Drveni se most nazirao u daljini, protežući se preko nabujale rijeke čije su se tamne, virovite vode prijetile izliti preko zemljanog nasipa. Zamalo pun mjesec obasjavao je stabla što su iz vode desno od mosta sezala ka nebu, a uz rub rijeke, na vrhu nasipa, sjedila je djevojka duge tamne kose i pogleda uprtog u uskovitlanu vodu. Tišinu prohladne jesenje noći prekidala je tek udaljena glazba što je dopirala odnekud iza mosta.

“Hajde, Korano”, promrmlja djevojka, sklopljenih očiju i čela namrštenog u dubokoj koncentraciji, dok je prstima prolazila kroz hladnu, mutnu vodu pod svojim nogama. “Ukaži se, nemoj da ja moram dolaziti k tebi.”

Lepet krila natjerao ju je da otvori oči. Mutnom je vodom, neometan snažnom strujom nabujale rijeke, prema njoj klizio labud, podozrivo je promatrajući.

Djevojka se osmjehne – trikovi riječnih vila bili su joj dobro poznati.

“Biraš ptičje obličje za ovaj razgovor?” upita.

Labud zatrese glavom, pa zalepeta moćnim krilima – a potom se voda oko njega podigne i ovije oko bijelog perja, dok vodene trave izrone i zaplešu oko vrtoglave transformacije koja se odvijala pred nimalo iznenađenim djevojčinim očima.

Svega trenutak kasnije, mjesto labuda zauzme žena čudnovatog izgleda. Činilo se da stoji u vodi koja joj je dopirala do struka, no ispod uzburkane površine umjesto nogu se nazirala samo dubina – kao da je tijelo izraslo iz rijeke same. Halje su joj bile blatnjavo prljave poput vodâ s kojima su se stapale, a duga, mokra kosa isprepletena s biljem što ju je pratilo sve do površine vode, i dublje. Ruke golih ramena, koje su kao i naborana koža smrknutog lica jedva primjetno odisale nadzemaljskim, zelenkastim sjajem, prkosno je prekrižila na prsima prekrivenim umrljanom haljom. Kad je progovorila, bilo je to nijemo, kroz povezanost koju su dijelile, drevnim govorom koji je Lovkinjin um spremno preveo u pomalo zbrkane riječi ljudskog jezika.

“Hoćeš što, Lovkinjo?” Pitanje je bilo oštro, kao da ga je ispljunula djevojci pred noge. 

Ona pak slegne ramenima, ne gubeći nimalo mirnoću pred neprijateljskim dočekom.

“Dobro znaš zašto sam ovdje”, odvrati. “Kad god netko tvoje vrste ugleda nekoga moje vrste, zna se što se ima zbiti.”

Riječna vila prezrivo frkne. Planine su možda osjećale poštovanje prema Lovcima, no rijeke, iako slabije od svojih drevnih rođakinja, prezirale su ta bića čije im je samo postojanje značilo opasnost

“Tvoja vrsta, ljudima sluga kao pas, vjerni”, odbrusi. “Od planine do planine, idete vi, rijeke do rijeke, uspavati ih, najobičniji kao plaćenici. Ne stati, razmisliti, gnjev li naš opravdan.”

“O, itekako stanemo i razmislimo. Često gnjev jest opravdan. Zapravo”, Lovkinja se načas zamisli, “u većini slučajeva je tako.”

No, Korana kao da nije čula priznanje opravdanosti svoga gnjeva – nastavila je dalje govoriti, dok joj je ogorčena srdžba grčila drevno lice.

“Obalama mogu da tresti jako kano Medvednica obronke sebe, istog trena sad, to činiti bih ja. Razbila kuće im, otjerala od obala što dalekije, svojih, iza njima valove s njihovo smeće i prljavo sve. Da zajedno goni s njima. Kukavička, vrsta sebično, od početaka sebe, sad do.”

“Pa im umjesto toga svojim vodama plaviš kuće i njive.”

“Drugo što mogu?” riječna se vila otrese. Nije namjeravala glumiti pokornost, koliko god znala da je Lovkinja može uspavati na stotinu godina jednim jedinim zamahom kroz vezu koja je strujala među njima. “Vezana korito za svoje, a bića pod kontrola mene manjeg broja i jače slaba od ona koje planine imaju za poslužiti sebe. Tako Majka je podjelu snaga nam dala, ne mogu nje protiv ja. Ali ono što mogu, udarac natrag vrati. Od vajkade čini to ja, otkad slom srca napravili mojeg krvlju kojom me punili u ratovima njih. A ipak, nikad poslati ne Lovca oni na mene. Do sad, nikad.”

“Ove si godine pretjerala”, otpovrne Lovkinja čvrsto. “Poplavila si cijeli grad i napravila ogromnu štetu, troje ljudi si ubila poplavama. A još si četvero utopila tijekom ljeta. To je previše, Korano. Nitko ne dovodi u pitanje tvoje pravo na danak od jednog ljudskog života godišnje, ali sedam je ipak previše. Pretjerala si, naravno da su me zvali.”

“Pretjerali, oni!” nadzemaljski glas zatutnji u Lovkinjinom umu, iako ljudsko uho ne bi čulo ni jedne kaotične riječi, a voda se uskomeša tako da su joj valovi zapljusnuli noge. Nije se ni pomaknula, netremice gledajući ljutitu vilu koja je pak bjesnjela, preplavljujući njihovu povezanost prizorima koji su se munjevito odjednom otpočeli izmjenjivati pred Lovkinjinim očima. Stotine ljudi na obali, u vodi, plivaju, masne mrlje se šire od njih površinom, prljava pjena pod slapom, veseli uzvici, prazne boce… Lovkinja zatrese glavom kako bi umirila navalu slika koje su vrištale Koraninom uznemirenošću jednako glasno kao i vilin glas koji je tutnjao povezanošću. “Previše njih, je! I svaki dan, ljeto, svako, više sve! Vode moje podnijeti ne više, ne mogu, to… to… gađenje, za gađenje ljudima! Ja, ja, mogu ne podnijeti, više!”

Lovkinja je mudro pričekala da se stvorenje u vodi smiri. Vile su, naposljetku, bile poznate po naglim izmjenama raspoloženja – brzo bi se uzrujale, ali i brzo umirile. Tek kad su se valovi primirili, a rijeka opet počela teći uobičajenim nabujalim vrtlozima, reče umirujućim glasom:

“Pruža li ti doista uzimanje njihovih života olakšanje? Ili samu sebe time sve više zagađuješ?”

“Slatka, osvetiti, slatka”, drevno se lice bešćutno isceri.

“Zbog čega, onda, nisi tijekom svih ovih godina uzimala više njihovih života? Nego samo jedan godišnje?”

Činilo se da vila nema dobar odgovor na to pitanje, sudeći po načinu na koji je srdito, bez riječi, zakovitlala virove oko sebe. Lovkinja to protumači kao dobar znak, pa nastavi:

“Očito si vidjela i nešto lijepo u ljudima. Ne bi li ih inače pobila sve, i daleko ranije?”

“Nekoć, oči vidjele, moje”, promrmlja Korana, načas se izgubivši u sjećanjima. “Davno, jako to bilo, prije razočarali mene nego, oni.”

Novi prizori i emocije prostruje vezom između Lovkinje i vile. Utvrda u obliku zvijezde gledana očima ptice, ljudi sitni kao mravi vrve ulicama i rubovima opkopa ispunjenih mirnom vodom, odsjaj sunca s križa na tornju usred Zvijezde, skroviti poljupci u sjenama krošnji na obalama mirne, mlade Korane.

I njeno mladenačko, nevino oduševljenje svime što su vilinske oči tad gladno upijale.

A potom eksplozije, teška tanad koja glasnim pljuskom diže valove, odsječene glave kako plove zamućenim, uznemirenim vodama. Duboko, iskonsko razočaranje – i još dublja trauma.

“Nisi ih oduvijek mrzila, zar ne?” veza odjekne Lovkinjinim glasom, suosjećajnim i blagim. “Zar su danas baš svi loši? Nema li i danas onih kojima se potajno diviš?”

Vila se ljutito zagleda u nju.

“Rječite u zamke, Lovkinjo, mene loviš”, odreže. “Završiti govor radije, bitka početi, neka! Ljudskoj želji po uspavati, ti, došla mene. Ionako.”

“Radije bih da se dogovorimo nego da se borimo”, Lovkinja raširi ruke, pomirljivo se smiješeći. “Ako pronađemo kompromisno rješenje između tebe i ljudi, neću te trebati uspavati.”

“Zašto uspavaš mene, misliš, mogla da bi?” vila prezrivo otpuhne.

“Zato što sam jača od tebe.” Djevojka slegne ramenima kao da se radi o općepoznatoj činjenici, čega su i ona i vila bile itekako svjesne. Lovci su, naposljetku, uspješno uspavljivali drevne planine čiji je arsenal oružja bio daleko moćniji od skromnih mogućnosti riječnih vila. “Što mi možeš? Poklopiti me vodom, poslati kakvu riječnu zmiju na mene, omotati me svojim biljem, kljucnuti pačjim ili labuđim kljunom? Tvoje srce nije u utvrdi u kakvima svoja srca čuvaju planine, vilo, već u dubinama mekog mulja. Poslat ću te u stoljetni san prije negoli tvoji udarci uopće dospiju do mene.”

Djelom potkrepljujući svoje riječi, Lovkinja posegne kroz nevidljivu vezu jednakom lakoćom kakvom su joj prsti prolazili kroz vodu, i unutarnjim očima ugleda tamno crveno pulsiranje u muljevitoj dubini. Potom u vodi stisne šaku, istovremeno ovijajući svoju sjajnu energiju oko riječnog srca i stegne ga taman toliko da vili ne naudi, ali da njena nadmoć bude očigledna. Potom popusti stisak kako unutarnjih, tako i tjelesnih prstiju, i nasmiješi se. Korana srdito strese glavom, odašiljući desetke kapljica s kose u mutnu vodu. Ljutnja je ovog puta izvirala iz činjenice da je Lovkinja bila u pravu.

Lovkinjin je glas bio blag, skoro molećiv, kad je nastavila:

“Ne volim uspavljivati nasilu, vilo. Ni vas, niti planine.”

“Govori Sava, silom spavati Medvednicu, vi jeste.”

“Nije istina. Medvednica je nakon velikog potresa pristala na kompromis s ljudima i umirila se sama.”

“Vjerovati tebi, zašto, da? Vjerovati da ljudima, poštovati pogodbe, dio svoj?”

Lovkinja se zagleda u tamne, nadzemaljske oči u kojima su se prkosno kovitlale vodene dubine.

“Zato što ja vidim što ti vidiš i osjećam što ti osjećaš”, odgovori polako. “Mogla sam te već odavna uspavati, umjesto voditi pregovore s tobom. Ali, razumijem tvoje boli, vilo, i bit ću tvoj glas među njima. Održat će oni svoj dio pogodbe, ne brini.”

Tišina istovjetna onoj koja ih je okruživala zavlada i u Lovkinjinom umu. Riječna je vila šutke razmišljala, a taj dio njene svijesti Lovkinji nije bio dostupan. Čekala je strpljivo, dajući vili vremena da donese odluku, iskreno se nadajući da sila ovog puta neće biti potrebna.

“Pristanak, možda, ali život puta dva, u godini, svaku”, reče Korana napokon. “Smanje broj ljudi u moje vode, moraju! Stop naprave za otpad svoj, dovod u korito, moje. I sestre Kupe.”

“Pregovaram s tobom, ne s Kupom. Ne možeš davati zahtjeve u njeno ime.”

“I stati, oni, bilje iz moje čupati.”

“Dozvoli im uklanjanje bilja barem na kupalištima.”

“Jednom na, dozvola može, najvelikijem, dva mosta između. Ali smanje broj ljudi u moje vode, moraju! I stop napraviti”, glavom je pokazala prema drvenom mostu, iza kojeg je dopirala glazba, a naborano joj se lice iskrivi s gađenjem, “odvratne te veselice, svoje. U Zvijezdu, vrate njih, neka. Na obale moje, ne, želim ne.”

Lovkinja se opet nasmiješi, ne skrivajući zadovoljstvo.

“Prenijet ću im tvoje zahtjeve”, obeća. “I dati sve od sebe da ih uvjerim da na njih pristanu. Imaš moju riječ.”

“Paziti, Lovkinjo”, upozori smrknuto vila. “Prekršenje jedno ovoga, dogovorile mi, sve poplavim. Kupa i ja, golemo jezero u ovo pretvoriti, mi zajedno. Nikad isušiti to jezero, se neće, mjesta ne za ljude, biće ljudsko, nijedno.”

“Shvatila sam”, kimne Lovkinja ustajući. “Ostaj dobro, vilo. Nadam se da neće biti potrebe za daljnjim susretima.”

Pošla je niz nasip, no zastane kao gromom ošinuta kad je do nje kroz nijemu vezu doprlo pitanje:

“Dvoje ovdje na, vas, prostori ovi? Nije li? U par, vi Lovci, uvijek doći, ne?”

Djevojka je šutjela par trenutaka, pokušavajući doći do daha pod nevidljivim udarcem koji joj je vila upravo zadala – kao i svaki put kad bi se spomenuo njen stari mentor. Brzo je povukla svoje emocije k sebi, no bilo je kasno – Korana ih je kroz povezanost već itekako osjetila. Stoga se polako, s mukom, okrene i susretne s pogledom ispunjenim neskrivenom znatiželjom.

“Stari Lovac, gdje?” upita vila. Lovkinja se dvoumila odgovoriti ili ne, no nije imalo smisla skrivati istinu – vijesti su među vilama putovale brzo, i bilo je samo pitanje vremena kad će Korana ionako saznati. Kad je naposljetku progovorila, riječi su bile kratke i odsječne, i nedvojbeno ispunjene tugom.

“Stradao je. Velebit.”

“Oho”, riječna se vila isceri s neskrivenim zadovoljstvom. “Planina glave njega, moćna, došla, ne? Utvrde ne osvojiti vi može, čak postoje, ipak.”

“Nije ga ubila planina svojim stijenama, poskocima i vukovima”, otpovrne Lovkinja smrknuto, “već zaostala mina.”

S tim riječima, opet se okrenula i čvrstim, brzim koracima krenula nasipom prema mostu, prekidajući svaku sponu s rijekom koja se kovitlala iza nje. Riječna ju je vila promatrala kako odlazi, smijuljeći se i naslađujući ovom malenom pobjedom nad moćnom Lovkinjom koju je, sva su drevna bića govorkala, bilo vrlo teško izbaciti iz takta. Potom se raspline natrag u valove, stapajući se sa svojim vodama, muljem i biljkama. Rijeka nastavi teći uskovitlanim vrtlozima, nabujala i silna, tik do ruba nasipa.

Samo je mjesec s neba nastavio pratiti Lovkinjine užurbane, pa ipak teške korake, i obasipati mutnim svjetlom njena ramena, pognuta pod sjećanjima i iznenadnim gorkim okusom pobjede nad vilom.

Sve je, naposljetku, imalo cijenu.

---

© 2021. Ivana Delač

Ivana Delač (1983.) je nagrađivana autorica spekulativne fikcije iz Zagreba. Zaposlena je kao nastavnica psihologije i školska psihologinja u III. gimnaziji, gdje kroz raznorazne aktivnosti spaja svoje dvije velike ljubavi – psihologiju i pisanje. Objavila je četrdesetak kratkih priča i tri romana, a za neke od njih osvojila je nagrade SFERA i Artefakt. Godine 2020. je bila počasna gošća Futuricona (Eurocona 2020). Kad se ne bavi pisanjem, psihologijom i svojom sijamskom mačkom, igra badminton i planinari, a hodanje šumama i planinama urodilo je nizom priča o Lovcima, među koje pripada i ova. Više o Ivaninim spisateljskim i planinarskim pothvatima možete doznati na njenoj stranici, ivanadelac.com.

Priča Lovkinja i vila objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Fantasy priče s ekološkim motivom nisu baš česta pojava u hrvatskom sf-u, a ova je ne samo to, već i dobar primjer pripovijesti koja ne upada u zamku propovijedanja.