Svibanjsko je sunce nad maksimirskim parkom sjalo žuto kao preveliko zrno kukuruza.

Upravo savršen dan para una fiesta familiar, pomislila je gospođa Mercedes Corazón Pérez.

Stajala je pred zapadnim ulazom u park, onim s Bukovačke, s hrpom balona u jednoj i pokrivenom košarom u drugoj ruci.

Treba znati nekoliko stvari o gospođi Mercedes. Prvo, to joj uopće nije pravo ime, ali ga je taman bila smislila i uživala u njemu. (Osim toga, bilo je dovoljno slično njezinom pravom imenu.) Zapravo je uživala u puno toga.

Bila je izvrsno raspoložena jer je tog dana već uspjela napraviti puno stvari. Ustala je na vrijeme da provjeri izlazi li sunce na svome mjestu, jarko kao asteški zlatnik. Popila je jaku kavu s malo čilija da je probudi i otišla na plac po mladu salatu u rotkvice. Usput je isprepipala i rajčice, iz tkoznakojeg staklenika, pa izabrala tri, da se nađu.

 „¿Cuánto cuesta?“ vježbala je pred kumicama.

„O, suseda, i dalje učimo talijanski?“

„Ne, to je bilo lani. Sad sam prešla na español.“

„Nevjerojatni ste, i u tim godinama!“

Naime, gospođa koja je sama sebe zvala Mercedes Corazón Pérez napunila je ranije te godine osamdeset i četiri. Bila je i ostala veliki pobornik toga da si čovjek mora sam pronaći veselje u životu – alegría de la vida, lijepo su to zvali na španjolskom. U Maksimir je zato stigla u nabranoj haljini zmijskog uzorka, s velikim okruglim naušnicama i jedanaest godina mlađim pomoćnikom.

„Señor José, stavite to tamo“, rekla je gospodinu kojemu to isto nije bilo pravo ime, ali se nije žalio.

Pokazala je na zasjenjeni dio Livade kišobrana, kako je pisalo na ploči na ulazu. Osunčani je dio koristio mlađi muškarac koji je nevjerojatno daleko bacao lopticu svom nevjerojatno nogatom psu.

„Jeste li sigurni, señora?“ upitao je José.

Bio je jedan od onih umirovljenika koji još uvijek nose ispeglane košulje i prsluke bez rukava, doduše bez sakoa krojenog i kupljenog prije tridesetak godina. (Ipak je bio u Maksimiru na sunčani vikend.) „Na ulazu sam pročitao da postoji opasnost od samoizvale stabala.“

„Na ovakav dan? Kad je moja fiesta? Espero que no“, rekla je gospođa Mercedes i krenula vješati zelene, bijele i narančaste balone. Kad joj se jedan otkvačio i odletio, José je skočio – koliko je već mogao – da ga uhvati, ali ona je samo mahnula rukom. „Ne, ne, pazite na srce. Neka balon va libre, kao ponuda duhovima zraka.“

Kad su složili ostale stvari – sklopivi stolić s tri-četiri zdjele hrane, dekice drečavih boja, mini-hladnjak pretežno s bocama sangrije – José je stao da se odmori. Gospođa Mercedes natočila mu je malo začinjenog crnog vina, tek toliko da ne može odbiti.

„Jeste li sigurni da će netko doći?“ upitao ju je između gutljaja.

„Claro que si, mi smo povezana obitelj.“ Ipak je malo stala i zamislila se. „Ali hoće li shvatiti moj razlog što sam ih pozvala… No estoy seguro. Možda. Previše su ozbiljni, znate. Malo im fali alegría.“

José je odložio plastičnu čašu, potapšao gospođu Mercedes po ruci i ispričao se: „Idem protegnuti noge dok me nije sustigao išijas. Vidimo se uskoro.“

„Samo dajte, señor, već vidim svoje kako stižu. Bit će bolje da to prvo probam riješiti sama.“

Pošljunčanom stazom podno mogile – na čijem se vrhu kočoperio hrvatski sokol – hodalo je dvoje potomaka gospođe Mercedes. Srce joj je zatreperilo dok je gledala sina i kći koji su joj istodobno domahnuli u pozdrav. Njezina je ruka ipak ostala mirna, prisilno.

Razlog zašto nije uzvratila, nego se uozbiljila i nagnula glavu u lijevu stranu, bila je treća osoba. Ta je imala uredno oblikovanu frizuru, svježe ofarbanu u boju mahagonija. Toliko se jako potrudila da nađe udobnu odjeću za park, da se činilo kako joj u njoj nije nimalo ugodno. Išla im je iza leđa, ali je očigledno bila dio grupe, jer su stizali usred žustre rasprave. Da se nije vodila ispod glasa, gospođa Mercedes čula bi sljedeće:

„Mama nije glupa, čak ako i je čudna. Prozret će što namjeravaš“, tvrdila je starija žena.

„Pa što?“ pitao je njezin brat. „Dovoljno već trpimo te budalaštine.“

„Za budalaštine se ne dovode stručnjaci za psihološku procjenu“, prosiktala je starija žena.

„Ja sam savjetnica za psihodinamiku“, ubacila je mlađa.

„Da kažem ‘njene psihoze’? Bi li onda pristala da je netko izvana procijeni?“ Okrenuo se ženi s urednom kosom. „Kao što sam vam rekao: mama ima znakove šizofrenije, s vjerskim deluzijama – vjeruje da je od tatine smrti opsjedaju bogovi. Prošle su godine bili rimski, sad su na redu južnoamerički.“

Mlađa žena nije stigla ništa odgovoriti, jer je sestra prosiktala: „Srednjeamerički. I prestani, čut će nas.“

„Ti si prva počela.“

„Idiote.“

Kad su joj prišli bliže, gospođa Mercedes se nasmiješila i rastvorila ruke u zagrljaj: „Alejo! Nives! Dobrodošli!“ Djeca su joj uzvratila zagrljaj, ali je kći pritom pogledala sina, a on pridošlicu. Izvrstan trenutak da gospođa upita: „A tko nam je ovo?“

„Moja kolegica“, rekao je – kako ga je nazvala gospođa Mercedes – Alejo, mada je on preferirao Saša. „Marina K—.“

„Marina,“ kimnula je Mercedes, „krasno ime, ne moramo ga ni prevoditi.“

„Prevoditi?“ upitala je Marina.

„Nisu vam rekli? Fiesta je tematska, pa sve zovem španjolskim imenima. Viva México!“ Pri čemu je zadnju riječ, dakako, izgovorila kao „Mehiko“. Široko se osmjehnula i primila Marinu za ruku. „Nadam se da volite tacos. A ima i pileće fajite ili, ako ste slučajno vegetarijanka, to je u modi, i obične meksičke salate. Oni je ne zovu meksička, je li…“

Odvela je pridošlicu do stolića s hranom, gurnula joj tanjur u ruku i ostavila da se snalazi. Gospođa Mercedes potom se vratila svojoj djeci, izljubila ih, pa upitala za svoje nietos.

„Dolaze li djeca? Marianita? Lucita?“

„Marijana će doći, rekla mi je“, odvrati Nives, odnosno Snježana. Zvučala je više kao da je zaprijetila Marijani da mora doći, jer se ona ne može nositi s bakinom proslavom nasamo. „Kaže da ima dobre vijesti, pa ih želi podijeliti s obitelji.“

„Krasno. Imam i ja dobre vijesti, bit će baš divna fiesta, je li? Jedva čekam.“ Gospođa Mercedes okrenula se svom sinu. „A Lucita? Sigurno neće propustiti da vidi svoju baku.“ Potvrdno je kimnuo. „Onog tvog nitkova ne očekujem vidjeti, taj mi ni rođendan ne čestita.“

„Mama, nemoj tako, Filip je mlad, faks, znaš kako je to.“

„Ma da, Alejo. Svi ste bili na faksu pa se nitko nije tako ponašao. Osim toga, jesi li siguran da Felipe ide na faks? Ja bih rekla da te vuče za nos, samo da ga financiraš.“

„Joj, mama, nemoj opet. Osim toga, rekao je da će doći…“

„… ako se probudi do podne.“

„Mama.“

„Baka!“

Raspravu su prekinule dvije mlađe žene koje su im se približavale žustrim korakom iz pravca glavnog ulaza. Izgledale su slično: neodređenih smeđih frizura, s naočalama, u tenisicama. Izgledale su i jako različito. Jedna je bila krupna, pa je nosila crno i crveno da istovremeno prikrije tu činjenicu i odvrati s nje pažnju. Druga je bila usukana i sva u sivom. Potonja je bila veselija i ona je bila zazvala baku.

„Marianita! Lucita!“ pozdravila ih je gospođa Mercedes. Obje su prvo zagrlile nju, a zatim svaka svog roditelja – Marijana Snježanu, a Lucija Sašu. „Što ste došle same? Kakva će mi to biti fiesta?“

„Bit će dobra, baka“, rekla je Marijana. „Imam lijepe vijesti.“

„Čekaj, pogodit ću!“ Baka ju je premjerila od glave do pete. „Pa ti si trudna, je li? ¿Un bebé?“

„Kako si znala?“ upitale su Marijana i Snježana u isti glas.

Gospođa Mercedes namignula je i potapšala Marijanu po obrazu. „Predosjećaj. Samo mi je žao da tvoj abuelo nije doživio da vidi praunuke. Malo ste odužili to, svi skupa.“

Obuhvatila je pogledom onaj dio obitelji koji je stigao na vrijeme i uzdahnula. Ništa joj ne bi bilo draže nego da ih je bilo još duplo, ma može i troduplo. Što bi im falilo? Svi su imali poslove (dobro, osim Sašine žene, ali čak je i ona pomagala u njegovoj stomatološkoj ordinaciji), a gospođa Mercedes pobrinula se i da svi imaju krov nad glavom. Zašto tri četvrt njezine unučadi još nema djecu?

„Quien tiene hijos u ovejas, no le faltan quejas“, dobacila je Lucija sa strane. Dalo bi se posumnjati u to je li unaprijed potražila španjolsku uzrečicu koja uspoređuje djecu i ovce, znajući što će baka prvo prigovoriti kad se vide na obiteljskom druženju.

„Tko se to pravi pametan?“ upitala je gospođa Mercedes i prostrijelila je pogledom. „Marina, vidite li vi kakvu ja to obitelj imam? Možda je bolje da nas dvije prošećemo dok ne pojedu i smire se.“

Marina nije izgledala kao da je planirala šetati. Negdje u međuvremenu odložila je tanjur, prazan kakav je i dobila, te pronašla čašu punu sangrije koja je također klizila prema praznom stanju. Dok je pijuckala, promatrala je obitelj s određene daljine. Našla je zgodan kut iz kojeg se također vidio mladi muškarac i njegov sportski stas – ovaj, pas – na livadi.

Pas je odnedavno manje trčao za lopticom, a češće se okretao prema skupini ljudi pod stablima. Marini se činilo da ih gleda podozrivo, kao da procjenjuje smije li im okrenuti leđa. Ali možda su mu samo baloni bili zanimljiviji od loptice.

A onda ju je gospođa Mercedes, koju je Marina trebala promatrati i procijeniti, pozvala na šetnju.

„Kamo želite ići?“ upitala je Marina automatski, odlažući čašu, prije negoli je smislila kako da odbije.

„Možemo se popeti na mogilu“, rekla je gospođa Mercedes, primajući je pod ruku, kao da se znaju godinama. „Sa svim tim stepenicama do vrha podsjeća me malo na El Castillo. Znate, onaj tiemplo u Chichén Itzi. Vas?“

„Pa, ovaj“, baš i ne, ali Marina nije namjeravala proturječiti kad joj se pružila prilika da razgovara s gospođom Mercedes. Na kraju, zato su je i pozvali. „Možete do gore?“

„¡Cómo no! Zdrava sam k’o dren“, izjavila je starica.

Prešle su preko osunčanog dijela livade, pri čemu je pas pojurio na suprotnu stranu, repa svinutog među nogama. Vlasnik je povikao za njim i dao se u trk. Loptica mu je još bila u ruci. Marina se osvrnula za njima.

„Čudan pas“, rekla je, ne znajući o čemu drugome da započne razgovor.

„I to bi bila vaša stručna procjena?“ upitala je gospođa Mercedes.

„Molim?“ upitala je Marina, nesvjesno se pokušavši izvući iz gospođinog stiska. Nije joj pošlo za rukom. Brzo se predomislila i uputila gospođi prijateljski osmijeh. „Kako to mislite?“

„Joj, dušo, previše sam dugo radila s doktorima da vas ne bih prepoznala.“ Gospođa Mercedes je prije dvadesetak i više godina bila medicinska sestra. Tada je još imala drugačije ime, živog muža, kao i nadu da će unuci biti proaktivniji. „Čim se bavite? Gerijatrijom? Psihologijom? Psihijatrijom?“

„Ja sam psihodinamski savjetnik za…“

„Ah, jedan od tih modernih bla, bla, bla“, rekla je gospođa Mercedes. Pustila je Marini ruku i podigla volane na haljini da lakše svlada stepenice na mogili. Sokolu na vrhu je dobacila: „¿Escuchas eso? ¡Psicodinámica!“

Marina nije bila sklona vjerovati u svašta. Zapravo, vjerovala je u malo što osim reda i rada, inače ne bi završila studij psihologije s najvišim ocjenama u generaciji i dobila dekanovu nagradu. Nije vjerovala ocjenama ni nagradama; nisu joj pomogle pri traženju posla. Nije uvijek vjerovala ni vlastitim očima, jer je znala da mozak svašta isfabricira. Zato je odbacila kao slabo vjerojatno da je sokol nagnuo glavu kako bi bolje čuo gospođin krnji španjolski.

Krenula je za gospođom Mercedes gotovo odmah, ali je na vrh stuba stigla pola minute kasnije i uspuhana. Na starici se nije primjećivalo da je na vlastitim nogama stigla do gore.

„Znate,“ rekla je Marina, „ne misle oni loše, samo se brinu. Vaš gubitak…“

„Koješta, pa abuelo je uvijek sa mnom.“ Marina ju je pogledala, ne bi li utvrdila kako to misli. Gospođa Mercedes je dotaknula grudi i namignula joj. „Tu. Osim toga, pobrinuo se za sve nas, imamo dovoljno.“

„Nije tu pitanje financija. Vašu obitelj brine što se ne ponašate… uobičajeno.“

Gospođa Mercedes naslonila se na podnožje kipa hrvatskog sokola, pa sunčala lice i ruke. Obitelj se okupila oko stolića s hranom. Lucita je već jela, samo da ne mora pričati sa svojim tatom, a Alejo vadio tanjur iz sredine, koji je sigurno ostao čist. Nives je umjesto hrane grizla nokte, a Marianita se durila i pretvarala da je zanima pas koji se vratio s vlasnikom i nastavio hvatati lopticu.

Sve skroz uobičajeno.

„Uobičajeno je precijenjeno. A često i otužno“, rekla je gospođa Mercedes. Okrenula se sokolu i od kipa zatražila potvrdu da je u pravu: „¿Tengo razón?“

„Sí“, Marina bi se zaklela da je čula škripavi odgovor. No, kako je podignula glavu od iznenađenja, primijetila je da iznad njih kruži neka ptica. Zato je brže-bolje zaključila da je ono bio krik odozgo, a ne hrvatski sokol koji priča španjolski.

U isto vrijeme kad i pticu, primijetila je i oblake. Nadirali su preko neba u kovitlacima i preostao je još samo najistočniji komad, otkud je dopiralo sunce. Brzinom kojom su stizali, neće dugo sjati.

„Ovaj,“ namrštila se, „hoće li vam ono pokvariti zabavu?“

Gospođa Mercedes slijedila je njezin pogled.

„¡Ay!“ rekla je. „Toga sam se i bojala. Možda bi bilo bolje da odete.“

„Znam da me niste pozvali, ali obećala sam Saši…“

Gospođa Mercedes odmahnula je glavom. „Nema ovo veze s njim. A možda ni s vama, draga. Jeste li čuli za Quetzaloquatla? Ti asteški teotli znaju biti intenzivni. I dosta zaštitnički nastrojeni. Mislim da je odlučio napraviti reda kako ne bih odugovlačila s otkrivanjem razloga za ovu fiestu.“

„Molim?“ upitala je Marina.

Nikakve joj pametnije riječi nisu padale na pamet. Nije znala za koji dio gospođinoga govora treba više objašnjenja. Ali starica nije odgovorila, nego je skupila skute i požurila niz mogilu. Pri tom se samo jednom okrenula sokolu i odmahnula glavom.

„Baš si sve morao prenijeti svom el jefe, je li?“

Marina odbaci kao ne osobito realno da je ovaj slegnuo ramenima, a još manje da se nasmijao i rekao: „De nada.“

Dok su se starica i mlada žena spustile natrag na livadu, vjetar koji je donio oblake stuštio se s visine. Već je povijao ne samo travu nego i vrhove stabala, lijevo pa desno. Baloni su lepetali kao labave sise, jedva se držeći na uzicama. Obitelj gospođe Mercedes spremala je hranu natrag u košare.

Vlasnik onoga psa uzalud je pokušavao smiriti ljubimca. Taj je skakao, lajao i lovio plastične tanjure koji su letjeli poput frizbija. Većina drugih ljudi hitala je prema izlazu iz parka.

Samo je jedna osoba išla protiv vjetra i napredovala prema mjestu proslave. Bio je to mladić vjetrom raskuštrane kose, prelagano odjeven. Majica mu se napinjala preko mišićavog torza, a on se smijao. Ne predugo, jer je nešto krenulo škripati i pucati tek što je zašao u park. Okrenuo se lijevo i desno, ali stablo koje se obrušilo na njega bilo mu je u slijepom kutu.

„Felipe!“ viknula je gospođa Mercedes i pojurila prema njemu, brzinom nimalo uobičajenom za jednu staricu.

Još se nije ni snašao, a baka ga je već povukla prema sebi tako da su oboje završili na tlu. Na mjesto gdje je Filip do malo prije stajao, stuštio se mladi grab, nedavno razlistan. Izgledao je nježno dok je stajao – ali imao je skoro tonu po kubnom metru.

Saša je dotrčao da vidi je li im se što dogodilo. Htio je zagrliti sina, što mu ovaj nije dao, pa je susret završio tapšanjem po ramenu, kako bi se uvjerio da je živ.

„To je bilo blizu, mama“, rekao je Saša, što je značilo Hvala na njemu svojstvenom dijalektu.

„Ludi upad“, komentirao je Filip. „Baš si u formi, baka.“

Gospođa Mercedes već je ustala, otresla suknju i vratila se na livadu. Podignula je šaku prema nebu i krenula vikati, kao da se svađa. Od udara vjetra, cvileža psa kojeg je vlasnik s velikom mukom odvlačio za sobom iz parka i usklika obitelji, nitko nije čuo što govori.

Ipak, nisu je se usudili prekidati.

Kosa joj se podizala u zraku nalik na krila perjem obilato obdarene ptice. (Da su znali više o meksičkoj fauni, možda bi je usporedili s dugorepim kvecalom.) Haljina joj je lamatala na vjetru kao da tkanine ima više nego što je potrebno za taj odjevni predmet. A iz ruku joj je svjetlost strujala nebu pod oblake. Ili su to samo bile zadnje zrake sunca, koje su joj se presijavale na koži?

Vjetar se pomalo stišao. Oblaci su se predomislili i počeli teći u drugom smjeru. Gospođa Mercedes ponovno je izgledala kao obična, mada neobično odjevena starica usred gradskog parka. Kimnula je, popravljajući kosu koja joj je opet ležala na ramenima.

Samo je još u bradu mrmljala nešto u stilu: „¡Ay, bien!“

Oči su svima bile nadražene od prašine i smeća podignutog vjetrom, pa nitko nije vidio iz kojeg se pravca stvorio stariji gospodin s rukama u džepovima. Košulja mu je bila ispeglana, a prsluk naočit. Smiješkom je otkrivao dobro izrađenu protezu, osim ako još nije imao sve zube. Dok je prilazio, pozdravio je sve podignutom rukom.

„¡Hola!“ rekao je.

„Baš ste na vrijeme“, rekla je Joséu gospođa Mercedes. „Dođite da vas upoznam s mi familia. Sad su svi na okupu. Ovo su moja djeca, a ovo njihova. Ono je Marina, koja nam se pridružila samo za danas. Svi, ovo je señor José. Fiesta za Cinco de Mayo njegova je ideja, a pomogao mi ju je i prirediti.“

„I pogodio sam da bi moglo biti problema sa samoizvalom stabala“, rekao je slavodobitno.

„Ali vi znate da do toga ne bi došlo samo tako, en un día soledad en mayo“, rekla je gospođa Mercedes.

„Bila je kratka oluja…“ počeo je Saša, ali ga je majka ušutkala s: „¡Locura!“

Svi su je blijedo gledali. Gospođa Mercedes izgledala je kao da ima vlastito objašnjenje. Nakon njezinog vikanja na nebo, pa na Sašu, nitko se nije usuđivao ponuditi neko drugo. Marina je iznenada odlučila da je bolje vratiti se promatranju okoline. Za ovo je nisu zvali.

Samo je José ostao dobro raspoložen.

 „Sigurno je netko došao s lošim primislima“, rekao je – kao da je najprirodnija stvar da nečija zloba izvrće stabla. „Tko se treba ispričati za uznemiravanje ove krasne fieste?“

„Svi ovdje imaju putra en la cabeza“, rekla je gospođa Mercedes, „zar ne?“

Saša i Marina istovremeno su pomislili na svoj dogovor da gospođu Mercedes neslužbeno procijene, pa pokušaju službeno odvesti u bolnicu. Marijana se sjetila kako je stigla bez i trunke zahvalnosti, mada je upravo baka nedavno prorekla da neće još dugo biti bez djece. Luciji je bilo krivo što je došla namrgođena zbog svađe kod kuće, a Filipov je popis bio tako dug da ga nema smisla spominjati. Njegova teta Snježana razmatrala je ulazi li u loše primisli želja da se Saša uguši koščicom iz fajite.

Svi su se krenuli opravdavati odjednom, ali gospođa Mercedes mahala je rukama.

„Ma samo se šalimo“, rekla je. „Tko je još čuo da loše misli dižu oluju, eh? Zapravo vam moramo nešto reći – José i ja odlučili smo otputovati u México.“

„Molim?“ Sašine su obrve poletjele uvis toliko da bi se spojile s kosom, samo da ju je još imao.

„Napravila sam fiestu da se pozdravim“, rekla je gospođa Mercedes. Duboko je udahnula. „Señor José ima slabo srce, pa smo mislili da bi mu promjena okoline prijala. Možda u Méxicu nađemo nekog teotla koji bi mu mogao pomoći.“

„Dosta!“ probao je Saša ponovno i odmaknuo se od Filipa. „Kakve su to gluposti?“

Trava se zatalasala od novog naleta vjetra. Gospođa Mercedes opet je savila prste u šaku i naškubila usne, ali ovaj put nije ništa morala reći. Vjetar se odmah smirio. Umjesto šake, svom je sinu pred nosom mahnula kažiprstom.

„Ako baš trebaš znati,“ rekla mu je, „José i ja smo već kupili pasajes aéreos.“

Saša je progutao psovku.

„Ne vjerujem.“ Bila je to Snježana. Okrenula se majci. „Putuješ u Meksiko, s nama posve nepoznatim čovjekom? Na njega trošiš tatine novce? I to baš sad, kad će Marijana imati bebu? Kako možeš biti tako sebična?“

José je htio protestirati, ali mu je gospođa Mercedes dotaknula ruku.

„U redu je, señor, rekla sam vam da oni to neće shvatiti.“ Okrenula se kćeri. „Dovoljno sam se za sve brinula, Nives. Otkad je papá otišao, pazila sam da držim obitelj zajedno, da pomognem gdje treba.“ Tu je dobacila pogled Marijani. „A kako mi se odužujete? Dovedete ovu mierda psicodinámica na moju fiestu. Hoćete me šopati lijekovima! Mislim da je krajnje vrijeme da odem na produženi vacaciones. I usput pomognem nekome do kog mi je stalo.“

Gospodin José pogledao ju je s vrckastim žarom u očima. Lucija je bila prva koja je to primijetila, pa je prišla baki i zagrlila je.

„Imaš pravo, abuelita“, rekla je.

„Claro da imam. Uvijek“, rekla je gospođa Mercedes i uzvratila joj zagrljaj. Onda ih je sve redom izljubila, a svoju djecu i potapšala po obrazima, svakog jednom rukom. „Pojedite, pa pospremite, nemojte da hrana propada. Ja ću polako kući, pakirati se. A i gospodinu Joséu treba odmor nakon sveg ovog uzbuđenja. ¡Hasta luego!“

Gospođa Mercedes Corazón Pérez primila je pod ruku Joséa i uputila se niz istu stazu kojom je stigla u Maksimir pred kojih sat vremena, namjeravajući uživati u cjelodnevnoj fiesti sa svojom obitelji. Sve je pripremila, sve ih je okupila, čak im je i imena nadjenula, ali im ne može pomoći da pronađu alegría de la vida. Ako inzistiraju na običnim objašnjenjima, to će morati sami.

Ili, možda, ne sasvim sami. Za dvoje staraca pohitala je Marina. „Gospođo Mila, oprostite…“

„Mercedes“, rekla je gospođa Mercedes. „Sve vam opraštam, draga, ali bolje se vratite mojoj obitelji. Bogovi dragi znaju da među njima ima dovoljno drugih kandidata za vaše savjetovanje. Ili, ako ne, tamo je još netko s kim možete popričati.“

Na klupi uz Bukovačku sjedio je muškarac sa svojim psom, kao da im obojici treba odmor. Gospođa Mercedes i José nisu čekali da vide za koga će se Marina odlučiti. Ostavili su je iza sebe, friziranu i u grozno udobnoj odjeći.

„Livin’ la vida loca“, pjevao je José i njihao se u ritmu glazbe.

Oblaci su nad njima u potpunosti nestali. Bio je krasan dan za kretanje na put, prateći zrno sunca.

---

©2021. Srebrenka Peregrin

Srebrenka Peregrin je otkad pamti zaljubljena u jezik i priče, pa piše, prevodi i pripovijeda. Posljednjih godina objavljuje kratke priče na hrvatskom i engleskom. Nezaboravne 2020. izašle su joj „Bajkarice“ – zbirka bajki i legendi koju je napisala s prijateljicom pripovjedačicom Erikom. S tinejdžerima dvonošcima i udomljenim četveronošcima živi i radi u Zagrebu. Često je možete naći kako šeta Maksimirom, pri čemu ne priča s kipovima u njemu, uglavnom.

Priča Abuelita ili baka je uvijek u pravu objavljena je u prvom broju časopisa Morina kutija. Časopis je dostupan za skidanje na ovoj stranici.

---

Urednički komentar: Srebrenka je vrsna pripovijedačica koja nam u ovoj priči suptilno daje pogled u mitski svijet skriven u jednom svakodnevnom, ali neobičnom životu jedne bake. Avanture nisu samo za mlade farmere i nije sve spašavanje svijeta. Junakinja ove priče netko je koga želite za baku kad ste klinac i #lifegoals kad odrastete.