Tekst: Antonija Mežnarić

Sve otkako sam u svibnju otkrila da Jonathanu Simsu izlazi horor roman Thirteen Storeys u studenom ove godine, nestrpljivo sam čekala taj dan, da ga mogu odmah nabaviti i poslušati. Napravila sam testnih 30 dana besplatnog slušanja na Audibleu samo zbog toga (što je ironično, ali doći ću do toga). I, ako se pitate zašto baš audio knjiga, to je zato što za autora, kojem je ovo prvi roman, znam preko njegovog nagrađivanog horor podcasta The Magnus Archives (pisac i narator), kojeg apsolutno obožavam. Znajući da će Jonathan Sims čitati neke segmente svojeg romana i, s obzirom da je u najavi bilo spomenuto da je knjiga pisana s primarnim fokusom na audio, nije bilo teško odlučiti u kojem formatu ću “konzumirati” knjigu. Uzmite, onda, u obzir i da će ova recenzija biti i pisana tako da komentiram cjelokupno iskustvo slušanja, ne samo priču, ali da se ovo potonje sigurno odnosi i na tiskani oblik.

Za početak, što je uopće Thirteen Storeys? Ako guglate naslov, vjerojatno će vam izletiti da je to“Get Out meets The Haunting of Hill House” i odmah ću vam reći da je to najpovršnija poveznica i da bi točnije bilo “kao Žiljak, samo britanski”, ali ne zvuči jednako bombastično (da ne spominjem da Britanci vjerojatno još ne znaju tko je Žiljak, ali to bi se moglo uskoro promijeniti). Radnja romana prati trinaest pojedinaca koji su međusobno povezani zgradom Banyan Court, koja je podijeljena na dva dijela – prednji, koji je ultra bogat, te stražnji, za one izrazito siromašne stanovnike Londona. Njihovi se životi zakompliciraju kad im se počnu događati različite misteriozne i zastrašujuće situacije, a koje su sve na neki način povezane uz Banyan Court i njenog vlasnika, samotnog milijardera Tobiasa Fella.

Roman započne zapravo s krajem – odmah otkrivamo kako završava priča i postavlja se pitanje – zašto se to dogodilo i tko je krivac za ono što se dogodilo. Nakon što je u samom prologu postavljen kraj, skačemo nekoliko dana ranije i priča nam se polako raspliće iz perspektive različitih likova. Svako je poglavlje vezano uz novog lika i novu situaciju, zbog čega na početku imamo blagi dojam da čitamo (ili, u mom slučaju, slušamo), zbirku horor priča povezanu nekim sitnim detaljima. Ali, što radnja ide dalje, to više postaje jasno da nisu ti individualni likovi i njihove priče toliko bitni koliko ono što ih povezuje – Banyan Court. Povijest zgrade, skandali vezani uz nju, koje tajne skriva, zašto je izvorište za duhove i druge jezive događaje – ona je u srži ovog romana, a ne samo tkivo koje povezuje različite priče, i sve su priče u svrsi toga da gledamo Banyan Court iz različitih prizama. Ovih trinaest priča trinaest pojedinaca baš su poput titularnih trinaest katova – svaki se nadovezuje jedan na drugi i svi su dio istog narativnog kostura.

U audio knjizi to znači da svako poglavlje ima svojeg naratora. To je posebno važno jer je svaki lik drukčiji, ima svoju motivaciju, svoje strahove te, po tome, i poseban glas. Korištenje različitih naratora pomaže ih razlikovati i još posebno istaknuti. Primjerice, naratorica koja čita za samohranu, umornu i neispavanu majku zbilja zvuči tako da mi je bilo lako vizualizirati nesanicu i osjetiti dubinski umor o kojem priča. A narator koji je za arogantnog izumitelja zvuči taman tako da ga mrzite od prvog trenutka što čovjek počne čitati. Žao mi je (tko god da jesi, imao si fantastično napornu izvedbu) što ti glas sad vežem samo uz najiritantnije ljude.

Iako, odmah ću reći da mi nisu svi bili podjednako dobri, iako zapravo ne mogu reći da mi je netko od glasovnih glumaca bio loš. Samo su mi neki ostali puno upečatljiviji u svojoj izvedbi, do te mjere da sam, kad se pretkraj svi pojave na sceni, neke likove mogla bez problema prepoznati po glasu, dok sam za druge ipak trebala podsjetnike u obliku dijaloških oznaka. I, naravno, ne moram ni spominjati da Jonathan Sims apsolutno ukrade svu pozornost, ali možda sam previše subjektivna po tom pitanju. (Što da vam kažem, ima mi odličan glas i izvedbu za čitanje horora i vjerojatno ima ljudi koji se ne slažu sa mnom, ali isto tako, sudeći po drugim fanovima The Magnus Archivesa, nisam jedina koja tako misli.)

Isto tako, nisu mi ni sve priče bile podjednako strašne. Ali, meni to osobno i nije toliko bitno. Definitivno ne bih rekla da je cjelokupni roman jako zastrašujuć, ali ima nekih uznemirujućih trenutaka, dosta kvalitetno jezivih scena i, naravno, pravi horor je u tome kako nas kapitalizam ubija te kako nikoga nije briga. Otud ona moja rečenica na početku da je ovo “britanski Žiljak”. Sve su priče zapravo prikaz različitih užasa koji se događaju kao izravna posljedica kasnog kapitalizma, iz prizme kako bogatih, tako i siromašnih likova. Eksploatacija radnika, ekološke katastrofe, trovanje populacije, etička pitanja vezana uz razvoj tehnologije, beskrupulozne odluke nauštrb dobrobiti drugih za maksimalni profit – svega se toga, i još više, dotiče Thirteen Storeys bez zadrške. Ovaj roman nije nimalo suptilan i ne skriva se iza metafora, iako ne bih rekla da i u jednom trenutku toliko popuje, koliko jednostavno koristi današnju zapadnjačku realnost u svrhu toga da pokaže kako su naši životi samo jedan kat odmaknuti od potpunog horora.

I zato mi je, zapravo, bilo izrazito ironično što sam roman slušala preko Audiblea i što sam se zbog njega priključila na nešto što je u vlasništvu Amazona – velikog negativca u našoj stvarnosti, koji je krivac za sve ono za što su odgovorne i kompanije Tobiasa Fella u romanu. Romanu koji je izrazita, nesuptilna, glasna kritika kasnog kapitalizma i potrošačkog društva. Znam, znam, živim u takvom društvu, dio sam njega, kao što je i Jonathan Sims. Svejedno, primjećujem ironiju.

Ako volite nadnaravne horore, misterije, dobru staru žanrovsku kritiku suvremenog kapitalizma, ovo bi mogao biti roman za vas. Definitivno preporučam audio knjigu svima onima koji vole koristiti ovaj format. Pa i onima koji možda do sada nisu nikada probali audio knjigu; dajte joj šansu, produkcija je zbilja kvalitetna. Slušanje traje nekih 13 sati i apsolutno se isplati.