“Ne kontam zašto ne možemo jednostavno otići i obići tu kuću.” Marija, moja cimerica, gestikulirala je upaljenom cigaretom kraj prozora. “Doslovno se može doći do gore busom.”

Odmahnula sam glavom. Kao da mi to već nije palo na pamet. “Jer je privatna. Ne mogu doći do imena vlasnika da dobijem dopuštenje, a u katastru se svi prave blesavi. A nije da mogu otići na policiju i reći, bok, ja sam studentica arhitekture i unutarnjeg dizajna i trebam fotke vaše kuće za završni rad.”

Marija je udahnula zadnji dim cigarete i ugasila je u pepeljari. Uzela je jednu od isprintanih zrnatih fotografija i zaškiljila.

“Imaš, što, pet crno-bijelih fotografija sve skupa? Ništa u boji?”

Kimnula sam. “Imam još dvije za koje pokušavam zaključiti je li moguće da nisu dobro označene – čini mi se kao da bi mogle biti fotke izvana iz drugog kuta gdje se vidi malo više kuhinje, ali vrlo lako je moguće da su to zapravo fotke neke skroz druge građevine. ”

“Te proklete kuće iz pedesetih sve izgledaju isto.” Marija baci print na stol. “A vidi ovako. Ti, ja, Jana. Obučemo minjake. Pozvonimo na vrata. Joj, gospon moramo na wc…”

“Da, jer će nas sigurno dočekati neki gospon. Nakon što preskočimo ogradu s kamerama. Bit će dobro ako nas ne zašlepa neki stražar prije poziva muriji.”

Marija je slegnula ramenima. “Barem bi vidjela stanje imanja iz prve ruke, ako ništa drugo. Možda bi uspjela zirnuti kroz prozore prije nego što nas odvuku. Možda možeš prenamijeniti rad iz analize arhitekture i dizajna pedesetih godina u raspravu gdje se pitaš u kojem trenutku privatno vlasništvo postane javno dobro – i je li uopće normalno da je ovakva arhitekturalna vrijednost zabranjena javnosti. I tako dalje i tako bliže.”

Izvukla je novu cigaretu iz kutije dok sam ja kolutala očima i skupljala fotke sa stola kako bih ih spremila u fascikl.

Ali mali dio mene je pomislio: pa ok, nije to ni najgora ideja na svijetu.

***

Nagovoriti Janu je bilo trivijalno jednostavno. Kao i obično, uvijek je bila spremna za bilo kakvu avanturu. Veći je problem bio povući granicu između avanture i opasnih ideja razine nominacija za Darwinovu nagradu. Ona i njezine podcast tendencije – podcast koji je slušalo valjda deset ljudi, uključujući Mariju i mene. Deset je bio optimističan broj.

“O-m-g, da, apsolutno da, da, da!, Možda bih mogla imati i skriveni mikrofon da snimim dok nas odvlače u policiju…”

Pogledala sam je s podignutom obrvom. “Ti znaš da mi ne živimo u američkom filmu, jel? Kako to obično bude, kisnut ćemo pol sata dok se policija ne pojavi.” Grmljavina u pozadini je potvrdila moje riječi.

“Da, da, nema veze. Bit će to sjajna epizoda.”

Marija je iz nekog razloga odlučila shvatiti ideju “minjaka i gospona” ozbiljno – što znači da, kad smo se našle u stanu dan kasnije, je doslovno imala spremne odjevne kombinacije za nas sve tri. Jana je snimala komentare na prijenosni digitalni diktafon – jer joj je mobitel bio ispod časti. Zbog takvih opisa mi je bilo drago da nitko ne sluša taj nesretni podcast.

“Marija, Sanja i Jana, trio fantasticus, kao tri Charlijeva anđela… Ne, ne, ček, Sanja kako se zove taj tvoj superslavni arhitekt…”

“Ellwood.”

“Ellwoodova anđela! Ček, šta nisi rekla da je Zimmerman arhitekt?”

“Ne, kuća se zove Zimmerman.”

“Zašto?”

Zurila sam u mikrofon i crvenu lampicu. “Um. To je jako dobro pitanje. Provjerit ću za rad.”

I kao u lošem vicu, crnka (Marija), plavuša (Jana) i brineta (ja), u našim minjacima, čizmama do koljena i s previše šminke, smo u nedjelju popodne uhvatile bus do ruba grada. Od zadnje stanice smo morale šljapkati uzbrdo po lišću još dobrih pola sata.

Pratila sam na digitalnoj karti gdje trebamo ići i točkica koje su nas vodile prema našem odredištu bilo je sve manje i manje. Nakon posljednjeg zavoja, početak prilaza izronio je ispred nas i razlika između šturih uličnih snimki koje sam našla na internetu i stvarnosti je bila očigledna. Najviše se isticao novi znak ispod iskrivljenog i zahrđalog metalnog pravokutnika koji je neupitno označavao “privatni posjed”; papir u plastičnom omotu, prokisnuo, s tintom koja se počela razlijevati od kiše zadnjih dana, ali ne toliko da se obavijest nije dala pročitati: Zabrana ulaska u građevinsku zonu. Uklanjanje zgrade s mogućim azbestom.

Uklanjanje.

Rušenje.

“Oni… ruše Cimericu.” Srce mi se spustilo u pete. “Povijest, kultura, arhitekturalno dostignuće – sve će jednostavno… prestati postojati.”

Jana je nečujno izvadila mobitel i uslikala papir. “Slika za epizodu podcasta – ovo bi bio sjajan thumbnail.” Janin glas je bio mišji.

Marija je pokrila oči rukama i obratila se meni. “Okej, kuća se ruši, i dalje možeš napisati završni rad s materijalima koje imaš, ne?”

Marija, uvijek racionalna. Nisam znala što bih joj odgovorila.

“Ili… možda možeš opet napraviti spin, kao, ne znam, očuvanje materijalnog naslijeđa… Je li ovo bilo objavljeno negdje? Možda u novinama? Tko uopće može dozvoliti rušenje nekog povijesnog objekta?” Pogledala je Janu. “Ti si novinarka, možda ti imaš neku bolju ideju.”

Jana nije odgovorila. Zapravo, Jana je bila nekarakteristično tiha, što obično nije bio dobar znak. Podigla je mobitel i kucula prstom o sliku obavijesti o rušenju. “Mislim, tu smo sad. Što nas točno sprječava?”

Marija je izgledala kako sam se ja osjećala: apsolutno zbunjeno. “Što nas točno sprječava da napravimo što?”

“Na obavijesti piše da se rušenje planira tek početkom sljedećeg tjedna.” Pogledala me svojim zelenim očima ispod plavih šiški sljepljenih od vlage. Široko se osmjehnula. Iz nekog razloga me taj osmijeh umjesto samouvjerenosti ispunio neodređenom tjeskobom.

“Gle, kuća je još uvijek tu.”

***

Rado bih rekla da smo imale neki oblik rasprave, ali ako želim biti u potpunosti iskrena, ta “rasprava” je trajala otprilike dvije i pol minute nakon čega smo se složile da da, ovo je prilično ilegalna ideja. I isto tako brzo smo se složile da smo sad tu, i da se niti jedna od nas ne želi vraćati usprkos mogućim posljedicama lutanja po privatnom posjedu gdje postoje šanse, koliko god bile male u tmurno nedjeljno poslijepodne, da ćemo naići na druge ljude: bilo radnike, bilo vlasnike, bilo neke treće osobe koje su možda već počele vaditi ono malo vrijednog namještaja i predmeta koji su još bili unutra.

Ako je takvih predmeta još išta ostalo.

Vrtila sam mogućnosti po glavi dok smo hodale dalje, pokušavajući ne djelovati super sumnjivo.

Što ako su maknuli namještaj? Što ako je Cimerica već renovirana? Zapravo nemam nikakav dokaz da je išta od originalnog dizajna još uvijek unutra. Sve postojeće fotografije su desetljećima stare. Sva ta pitanja prenosila su se i na vanjski izgled. Od samog početka smo znale da je možebitno originalni interijer potpuno nepostojeć, ali sam se nadala spasiti rad s analizom arhitekture: stil ne baš često primijenjen u ovim krajevima, s ono malo primjera davno srušenim ili stručno „renoviranim“ u neprepoznatljive betonske kocke. Čak ako je interijer u potpunosti promijenjen, sama struktura bi trebala biti očuvana.

Trebala.

Mogla biti.

Nadala sam se da je bila očuvana i da nije već sve bilo srušeno.

Dok su mi misli potišteno prebirale po sve depresivnijim scenarijima, izrovani put je skrenuo za ugao i Cimerica se pomolila ispred nas među drvećem. Svi moji strahovi isparili su u naletu uzbuđenog oduševljenja.

Jana je zaciktala. „Ha, još uvijek je tu!“ Ushićeno me pogledala i tutnula mi mikrofon pod nos.

„I, gospođice arhitektice…“

„…studentice arhitekture…“

„…arhitektice Sanja, što imate za reći našoj publici o ovom zdanju?“ Osmjehnula se od uha do uha.

Prstima, drhtavim od hladnoće i adrenalina, primila sam mikrofon.

„Koliko mogu procijeniti, za sad izgleda netaknuto.“ Progutala sam slinu i zakoračila naprijed prema glavnom ulazu. „Prizemnica, izgrađena 1958. godine klasičnim stilom sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, populariziranim mahom u Kaliforniji, posebno kroz Case Study Houses između kasnih četrdesetih i ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Manje prisutne na našem području, uz tek nekoliko primjera u primorju. Životni prostor bi trebao biti površine oko dvjesto metara kvadratnih, armirani beton, crveni čelični stupovi, ravan krov. S prednje strane se vide metalna vrata, uska, visoka, iste ili vrlo slične boje kao stupovi. Iznad ulaza je betonska nadstrešnica.“

Odjednom je do mene došao miris dima. Upitno sam pogledala Mariju koja je usprkos cmoljavoj kiši uspjela zapaliti cigaretu.

Ona je slegnula ramenima. „Svjetla su sva pogašena, nema nikoga.“

Vratila sam pozornost temi svog završnog rada. Kao i uvijek, Marija je bila u pravu.

Šljap, šljap, šljap po baricama, prišla sam bliže. „Betonski pristupni put“, spustila sam pogled, „potpuno je ispucao od protoka vremena.“ I tek tad sam primijetila u koliko lošem stanju je kuća bila.

Velika vertikalna pukotina se nazirala na lijevom zidu koji je imao crne mrlje od starosti. Od rupe u željeznom žlijebu, spuštala se hrđavo-narančasta crta. Pri dnu svih zidova se pomaljala plijesan. Krov je bio nakrivljen.

Napravila sam nekoliko koraka prema desno, i dalje prema stražnjem dijelu imanja, kroz koprive zbog kojih mi je bilo drago da sam u visokim čizmama. Nebo je tiho zarežalo grmljavinom. S tamnim oblacima postajalo je sve mračnije, ali bilo je dovoljno svjetla da mi smjesta bude jasno stanje druge strane posjeda.

Uređenog prostora vrta nije bilo. Debla drveća koja su nekoć tamo rasla bila su nabacana na hrpu, uz bager, parkiran u blatu. Od ostalog ukrasnog grmlja i cvijeća nije bilo ništa.

Pogled mi je kliznuo na redove cigli umjesto staklenih stijena, koje su se činile dodane s prijašnjim grubim preinakama. Ostatak terase već je bio demoliran. Nisam bila sigurna da želim ići dalje i proučiti detalje.

„Sanja?“ Jana je stavila ruku na moje rame. Nježno je uzela mikrofon.

„Toliko o tome da je zdanje potpuno netaknuto.“ Ne znam je li mi čula u glasu koliko sam teško suzdržavala suze.

Prsti su joj se čvršće stegnuli. „Čuj, barem si je vidjela, ako ništa drugo.“

Iznad naših glava, zagrmilo je, ovaj put poprilično bliže.

I još jednom.

Nebo se otvorilo, a rominjanje kiše zamijenio je propisni pljusak.

„Ah shit shit shit…“ Jana je pokrila mikrofon jaknom. „Malo kiše je ok, ali mikrofon definitivno nije skroz vodootporan i ne treba mu kupanje.“

Ako ništa drugo, u pljusku mi je bilo lakše prikriti suze. Ne znam zašto, ali količina emocija koja me ponijela je djelovala nekako… djetinjasto. Naivno.

„Ekipa, ako se požurite možda uspijete ne-pokisnuti.“ Marija je viknula negdje iza nas.

Jana i ja smo otrčale prema njoj, dok se pljusak pretvarao u tuču.

Stisnuta pod nadstrešnicom, prekapala sam po džepovima tražeći maramicu. Marija se žalila da joj je pola kutije cigareta potpuno promočeno, Jana je sušila svoju opremu za snimanje.

Nekoliko minuta, oluja je bjesnila i komadići leda su frcali oko nas. Polumrak se produbljivao, što zbog oblaka, što zbog kratkog kasno-jesenskog dana. Marija je uporno kresala upaljač i psovala ispod glasa. Jana, koja je već posušila svoju opremu koliko je mogla, je premotavala snimku, licem prema nama, leđima okrenutima prema kiši, slušajući zadnje rečenice da bude sigurna da je audio dobro snimljen, drugom rukom pokrivši uho.

Jesam li se ja spotaknula?

Ili je možda Marija zapela laktom za kvaku?

Ne znam.

Znam samo da smo Marija i ja izgubile ravnotežu i pale preko praga na tepih. Žuti tepih.

Jana je zurila u nas otvorenih usta. Spustila je ruku s uha. “Ovaj…” Njezina vrlo rječita reakcija je bila više nego što sam ja mogla izraziti.

Marija se ustala, ostavljajući mokre tragove za sobom. Jana je oprezno zakoračila unutra i šarke su se glatko sklopile iza nje.

Tišina Cimerice slegla se oko nas.

***

Kuća je bila prazna, to je bilo jasno.

Marija je viknula “Dobar daaaaaan” nekoliko puta. Nije bilo jeke. Nije bilo odgovora. Nakon što smo se nervozno prebacivale s noge na nogu nekoliko minuta, zaključile smo da nema smisla čekati duže da se netko javi.

U kontekstu iznenađujuće čistog tepiha, jedna i druga i treća skinule smo blatne čizme i jakne i ostavile smo ih da se suše uz vješalicu. U situaciji u kojoj smo bile, bilo je jedino smisleno pričekati da se oluja smiri. Doduše, činjenica da sam ja nakon otkrića devastacije gorjela od želje da vidim ostatak prostora koji je djelovao više očuvano nego što sam očekivala, imala je poprilično veliki utjecaj na tu odluku.

Osjećala sam iglice u prstima, što zbog adrenalina, što zbog promrzlosti. Žuti tepih je prigušivao moje korake. Je li moguće da je hodnik toliko dug? Znala sam da vodi ravno u blagovaonicu spojenu s dnevnim boravkom. … Koji se konačno ukazao ispred mene.

Ellwood je bio poznat po otvorenom prostornom planu jednako koliko i po upotrebi čelika, stakla i betona, i Cimerica tu nije bila izuzetak. Prostorija u kojoj sam se našla je u potpunosti bila identična fotografijama koje sam vidjela na internetu, uz dodatak boje: niski stolić, blijedo-crveni naslonjači, bijeli kamin. Žuti tepih, posvuda. Sve je bilo na svom mjestu.

I sve je bilo u potpunosti krivo.

Dnevna soba je bila okupana toplim, nježnim zadnjim zrakama poslijepodnevnog sunca. Čiste staklene stijene su gledale na besprijekorni stražnji vrt, s urednim cvijećem i kratko pokošenom travom. Nije bilo nikakvog traga ciglenih zidova.

“Ovo… nije moguće.”

Tupa bol pulsirala mi je ispod sljepoočnica. Masivni prozori od poda do stropa bili su zazidani, nisu li? Jesam li ja to zamislila? Ili je to bio neki novo-nadograđeni element koji je skrivao ovu malu oazu?

Marija se našla kraj mene. Nešto u njezinim očima i ozbiljnom izrazu lica me je proželo jezom.

Jana se progurala između nas. “Možda je oluja jednostavno stala?

Marija je stisnula usne i vratila se natrag u hodnik.

“Marija, čekaj.” Krenula sam za njom, mada mi je iz nekog razloga bilo neugodno izložiti leđa osunčanoj dnevnoj sobi. Kao da nešto vreba iz nje, iako sam znala da je u potpunosti prazna.

Bez oklijevanja, Marija je odmarširala do ulaznih vrata i širom ih otvorila. U sekundi je problijedila.

Svijet vani je bio… U potpunosti nepomičan. Grane drveća koja su obrubljivala stazu do ceste bile su savinute u istom smjeru, kao i duge stapke koprive. Kapi kiše i tuče lebdjele su u zraku. Nebo je bilo mramor, i negdje u daljini, u smjeru ceste i autobusne stanice s koje smo došle, oblaci su mutno svijetlili – vrlo vjerojatno od bljeska groma koji je bio zamrznut u vremenu kao i sve ostalo.

Trnci su mi proželi kožu. Osjetila sam kako su se sve dlake na mom tijelu naježile, dok me istovremeno oblio hladan znoj.

Marija je izgledala kao da će joj biti muka. Pretpostavljam da ja nisam izgledala ništa bolje.

Jana se promeškoljila iza nas.

“Okej… Zanimljivo.” Uvijek s instinktima novinarke, izvadila je mobitel i diktafon. Namrštila se, okrenula prema meni i zamahala crnim ekranom. “Ne rade ni mobitel ni išta drugo od moje opreme.” Uzdahnula je i izvadila papir i kemijsku olovku. “Čini se da ćemo morati ovo dokumentirati old-school.”

Naslonila sam se na vješalicu s kaputima. Djelomično je pomoglo s mučninom koja me preplavila kad god bih pogledala u zaleđenu sliku. Stisnula sam oči.

“Ajmo, idemo.” Jana je trknula laktom Mariju i gurnula moje čizme prema meni. Obule smo se i navukle još uvijek mokre jakne. Zakoračila sam van i bez razmišljanja za sobom zatvorila vrata. Kao da je netko pucnuo prstima, olujni vjetar se vratio, a bljesak je nestao i popratila ga je grmljavina. Jana je oduševljeno uskliknula.

Drhtavo sam udahnula miris ozona. Je li moguće da nije bilo mirisa dok je svijet bio… zapeo u vremenu?

Jana je grčevito pisala sitnim rukopisom i sretno mrmljala ispod glasa. Ja sam pak prošla kroz koprive i još malo dalje nego ranije, u potpunosti do stražnje strane terena.

Vrt je još uvijek bio uništen.

Zurila sam u prostor gdje bi trebala biti terasa i – prema onome što smo vidjele iznutra – velika nadstrešnica, ljetni namještaj. Podrezana trava. Zrake sunca. Umjesto toga me dočekala tmurna slika teške mašinerije i počupanog zelenila koju sam vidjela pri dolasku.

Pulsiranje slijepoočnica se produbilo, kao i moja nelagoda.

Glasovi prepirke su me prenule i dozvale natrag. “Zar ne bi bilo bolje da znamo je li to bilo samo jednom ili nekakav kontinuirani fenomen? Možeš li zamisliti članak ili podcast gdje istraživači dođu do misterije i onda stanu i kao dobra dječica odu doma spavati?” Jana je teatralno mahala blokićem.

“I što je točno tvoj prijedlog? Da idemo unutra-van pet puta dok ne dobiješ svoj novinarski kvazi-znanstveni dokaz…”

“Ako ti je draže ti možeš sjediti vani na kiši i čekati dok ja odradim svoje”, Jana je zračnim navodnicima naglašavala svaku riječ, “novinarske – kvazi – znanstvene – dokaze.”

Marija je prekrižila ruke. “Ne dolazi u obzir. Ideja da se igdje razdvajamo je trenutak kad publika u kinu viče na ekran ne budite glupe.”

Jana je zakolutala očima, ali je uspjela zadržati odgovor u sebi. Marija je očito popuštala u argumentu. U ovakvim situacijama, redovito je bila glas razuma, i na sreću svih nas, Jana je barem nju slušala. Donekle. Onaj jedan put kad je slomila gležanj spuštajući se u šahtu napuštene elektrane bila je upečatljiva lekcija.

Ja sam pak stajala uz njih, a moju je nelagodu i strah počeo zamjenjivati sram. Jesam li ja jedina koja želi ići doma?

Marija je duboko udahnula. “Okej, par tih tvojih glupih testova i nakon toga idemo. Sigurna sam da će se Sanja složiti sa mnom.” Njezin izraz lica je očito očekivao nekakvo roditeljsko slaganje.

Kimnula sam glavom, a Jana je oduševljeno ciknula. “Sjajno, prvo što želim je vidjeti ponavlja li se”, mahnula je rukom neodređeno prema kiši koja je jenjavala, “ovo sve.”

Od drugih testova koje je htjela probati, jedan je bio šetanje u sami smrznuti svijet, u kojem nismo mogle pomaknuti ništa: lišće, koprive, kamenčiće. Međutim, utjecaj kuće, ili nečega unutar nje, nije bio beskonačan. Ako bismo krenule niz puteljak, spotičući se o krute, nesavitljive biljke, desetak metara dalje sve bi se naglo pokrenulo, a vrata bi postala zatvorena, njihovo prostorno stanje bi se bez vidljivog pokreta prebacilo kao osigurač koji iskoči pod prevelikim naponom.

Uz sve to, Marija je Janu pratila i sprječavala problematične ideje. Ne, nećemo se penjati na krov. Ne, ne možemo provaliti u bager u vrtu. Ne, nećemo otići po tjedan dana hrane i sjediti u nečemu što možemo najbolje opisati kao vremenski mjehur i pokušati naučiti kako voziti tešku mašineriju da bismo mogle kopati ispod temelja.

Mene je pak sve više obuzimala jeza, praćena glavoboljom koja je polako ali sigurno prerastala u migrenu.

Ostatak kuće Jani je bio potpuno nezanimljiv. Dvije spavaće sobe, namješteni kreveti. Dvije kupaonice. Jedan dodatni toalet. Sve savršeno očuvano – ali od mog početnog entuzijazma je ostalo skoro ništa.

Sunce nije zalazilo. Nije bilo prašine. Kamin je bio hladan. Nije bilo satova.

Jana je postajala sve više frustrirana jer nije mogla logički zaključiti što se točno događa. U nekom trenutku je sjela na jedan od naslonjača i žvrljala dijagrame i psovala ispod glasa što je studirala novinarstvo umjesto nečega korisnijeg, poput kvantne fizike.

Instalacije su djelovale funkcionalno, doduše. Jana je otvorila slavinu i nasipala vode u čašu koju je našla u jednom od kredenaca, ali Marija ju je spustila natrag na kuhinjski element.

“Azbest.”

“Ali…”

“Azbest.”

Jana je napadno uzdahnula, ali se nije svađala dalje. Naravno, kad se Marija okrenula, tvrdoglavo je popila gutljaj prije nego što je prolila ostatak u sudoper. Ali kad smo se vratile u kuhinju nakon sljedećeg od brojnih testova koji su nas poslali van čaša je bila suha, čista i točno na istom mjestu u ormariću gdje je bila prije nego što ju je Jana izvadila.

Dvadeset i dva nimalo znanstvena pokusa kasnije gdje je micala suđe, namještaj, posteljinu jednom čak i dio tepiha koji su se svi uredno vraćali na ono što je Jana počela zvati tvorničke postavke nakon izleta van, preostao je jedan test koji je Jana sve upornije htjela obaviti.

“Terasa.”

“Jana, ne znamo hoćemo li se moći vratiti. Što ako proputujemo negdje u prošlost?”

Jani su se oči raširile s oduševljenjem. “Zamisli! Vidjeti kako je grad izgledao u pedesetima!”

Masirala sam sljepoočnice i vrat. Migrena nije posustajala. “Pedesete definitivno nisu mjesto gdje bih ja osobno kao žena htjela zapeti.”

Marija je pritisnula prijevoj nosa s dva prsta. To je obično bio znak da se približava rubu koliko je voljna izdržati raspravu s Janom. Naučile smo na teži način da nakon toga slijedi ili žestoka svađa ili da će jednostavno otići.

Stala sam između njih dvije. Pogledala sam Janu u oči. Imala je grozničav izraz lica. Koliko dugo smo već u ovoj kući?

“Slušaj me.” S moje dvije ruke, uhvatila sam njezin znojni dlan. “Znamo da u našoj… normalnoj stvarnosti, ako izađemo iz kuće i udaljimo se dovoljno da se sve opet pokrene, sve što smo pomaknule unutra se uvijek… ne znam, teleportira na originalnu lokaciju.”

“Da.”

“I znamo da se ovo čudno sunce ne miče. Uopće.” Mjerile smo sjene dužinama mobitela, vezicama, papirima, čime god da smo mogle, i zaključak je uvijek bio isti: da se sunce ne pomiče, niti malo.

Uzdahnula je. “Da.”

“Ne znamo koja je godina. Ne znamo zašto je Cimerica zapela u vremenu. Nemamo najblažeg pojma kako ovo uopće utječe na sve nas. Jedini smisleni potez je da jednostavno uzmemo ovu tvoju hrpu bilježaka, odemo, i vratimo se sa stručnjacima, policijom, povjesničarima.”

“Znaš da nas nikad neće pustiti natrag unutra nakon toga.”

Nisam joj htjela odgovoriti da je to upravo čemu se nadam. Cijeli taj prostor je i dalje ispunjavao nemirom. I koliko god sam htjela pružiti podršku njezinim novinarskim težnjama, više od ičega htjela sam ne biti tamo.

Na moju nesreću, Jana je moje misli točno vidjela na mom licu. Namrštila se i izvukla svoju ruku iz moje. “Ovo je jedina šansa da dobijemo ikakve odgovore.” Okrenula se na peti prema kliznim vratima terase.

Jeza i nagovještaj straha koji su titrali u mom cijelom biću ustupili su mjesto čistoj panici. Nešto jednostavno nije bilo u redu sa svime ovime.

“Jana.” Ništa nije bilo u redu. “Jana!”

Ali bilo je prekasno. Uz zadnji tvrdoglavi pogled preko ramena, Jana je odlučno otkačila metalnu ručkicu i povukla. Metalni okvir je zašuštao, i staklo je kliznulo u stranu.

“Jana, ne!” Potrčala sam prema njoj, ali Jana je već zakoračila van. U djeliću sekunde, kad je spustila prste stopala na beton obasjan suncem, Jana je…  nestala.

Vrata terase su bila zatvorena, nepromijenjena cijelo vrijeme koje smo provele tamo.

***

Panika.

Strah.

Adrenalin.

Pokušavala sam racionalno razmišljati, ali bez uspjeha. Uz migrenu, šum u ušima se pretvorio u zvonjavu. Pomislila sam da sunce možda zalazi, ali ne, to se meni samo crnilo pred očima.

Sjela sam na pod, ali kako su crne točke nestajale, zamijenile su ih suze.

Zašto sam ju pustila da izađe? Zašto nismo jednostavno otišle?

Zašto sam ih uopće dovela u ovu prokletu kuću?

Da nije mene, mogle smo sve tri biti negdje na kavi. Sigurne. Skupa.

Uz sva naša ranija istraživanja, Marija je ostala bez cigareta, i dok je koračala lijevo-desno, lijevo-desno, grizla je nokte. Na malom prstu je odgrizla komadić zanoktice do krvi.

“Možda bismo trebale otići za njom.” Marija je nastavila s drugom zanokticom.

Nisam znala što bismo morale napraviti dalje, ali sam znala da ne želim izaći na tu terasu, biti izložena tom neprirodnom, nepomičnom suncu.

“Možda…” Progutala sam slinu. “Možda bismo trebale jednostavno izaći kroz glavna vrata. Kuća se resetira, ne? Možda će se Jana jednostavno pojaviti, i otići ćemo sve skupa doma…”

Marija nije djelovala uvjereno. Nastavila je uzrujano koračati.

Nisam mogla procijeniti koliko dugo smo trpile muk dok je marširala, sve dok nije stala, prekrižila ruke i stisnula čeljust. Pogledala me je umornim očima.

“Ok, možda si ti u pravu. Idemo van kroz glavni ulaz pa što bude.”

Nervozno sam kimnula i ustala se s poda. Nisam više imala što za reći. Htjela sam da sve ovo bude gotovo.

Uz zadnji pogled prema terasi, krenule smo prema izlazu. Zakoračila sam van u mrak i Marija je izašla iza mene zatvorivši vrata.

Kao i svaki put prije toga, kao da je netko pritisnuo prekidač za struju, vjetar je hučao oko nas. Kiša je padala.

Otkucaj srca kasnije, vratile smo se u kuću Zimmerman. Bez oklijevanja, Marija je otrčala prema dnevnom boravku.

Mekanu tišinu ispunilo je Marijino vrištanje, s takvom jačinom da joj je glas prepuknuo. Spotaknula sam se o vlastite noge dok sam jurcala prema njoj.

Po prvi puta otkako smo došle na ovo prokleto mjesto, dnevni boravak nije bio nježno osvijetljen zalazećeim suncem. Prigušeno svjetlo je i dalje bilo prisutno, ali se probijalo kroz prozore isprskane crvenom tekućinom.

Krv je bila posvuda.

Po ciglama kamina. Žutom tepihu. Mrlje su izgledale gotovo crno na crvenim stolicama uz stolić za kavu. Viskozna sluz kapala je sa stropa, kao da je netko uzeo crijevo za vodu i isprskao cijelu prostoriju.

U svemu tome, nalazili su se dijelovi tijela – tad sam primijetila da se nisam spotaknula o svoje vlastite noge, nego o šaku kojoj su nedostajali svi prsti.

Nekoliko metara dalje je bila ruka. Dio torza, s organima razbacanima naokolo.

I glava. Čeljust je bila neprirodno široko rastegnuta u nijemom vrisku.

Jedina zraka sunca koja se probijala kroz staklo padala je na očne duplje iz kojih je curila nekakva ljigava tekućina. Po ostacima odjeće i pramenovima plave kose, znala sam da to nije mogao biti nitko drugi nego Jana.

Marija je i dalje proizvodila neljudsko, životinjsko kričanje. Zaljuljala se i pala na koljena.

Smrad iznutrica i okus metala u potpunosti su me preplavili.

Nisam ni primijetila kad se moj glas pridružio Marijinom.

***

Stvarnost je prestala imati smislen tok, ostale su samo scene, kao polaroid slike.

U mentalnoj izmaglici, uhvatila sam katatoničnu Mariju ispod lakta. Manično je grebala i sebe i mene dok sam je vukla van, u noć.

Njezine oči divlje su se vrtile u bunilu, slina je letila dok je urlala da je Jana mrtva, Jana je mrtva, i ti, Sanja, si kriva. Zašto si nas dovela, zašto smo je napustile, zašto je nismo čekale da se vrati?

Ti si kriva, ti si kriva, ti si kriva.

Nisam joj proturječila.

Znala sam da je u pravu.

Našle smo se na ulici. Uspjele smo doći do najbližih susjeda, pitati za pomoć. Ne sjećam se tko se točno javio ni što su rekli. Kad su stigle hitne službe, Marija i ja smo odvezene prvo na policiju, nakon čega smo dane na psihološko promatranje bolnici.

Nakon mojih pokušaja da objasnim što se dogodilo, jedino što sam dobila su bile povećane količine sredstva za smirenje. Kad sam se prestala opirati, ti lijekovi su postali dobrodošao bijeg od stvarnosti, a svjesnost je postala otupljenost, povremeno isprekidana crnilom.

***

Cimerica je srušena dva dana kasnije. Uzevši u obzir naše nedosljedne izjave, dok je Jana registrirana kao nestala osoba, već je bilo prekasno da se itko vrati tamo prije nego što je razaranje privedeno kraju. Jedini trag koji je ostao bile su mrlje na mojoj i Marijinoj odjeći, što nas je promoviralo u suučensnice u Janinom nestanku.

Pri izlasku iz Cimerice, ni jedna ni druga nismo imale prisebnost pokupiti diktafon, mobitel ili bilješke koje je Jana tako revno ispisala rukom. Kasnije nam je rečeno da je ruševina pretražena i da nisu bile pronađene nikakve bilješke. Tek opušci Marijinih cigareta.

Nisu pronađeni nikakvi ljudski ostaci.

Šest mjeseci kasnije, Marija si je oduzela život. Žilet. Ostavila je poruku, sa samo tri riječi: Ti si kriva.

Nedugo nakon njezinog sprovoda, održan je i sprovod za Janu. Bez ikakvih ostataka. Njezini roditelji su mi poslali mail, zatražili da se ne pojavim i da ih prestanem kontaktirati.

***

Od kuće Zimmerman nije ostalo gotovo ništa, osim nekoliko predmeta koje su nadobudni budući arhitekti pokupili iz ruševina i izložili na fakultetu.

U tom trenutku više nisam bila studentica – prestala sam dolaziti na predavanja, plaćati zaostatke, javljati se. Nedugo nakon svega su mi tiho ukinuli redovni status.

Na retrospektivu sam došla zadnji dan prije zatvaranja. Moj psihijatar je bio uvjeren da će to biti dobro za mene, da se suočim sa svojim… Kako je on to rekao – manijama i imaginarnim epizodama. Ideja je bila da ako vidim predmete iz ostataka Cimerice, možda će moje “deluzije” imati manje utjecaja na mene.

I tako sam se našla ispred postera s tekstom punim pravednog bijesa koji me podsjetio na Marijine prijedloge za moj završni rad – kako je moguće da je tako povijesno važna kuća bila srušena? Zašto nije bila zaštićena kao kulturno dobro? Tko će za to odgovarati? I tako dalje, i tako bliže, kao što bi rekla Marija. Između ostalog, bio je naveden i odgovor na pitanje koji me više nije zanimalo – ime Zimmerman je dano po obitelji za koju je zdanje originalno izgrađeno. Nije bilo navedeno jesu li ikad zaista tamo i živjeli.

A iza uvodnog teksta, bijedna zbirka predmeta.

Jedna skoro pa čitava stolica. Nešto suđa. Nešto teško oštećene posteljine. Isavijan plastični poklopac wc školjke. Polomljeni diktafon: model iz pedesetih, daleko veći od elegantnog uređaja kojeg je Jana koristila. Poderani niski naslonjač – uz jednu od onih starih crno-bijelih slika. Iscufan komad žutog tepiha. Bez krvi na njemu.

Bez krvi na ičemu.

Zadnji predmet, u samom dnu dvorane, ujedno je bio i jedini koji se činio gotovo netaknut. Metalna, crvena vrata, očišćen od hrđe i prašine i zuba vremena.

Dugo sam stajala ispred tog izloška, pokušavajući uvjeriti samu sebe da je sve to bila… halucinacija. Da nisam otvorila i zatvorila ta vrata na desetke puta. Da iza njih nije Janu dočekala nikad objašnjena smrt.

Nisam uspijevala.

Ali nema veze. Moj vlastiti žilet me čekao u ladici.

---

Kuća Zimmerman Ⓒ 2026. Irena Hartmann

Irena je započela s pisanjem kao dio Riječkog Laboratorija Fantastike i od 2008 tu i tamo objavljuje spekulativnu fikciju po fandomskim zbirkama. Od petnaestak objavljenih priča, dvije su nagrađene nagradom SFera. Piše, šeta svoja dva psa i rado isprobava nove čokolade i lokalna piva u Belgiji. Inspiracija za ovaj tekst, Ellwood Zimmerman House, bila je stvarna kuća srušena 2024. i nije sigurna više kako je na to naletila. Crno-bijele fotografije Juliusa Shulmana modernističkih kuća iz pedesetih su joj oduvijek bile nekako creepy što je drugi veliki utjecaj na ovaj tekst, kao i Syfy Channel serija “Lost Room”.

Priča Kuća Zimmerman objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 11 (rujan, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Napuštene kuće imaju neku posebnu čar, pogotovo ukoliko se smatraju velikim arhitektonskim postignućima. To su umjetnička djela, zaboravljena i zapostavljena, te nerijetko nedovoljno cijenjena. I prepuna tajni. Jednu takvu kuću donosi nam Irena Hartmann u svojoj veoma atmosferičnoj i jezivoj priči “Kuća Zimmerman”.

---

Image: Adem Percem (Pexels)