je magija pucketala duž uda i kovitlala se između naših prstiju. Krv mi je navrla u obraze.

Oprezno smo se osvrtale oko sebe dok smo tumarale iza kuća. Spretno smo prelazile preko ograda, provlačile se kroz grmlje te na kraju naišle na maleni štagalj iza zadnje kuće u selu. Naoko je izgledao napušteno. Vrata su se otvorila uz škripu kada ih je Iskra snažno gurnula svojim ramenom. Zastale smo ispod ulaza, još uvijek se držeći za ruke, te pogledale u mračnu unutrašnjost, koja je zjapila poput gladne čeljusti. Zidovi štaglja bili su poduprti trulim drvetom, a dio krova urušio se i za sobom ostavio gomilu slomljenih dasaka. Iskra se našalila kako je ovo još gore od blatne obale mrzlog potoka, a ja sam je potegla prema sebi u poljubac i povukla unutra.

Naš smijeh označio je i naš neizbježan kraj. Nismo primijetile sve bližu zvonjavu koja nas je upozoravala na opasnost. Trebale smo bježati čim se prvi puta oglasila poput udaljenog praporca. Trebale smo se bar pokušati sakriti dublje unutra, iza porušenih dasaka koje su skrivale samu pozadinu štaglja. Kada su se vrata širom otvorila i udarila o zid, golemo zvono mahnito se zanjihalo ispod kravlje lubanje čije su prazne očne duplje šokirano gledale u nas dvije. Otpetljale smo se iz ljubavnog zagrljaja, povukle preko sebe svoje odbačene haljine i ostale stisnute ramenima jedna uz drugu. Raskolačenih očiju gledale smo u ljutito čudovište pred sobom. Čitavo selo saznalo je za nas u roku nekoliko minuta.

Sjećanje na taj trenutak ispunjava me odvratnim sramom koji se ljigavo proteže kroz žile moga tijela. Odmahujem glavom, čvrsto stišćem oči pa koračam naprijed u svjetlost. Obuzima me iskonska, surova bol. Svom se snagom zaustavljam kako ne bih pala ničice na tlo jer znam da se ne bih mogla ponovno podići na noge, no nisam dovoljno jaka da spriječim da moj kaput ne odnese vihor. Izgubi se u daljini, nestavši poput ranjene ptice. 

Gledam pred sebe i vidim tek primjetnu sjenku. Iskrina prilika treperi pod energijom koja bukti oko nje. Udaljena je tek desetak metara od mene. Suze mi naviru na oči i počnu se prelijevati poput nabujalog potoka tijekom prvih toplih dana proljeća, kada sav snijeg i led odjednom klize niz usko korito koje ne može podnijeti toliki volumen. Snažni jecaji preuzmu kontrolu nada mnom tako da se jedva krećem prema naprijed. Svaki korak predstavlja živu patnju dok me njezina magija pokušava ukloniti poput nekog parazita. Haljina mi se razdire na trake, kosa biva iščupana u pramenovima, a moju kožu cijepaju naleti svjetlosti i kidaju meso s mojih kostiju. Nestajem u njoj, a ona to niti ne primjećuje. Plačem poput malog djeteta dok rukama grabim naslijepo pred sobom. Ne znam koliko još moram prijeći kako bih je napokon dosegla, no nadam se da sam blizu jer se opasno približavam svojem konačnom kraju.

Ne bojim se smrti. Bojim se provesti je bez nje.

Moja duša već je ionako lišena svojeg fizičkog kaveza, još odonda kada su me uzele zvijeri skrivene pod ljudskim maskama i iščupale me iz Iskrinih ruku. Ružičasti otisci mojih usana na njenom toplom vratu sjajili su se pod plamenom baklji dok su nas vodili do samog centra sela. Misli su mi se panično vrzmale, a pogled mi je bio okovan za tlo. Čula sam kako izgovara moje ime, no njen glas činio se beskrajno dalekim. Nisam se htjela okrenuti prema njoj jer sam znala da ne bih podnijela gledati kako se slama, kako njeni zaglušujući vriskovi bježe iz njezina suhog grla, kako joj se ruke grče dok se pokušava osloboditi čeličnog stiska njezinih progonitelja i kako su njezine crvene oči ispunjene očajem dok gleda prema golemoj lomači prema kojoj nas vuku.

Podigli su nas gore i zavezali uz deblo koje se probijalo prema nebesima. Bile smo okrenute leđima, a stup tako širok da sam je jedva mogla osjetiti pored sebe. Perun se oglašavao svojim munjama visoko u teškim olujnim oblacima koji su se prostirali preko noćnog neba. Gromovi su odjekivali kroz kršovitu dolinu, a tlo se treslo sa svakim udarom. Bogovi su bili blizu, bliže nego inače. Čekali su da ljudi izvrše svoju presudu. Kliktali su u svojim kraljevstvima, nemirno iščekujući smrt.

Svjetina se oglašavala svojom životinjskom rikom. Zrak je bio ispunjen njihovim zavijanjem, vrištanjem i režanjem. Koliko ih se samo skupilo ispod mene, kao da sam još jedno božanstvo vrijedno štovanja. Lica su im bila zakrivena lubanjama, a glasovi se stapali s glasnom zvonjavom njihovih ukrasnih zvona. Dizali su baklje u zrak i pridruživali im motike, vile i srpove. Uočila sam svoju obitelj na samom kraju, uz vanjski rub gomile. Moja braća i sestre skrivali su se iza razjarenog mnoštva, izbezumljeno se hvatajući ručicama jedni za druge i pokušavajući smriti svoja prestravljena srca. Sram je tjerao mog oca da odvrati pogled, a moja je majka razočarano promatrala krijes, čvrsto stisnutih usnica. Plamen je plesao u njezinim tamnim očima kada se vatra napokon rasplamsala dnom lomače.

U daljini se čulo blejanje ovaca. Znale su da je započeto klanje.

Moji prsti dotaknuli su njene. Nisam bila dovoljno blizu da je primim za ruku.

“Nemoj me napustiti”, izrekla sam kroz jecaj, pokušavajući joj se pomaknuti bliže. Uže kao da se još jače steglo oko mog trupa. “Ne želim te izgubiti.” Suze su tekle niz moje lice dok sam se svim silama trudila okrenuti glavu prema njoj. Nisam htjela napustiti ovaj svijet bez nje.

Odjednom sam osjetila poznato škakljanje njene kose uz kožu mojih ramena. Nebo je sijevalo iznad nas. Njeni pramenovi uvijali su kroz zrak dok se naboj širio oko nje. Osjećala sam peckanje između naših prstiju. Masa je nemirno pogledavala čas u goreći oganj koji se podizao do naših nogu, čas u oblake koji su u potpunosti proždrli čitavo selo. Nervoza je rasla u njihovim srcima, a ja sam panično pokušavala kontrolirati disanje dok su mi noge stali zahvaćati plamteći jezici.

“Iskra!” vrisnula sam njezino ime kada je moju kožu napokon dohvatila vatra. Bol je probila kroz moje tijelo i širila se mojim mesom.

Moju ruku odjednom je zgrabila njezina, a onda je grom udario ravno u vrh debla za koje smo bile vezane i noć je prolomio njezin zaglušujući vrisak.

Pogledom napokon ponovno pronalazim njezino lice. Njezina odjeća odavno je uništena, još otkada se njezina magija oslobodila u selu. Kosa joj divlja oko glave poput bijesnih guja. Čeljust joj je stisnuta u čelični zagriz. Duboke crte urezane su oko njenih usana u izljevu gnjeva. Prazne oči širom su joj otvorene i gledaju u nešto neodređeno u daljini. Stopalima ne dotiče tlo, već lebdi malo iznad hladnih, bijelih stijena. Ne obazire se na mene. Nisam sigurna primjećuje li me uopće. Moju priliku vjerojatno je teško razaznati u svijetu živih, gdje ne pripadam. Računala sam da će njezina magija biti dovoljno jaka da prevali tu moguću prepreku, no sada, dok stojim do nje i dok su moji prsti ponovno upleteni u njezine, obuzima me nevjerojatna tuga.

“Iskra…” šapnem s onime što još preostaje od mene. Osjećam kako polako gubim sposobnost pomicanja dijelova tijela. Surova snaga njezine magije uništava ih. Nemam vremena paničariti zbog nestanka svojih sastavnica. Jedina mi je briga ona, koja uništava cijeli svijet oko sebe jer su drugi uništili njezin.

“Ovdje sam. Molim te, pogledaj me. Vidi me”, preklinjem je. Ne pomiče se. Drži oči još uvijek usmjerene na istu točku, no primjećujem titranje kuta njenih usana. Vidim kako joj se grlo steže i kako svim silama suspreže jecaj. Naslonim svoje čelo na njezinu nadlakticu. Moje ruke čvrsto stisnu njezine u strahu da je ponovno ne izgubim u njenom svjetlu.

Obavijena je debelim velom samoće. Još otkako je vidjela svojih ruku djelo nakon što je uništila čitavo selo. Naše obitelji, naši prijatelji i poznanici nestali su u tom jednom bljesku kojim nas je ona očajnički pokušala spasiti od naše neizbježne, mučeničke sudbine. Stajala je tada iznad njih, njene ruke mlitavo viseći uz njezine bokove dok je pokušala pojmiti širinu svojeg brzopletog ispada. Sve što je ikad imala sada je prekrivalo rahlu zemlju u obliku tankog sloja pepela, a dolje u raspadnutim drvenim ruševinama ognja je ležalo crno, iskrivljeno tijelo njezine ubijene ljubavnice.

Ne znam što je poslije učinila. Možda me držala u naručju dok su suze tiho klizile niz njene obraze. Možda je samo stajala i čekala. Satima. Možda danima. Možda je otišla odmah, ostavljajući ostatke svoje prošlosti iza sebe, i krenula se uspinjati na vrh planine, daleko od drugih ljudi koje bi mogla povrijediti. Možda su je emocije toliko obuzele da je njena magija ostala živa do sada, bez prestanka, kovitlajući se oko nje poput smrti, zauvijek je podsjećajući kako me neuspješno pokušala spasiti, kako je sve što je učinila na kraju ipak bilo uzalud. Možda se nadala da će me njena svjetlost dovesti ponovno k njoj. No možda se nadala da ću znati kojeg se mjesta trebam kloniti.

Ono što znam jest da sam se odjednom nasilno probudila, dižući se u sjed, halapljivo gutajući zrak. Bila sam prekrivena prljavim komadima prašine i pepela te ostacima svoga izgorenog tijela. Jedan tren gledala sam u svoj zgrčeni izraz lica čija se koža urezala u utore lubanje, a drugi sam već mahnito prevrtala tuđa trupla, nadajući se da ću uspjeti pronaći i njezino. Htjela sam se uvjeriti da smo propatile istu sudbinu, da je mogu ponovno primiti za ruku dok skupa šetamo prema vječnom životu u Velesovom carstvu. Nisam znala što točno tražim među neprepoznatljivim dijelovima, no svejedno nisam ništa nalazila, sve dok odjednom nisam primijetila udubljeni rov u zemlji koji se protezao daleko uvis, u gustu šumu. Pohitala sam među zelene, bodljikave grane, koje su rasle kroz oronule, uništene kuće te započela svoj uspon prema vrhuncu gdje se smjestila svjetlosna kugla omeđena munjama.

“Tugo moja…” moje ime izvire na njenim usnama te počinje odzvanjati oko nas poput jeke. Ono je jedino što nas okružuje, još od moje smrti.

“Umorna sam”, prošapće, a sila svjetlosne energije odjednom počinje jenjavati. Osjetim kako se spušta na zemlju. Njena bosa stopala trznu se kada dotaknu ledenu stijenu. Ojača stisak oko moje ruke.

Obuzme me bol. Čežnja. Pa sreća.

Ljubav.

“Hodi sa mnom”. Podignem pogled prema njoj i ugledam svoj odraz u njenim izgubljenim očima. Srce mi se stegne kada shvatim da nisam više ona osoba koju je poznavala, već tek ruševina djevojke koju je nekoć voljela. Moje tijelo urušava se samo u sebe, ostavljajući za sobom razlomljene krhotine koje više niti ona ne može sastaviti. Dosegla sam konačni kraj svog boravka na ovome svijetu, a ona je prisiljena bespomoćno gledati kako joj nestajem pred očima.

“Ljubavi moja.” Zaplače i povuče me k sebi u zagrljaj drhtećim rukama. Neopisiva toplina obuzme me kada osjetim njeno srce kako kuca ponovno uz moje.

“Oprosti mi”. Njeno lice duboko je u pregibu moga vrata, a ja je rukama obujmim snažno oko struka. Svoje raspadnute prste zarijem u njezina leđa.

Neizgovorene riječi isparavaju kroz svježi noćni zrak te se gube u zvjezdanom nebeskom svodu. Oblaci su se raspršili, oluja stišala. Vlada muk. Mir.

“Kakav oprost može ponizno janje ponuditi svom brižnom pastiru?” Odmaknem se te je rukama primim za lice. Prislonim svoje čelo na njezino. Osjećam kako se polako njezina prilika rastapa. Nestaje, zajedno sa mnom.

“Nasmij se za mene, Tugo. Neka tvoj osmijeh bude moja smrt, kao što je bio i moj početak”, reče i pogleda me svojim prekrasnim očima koje sjaje poput jesenskog krijesa.

Duše smo istog kalupa, lijevane od iste zvjezdane prašine. Utkane smo zajedno, istovremeno, u niti sudbine koje se povijaju poput čipke. Život nam je bio savršeni splet forma, uzoraka i oblika. Mi smo sazviježđa koja već vjekovima lebde utabana na nebeskom svodu. Mi smo galaksije koje plešu vječno kolo oko svog središta. Mi smo eksplozije i kometi. Mi smo zvijezde i planeti. Mi smo prošlost, sadašnjost i budućnost. Naše postojanje oduvijek je utisnuto u same začetke povijesti.

Bile smo suđene jedna za drugu, a cjelovom smo napokon postale cijele.

Smijem se. Kosti joj se pretvaraju u prašinu, a moja prilika nestaje s njom. Zov podzemlja odjednom se pretvara u prekrasnu ariju koju imam priliku zauvijek slušati sa njom.

Raspadamo se i iznova postajemo dio samoga svemira. Još jednom kao jedno.

---

Dvije duše istog kalupa© Lea Katarina Gobec, 2022.

Lea Katarina Gobec rođena je 1998. godine u Zagrebu. Trenutačno studira na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije. Osim što u slobodno vrijeme okolo grli drveće, voli crtati i pisati. U prošlom broju Morine Kutije je po prvi puta objavila jedan svoj rad pa se odlučila okušati ponovno. Možda jednog dana napiše i nešto malo dulje, ali zasada se drži svojih ljubljenih kraćih horor pričica koje joj je jako zabavno pisati.

Priča Dvije duše istog kalupa objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ovo je druga Leina priča koju smo imali prilike pročitati i objaviti te nam je izuzetno drago bilo vidjeti da je nastavila pisati i javljati na natječaje. Odlična stilski i mračna u atmosferi, ova priča o tragičnoj ljubavi prožeta je strahom, tugom, ali i nadom.