Lucijina prva pomisao kad se na jedvite jade probudila bila je da su kreveti u hotelu zbilja odvratni i da jedva čeka vratiti se kući svom anatomskom nadmadracu. Nije se mogla sjetiti kad ju je zadnji put kičma ovako ubijala. 

Sekundu nakon toga osvijestila je joj glava, blago rečeno, puca. I kako očito to nije bilo dovoljno da se uspaničari, čim je do kraja uspjela otvoriti oči, vidjela je lica dvojice svojih učenika, Ivana i Lovre. Bili su nagnuti nad nju, njihova mlada prištava lica previše blizu za njen ukus. 

“Dečki, koji ku… ovaj, vrag?” izbezubljeno je dreknula. Nekoliko puta zaredom je trepnula, pokušavajući si izoštriti sliku i otjerati san s očiju. Kapci su joj bili teški kao kad bi nakon ekstremno stresnog roditeljskog sastanka uzela Normabel od 5 mg. 

“Raska!” uskliknuo je Lovro, bacajući se na nju. “Ajme, mislili smo da ste umrli, ono skroz. Niste disali ni niš!”

Iako joj je Lovro trenutno gnječio rebra i pogoršavao glavobolju, Lucija je osjetila iznenadan nalet topline i blagonaklonosti prema dječaku. Lovro je bio mali brbljavac, prepametan za svoje dobro i često razlog Lucijinog otvaranja boce vina nakon posla. Prepirati se s tim malim bilo je jednako iscrpljujuće kao kopati rupu u živom pijesku.

“Je, baš smo se prepali”, potvrdio je Ivan iza njega, približivši se dovoljno da je lagano dotakne po ramenu. Za Ivana, to je bio prilično veliki znak nježnosti. 

Luciji je trebalo prilično dugo da se sjeti gdje su i što se točno događa. Tako je, mali maturalac, onaj za osnovne škole. Događaj od kojeg je strepila čitavih godinu dana otkad se direkt nakon faksa zaposlila kao profesorica hrvatskog u osnovnoj školi. Baš je u tom trenu jedna kolegica otišla na porodiljni, a kolega u mirovinu, pa je Luciju ni krivu ni dužnu zapalo biti razrednicom generaciji sedmaša. A biti razrednica značilo je ići kao pratnja na maturalac koji je bio zakazan za šesti mjesec, prije početka osmog razreda. 

Tješila se da će barem nakon maturalca imati dosta godišnjeg da se mentalno i fizički oporavi.

“Dečki, dajte mi pomozite da ustanem. Gdje smo? Šta se dogodilo? Jesam se ja to onesvijestila?”

Lucijin mozak radio je sto na sat dok se osvrtala oko sebe, pokušavajući shvatiti što se događa. 

Jednom kad su je dva para ruku povukla na noge, imala je puno bolji pogled na njihovu okolinu. Okolinu koja definitivno nije bila Senj u kojem su trebali trenutno biti. Dapače, zemlja oko njih bila je potpuno gola, bez ikakvog traga zelenila, bilo kakvog mora ili čak nekih natruha ceste koja bi vodila u civilizaciju. Lucija se pokušala sjetiti ijedne lokacije koja bi odgovarala opisu onoga što je trenutno gledala, ali odustala je kad je shvatila da je s razlogom profesorica hrvatskog, a ne geografije. 

“Ovaj, raska… moramo vam nešto reći…” Lovro je i dalje vodio glavnu riječ, ali zastajao je svako malo da razmijeni nesiguran pogled s Ivanom. “…ali morate nam obećati da se nećete ljutiti.”

Čak i sa samo jednom godinom radnog iskustva, Lucija je znala da će, ako ti tinejdžer kaže da moraš obećati da se nećeš naljutiti, uslijediti neko gadno sranje. Baš zbog toga nije ništa obećavala, već je u njih uprla svoj najprodorniji, najstroži pogled, koji je vježbala mjesecima pred ogledalom i koji nikad u životu nije morala upotrijebiti izvan učionice. 

“Ispljunite više!” naredila je. 

Duboko je udahnula i sama sebi obećala da će ih saslušati do kraja prije nego donese kakav ishitreni zaključak. Iako to ne bi nikome priznala, Lovro joj je, iako ju je povremeno beskrajno živcirao, bio najdraži učenik. Kako je saznala po pričama iz zbornice, Ivan i Lovro bili su nerazdvojni od samog početka osnovne škole. Lovrini roditelji stradali su u automobilskoj nesreći dok je on još bio dijete i otad je živio s Ivanom i njegovim roditeljima, koji su bili bratići Lovrinog oca u nekom koljenu. S obzirom na takvu dubinski traumatičnu prošlost, Lovro je ispao začuđujuće normalan i drag dječak, a što se tiče Ivana, Lucija je uvijek imala dojam da je on četrdesetogodišnjak zarobljen u tijelu četrnaestogodišnjaka. 

Dok ih je gledala kako se nervozno vrpolje pod njenim oštrim pogledom, došlo joj je nekako milo. Možda je ipak trebala biti malo blaža prema dečkima. Što je najgore što su mogli učiniti?

Lovro se nesvjesno povukao korak nazad, skoro pa tražeći zaklon iza Ivana. Malo je otvarao i zatvarao usta, igrajući se zadnjim Lucijinim živcima, prije no što je naposljetku počeo govoriti. “Ovaj, raska, ful je teško objasniti… ali mi nismo više u Senju.”

Iako je to očekivala i iako si je maloprije obećala da neće ishitreno reagirati, Lucija se nije mogla suzdržati. “Molim!? Pa nego gdje smo, molim vas lijepo, na Madagaskaru?”

“A raska… kak da kažem, mi nismo više ni u Hrvatskoj, al’ kao tehnički, nismo više ni na zemlji. Ono kao, planeti Zemlji.”

Lucija je imala osjećaj da netko svira bubnjarski solo unutar njenih sljepoočnica. “Jel’ vas dvojica sad mene zajebavate?” pitala je, prekasno se sjetivši da su oni ipak njezini učenici i da zbilja ne bi trebala psovati pred njima. Za ovo je mogla upasti u probleme, ali ni približno onoliko velike u kakve će njih dvojica upasti ako je ne prestanu zajebavati. “Šta? Jel’ netko od vas ovo snima? Neka skrivena kamera? Ajmo, mobitele na sunce!”

“Ma nije tako raska, ne bi mi vas zaj… zezali.” 

I jedan i drugi su se uzvrpoljili, pretražujući džepove i vadeći svoje mobitele. Lucija je ispružila ruku i uzela oba iPhonea. Naravno da osnovnoškolci imaju bolji mobitel nego ona. 

Čudno, niti jedan mobitel nije imao signala ni interneta. Iskopala je mobitel iz stražnjeg džepa i vidjela identičnu obavijest na svom ekranu. Dečki mora da su vidjeli njen zbunjen izraz lica jer su se ponovo počeli vrpoljiti. 

“Ovaj, raska, mislim da bi bilo dobro da malo sjednete dok vam objasnimo neke stvari”, Lovro je govorio mirnim glasom, ruku podignutih u miroljubivoj gesti kao da je Lucija bijesna lavica koja će svaki čas nasrnuti na njih. 

Lucija je zbunjeno pogledala oko sebe. Osim prašnjavog tla sumnjičavo crvenkaste boje, nije bilo ničega, čak ni neke veće grane za naslonit’ se, a kamoli sjest’. 

“Ma možete ostati i stajati dok mi pričamo. Ivo, hoćeš ti krenuti?” Lovro je kršio prste, izgledajući kao da ga svaka riječ koju istisne iz grla polagano ubija. Čak mu je i glas počeo pucati dok je završavao rečenicu, očito miks mutacije i živaca.

Ivan je vrlo dramatično uzdahnuo i krenuo pričati, pritom izgledajući ekstremno neentuzijastično. “Razrednice, ovako, znam da je ovo skroz čudno, ali pliz, saslušajte nas. Mi zbilja nismo više na planeti Zemlji. Ovaj, teško je objasniti, ali taman prije nego što smo došli ovdje dogodila se jedna nezgodna situacija…”

Dok je on pričao, Lucija je grčevito pretraživala svoja sjećanja. Spuštali su se s Paklenice, ona na začelju kolone da se pobrine da nitko slučajno ne ostane spavati u nacionalnom parku, a profesor iz likovnog na početku. Išli su prema autobusu koji ih je trebao odvesti natrag do hotela gdje ih je čekala večera. Lucijina bedra žarila su se od dugog uspona, bila je žedna i općenito se samo željela ispružiti u krevetu i možda pogledati epizodu serije prije nego što ode spavati. Dan s klincima potpuno ju je iscijedio. 

Zato je bila i eksremno raspižđena kad je shvatila da dvojica njenih nedostaju i da će se sad opet morati penjati da ih nađe i onda im držati bukvicu… bilo joj je zlo od same pomisli. Sjećala se uspona natrag i vriska koji ju je nagnao da potrči i onda…? Onda ništa. Sljedeće čega se sjećala bilo je buđenje na ovom čudnom mjestu. 

Što su duže bili tu, Lucija je više osjećala da nešto nije u redu. Bilo je previše tiho, previše mračno, nepoznato na nekoj razini koju nije mogla racionalno objasniti.

“…i onda kad smo se htjeli krenuti spuštati pojavilo se čudovište koje nas već godinama progoni, zapravo, progoni Lovru, a ja sam bio tu s njim pa se i okomilo na mene… to je ono šta ste vidjeli. Ako ste vidjeli, možda i niste…” Ivan se sav preznojio dok je pričao, a njegovi prsti bili su u velikoj opasnosti da otpadnu ako ih nastavi lomiti. “Ako ste vidjeli nešto čudno, a mislim da jeste jer ste baš počeli vrištati, e, pa to je bilo čudovište. Mi ih doma zovemo psoglavcima, ali mislim da se češće kaže vukodlak.”

Lucija je nekoliko puta za redom trepnula, pokušavajući probaviti ove informacije. “Ti meni kažeš da vas je napao vukodlak? Za vrijeme maturalca?” upitala je, sa svakom novom riječi shvaćajući razinu apsurda situacije. 

“Nažalost, da, nismo to uopće očekivali, nismo ponijeli ni naše oružje ni zaštitu… ma, ja sam kriv, trebao sam bit’ spreman, nisam uopće mislio, previše sam se opustio, ja sam trebao paziti na Lovru…” Ivan je stao s pričom i način na koji je drhtavo uzdahnuo davao je jasan signal da bi uskoro mogao početi plakati. Da nije bila izvan sebe, Lucija bi ga pokušala utješiti. Ovako se samo pokušavala ne skljokati na pod. 

Lovro je obrglio prijatelja jednom rukom, a drugom ga pomalo nespretno tapšao po ramenu. “Nisi ti kriv, Ivo, kako si mogao znati? Ma, da nije bilo tebe, ja bih već tisuću puta umro.”

“Umro? Pa jesmo mi u nekom mafijaškom filmu?” Lucija je krenula protestirati. “Zašto bi vas netko htio ubiti?”

Lovro je okrenuo očima na tako sebi specifičan način da je Lucija ponovo dobila snažan osjećaj da je samo zajebavaju.

“Jako je duga priča i zbilja nemamo vremena, ali ja sam kao, a kao princ, to jest ne baš princ, ali zadnji živući nasljednik dinastije i sad me se svi žele riješiti prije nego navršim 18 i prije nego što u potpunosti ovladam svojim moćima… a Ivan i njegovi su moji krvni zaštitnici, oni su me spasili od masakra u kojem su ubili moje roditelje i otad me čuvaju.”

Je, definitivno je zajebavaju. Mogla je nabrojati bar desetak filmova i serija s identičnom radnjom. Taman je zaustila to reći na glas kad je iza sebe začula šuškanje. 

“Na pod!” Lovro je viknuo i praktički se bacio na nju, povlačeći je za sobom. Ni sekundu kasnije, iznad njihovih glava nešto je brzo prozujalo. Oštrica, shvatila je Lucija kad je vidjela srebrni odsjaj zabijen u pješčano tlo.

Dok je trepnula bila je natrag na nogama, Lovrin stisak i dalje na njenoj ruci. Povlačio ju je za sobom, vukući začuđujuće snažno za nekog tko je težio valjda upola manje od nje. Osvrnula se tražeći Ivana, pokušavajući ga pozvati, ali umjesto njega vidjela je ogromno dlakavo tijelo … da, definitivno je bio vukodlak. Izgleda da je dečki ipak nisu zajebavali.

Vukodlak je stajao uspravno poput čovjeka, s tijelom koje je ličilo na ljudsko, osim što je bilo prekriveno gustom dlakom. Kad je spustila pogled Lucija nije bila sigurna je li još uvijek u šoku ili to zbilja vidi konjska kopita. Shvatila je da vrišti iz petnih žila tek kad ju je počelo stezati u grlu i kada je osjetila da jedva diše. Čudovište se okrenulo prema njoj, iskesivši oštre zube koji su neprirodno blještali na slabom svjetlu, a jedno oko koje mu je stajalo nasred čela upiljilo je u nju. Lucija je trenutno bila zahvalna što je već bila blago dehidrirana jer je bila sigurna da bi se inače upišala od straha. Ovo nisu bili seksi vukodlaci iz Sumraka, ovo je bilo nešto toliko odurno i neprirodno da je znala da će je ovaj prizor progoniti u noćnim morama ostatak života. Ako preživi današnji dan, naravno. 

Vukodlak je ispustio zaglušujući krik od kojeg su joj se digle sve dlake na tijelu i okrenuo se u smjeru gdje je Ivan stajao. Srebrna oštrica koja je čas prije bila u Ivanovoj ruci sada je bila zabijena u vukodlakov vrat, a krzno je svakim trenom postajalo sve tamnije, upijajući prolivenu krv. Lucija je viknula, pokušavajući upozoriti Ivana da se makne, da pobjegne, ma, ni sama nije znala što želi učiniti. Lovro ju je poput vreće krumpira manevrirao dalje od scene borbe.

“Čekajte tu i budite tihi!” naredio joj je, ostavljajući je iza neke nakupine pijeska koja joj je jedva dosezala do prsa. Lucija mu ionako nije mislila proturiječiti, sklupčala se u kuglu i pokušavala biti manja od makova zrna. Tek kad je shvatila da joj se Lovro neće priključiti u zaklonu proradili su joj svi alarmi. 

“Vraćaj se ovamo!” histerično je šaptala, pokušavajući mu privući pažnju, ali Lovro je već trčao natrag u središte borbe. Kako se vriskovi nisu nastavili, Lucija se nadala da je Ivan i dalje dobro i da je možda ona oštrica dovršila čudovište. 

Skupljajući svu snagu, provirila je u smjeru otkud su dotrčali i imala je što vidjeti. Čudovište je stajalo usred nekakvog kruga u pijesku, a dječaci su bili svaki s jedne njegove strane. Obojica su mrmljali nešto ispod daha; Lucija je bila predaleko da čuje što točno. Čudovište se napinjalo, bijesno kričući i pokušavajući se osloboditi. Mrmljanje je postajalo sve intenzivnije, a pijesak se počeo vrtložiti oko Lovrinih nogu. U milisekudi, dok je Lucija samo trepnula, vukodlakova glava je eksplodirala, kao prezrela rajčica bačena na pod. To je potenciralo još jednu rundu njenog paničnog vrištanja. Lovro je odmah dotrčao do nje, skidajući gornji dio trenirke koji je bio umrljan krvlju i mozgom i Boga pitaj čime još i vežući ga oko struka. 

“Sve je u redu, raska, sredio sam ga!” ponosno je rekao. Povukao ju je natrag na noge, a Lucija je pokušavala ne razmišljati o tome da je dodiruju ruke blago prekrivene iznutricama. Lovro je slijedio njen pogled i nespretno obrisao ruke o traperice. “Sad smo sigurni,” dodao je, uputivši joj iskren osmijeh koji ju je gotovo nagnao da zaboravi da je to dijete maloprije nekome raznijelo glavu. 

“Raznio si mu glavu”, Lucija je rekla naglas, shvaćajući da blesavo zvuči, ali nije si mogla pomoći.

“A znam, nisam to htio, ali još nisam baš sve skužio kako ovladati moćima i to”, odgovorio je Lovro, ne zvučeći kao da se zbilja kaje. 

“Jeste dobro, raska?” Dojurio je i Ivan, koji je u međuvremenu isto skinuo trenirku i doveo se u red. “Znam da je ovo jako traumatično, budemo vas brzo odveli natrag pa da popijete nešto. Možda da otvorite bolovanje.”

Lucija je bila dirnuta. Umjesto da ona tješi svoje učenike koji su gotovo bili ubijeni i koji su upravo spasili njen život, oni su se tu brinuli oko toga kako se ona osjeća. Netko je zbilja lijepo odgojio te dečke. 

“Dobro sam”, promucala je na jedvite jade. “Dečki, jeste vi dobro? Je li vas čudovište kako povrijedilo?” 

Složno su odmahnuli glavama. 

“Samo sekundicu da provjerimo jel’ zbilja mrtav i onda idemo”, rekao je Ivan. “Vi samo tu budite i dođite sebi, znam da je ovo bio šok.”

Svrnula je pogled dok su Lovro i Ivan brzinski provjeravali vukodlakovo truplo. Nije mogla povezati tu sliku i dječake pred sobom koje je još uvijek povremeno trebala podsjećati da operu ruke nakon odlaska na WC. 

“Sve je spremno”, Ivan je rekao. “Moramo krenuti. Ako nas je jedan našao, ni ostali nisu daleko. Raska, vas ćemo vratiti u Senj, a onda mi moramo dalje. Ne želimo ih dovesti do ostatka razreda.”

Lucija je gledala prvo u jednog, a onda u drugog. Pramen raščupane kose padao je Lovri preko čela, a koliko god se Ivan trudio praviti snažnim, mogla je vidjeti strah u tim mladim očima. Promatrajući ih, zaključila je da ionako postoji samo jedno rješenje.

“Dečki, ajde, idemo svi zajedno”, naposljetku je rekla. 

Lovrine oči su se gotovo komično raširile. “Zbilja? Idete s nama?” upitao je s neskrivenim oduševljenjem.

“Razrednice, jeste sigurni? Čudovišta nas neće prestati tražiti, morat ćemo stalno bježati”, nadovezao se Ivan. Koliko god se trudio zvučati odgovorno i odraslo, Lucija je prepoznala tračak nade u njegovom glasu.

“A šta mi drugo preostaje? Ne mogu vas pustiti same, previše je opasno. Ajde, provjerite jeste skupili sve stvari pa idemo.”

Dečki su razmijenili pogled, a zatim je Lovro neočekivano napravio par koraka i čvrsto je primio u zagrljaj. “Hvala, raska, to nam puno znači”, rekao je, zvučeći posramljeno tim izljevom nježnosti. Ivan je samo kimnuo glavom, ruku duboko zabijenih u džepove. 

Lucija isto nije mogla sakriti razdraganost. Pročistila je grlo i što je strože mogla, naredila: “Ajde, kasnije ćemo se grliti, sad pokret!”

Lovro i Ivan čvrsto su je primili svaki pod jednu ruku i pred Lucijinim očima pijesak se počeo dizati s tla, kovitlajući se sve brže i brže dok se pred njima nije stvorila rupa dovoljno velika da odrasla osoba kroz nju prođe. I dalje se držeći zajedno, kao jedan, zakoračili su u nepoznato.

---

 Mali maturalac © 2026. Petra Pine

Petra Pine autorica je queer horor novele A Night to Slay For, a njene priče mogu se naći i u Morinoj kutiji i Sferakonskoj zbirci. Slobodno vrijeme troši na kukanje kako nema dovoljno slobodnog vremena, ispijanje kava i razmišljanje kako bi netko zbilja trebao napisati dark academia knjigu smještenu u Hrvatskoj (a u zadnje vrijeme je čak i sama počela nešto raditi po tom pitanju). Možete je naći na instagramu kao @obsessedmuch24 ili na web stranici http://www.petrapine.com.

Priča Mali maturalac objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 10 (veljača, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentari: Kratka i slatka, ova humoristična urban fantasy priča povest će vas na pravu avanturu i pokazati zašto profesori zaslužuju veću plaću.