Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Elementum; Oči Zemlje, Jelena Crnjaković (izašao u lipnju 2022.)

Žanr: fantasy

Duljina: 293 str.

Tagline: Prvi dio Elementum sage; četiri kraljevstva, četiri elementa i vječna borba za prevlast, moć, čast i ljubav.

Sažetak: Hedera Sidera vladarica je čarobnog Carstva Zelenila. Kada njezina sestra tajanstveno isčezne, te majka i otac umru, Hedera ostaje sama, u dogovorenom braku s Tiborom Abiesom. Nakon otmice njene najbolje prijateljice, vile Melisse, Hedera s vojskom cijeloga Carstva kreće u potragu, a svi tragovi vode ka Vatrenom Grotlu, podzemnom kraljevstvu tame, vatre i zla. Tko su Melissini otimači i u kakvoj vezi su s mladom vladaricom saznat ćemo u ovoj magičnoj i napetoj priči, prepunoj zanimljivih i neočekivanih obrata.

Autorica je stvorila cijeli jedan novi svijet, u koji je utkala svoju ljubav prema prirodi i životinjama, te svim bićima dodala dašak magije. Likovi su puni i bogati, izdašno opisani i u svoj svojoj posebnosti ipak zadržavaju onaj ranjivi dio, onu ljudskost koja je svima nama svojstvena, te se vrlo lako poistovjetiti s njima i prepoznati se u njihovoj priči.
Ovaj fantasy roman u sebi skriva intrigu, magiju, napetost, pa čak i ljubavnu priču, što ga čini pravom poslasticom svakom čitatelju.

Link (za nabavku knjige): https://www.nakladacranium.com/product-page/elementum-o%C4%8Di-zemlje

Ulomak teksta:

Željela sam se pokrenuti, ali nisam mogla. Nešto me držalo na mjestu. U trenutku kad sam shvatila da se ne mogu pomaknuti, da sam izgubila kontrolu nad situacijom, znala sam što slijedi. Ne! Oh, molim te, ne opet! I dalje sam se uzaludno pokušavala pokrenuti dok je tamni oblak prekrivao sunce i bacao sjene na kipove i Prunusovo lice. Oboje je odjednom izgledalo iznimno zloslutno. Gledala sam svog tjelohranitelja preklinjući ga očima da me odvede u sigurnost palače. Isprva me nije gledao, napeto je promatrao kipove kao da očekuje kako bi neki od njih mogao uistinu oživjeti i napasti me. Od te sam pomisli ispustila histeričan hihot koji ga je napokon natjerao da me pogleda. Čim je spojio oči s mojima znala sam da sam izgubljena. On me neće spasiti! Pustit će me da umrem! Ili će se možda i sam pobrinuti za to!

Šušanj iz obližnjeg čempresa prekinuo je tu zastrašujuću pomisao. Napokon sam se uspjela pokrenuti, ali samo dovoljno da okrenem glavu prema zvuku i ugledam par očiju boje krvi. Njihov me pogled prikovao na mjestu. Nikada prije toga nisam vidjela uživo nekog od Ukletih. Svi su pričali o njihovoj neobičnoj snazi i mišičavosti, o crnoj krvi koja im teče venama te koži boje tekuće lave koja im daje zastrašujuć izgled. Na sve to sam bila spremna. No ništa me nije moglo pripremiti na te oči, te užasavajuće, proganjajuće jame vatre, krvi i mržnje. Govorili su da su im oči crvene. Ovo nije bila crvena. Bila je to boja od koje su satkane noćne more. Još je gore bilo što su te oči bile na licu djevojke ne mnogo starije od mene. Znala sam da su žene članice Ukletih jednako kao i muškarci, naravno da sam znala! Samo si to nikada nisam mogla zaista predočiti. U mojim me strahovima uvijek napadao ogroman, nabildani muškarac, dovoljno jak da probije obranu dvorca i ubije moje tjelohranitelje. Nikada nisam mislila da će mi smrt donijeti lice toliko slično mojem vlastitom, tijelo ne mnogo snažnije od moga. Krajičkom oka sam se usudila pogledati Prunusa ne mogavši u potpunosti skloniti pažnju s Uklete. Još je bio tamo, predaleko da me spasi, nepomičan kao i ja. Beskoristan. Vratila sam svu svoju pažnju na Ukletu koja je isijavala valove vreline i smrad sumpora od kojeg mi se dizao želudac. Lagano je podigla desni dlan, usmjerila ga ravno u moja prsa i nagrdila lice zlobnim cerekom. Umrijet ću! osvijestila sam u tom trenutku bez tračka sumnje ili nade. Zatvorila sam oči.

Bat koraka me natjerao da ih ponovo otvorim. Teško, muško tijelo se sudarilo s mojim obarajući me na tlo i držeći me prikliještenu. Njegova težina čvrsto me pribijala uz tlo, prigušivala zvukove te mi potpuno zaklanjala vid. Čula sam kletvu Uklete nakon koje se tijelo na mome prvo ukočilo, a potom opustilo svom svojom težinom. Uslijedi nekoliko sekundi duge, mučne tišine, zatim zvukovi borbe, vrisak pa oštar, metalan miris krvi. Uspjela sam se promeškoljiti dovoljno da jednim okom vidim glavu Uklete udaljenu tek nekoliko centimetara od mog lica. Iz nje se prema meni širila krv tamna poput tinte. Opet sam se promeškoljila pod masom tijela na meni. Tišinu su sada parali zvuci teških koraka u trku, paničnih glasova, strogih zapovijedi i zveckanja oružja. Nastavila sam se meškoljiti dok mi nešto dugo i svilenkasto meko nije dotaklo lice. Fokusirala sam pogled te prepoznala sjajnu, debelu pletenicu koja me dodirivala. Sada znam tko je muškarac na meni. Moj najdraži tjelohranitelj. Znam i da je mrtav. Zato što je došao prerano u svoju smjenu, ali taman na vrijeme da me spasi. Jednako tako znam da vriskovi koje čujem s kraja vrta dopiru iz grla njegove mlade udovice. Nesvjesna sam da i sama vrištim dok nam se glasovi ne pomiješaju u jezivoj kakofoniji.