Crvena nit – Igor Rendić

Crvena nit – Igor Rendić

Čučala je iza košare u kutu, najdalje što je mogla od drvenih vrata i krika koji su dopirali kroz njih; krika i divljeg šuma vatre koja je proždirala okolne kuće i dima koji se polako uvlačio kroz pukotine između dasaka.

Slušala je kako oni stvorovi vani krešte tražeći meso koje bi mogli razderati kandžama, kosti koje bi mogli drobiti čeljustima.

Fāng se još uvijek grčevito držala nade da je sve to samo noćna mora iz koje će se svakog trena probuditi.

No, svjesna da je sve to i previše stvarno, ogledala se oko sebe. Što sad? Kamo? 

I kao u odgovor, vrata su se otvorila uz prasak kračuna, a u dovratku se pojavio i u kuću na tankim, žilavim nogama zakoračio stvor nalik ogromnom, izgladnjelom, izobličenom vuku bez krzna.

Stvor je željno dahtao dok je crnim očima razgledavao polumrak, sporo kročeći njenim domom dok su se vrata, odbivši se od zida, sad uz tih cvilež pritvarala za njim.

Fāng nije imala kuda. Poželjela je napasti, ali kako ozlijediti utjelovljenu noćnu moru? Pomislila je na Wĕija, zapitala se je li skončao pod kandžama i zubima baš ovakvog stvora.

Uspomene su sad navrle dok je stvor njušio pod i zrak, a vrelina joj poručivala da je vatra napokon skočila sa susjednog krova na njen. Uspomene na Wĕija, na zagrljaje i poljupce prvo skrivene, a zatim pred tuđim očima; na stablo pod kojim bi sjedili uz rub jezera u suton; na obližnji gaj u kojem ga je tjerala da ju podučava mačevanju.

Poželjela je sad imati mač, Wĕijev, bilo koji, makar jest bila svjesna da ne bi od njega imala koristi.

Ali onda je ugledala tragove na leđima stvora, ožiljke koji su se pod treperavim svjetlom vatre koje je dopiralo kroz pukotine na prozorskim kapcima presijavali na toj bolesno bijeloj koži; bilo je tu i svježih rana iz kojih je curilo nešto gusto i tamno, više nalik sluzi nego krvi.

Ugledala je sad i kako iz bedra stražnje desne noge stvora strši komad metala – slomljena oštrica mača. Krhotina je bila možda dlan duga, ali i takva je u Fāng nešto potakla.

Svrnula je pogled na stol pored kojeg je čučala i na dršku običnog noža koja je virila preko ruba.

Fāng se uspravila, tog trenutka još uvijek skrivena u sjeni. Stvor joj je bio tako blizu, na samo koji korak od nje. Čvrsto je sad u šaci stezala nož kojim je čitav život rezala povrće i čistila ribu, a disati tiho činilo joj se težim od guranja stijene uzbrdo.

Svjesna da će to biti samo konačni čin prkosa pred užasnu smrt, Fāng je iskoračila iz sjene i nabila nožem kroz vrelinu i dim kao da vitla Wĕijevim mačem. Vrh oštrice probio je tvrdu, gotovo pa štavljenu kožu stvora koji je vrisnuo gotovo pa ljudski i počeo se okretati prema Fāng. Fāng je pak nož držala čvrsto kao utopljenik bačeno uže i ukopala se na mjestu, zbog čega je oštrica izrezala, izdubila grubu i nepravilnu ranu u stvorovu boku.

Stvor je ponovno vrisnuo, no ovog puta od bijesa i pomame; naglo se trznuo i tako istrgnuo Fāng nož iz ruke.

Zarikao je duboko, razjapivši slinave ralje, zapahnuvši je smradom koji je tjerao na povraćanje.

Neću vrištati. Ne dam mu to zadovoljstvo, pomislila je Fāng, iako je osjećala vrisak u grlu i znala da je samo pitanje trenutka kad će izletjeti iz nje.

Bogovi, pomozite. Nadala se ponovno vidjeti roditelje, kad svemu dođe kraj. Vidjeti Wĕija. Ralje su posegnule prema njoj.

Nešto je prasnulo poput golema stabla koje se ruši i stvor je nestao. Fāng je trepnula.

Stvor je sad bio pribijen na udaljeni zid njene kuće nečim velikim i drvenim, nalik otkinutoj glavi goleme strijele. Pogledala je u suprotnom smjeru, prema ponovno otvorenim vratima. Pod svjetlom dana prigušenim gustom koprenom dima prepoznala je u dovratku obrise carskog vojnog oklopa. Vojnik je bio golem – viši od Wĕija, širok koliko i dovratak i oklopljen od glave do pete.

Ljudska glava se sad provukla između oklopnikovih koljena, ogledala se po prostoriji pa zagledala ravno u Fāng.

“Živa! Hvala nebesima, barem jedna! Dođi, brzo, brzo!” govorio je muškarac čađom umrljana lica i razbarušene kose.

Fāng je samo zurila, a onda je nešto iznad nje zaškripalo i puklo i znala je da se krov urušava. Pojurila je i baš kad je shvatila da se oklopnik, čini se, nema namjeru pomaknuti, muškarac razbarušene kose pružio joj je ruku. Ona ju je bez razmišljanja primila, a ovaj ju je snažno i brzo potegnuo van između oklopnikovih nogu.

Pala je na koljena na zemljano tlo svoje ulice, zakašljala od dima i prašine koji su joj naglo navrli u usta. Vatre je bilo svuda oko nje, zrak vreo i težak. Osjetila je kako je muškarac poteže na noge i našla se sad oči u oči s njim. Odjeća mu je bila prljava, neobična kroja, a iz povećeg i naizgled krcatog ranca na leđima virila je duga drvena palica. Koplje?

“Idemo”, rekao joj je.

“K-kamo?” pitala je, osvrćući se. Vatrena je stihija proždirala grad i iako je njena ulica u oba smjera bila prazna izuzev dima i prašine, zar se imalo ikamo otići?

“Lĕi”, rekao je muškarac tad, a Fāng je začula pokret iza sebe. Okrenula se pogledati oklopnika –

Kamen?! Na oklopniku nije bilo ni tračka metala, shvatila je zapanjeno. Od glave je do pete bio od kamena – ne pokriven kamenom, načinjen od njega, poput živog kipa.

Ne poput, on jest živi kip. Kaciga je uokvirivala lice stoičkog izraza, potpuno nepomičnih, detaljno izrezbarenih crta i očiju koje bi se činile živima da su bile ikoje boje osim one sivog kamena.

Iz zapanjenosti svojim spasiteljima Fāng je prenuo užasan zvuk koji je već toliko puta tog dana čula. Zavijanje stvorova nalik vukovima iz noćne more. Vidjela je sad sjene kako im se primiču kroz gustu tamnu koprenu obojanu plamenom.

Muškarac je opsovao pa zakoračio ispred nje i iz ranca isukao onu drvenu palicu. Nije to bilo koplje, već nekakav štap. Na vrhu je bila malena metalna kugla, a čitav predmet nije ustvari bio puno duži od njene ispružene ruke.

“Lĕi”, zazvao je muškarac glasno. “Kreni!”

Tlo se zatreslo pod njenim nogama kad je oklopnik naglo sunuo naprijed, prepriječivši put blijedim stvorovima baš kako su se probili kroz zavjesu dima. Pod jarkim svjetlom vatre susjednih kuća – i njene kuće, sad – doimali su se još nestvarnijima, još odvratnijima.

Lĕi – tkogod, štogod bio – podigao je jednu ruku prema stvorovima kao da ih želi natjerati da stanu. Ta je ruka, primijetila je Fāng, opčinjena nevjerojatnošću svega, imala šaku, sad otvorenu i podignuta dlana. Druga je ruka završavala kod zapešća. Stvorovi su zastali, četvero čudovišta koje je sad sumnjičavo mjerkalo Lĕija.

Kameni je ratnik naglo posegnuo svojom čitavom rukom za pojas, izvukao nešto s njega i nabio to nešto o batrljak druge ruke, pa tu istu uperio prema jednom od stvorova. Trenutak kasnije taj je stvor poletio unatrag, odnešen Lĕijevim pogotkom – golemom drvenom glavom strijele, baš onakvom od koje samo koji trenutak ranije je bio skončao i stvor u Fānginoj kući.

Lĕi je sad posegnuo za sljedećim komadom streljiva za pojasom, ali stvorovi nisu čekali. Dva su projurila pored njega, a treći se bacio ravno na Lĕija. Kamena je ruka sunula naprijed i zgrabila stvora za glavu usred skoka, pa se oklopnik onda naglo izvio u stranu, okrenuo u struku i nabio stvorom u tlo, jednom, dvaput, triput, kao da je čudovište samo neka ružna igračka, a Lĕi nezadovoljno dijete.

Druga su dva stvora nasrtala na muškarca sa štapom i na Fāng, raspamećeno zavijajući, razjapljenih ralja.

Fāng je htjela pobjeći, ali prije nego je uspjela prepustiti muškarca koji ju je spasio njegovoj sudbini, ovaj je zamahnuo svojim štapom, a štap se uz pištavi pucanj rastegao na dužinu koplja. Istim je zamahom muškarac sad vrhom štapa s kuglom nabio prema jednom od stvorova. Plavo je svjetlo bljesnulo čim je kugla dotakla kožu čudovišnog vuka. Fāng je osjetila pucketanje u zraku baš kao za vrijeme oluje dok je stvora bljesak bacao unatrag, uz velike crne mrlje spaljenog mesa na njegovim prsima jasno vidljive čak i kroz dim i prašinu u zraku.

Stvor je vrištao dok se kotrljao tlom pa, prije nego se stigao uspraviti natrag na noge, skončao pod Lĕijevom kamenom čizmom koja mu je surovo zdrobila čitavu glavu.

Posljednji je stvor sad napeto koračao prema muškarcu koji je vitlao štapom, ostavljajući munji nalik tragove u zraku. Muškarac je napao, praveći duge korake i nabijajući štapom naprijed kao kopljem. Stvor je panično izmicao te se na kraju morao uspraviti na stražnje noge kako bi izbjegao jedan od napada, a da bi se trenutak kasnije srušio na tlo s Lĕijevom strijelom posred prsiju.

Muškarac se sad naglo osvratao oko sebe pa napravio nešto što je štap natjeralo da se vrati na prethodnu dužinu dok je žustro prilazio Fāng.

“Dođi”, rekao je, “vodimo te na sigurno.”

Jurili su kroz dim i prašinu i vrelinu vatrene stihije koja je gutala sve oko njih plamenom i, baš kad se Fāng zapitala hoće li ikada više vidjeti plavo nebo, izbili su na gradski trg i pod otvoreno nebo. Plavetnilo visoko gore, bez oblaka, s tek pokojim, vrlo blijedim pramenom dima, a sve zbog hladnog vjetra čiji ju je nalet naglo ošamario po licu.

Osvrtala se dok su trčali preko trga pa shvatila da, otkako je izašla iz kuće – u koju je bila utrčala samo koji trenutak prije nego su je ova dvojica spasili; samo koji trenutak nakon što je vlastitim očima gledala kako odred gradskih stražara pada pod valom čudovišnih vukova – da od izlaska natrag na ulicu nije više čula jedan zvuk, zvuk koji je do tad ispunjavao, činilo joj se, čitav grad.

Čuli su se još uvijek divljački huk vatre i prasak greda i rušenje zidova. Čulo se zavijanje horde. Ali nisu se više čuli krici – ljudski krici…

Zar su svi mrtvi?

Nisu bili. Nasred trga Fāng je ugledala ženu u sivom kako im stoji okrenuta leđima i gleda niz ulicu koja od trga vodi do gradske kapije – otvorene, vidjela je dok ju je muškarac grabio za ruku i povlačio ravno prema ženi u sivom. Oklopnik je čitavo vrijeme trčao pored njih, ostavljajući dojam lakoće pokreta kao da je od papira, a ne kamena.

“Ne”, rekla je Fāng, potegnuvši muškarca kad je ugledala kako iz jedne od sporednih ulica na trg izbijaju blijedi vukoliki stvorovi, a za njima i jedna od onih poput omanje kuće velikih, bodljama prekrivenih zvijeri.

Muškarac i kameni oklopnik naglo su se zaustavili.

Žena u sivom je, pak, odnekud iz nabora svoje duge halje isukala mač i postavila se kao da namjerava sama odbiti navalu čudovišta.

Vukoliki su stvorovi stigli do nje puno prije bodljikave grdosije. Žena je sunula naprijed, a Fāng je zastao dah. Vidjela je već borbe, makar su bile samo treninzi gradske straže na koje bi je Wĕi krišom vodio. Vidjela je kako izgleda kad se jedan borac suprotstavlja većem broju napadača. Znala je da su mu šanse uvijek male. Znala je i – rekao joj je Wĕi – da će se takva osoba, suočena s nadmoćnim neprijateljem i bez prilike za bijeg, uvijek boriti žestoko, često i mahnito. Ali ne i ova žena.

Bilo jest žestine, nevjerojatne, u njenim udarcima i zamasima. Ali svaki je njen pokret također bio jasno usmjeren; završetak jednog pretočio bi se u početak sljedećeg dok je žena u sivom vijugala među čudovištima, zasijecala i ubadala lijevo i desno i izmicala se kandžama i raljama.

Probijala si je, pokazalo se za samo koji trenutak, tako put k bodljikavoj grdosiji i njenom jahaču, nečem što je ličilo na ljuskama prekrivenu karikaturu čovjeka. Grdosija je zahukala, podižući pred sobom val prašine, pa nabila glavom prema ženi. Deseci dugih i poput kopalja debelih bodlji sunuli su prema njoj, ali žena u sivom samo se zakotrljala u stranu pa poskočila natrag na noge i pojurila naprijed da bi zasjekla čudovište po obrazu.

Čudovište je zarikalo i silovito zamahnulo glavom u stranu, ali ženu u sivom taj udarac nije pokosio, već je, barem što se Fāng ticalo, jednostavno nestala. Pojavila se samo treptaj oka kasnije, zakotrljavši se ispod glave grdosije, zasjekavši oštricom uvis.

Bodljikavo je stvorenje zahučalo poput olujnog vjetra, ali glava je trenutak kasnije naglo klonula. Jahač se zaljuljao u koštanom sedlu na pregibu vrata grdosije pa vidno uspaničen zamahnuo dugim bičem prema ženi u sivom. Ona je odbila taj napad trzajem mača, a istovremeno slobodnom rukom munjevito zgrabila sad bezopasni vrh biča i snažno potegnula, izvukavši jahača iz sjedala.

Ljuskavi se čovjekoliki stvor prevalio naprijed preko glave svoje bodljikave zvijeri i srušio na tlo. Ispustio je dršku biča, zateturao natrag na noge i činilo se spreman dati se u bijeg.

 Zvijer se, pak, čitavo to vrijeme borila za dah, zaboravivši i na borbu i na ženu u sivom, a onda su ju naglo izdale prednje noge i srušila se na bok, drobeći svog jahača koji je samo kratko i užasnuto vrisnuo prije nego je nestao pod masivnim, bodljikavim lešem.

Žena u sivom osvrnula se preko ramena i kratkim trzajem glave pokazala prema gradskoj kapiji.

“Lĕi, pomozi dami”, rekao je muškarac, a oklopnik je Fāng, prije nego je uspjela išta reći ili učiniti, podigao u naručje poput djeteta i potrčao prema kapiji, pretekavši za samo trenutak muškarca razbarušene kose. Kroz dim i prašinu posvuda oko trga i na ulicama vidjeli su se obrisi tijela mrtvih muškaraca i žena i djece, ali i poneki leš mrtvih čudovišta horde, ponajviše onih blijedih stvorova, izbodenih vilama i sjekirama i strijelama.

Kad su napokon stigli od kapije, muškarac i žena u sivom skočili su svaki na svog konja, vezanog pred kapijom, a oklopnik je nastavio trk, prateći galopirajuće konje u stopu.

Preko oklopnikova je ramena Fāng promatrala kako njen rodni grad, jedini dom koji je ikad poznavala, nestaje u plamenu. Svašta je vrilo u njoj, ali ispod neke zaleđene površine; nadohvat ruke, a opet nekako odvojeno od nje.

U nekom je trenutku grad nestao s njena vidika jer su joj se oči sklopile i obavila ju je tama.

***

“Ja sam Mĭn”, predstavio joj se muškarac razbarušene kose kad se probudila. Ležala je na prostirci, s konjskim bisagama pod glavom. Mala je logorska vatra ugodno pucketala i grijala joj noge. Muškarac se blago nasmiješio pa potapšao kameno stvorenje koje je stajalo pored njega poput nijema stražara. “A ovo je moj Lĕi”, dodao je. Pokazao je zatim glavom prema ženi u sivom koja je sjedila s druge strane male vatre. “Gospa Jūn.”

Žena je pogledala Fāng tamnim očima u kojima se odražavala vatra pa blago kimnula prije nego se zagledala natrag u pucketavi plamen.

Fāng se ogledala oko sebe, nadajući se ugledati… ali nije imala koga. Vidjela je samo stabla koja okružuju čistinu na čijem su rubu zapalili vatru i nebo obojano zadnjim tracima zalazećeg sunca te pokoju treperavu zvijezdu.

“Žao mi je”, zatim će muškarac – Mĭn.

Pogledala ga je.

“Žao mi je što nismo uspjeli još koga spasiti”, objasnio je. “Zakasnili smo.”

Svi? Svi su mrtvi?

Ponudio joj je malu posudu s hranom, ali sama joj je pomisao na jelo bila odbojna. Mĭn je to očito pročitao u njenom držanju ili na njenom licu pa je samo kimnuo, ali ipak i odložio posudu pored nje.

Tišina se sad spustila na sve njih, isprekidana tek nježnim pucketanjem vatre, zvukom toliko drugačijim od onog kojim je bila okružena ranije.

“Rekli su nam da su čudovišta poražena”, tiho će Fāng, zagledana u vatru. “Guverner je bio poslao svoju vojsku. Wĕi je bio među prvim dobrovoljcima. Dvjesto dvadeset njih. Rekli su im da će biti samo pomoćna jedinica. Kad je zatim glasnik došao…” Utihnula je, ne želeći da joj glas pukne.

Shvatila je da je gospa Jūn promatra; oči su joj bile poput dva komada ugljena na mramorno bijelom licu preko kojeg je plesao narančasti sjaj plamena.

Fāng se pribrala, ignorirajući Wĕijevo lice u sjenama koje je vatra bacala po stablima. 

Pogledala je Mĭna. “Najtužniji i najsretniji dan u mom životu. Slavili smo poraz horde i tugovali za poginulima istim glasom. A onda, nova horda…”

“Nije nova”, kratko će Mĭn. Podigla je pogled. “Tvoj grad su napali ostaci iste one s kojom se guvernerova vojska sukobila kod Žutog Brijega.”

Fāng ga je nijemo gledala, odbijala povjerovati. Rekli su da je horda uništena. Pobijena do zadnjeg čudovišta.

Rekli su da smo sigurni.

“Horda jest pretrpjela užasne gubitke”, nastavio je Mĭn. “Ali guvernerova je vojska pretrpjela užasnije. Ono što je ostalo od horde povuklo se u šume Žutog Brijega, lizati si rane. Ovaj je napad bio samo pitanje vremena.”

“Ali…” Glasnik, a zatim i guvernerov izaslanik poručili su im bili isto, stojeći uz gradonačelnika tamo na velikom podiju na glavnom gradskom trgu. Prijetnja je zatrta. Vaši su sinovi, braća i muževi položili svoje živote za vaše, za vašu sigurnost. “Lagali su”, tiho će Fāng, zbunjena.

“Naravno”, odvratio je Mĭn kratko, blago ogorčeno. “Vašem je guverneru bilo u interesu zaštiti prvo svoju palaču i posjed. Znao je da će ostaci horde, kad se barem malo oporave, ponovno početi pustošiti, ali nije imao dovoljno vojske da je ponovno pošalje u šume kojima ti ostaci upravo sad haraju.”

“Ali drugi plemići…”

“Priznati slabost pred premcima? Fāng, ima velikaša koji se oslanjaju jedni na druge, ali tvoj guverner nije takav. Tašt je i u svojoj srži kukavica. Radije je čekao biti siguran da će moći zaštititi sebe pa se tek onda brinuti o svojim podanicima u gradovima i selima koje je prisegnuo štititi.”

I Fāng odjednom bila svjesna da je onaj led u njoj puknuo. Bijes je izbio na površinu i shvatila je da si zabija nokte u meso dlana. Natjerala se otvoriti šaku, gledala crvene polumjesece u koži. “Žrtvovao nas je.”

Mĭn je kimnuo, kratko i tužno. “Znao je da je pitanje vremena, da će tvoj grad biti među prvima na meti kad ostaci horde napuste Žuti Brijeg. Znao je da će zbog toga imati i vremena pripremiti svoju obranu.” Ponudio joj je sad mješinu, a ona ju je prihvatila i potegla dugi gutljaj. Dok je vino teklo u nju, krajičkom je oka pogledala gospu Jūn, čije su ju oči još uvijek promatrale. Kao da mi gleda u dušu. Prošli su je srsi.

Kad je napokon vratila mješinu Mĭnu, on ju je odvagnuo u ruci pa se nasmiješio. “A kažu da gradske cure ne znaju piti.”

Fāng je osjećala vrelinu u utrobi i šum u glavi. “Kamo idete?” pitala je Mĭna, trudeći se ignorirati oči gospe Jūn.

Mladi se muškarac naglo uozbiljio. “Na sjever.”

“Sjever? Tamo nema ničeg”, rekla je pa shvatila. “Idete do Žutog Brijega? Zašto?!”

“Svaka od hordi ima vođu. Nije nam ovo prva s kojom smo se susreli. Pomogli smo ih okončati nekoliko, čak smo i nekoliko vođa pomogli ubiti. Imamo pouzdane informacije da se vođa ove horde još uvijek nalazi u šumama Žutog Brijega, teško ranjen. Ako ga pronađemo i ubijemo, i ova horda će skončati.”

Fāng je više puta čula glasine da je svaki stvor iz horde ustvari tek lutka pod kontrolom jednog jedinog uma koji upravlja čitavim čudovišnim pohodom. Znači, istina je.

“No”, Mĭn će tad uz blagi osmijeh. “Najbolje bi bilo da se naspavaš. Sutra se, bojim se, razilazimo, ali dat ćemo ti konja i dovoljno namirnica za put.” Namrštio se. “Ovaj, imaš li kakvih rođaka u ovom kraju? Nekog tko bi te mogao primiti? Ako nemaš, imam ja tetu na jugu, napisat ću ti pismo da joj odneseš. Ona je švelja, ali sigurno ti može pomoći naći neki drugi posao ako –”

“Želim s vama”, rekla je Fāng. Ako je neki dio nje i bio zatečen ili možda i prestravljen tim riječima, ušutkala ga je čelična, ledena odlučnost koja je gurnula te riječi preko njenih usana. Wĕijevo lice, još uvijek u rubu njenog vidokruga, među stablima, tužno ju je gledalo, izblijedilo natrag u njene uspomene.

Mĭn je blenuo u nju, zatečen. Zaustio je jednom, dvaput. “Fāng, opasno je – nezamislivo. Gospa Jūn i ja, čak i ako pronađemo vođu horde, šanse su ogromne da…” Pogledao je prema gospi Jūn. Gledali su se tako jedan dugi trenutak, Mĭnovo lice koloplet emocija, lice gospe Jūn bezizražajno koliko i lijepo.

Mĭn je tad na trenutak sklopio oči pa zatim pogledao Fāng. “A u redu”, rekao je i  nasmiješio se. “Vođa navodno jest teško ranjen, ali i dalje će biti težak zalogaj.“ Pljesnuo je rukama, posegnuo za mješinom. “Ali ako ti se već gine radeći nešto nevjerojatno odvažno i iznimno glupo, našla si pravo društvo.”

***

Sljedećeg je jutra Fāng otvorila oči, trepnula pod suncem koje je tek napola virilo preko brda na obzoru i ugledala gospu Jūn kako se nadvija nad njom.

Ima li ona ikad neki drugi izraz lica? pomislila je dok se uspravljala u sjedeći položaj. “Ovaj, dobro jutro. Trebate nešto od mene?”

Gospa Jūn je, primijetila je sad, u svakoj ruci držala po mač u koricama. Ispustila je jedan pored Fāng, čvrsto je pogledala pa se okrenula i odmaknula od nje. Uskoro je stala nasred čistine, mirno čekajući.

Fāng je nešto govorilo da ne bi bilo dobro pustiti je da predugo čeka. Ustala je, zgrabila mač i požurila prema gospi Jūn. Bio je nešto duži i lakši od Wĕijeva. Jutro se naglo doimalo tako nestvarnim, kao i čistina i šuma oko nje.

Isukala je mač, ispustila korice na tlo. Lijepo joj je ležao u ruci, primijetila je odmah, puno bolje nego Wĕijev. Oštrica je bila dobro održavana, presijavala se mutno pod jutarnjim suncem.

Stala je tako pred gospom Jūn, nesigurna što sad učiniti.

“Ja – ja vam znam jako malo o mačevanju”, rekla je, iako je Wĕi bio uvijek tvrdio da je bolje i više naučila u kraćem vremenu nego mnogi u njegovom odredu. “Nisam vam dorasla”, dodala je. “Ali, ako vam treba netko za vježbu –” Nagli ju je pokret gospe Jūn prekinuo usred riječi; žena u sivom odjednom je bila ispred nje, gotovo nadohvat ruke, i ležernim joj udarcem svoje oštrice izbila mač iz ruke. Pogledala je zatim u taj isti mač pa u Fāng, puna strogog iščekivanja.

Fāng je podigla mač s tla, primila ga čvršće – a gospa Jūn ponovno ga joj je izbila.

Fāng je zgrabila mač pa, iako to možda nije bilo mudro, oštro pogledom prostrijelila gospu Jūn. Ova je reagirala tako da je zauzela borbeni stav.

U redu, ako baš želiš, pomislila je Fāng ljutito. Zamahnula je baš onako kako ju je Wĕi naučio, a žena u sivom izmaknula se napadu korakom unatrag. Fāng je opet zamahnula, iskušavajući i svoj mač i svoju protivnicu, a gospa Jūn svaki bi njen napad dočekala vještim korakom u stranu ili unatrag, niti jednom ne podignuvši vlastitu oštricu da odbije neki zamah ili ubod.

Fāng je zamahnula po deseti ili petnaesti put, sa svakim se potezom sve više prepuštajući žestini koja je bujala u njoj. Siktaj oštrice kroz zrak, tiho šuštanje odjeće, šum koraka kroz nisku travu, to je bilo sve što je čula i svaki ju je taj zvuk sve više izluđivao.

Zamahivala je, sjekla samo zrak, ali zrak nije bio zrak, zrak je bio stvor u njenoj kući, zrak su bili čudovišta na ulicama, zrak su bile bodljikave grdosije i njihovi jahači zmijske kože, zrak su bili guverner i njegovi namjesnici, zrak je bio njen Wĕi, mrtav, i ako ona zasiječe zrak kako treba, ako ga pogodi gdje treba, možda raspara tkanje stvarnosti, možda sve poništi, možda jedan udarac bude dovoljan, samo jedan, možda –

Nije znala kad je točno pala na koljena, kad je ispustila mač pred sebe; jedva je išta vidjela od suza, suza koje nisu došle kad je primila vijest o Wĕiju, suza za koje je mislila da neće nikad izaći iz nje.

Vrištala je, urlala, šakama mlatila po tlu, davila se u divljoj bujici boli i tuge.

Odjednom se divlje batrgala u nečijem čeličnom stisku.

Pogled joj se razbistrio dovoljno da shvati da to gospa Jūn kleči pred njom i čvrsto joj steže oba zapešća.

Zagledala se u te tamne, gotovo crne oči i ugledala nešto duboko u njima, bol i tugu, ali ne zakopane, već zauzdane.

“Kako?” procijedila je između jecaja. “Kako to možeš?”

Gospa Jūn nije odvratila riječima, ali blago je popustila stisak. Fāng je uzvratila opustivši ruke, iako joj se činilo da će joj se tijelo rasprsnuti od želje za nasiljem.

Gledala je u te oči, prisjetila se kako Jūnina tiha, odmjerena držanja sinoć za logorskom vatrom, tako i žestine s kojom se borila ranije tog istog dana, koseći čudovišta. Dvije različite gospe Jūn, sad stopljene tijekom njihova dvoboja.

Mogu li ja to? Ne mogu biti Fāng od jučer ujutro, kad sam bezbrižno pripremala ručak za sebe i druge žene iz radionice krčaga. Ne želim biti Fāng koja je upravo raskrvarila šake mlateći po zemlji, isparala si grlo vriskom.

Tko da budem?

Prisjetila se trenutka u svojoj kući, kad je zakoračila iz sjene u kutu. Dio nje bio je prestravljen, svjestan da je sve što namjerava učiniti uzalud, ali dio nje – dio nje htio je boriti se, ne radi prkosa, već i radi opstanka. Dio nje htio je preživjeti.

Boljelo je, užasno.

Ali mogla je.

Gospa Jūn je sad ustala, zakoračila unatrag. Fāng je svrnula pogled na svoje krvave, izgrebane članke. Šake su joj bridjele. Podigla je pogled i znala da gospi Jūn ne bi smetalo da ode leći natrag pored ugasla ognjišta. No Fāng je ustala i podigla mač s tla.

“Wĕi me učio mačevanju”, rekla je. “Ali to je bilo ako se ikad nađem suočena s nekim razbojnikom ili nasilnikom. Moram biti bolja, ako idemo na sjever.”

Gospa Jūn samo je naklonila glavu pa zauzela borilački stav. Fāng je nasrnula.

***

Kasnije, kad je napokon sjela pored ugašene vatre, ćuteći bol u svakom mišiću za koji do danas i jest i nije znala, Mĭn i Lĕi su došetali do nje. Lĕi je u naručju nosio velike začepljene vrčeve.

“Ako se poželiš okupati”, rekao joj je Mĭn, “ima jedan potok ni stotinjak koraka odavdje.” Pokazao je rukom. „Tamo, iza onog malog luga.”

Fāng se osjećala u potpunosti oklopljena skorenim znojem i prašinom. “Hvala”, rekla je.

Zatim je zaustila pa samo zinula, napokon zaista primijetivši Mĭnovu odjeću. “Ti – ti si onaj Mĭn! Azurni mag!

Spustio je pogled nakratko na svoj dug kaput preko hlača i tunike, sve pohabano i prljavo od čađe i prašine i umrljano, ali također, pod svim tim, i dalje nebeski plave boje.

Nasmiješio se šeretski. „Vidim da je glas o mom odličnom modnom ukusu dospio i daleko na sjever.”

“I tu na sjeveru čitamo, znaš.” Fāng se sad mrštila. “Mislila sam da su to samo priče.”

Mĭn se zagonetno nasmiješio. “Neke možda i jesu.”

“Sedamdeset kamenih divova?”

Zadovoljno je kimnuo. “Od njihovih sam ostataka napravio Lĕija.” Potapšao je s ljubavlju kamenog ratnika po ramenu.

“Nebeski Vukovi?”

“Plaćenici s jako dobrim maskama, ali u osnovi istinita priča.”

“Palača Tisuću Sjekira?”

Mĭn se od srca nasmijao. “Nažalost, izmišljotina od početka do kraja.”

“Princeza od žada?”

Mĭn je trepnuo, zatečen. “Ovaj, koja verzija priče?”

“Kuća od crvenog kamena.”

Mĭn je sad zinuo. “Ma kako – otkud –” Zatim se pribrao i nacerio. “Tu priču obično čitaju samo muškarci i k tome drže svezak dobro skriven od svih žena u kući.”

Skrivao ga je i Wĕi, pomislila je, prisjetivši se kako je pronašla svezak u stražarnici dok je Wĕi bio na dužnosti, a ona mu donijela užinu, i kako je, bacivši pogled na nasumično odabran dio priče, odlučila iznijeti svezak skriven pod tunikom. Tu je noć probdjela čitajući. Sad je, dok je ustajala i kretala prema potoku, okom mjerkala Mĭna, pitajući se jesu li sve – eh, pustolovine – koje je u pričio doživio s princezom bile istinite.

***

“Fāng,”, obratio joj se Mĭn kasnije, dok su jahali širokim zemljanim putem, “taj Wĕi kojeg si spomenula. Tvoj zaručnik?”

“Da. Jedan od deset iz gradske straže koji su uspjeli natjerati gradonačelnika da im dopusti otići u bitku.”

“Znači, bio je hrabar.”

Mrtav je.

“To na tvojoj ruci”, Mĭn će zatim. “Uspomena od njega?” Odjednom se uspravio i blago porumenio. “Fāng, oprosti. Ja – stvarno oprosti. Toliko sam se odviknuo od čavrljanja s ljudima koji ti mogu uzvratiti, da –”

Fāng se blago nasmiješila. “U redu je.” Pogledala je svoje lijevo zapešće i osjetila kako joj nešto nakratko steže srce. “Dao mi ju je jutro nakon što smo se zaručili.” Narukvica je bila jednostavna, ispletena od debelih, isprepletenih crvenih niti. Nikad ga nije pitala, ali bila je poprilično sigurna da je Wĕi bio proveo čitavu noć pletući ju vlastitim rukama. Ako bi pobliže pogledala, vidjela bi mjesta gdje je preskočio redoslijed ili pleo malo gušće ili malo rjeđe nego drugdje.

“Znaš priču?” pitala ga je, nadajući se skrenuti si misli s uspomena.

“Priču o čemu?” pitao je Mĭn.

“Kažu da, kad Yue Lao odluči da dvoje ljudi trebaju biti skupa, poveže ih nevidljivom crvenom niti i ma što proživjeli, ma koliko udaljeni bili, na kraju će se pronaći. Nit se može zapetljati, natezati do pucanja, ali ništa je nikad neće prekinuti.”

“Oh”, Mĭn će, znalački kimajući. “Lijepo.” Zatim se zamislio i bilo je jasno da ga muči puno više od toga što je maloprije bio možda previše izravan s pitanjima.

“Što je?” pitala je.

“Yue Lao”, rekao je, zamišljen. “I svi ostali…” Pogledao je prema sjeveru, brdima i šumama i rijetkim oblacima na dalekom obzoru. “Učenjaci iz mog kraja, filozofi, magovi – nitko više nije siguran što je s njima.”

Fāng nije puno znala o stvarima izvan života u njenom malom gradu, ali ipak  je znala za Kamen koji je pao daleko gore na sjeveru i iz kojeg su iznikle horde čudovišta. Kamen, pričalo se, koji nije bio bačen s nebesa, već uljez koji se probio kroz njih i putem pokosio mnoga božanstva.

“Neki bogovi mora da su još uvijek živi”, rekla je, ne znajući otkud joj samouvjerenost u glasu. “Jer, bi li sve ovo oko nas još uvijek postojalo da nisu?”

Mĭn je kimnuo, smiješeći se. “Znaš, to je i meni palo na pamet čim se krenulo pričati o kraju svijeta. Da, Kamen je pao na dalekom sjeveru, ali da je Tian skončao od njega… No, kako kažem svakog jutra gospi Jūn, nebo nam se još uvijek nije srušilo na glavu, bit će dobar dan.”

Fāng je bacila pogled prema konju na čelu njihove male kolone i ženi u sivom u njegovom sedlu.

“Priča li ona ikad?”

“Gospa Jūn? Ne. Odrekla se glasa.”

“Zavjetovala se na šutnju?”

“Ne. S dalekog juga je. U građanskom je ratu izgubila sve. Obitelj, prijatelje, imetak, posjed. Lutala je šumom u nadi da će je neka divlja zvijer ubiti jer nije imala hrabrosti sama si oduzeti život pa, izgladnjela, izmorena i na rubu smrti, naišla na skriveni samostan. Redovnici su joj spasili život, zavidali rane.”

Fāng je znatiželjno podigla obrvu. “Redovnici?”

“Borilačka škola u izgonu,” rekao je Mĭn. “Pobjegli od iste plemićke frakcije koja je Jūn oduzela sve. Zatražila je ostati s njima. Rekli su joj da im ne treba služavka. Rekla je da je ni ne zanima biti služavkom, već da želi naučiti njihove vještine. Rekli su joj da je to užasno teško i da nije za nekog poput nje. Rekla im je da je ne zanima što misle.” Nasmiješio se. “Dosezala je sve više i više stupnjeve obuke i napokon je pred njom bio samo još jedan, konačni. Za koji je bilo potrebno žrtvovati nešto sebi drago i važno.”

“Njen glas,” tiho će Fāng.

“Da”, rekao je Mĭn. “Velika cijena, ali – no, vidjela si je u borbi.”

I osjetila, pomislila je Fāng i glava i bedra i podlaktice su joj nakratko zabridjeli. “Čekaj malo”, naglo će zatim. “Kako ti sve to znaš ako ona ne priča?”

“Kad smo se sreli i započeli putovati zajedno, nije bila sama”, odvratio je Mĭn. “Jedan je dječak iz samostana bio pošao za njom kad je otišla boriti se protiv hordi. Mali Yen. Nije se dao otjerati.”

Fāng je naglo osjetila kako neke teške, neizgovorene riječi vise u zraku oko Mĭna. Naposljetku je rekla: “A on…”

Mĭn je tiho i tužno uzdahnuo. Pogledao ju je. “Nedostaje mi. A nedostaje i njoj, makar je lakše čitati što osjeća komad žada.”

I uz to je razgovor zamro.

Bilo je nečeg spokojnog u ritmu kopita i tihom šumu povjetarca kroz krošnje.

“Mĭn”, rekla je nakon duge tišine. “Žuti Brijeg. Mislim, zar zaista možemo…”

Izvadio je mješinu iz bisaga, potegao gutljaj pa joj ju pružio. “To su brige za dan kad nam se Žuti Brijeg pojavi na obzoru”, rekao je dok je pila i osjećala vrelinu u grlu i želucu.

***

Gospa je Jūn koristila svaki slobodan trenutak da je podučava mačevanju, a činilo se da najviše voli birati trenutke koje se Fāng nadala iskoristiti za spavanje ili drijemež.

No Fāng nije mogla poreći da je teror ratnice u sivom imao učinka. Svakim se danom osjećala snažnijom, bržom, a vještina s mačem rasla je – gospa Jūn prestala se izmicati i počela je napokon blokirati njene udarce vlastitim mačem pa navaljivati na Fāng, tjerajući je da uzmiče i brani se. To bi često bili najstrašniji trenuci u danu, neumoljivost koju je predstavljala gospa Jūn u napadu – a sve bi vrijeme Fāng bila svjesna da ratnica koristi tek djelić svoje snage i vještine i žestine.

Njihov je put k Žutom Brijegu, pak, u zadnje vrijeme bio tih – jezivo, neprirodno tih. Šuma nije davala znakove života, nije bilo ni pjeva ptica ni šuštanja košuta ili zečeva koji plaho jure među stablima negdje u daljini. Čak je i šum krošanja na vjetru zvučao prigušeno.

No ništa od toga nije Fāng oduzelo želju za nastavkom. Sa svojim je suputnicima pronašla svrhu života koji je trebao skončati u njenoj kući, od vatre i dima i kandži. Ako je Mĭn bio u pravu, ako se vođu horde može ubiti i time spriječiti da zvijeri koje su uništile njen grad i oduzele joj sve koje poznaje i voli… No, čak i ako ih je sve čekala smrt, Fāng bi bila sretna poći na nebesa sa saznanjem da je pomogla okončati barem jednog gospodara čudovišta, spasivši tako tko zna koliko života na koje ostaci njegove horde upravo vrebaju.

A onda se Žuti Brijeg napokon ukazao pred njima i Fāng se utroba stegla.

Brijeg je bio nizak i širok, s jedne strane posut stablima, a s druge kamenitim obroncima na kojima je raslo žuto cvijeće, pokrivajući s te strane brijeg od vrha do podnožja. Podnožje je bilo prepuno srušenih stabala i osušenih, raspadnutih leševa kako ljudskih vojnika tako i čudovišta. Konji su se počeli joguniti i odbijati nastaviti naprijed.

Fāng je sjahala kad je to učinio i Mĭn, u dnu brijega, ali nije se usudila zagledati previše u bilo kojem smjeru, prestravljena da će među mrtvima ugledati Wĕija i da će je sva hrabrost i odlučnost istog trena zauvijek napustiti.

“Vođa je tamo gore?” pitala je, promatrajući stazu koja je vijugala uz strmi obronak.

“Pretpostavljamo”, rekao je Mĭn. “Ti stvorovi obožavaju špilje pa, ako postoji neka putem uzbrdo, biti će u njoj.”

Gospa Jūn još uvijek je držala mač u koricama, što je Fāng pružilo barem komadić mira.

“No”, Mĭn će, mahnuvši svojim borbenim štapom. Krenuo je pješke uzbrdo, prateći gospu Jūn na čelu. Fāng je sklopila oči, duboko udahnula i zakoračila naprijed, praćena Lĕijem.

***

Na pola puta, puta tijekom kojeg nisu sreli niti čuli ništa živog, a čak se i leševe moralo pozorno pogledom tražiti po obronku, gospa Jūn naglo je zastala. Mĭn se na to ukopao na mjestu, a za njim i Fāng. Gospa Jūn pogledala ih je preko ramena pa brzim korakom nastavila naprijed.

Fāng je zaustila tiho pitati Mĭna što se događa, ali nije uspjela jer se u tom trenutku začulo šuštanje grana i krckanje šljunka i deseci blijedih vukolikih stvorova izjurili su iz šume odmah ponad staze, dok su  niz samu stazu stale galopirati dvije bodljikave zvijeri čiji su ljuskavi jahači mahali kopljima. U tren su oka sva ta čudovišta okružila gospu Jūn. Blijedi, bezdlaki vukovi režali su i škljocali raljama, a bodljikave zvijeri hučale i prijeteći tresle glavama.

“Mĭn”, šapnula je Fāng, ukočena. “Previše ih je.”

Ako joj je Mĭn i htio odvratiti, nije stigao. Gospa Jūn polako se okrenula oko sebe, smireno promatrajući zvijeri koje su joj prijetile, pa se zaustavila okrenuta prema ostatku svoje družine.

Otvorila je usta, a Fāng je osjetila naglu napetost u zraku, poput one koja razdvaja i spaja bljesak munje i tutanj groma.

Gospa Jūn je zapjevala, bez riječi. Predivni su tonovi ispunili zrak, uskovitlali se oko nje – a blijedi su stvorovi stali toptati, izvijati se unatrag; bodljikave grdosije hukale su i ljuljale se napeto s boka na bok, a njihovi jahači siktali i trzali glavama. Tonovi su dosegli nebeske visine; Fāng nije mogla vjerovati da ljudsko grlo može proizvesti nešto toliko – božanski – a onda su krici i rika nadjačali sve. Čudovišta horde u jednom su trenutku stajala, a u sljedećem se valjala i batrgala na na tlu, oblivena krvlju, odsječenih udova.

“Pjesma tisuću mačeva”, tiho će Mĭn, mračno se i zadovoljno smiješeći. “Gospa Jūn se danas ne šali.”

“Rekao si da se odrekla glasa”, zapanjeno je dahnula Fāng dok je gospa Jūn koračala od čudovišta do čudovišta i odrješito zadavala konačne udarce.

“No, točnije je reći da se odrekla govora. Pjevanje je ipak nešto drugo”, odvratio je Mĭn. Potrčali su tad uzbrdo, praćeni Lĕijem, dok je iza njih gospa Jūn dovršavala svoj krvavi posao. Fāng je u prolazu primijetila da se gospa Jūn po prvi put otkako je zna doima umornom.

Uspon trkom bio je naporan, ali Fāng se odjednom osjećala punom snage i energije koja samo čeka prsnuti iz nje.

Ili su to možda samo napetost i strah?

Naglo su izbili na malu zaravan i ugledali mračni otvor špilje pored staze, branjen blijedim vukovima i bodljikavom zvijeri puno većom od ikoje koju je Fāng do tad vidjela. Stvorenja horde pojurila su prema njima.

Fāng je isukala mač i osvrnula se pa ugledala gospu Jūn kako nasrće na čitav čopor blijedih vukova koji im se pokušao prikrasti s leđa.

Mĭn je počeo iz ranca izvlačiti staklene kugle i bacati ih prema blijedim stvorovima, a one bi se pri udarcu rasprsnule. Jarko bi svjetlo tad bljesnulo poput munje i čuo bi se užasan krik dok bi se tamnoplava izmaglica omatala oko čudovišta. Blijedi bi se vukoliki stvor koprcao obavijen izmaglicom, batrgao i zavijao, ali ne bi mu bilo spasa i za koji bi trenutak mrtav ležao na tlu.

Bodljikava je zvijer bila na možda desetak koraka od Fāng i Mĭna kad je Lĕi završio s ispucavanjem svojih golemih strijela pa se bez stanke zaletio i zabio svojim masivnim tijelom ravno u glavu zvijeri, mlateći šakama po njoj munjevito brzo i nemilosrdno. Zvijer je razjapila ralje da ga proguta, a kameni joj je ratnik naglo zgrabio donju čeljust i snažno trznuo. Uz mučan prasak čeljust se iščašila, a Lĕi je isukao mač s pojasa i zario ga prvo u jedno pa u drugo oko te se žustro popeo preko bodljikave njuške i probio mačem i jahača i pregib glave i vrata, nakon čega se zvijer naglo srušila na trbuh i prestala micati.

Mĭn je ponovno rastegnuo svoj borbeni štap na punu duljinu pa se nasmiješio Fāng.

Kimnula je i pojurili su prema špilji, on vitlajući štapom koji je ponovno pri svakom udarcu izbacivao munje, ona mačem, koristeći sve čemu su je i Wĕi i gospa Jūn podučili, pretačući sav svoj strah i bijes u udarce i ubode.

Blijedi su vukovi tad napokon shvatili da je bodljikava zvijer mrtva i zastali s svojim napadima, osvrćući se i zavijajući uspaničeno.

Fāng je ponovno osjetila onu olujnu napetost u zraku, promatrajući unezvijerene blijede stvorove, držeći u ruci oštricu tamnu od njihove sluzave krvi.

Zar će pobjeći?

I zaista jesu.

No rika i hučanje zatrli su istog trena Fāng svaku nadu. Iz šume se na stazu iza njih poput žive lavine stuštilo još najmanje pet golemih bodljikavih zvijeri.

Gospa Jūn pogledala je Fāng, kimnula joj kratko.

Fāng je potrčala prema pećini, u stopu praćena Mĭnom. Osvrnula se preko ramena u trku, dovoljno da vidi kako se Lĕi i gospa Jūn zalijeću prema bodljikavim zvijerima.

Žrtvovat će se da nam kupe vrijeme.

Čim su utrčali u špilju, Mĭn je udario donjim krajem štapa o tlo i kugla na njegovu vrhu naglo je zasjala, otkrivajući pogledu prostor pred njima. Kratki se tunel ispred njih otvarao u dugu i nisku prirodnu komoru, a na udaljenom kraju koje nalazilo se nešto nalik – prijestolju?

Sazdanom od naslaganog kamenja i ukrašenom kostima.

Stvorenje na prijestolju samo je izdaleka podsjećalo na ljudsko biće. Imalo je mliječno bijelu kožu išaranu crnim venama, a velike su tamne oči prezrivo promatrale Fāng i Mĭna.

Čopor blijedih vukova zavijao je sad i jurio prema njima s ulaza u špilju. Mĭn je potrčao prema njima, vitlajući štapom, sikćući munjama.

Fāng se okrenula prema vođi horde, koji je upravo ustao s prijestolja i zakoračio prema njima pa bacio iz ruke nešto što je naizgled pogodilo stijenu nad samim ulazom u tunel. Pećina se zatresla, a Fāng se bacila naprijed kad je shvatila da se tunel urušava nad njom. Okrenula se na tlu i ugledala Mĭna kako panično gleda prema njoj kroz kamenje koje se ruši i baca nešto: metalni valjak koji je sad udario o tlo i zakotrljao se kratko prema njoj pa se se zaustavio na neravnom podu komore.

A onda se tunel urušio do kraja i nestlao je Mĭnova svjetla.

Fāng je oštro udahnula, u potpunoj tami, slušajući zlokobno disanje vođe horde.

Onaj je valjak otkucaj njenog srca kasnije zasjao poput stotinu baklji, natjeravši je da oči prekrije rukom. Ustala je, okrenula leđa valjku i ugledala vođu horde, još uvijek pored prijestolja.

Osvrnula se preko ramena. Tunel se ipak nije bio potpuno urušio; vidjelo se da između hrpe kamenja i vrha tunela ima mjesta i kroz to su dopirali jedva primjetni bljesci Mĭnovih munja, ali znala je odmah da se Azurni Mag neće moći provući kroz to.

Ostala je sama.

Ugledala je sad i nešto zabijeno tik iznad ulaza u urušeni tunel – debelo, kratko koplje.

Kako je time urušilo tunel?!

“Budale”, čula je, ali nije bila sigurna da li ušima ili umom. “Jednom ste me pokušali ubiti i nije vam bilo dosta? Neka, naučit ćete.”

Zakoračila je naprijed, čvrsto stežući mač, a vođa je horde napravio korak u stranu i bilo je nečeg u njegovu kretanju što je navelo Fāng na razmišljanje. Koračala je polako prema njemu, spremna na njegov nasrtaj – ali nasrtaja nije bilo. Sad je, pod jakim svjetlom magova valjka, mogla razabrati brojne tragove nedavnih borbi na vođinom tijelu. Spalio si je rane da ih zatvori, ali nedavno. A i kreće se kao da mu je barem jedna noga ozlijeđena.

“Čitav ovaj kraj sad pripada meni. Moja će ga horda pustošiti dok ne ostane ni kamen na kamenu, a tvoj narod ne bude samo smrvljene kosti.”

Negdje daleko iza sebe čula je praskanje i povike i neljudske krike i zvečanje metala. Ako je vođa ranjen, možda, samo možda je imala priliku. Sjetila se svog doma, svog grada… Wĕija, gospe Jūn i Mĭna i Lĕija – ako ona sad ne da sve od sebe, sve su te ranije žrtve bile uzalud.

“Zaudaraš na strah. Mašeš tim jadnim oružjem da ga odagnaš. Umirat ćeš dugo i ružno i moliti me za brzi kraj.”

Vođin glas je bio poput blata, gladno gutajući njen um, i Fāng se morala boriti za svaku misao.

I tad je shvatila: On se boji.

Prestravljen je.

Ali to je nije ispunilo zadovoljstvom, već samo strepnjom. Sjetila se ponovno Wĕijevih poduka iz mačevanja, lekcije o borcu koji se nađe stjeran u kut.

Što da radim?

Sad ih je razdvajalo najviše desetak koraka. Stvorova usta bila su potpuno okrugla, usne debele i sluzave, nalik prežderanim crvima. Odvratan se smrad izvijao s njegova tijela, moćan i osjetan čak i s te udaljenosti.

“Stani!” odjeknulo je u njenom umu. “Hrabra si. Poštujem to, ponekad. Mogu ti ponuditi nešto bolje od smrti”, dodao je glas.

“Vidio sam već tvoje lice”, rekao je vođa zatim u njenoj glavi.

Ukočila se.

“Da, da, vidio sam ga, znam te odnekud… Ah, pa da.”

Odjednom ju je okružila srebrna praznina pa se naglo ispunila obrisima koji su se izoštrili u ljude. Vojnici, tijela krvavih, ali lica milostivo netaknutih. Svi do jednog u punoj opremi, oklopi i kacige, mačevi u koricama, tobolci i lukovi preko ramena, ratnici uspravni i postrojeni poput vojske na paradi.

“On, zar ne?”

Među vojnicima je sad ugledala Wĕija. Gledao je u nju – ne, gledao je prema njoj, ali nije je vidio. Tijelo je bilo njegovo, lice je bilo njegovo, ali iza tih očiju bila je samo praznina; ni traga njenom Wĕiju. Ali unatoč tome, Fāng je morala suzbiti histeričan poriv da pojuri prema njemu. Zamka.

“Moj je”, tiho će vođa u njenim mislima. “Ali mogu ti ga vratiti.”

Wĕi… Suze su joj navrle na oči. Sva bol koju je osjetila kad je glasnik donio vijesti o njegovoj smrti sad je navrla natrag, stala je trgati iznutra – htjela je vrisnuti, preklinjati neka joj ga vrati, ali…

Ali ostaci horde još uvijek su pustošili krajem i bilo je toliko ljudi koji će skončati pod njenim kandžama i raljama…

Ali Wĕi je bio mrtav…

A ovaj je stvor bio stjeran u kut, očajan.

Ovo je samo iluzija.

“Svi su oni moji”, čudovište će zatim. “Samo jedan od mnogih darova mog gospodara. Nema više duša za vaša nebesa, one sad pripadaju nama.”

Fāng je zurila, prestravljena. Zar je ovo zaista bio Wĕi? Zar je bio zarobljen u ovoj srebrnoj praznini?

Wĕi je još uvijek gledao naprijed, i pogled mu jest bio živ, shvatila je tad. Živ, ali prigušen i izgubljen.

“Evo što ti nudim”, meko će vođa. “Tvog ljubljenog u zamjenu za tvoj odlazak.”

Mogla je, shvatila je tad, mogla je pristati. I ta ju je pomisao otrijeznila svojom stravičnošću.

“Vratit ćeš mi ga?” pitala je tiho, okrenuvši se prema vođi, prisilivši se ne gledati u Wĕija.

“Da.”

“Vratit ćeš mi ga, ovdje i sad? I mogu s njim otići?”

“Da. Vratit će ti se dušom i tijelom i ostati takvim dokle god sam živ.”

Fāng se utroba stegla u sićušni, ledeni grumen zbog onog što se sad spremala učiniti.

“U redu”, protisnula je kroz stegnuto grlo. “Vrati mi ga.”

Vojnici – toliko ih je – još uvijek su bili posvuda oko nje, ali ih je sve do jednog sad naglo prekrila sjena i zrak se namreškao i znala je da Wĕi više nije tamo gdje je do trenutak ranije stajao. Obrisi, obavijeni sjenama, sad su klizili oko nje kao da su figure na ploči za igru.

Trajalo je to jedan dugi trenutak pa je svo kretanje prestalo.

Čula je tihi, podrugljivi, samozadovoljni cerek u svojoj glavi. “No, hajde, sve što trebaš je jednog od njih primiti za ruku i vratit ćeš ga u svoj svijet. Ali pažljivo biraj.”

Fāng je osjetila kako joj je i ono malo nada što je imala potonulo. Na očajnički je potez vođe horde reagirala je vlastitim i izgubila. Kako da sad pronađe Wĕija? Nije ga imala po čemu razabrati među ostalima. Samo se igrao s njom, čekao priliku da napadne. Ovom je svrha bila samo da je slomi ili omete.

Ruka s mačem joj je klonula, udarila tupo o bok. Trepnula je, očiju punih suza, spuštena pogleda.

A onda ju je, kroz suze, ugledala.

Tanka se nit protezala zrakom od njene ruke, jedva vidljiva. Tanka, vijugava nit koja se gubila među obrisima. Crvena nit.

Bez daha je potrčala među obrise, prateći nit – pa naglo zastala pred obrisom oko kojeg se drugi kraj niti omatao poput dima.

Posegnula je, čvrsto zgrabila ruku obrisa.

Wĕi je sad stajao pred njom, treptao kao da se upravo probudio. A zatim ju je užasnuto pogledao.

“Fāng, ne, Fāng, moraš pobjeći, on je blizu –”

Prekinuo ih je krik. “Prevara!”

Wĕi se osvrnuo oko sebe. “Oh… mislio sam da je to bio košmar.”

“Moramo ga ubiti“, kratko će Fāng, gledajući ga u oči, žudeći ga zagrliti i ne puštati.

Je li mogla zaista ubiti vođu horde? Spasiti Wĕijevu dušu. Spasiti sve zarobljene duše.

Wĕi ju je pogledao, zbunjen na samo trenutak, pa se ironično nasmiješio. “A lijepo su mi rekli da te ne učim mačevanju, da ćeš se samo u probleme uvaliti.”

Obrisa je vojske oko njih nestalo i ponovno je tamo bio samo vođa horde, sad naoružan dugim mačevima. Iza njega su se vidjela i dva blijeda vukolika čudovišta. Nije znala otkud su se pojavila, ali u pećinu je očito morao voditi još neki, možda skriveni prolaz. “Gubite se oboje!”

“Boji se”, šapnula je Fāng. “Odvraćao mi je pažnju dok mu pomoć ne stigne.”

Vođa horde je mahao oružjem. “Gubite se ili ću vas sasjeći!”

“Volim te”, šapnula je Fāng.

“Znam, ljubavi”, rekao je Wĕi pa isukao vlastiti mač.

Čvrsto se držeći za ruke, oboje s isukanim oružjem, krenuli su u napad.

Blijedi su stvorovi nasrnuli obraniti svog gospodara pa pali pod njihovim oštricama usred trka.

Vođa je horde, nemajući drugog izbora, šepavo pojurio naprijed, vitlajući dvjema dugim, iskrzanim oštricama. Pogled mu je bio usredotočen na Fāng, pun mržnje i bijesa, što su i ona i Wĕi primijetili te se istog trena razdvojili. Fāng je zakoračila u stranu, natjeravši vođu horde da se okrene i zamahne, promašivši je za tek širinu dlake, ali istovremeno pruživši Wĕiju priliku da ga snažno zasiječe po leđima. Vođa horde je vrisnuo, okrenuo se i napao. Wĕi je pokušao zaustaviti udarce vlastitim mačem, ali vođa je bio dovoljno snažan da čak i tako sruši Wĕija na pod kamene komore.

Fāng je brzim i snažnim potezom probola bok vođe horde, osjetivši kako oštrica uz otpor klizi kroz nešto više nalik hrskavici nego mesu.

Udarac vođe horde bio je silovit i, iako ga je blokirala mačem, čitavo joj se tijelo zatreslo, a oružje skoro ispalo iz stiska. Vođa je zamahnuo sad i drugim mačem, blokirala je i taj i –

Naglo je odjednom shvatila da leži na tlu, na boku, i da se sve ljulja. Opipala si je čelo, ugledala krv na prstima.

S mukom je ustala, zateturala. Ugledala je svoj mač na tlu, polomljen. Svakim joj je korakom špilja plesala pred očima dok je u ruke uzimala dršku iz koje je virio komad okrhnute oštrice ne duži od dlana.

Čula je jauk, praćen zvečanjem metala i rikom vođe horde, prepunim zlobne naslade. Vid joj se razbistrio dovoljno da ga vidi kako se nadvija nad Wĕijem koji kleči, Wĕijem koji nema mač u ruci, Wĕijem koji jednom rukom pridržava drugu, krvavu i slomljenu. Vođa horde podigao je visoko svoju – sad samo jednu – oštricu.

Trčala je, iako se špilja naginjala, a u ušima joj hučalo, usredotočena na vođu horde baš kako bi se usredotočila na gospu Jūn tijekom nemilosrdnih obuka.

Trčala je pa se bacila i svu svoju snagu i žestinu i bijes i tugu i očaj pretočila u taj jedan trenutak; našla se na leđima vođe horde, grabila prstima tvrde, debele ožiljke, verala se nogama i jednom slobodnom rukom po njima. Zarila je zatim krhotinu oštrice u vrat čudovišta, čula vrisak kako se pretvara u grgljanje kad je krv navrla kroz ranu pa uz urlik bijesa i prkosa s obje ruke čvrsto stegla dršku svog polomljenog mača, uprla nogama o leđa vođe horde i odgurnula se, parajući mu oštricom vrat.

Tlo ju je nemilosrdno udarilo u leđa i tama je zagrabila prema njoj, ali uspjela joj se jedvice oduprijeti, prevrnuti se na bok.

Ugledala je Wĕija kako stoji, jedan trenutak napeto promatra vođu horde pa zatim pogledom traži nju. Zakoračio je prema njoj pa se naglo srušio natrag na koljena.

Nije bila svjesna da je krenula naprijed na koljenima sve dok se nije zatekla kako kleči pored njega. Pogledao ju je, nasmiješio joj se.

Možda – možda –

“Ljubavi”, rekao je, primivši je za ruku. “Hvala ti.”

“Wĕi…”

“Fāng, umro sam bojeći se za tebe.”

Poljubila ga je nježno, u suzama.

“Osjećam kako me nebesa vuku k sebi”, tiho će Wĕi kad je naslonila čelo na njegovo, sklopila oči. “Snažnije nego što me ovdje drži naša nit.” Nasmijao se tiho. “Držim se za nju koliko mogu, ljubavi moja, ali eto…”

Osjećala ju je oko zapešća, crvenu pletenu narukvicu od niti, istu kakvu je on još uvijek nosio.

Toliko je toga htjela reći.

Riječi nisu bile bitne.

Wĕi je zaustio, osjetila je to, još uvijek sklopljenih očiju, ali nije bilo bitno. Poljubila ga je kao –

Kao da je zadnji put.

A onda ga više nije bilo. Kad je napokon otvorila oči, ugledala je samo goli kamen.

***

Puno kasnije, nakon si što je uz Mĭnovu i Lĕijevu pomoć raščistila put kroz urušeni hodnik, stajala je pred lomačom koja je čekala plamen.

Tijelo joj je bridjelo od boli. Mĭn je stajao pored nje, lica prekrivena mrljama sasušene krvi, poderane odjeće, dok je Lei na vrh lomače bacao leš vođe horde. Gospa Jūn je prišla Fāng, stala pred nju i primila je za obje ruke.

Fāng se zagledala u njene oči, u onu dubinu koja je toliko toga skrivala. Stajale su tako, nijeme, jedan dugi trenutak, a onda je gospa Jūn sklopila oči i blago naklonila glavu. Pustila je zatim Fāngine ruke pa stala pored nje, okrenuta prema lomači.

Fāng je pogledala Mĭna. “Izgledaš kao da bi rado spavao tjedan dana”, rekla je.

Frknuo je na to nosom pa prinio vrh svog štapa nabacanom granju, izazvavši magijom iskru koja se pretočila u plamen koji je počeo gladno lizati neljudski leš.

“Ima drugih horda”, tiho će Fāng.

“Ima”, rekao je Mĭn.

“Uvijek će ih biti”, rekla je, “osim ako netko…”

“Ako netko što?“ pitao je Mĭn, podignute obrve.

“Ne zaustavi bujicu na izvoru?”

Mĭn je zavrtio glavom, ali se i nasmiješio.

Pogledala je gospu Jūn, odlučila da se ratnica u sivom slaže nakon što joj je ova uputila kratak pogled pa se zagledala natrag u vatru. Pogledala je Lĕija, odsjaj lomače koji je plesao preko njegova isklesana tijela punog plitkih ogrebotina i rezova. Pogledala je Mĭna.

“Pitam se ima  li Yue Lao možda nit neke druge boje kojom povezuje potpune luđake”, rekao je mag.

Zagledala se dugo u plamen koji je proždirao vođu horde; u njegove prazne oči; u krhotinu njena mača još uvijek zarivenu u njegov vrat.

Podigla je zatim pogled prema plavom nebu pa sklopila oči, vršcima prstiju prelazeći nježno preko crvene narukvice, osjećajući niti i, činilo joj se, Wĕija pored sebe.


© 2021. Igor Rendić

Igor Rendić (1985.) je književni prevoditelj, copywriter i spisatelj iz okolice Rijeke. Nije mu nikad bila jasna rečenica “previše knjiga za jednu osobu.”

Priča Crvena nit objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Kad idući puta vidite Igora, pitajte ga da vam ispriča povijest objavljivanja ove priče – gotovo je jednako mistična i zanimljiva kao i ova sama priča.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: