Srebrenka Peregrin: Tri lica Silvestrindola

#
Starica koja je voljela vilin-konjice

Vilin-konjici oduvijek su me opčinjavali. Čudesna su to bića, koja podjednako pripadaju nebu i vodi, a potonje u Silvestrindolu ima u izobilju. Njihovi mladi niču iz vode te je, makar kasnije lete, više ne napuštaju na dulje vrijeme. Katkad zađu dublje u šume namirisane bazgom, ako me traže, ali inače ostaju vjerni postelji u kojoj su došli na svijet.

Prekrasni su. Mogu satima sjediti kraj izvora rijeke Silvestre i gledati bogatstvo njihovih boja; njihov let, bilo da love ili se igraju. Većina je smaragdno zelena – premda sam vidjela i svježe poput prvoga lišća – ili pak blistava, munjevito plava; ili modra iz najdubljega dijela rijeke, ili azurna poput neba. Kad se usredotoče na let, jedva vidite išta doli obrisa i čujete drugo doli najtišega zujanja dok vas mimoilaze.

Ali kad plešu i pare se, kružeći po zraku, tada kažem mladoj Vei: “Valja iskoristiti što su usporili, pa možemo promatrati njihovu otmjenost.” Vea kima glavom, ali sa mnom je tek dva i pol godišnja doba i još ih ne cijeni dovoljno.

Vilin-konjici podjednako su divni kad love, jer ne ustuknu pred većim i opasnijim plijenom. Ne koriste se trikovima, već napadaju usred zraka, dok ono na što su se namjerili ne postane hrana u njihovim ustima. Vidjela sam ih kako obaraju divlje pčele i to mi pruža zadovoljstvo. Premda uživam u medu koji mi Vea donosi, ljudi su previše opčinjeni korisnošću pčela da zamijete užasavajuće sluganstvo u kojem provode život. Uvijek ispunjavaju naredbe svoje vladarice, koja je na sigurnom, dok one skupljaju hranu i donose je natrag, kako bi kraljica rasla, debljala se i bila još ljenija.

Vilin-konjici ne bi pristali na takvo što. Oni žive vlastiti život i hrane samo sebe, još otkad su ličinke. U njihovom životu nema služakanja, čak ni vlastitoj djeci. Oni su snažni i samostalni, svaki za sebe. Zato su tako tvrdoglavi i nije ih lako uvjeriti da pruže uslugu. Ni mene ne slušaju, nego doživljavaju kao ravnopravnu.

Ne može ih se prisiliti ni na što. Ako postoji sila koju obožavaju, onda je to sunce; ništa manje od toga. A kad sunce oslabi na zimu, vilin-konjici umiru i više ih ne uspijevam naći. Tada najslabije vidim i čujem te sam prisiljena slati Veu u Silvesterindol. Ne ide uvijek rado, ali me posluša, pa iz njezinih riječi doznajem ono što ne mogu na drugi način dok se sunce ne vrati, a Silvestra ne porodi novo mnoštvo vilin-konjica.

Tada znam otkriti kako se nekolicina mojih starih prijatelja probudila iz zimskoga sna, a takvi su mi najkorisniji. Oni će obletjeti mjesta koja već poznaju i reći mi što se promijenilo. Neki čak znaju pokazati novima na što treba obratiti pozornost. Uvijek mi je žao kad skončaju.

Pretpostavljam da bih trebala Veu naučiti kako se razgovara s njima. To je jedna stvar koju ne može sama; sve ostalo puštam da otkrije bez moje pomoći. Tako će biti jača. No, oči su mi sve slabije, a s vilin-konjicima nemoguće je razgovarati ako ih ne vidim. Moglo bi joj biti od pomoći razumjeti vilin-konjice, osobito ako je istina što mi kažu moji krilati prijatelji – da iz grada stiže velik, debeo i lijen čovjek, koji sebe zove knezom. Trebat će mu neka zabava za boravka kod nas. Ne mogu poslati Veu dok ne zna kako će nagovoriti vilin-konjice da joj pomognu pri uhođenju.

Naravno, ona je još mlada i tvrdoglava, ali to je dobro. Neće je lako pokolebati primamljivost gradskog veličanstva i služenja. Neobično za njezinu dob, nije očarana muškim rodom i zna stati u svoju obranu. Moram vidjeti koja bi joj haljina bolje pristajala – zelena ili plava. Ona sad pripada meni i vilin-konjicima. Treba nositi naše boje.

Ali neću joj još dati da se namiriše bazgom; za to još dugo neće biti spremna.

#
Muškarac koji je po prvi put doputovao uz rijeku Silvestru

Još nikad nisam bio u ovomu dijelu svojih zemalja. Otac mi je, dakako, govorio za Silvestrindol i prije negoli sam ga tu preselio, ali uvijek je u njegovom glasu pri tom bilo neke nelagode. Ostavio mi je dojam da ovdje ne dočekuju ljude raširenih ruku, koliko god kraj bio dražestan. A kad kažem dražestan, to je samo ako dražesnim smatrate velike količine vode i trave, s pripadajućim kukcima i gmizavcima. Radije bih i dalje bio u gradu.

Nije me kukavičluk držao podalje. Sudba zna da nikad nisam izbjegavao ni težak rad ni teške odluke, za razliku od moje braće koji su jedva ikad kročili van grada. Obožavam se vraćati u grad, jer tako često izbivam. Oni obožavaju grad jer bi usahnuli od proljeva ili krvavog kašlja tamo gdje nema tekuće vode i grijanih podova. Ali, ipak sam ja očev nasljednik. Moja braća, bez obzira na sve svoje obrazovanje i raskoš, nikad nisu snosila ni grama odgovornosti. Očekivao bih da mi iza leđa kuju urote dok pregledavam obiteljske posjede, ali znam da im moje metode utjeruju strah u kosti.

Jedva me možete kriviti za to. Naš otac, neka mu duša nađe vječni spokoj, nije bio čovjek jak na djelima. Ponekad me iznenadi što je začeo čak tri sina. No, nikakvo čudo s obzirom na to koliko je djece izrodio s mojom majkom, iz čiste zaluđenosti njome. Samo bi se kakav slabić tako držao njezinih suknji.

Pobuna u četiri zapadna okruga isključivo je njegova krivnja. Morao sam tamo provesti čitavih mjesec dana, do koljena u blatu i krvi, prije nego što su priznali svoje izdajništvo. Takvo što ne bih rado ponovio u skorije vrijeme; obiteljsko žezlo mora držati čvrsta ruka. Kad sve sagledam s odmakom, donio sam dobru odluku, kako za oca tako i za sebe, kad sam ga primorao da se povuče u osamu Silvestrindola i meni prepusti upravljanje obitelji i naslijeđem. No ipak mi se ne sviđa što su mi roditelji otišli s ovoga svijeta tako skoro po preseljenju iz grada.

Naime, dok sam vodio računa o tome da naši primorski posjedi ne pomisle slijediti primjer onih zapadnih, poslali su mi vijest o preminuću oca i majke. Premda mi je to bilo prilično nezgodno, odlučio sam skrenuti s puta prije povratka u grad. Nisam stigao na vrijeme za pogrebne svečanosti, ali i dalje mogu odati počast roditeljima pri spomen-kamu.

Uz to mi je sinulo kako nitko u Silvestrindolu još nije upoznao svojega novog Bjelokneza. Možda su već čuli o tome kako se obračunavam s nezadovoljnim podčinjenima, ali uvijek je korisno osobno prenijeti neka saznanja. Tako se bolje pamti.

Jedino što trebam razmotriti jest primjereni način da prijeđem s utučenosti izazvane smrću roditelja na smicanje mogućega utjelovljenja pobune. Morat ću to pomno isplanirati te se možda zadržati dulje negoli sam zamislio. Osobito zato što se nemam čemu previše radovati pri povratku u grad.

Dom može čekati; obje su moje supruge ponovno trudne te će im biti više nego drago da nisam blizu. Ponekad mislim da možda i one spletkare protiv mene. Nikad se nisu pošteno međusobno zakrvile; baš imam sreće što mi se supruge slažu. S druge strane, većina ljudi oko mene kao da se uspijeva složiti, samo ne sa mnom.

Nije mi do toga osobito stalo. Dobro je da oko onoga tko upravlja drugima ima nešto zraka i prostora. Pomaže pri raščišćavanju glave. Puno sam to puta ponovio svojim upraviteljima, ali od njih dvadesetak na raznim posjedima, jedva me par njih razumije. Naravno, to se djelomično može zahvaliti i tomu što je bar polovicu postavio moj otac. Morao sam zamijeniti one na zapadu, dakako, a barem se trojici ostalih u posljednje vrijeme dogodila kakva nezgoda, pa im trebaju zamjenici.

Upravitelj Silvestrindola jedan je od onih starih koji su još na mjestu. Što više o tomu razmišljam, to sam sigurniji da sam zanemario ovaj dio svojih posjeda. Zabačenost me nije trebala tako dugo držati podalje.

Smještaj koji mi je upravitelj ponudio jedva je dostojan njegova Bjelokneza. Možda je njime mogao biti zadovoljan neki od mojih prethodnih izaslanika, ali sobe su previše oskudno opremljene za čovjeka mog položaja. Također, sluge su očajno obučeni. Počinjem sumnjati u to jesu li pravi sluge; možda su samo mjesni momci pozvani da pomognu pri skupu dobrodošlice. Baš je njima nalik da lupaju na vrata dok se oblačim za večerašnju proslavu.

Barem imaju dovoljno pristojnosti da pričekaju dok pozovem tajnika i opteretim ga dodatnim dužnostima vratara. Horacije se vrati s ulaza prebrzo za moj ukus i svakako ću morati o tome s njim porazgovarati.

“Vaša milosti,” kaže on šaptom, uz duboki naklon, shvaćajući da ga kasnije čeka prijekor, “stigao je sudac iz Šumovitog Zida. Moli da ga primite što je skorije moguće.

“Recite mu da ćemo razgovarati kad se spustim”, odgovorim ja.

Horacije odlazi, ne usuđujući mi proturječiti toga trenutka, ali u očima mu vidim da očekuje nevolju. Neću mu olakšati.

Vraćam se provjeravanju boja na rukama i nanošenju novih oznaka na lijevi obraz. Pravi vladar uvijek treba sam nanositi boje. Uz to ne volim da me diraju ljudi nižega položaja; njihova mi tijela smrde.

“Vaša milosti,” vratio se Horacije, “sudac kaže da je hitno te da se radi o zabavi. Pada ničice pred vama, proseći da ga primite.”

Horacije mi se sviđa zbog postojanosti u glasu i nedostatka suosjećanja spram onih koji se lako odriču svog ponosa. Suca osuđuje gotovo koliko i ja. No, mora da se radi o stvarnom problemu, kad ga je čovjek uvjerio da se vrati s gotovo jednako sročenom molbom. Ili je, možda, doznao što sudac želi, pa zaključio da je bolje ako mi taj bijednik sam preda vijesti.

“U redu,” kažem, dovršavajući posljednje crte, “uvedite ga.”

Sudac je omalen čovjek; otkrio sam da je dobar dio Doljana prilično nizak i stamen. Nisam vidio puno žena, ali pretpostavljam da se bitno ne razlikuju. Možda je to zato što žive stisnuti među brdima; ne mogu ni zamisliti da ovdje živim dulje negoli je neophodno. Uskoća im izbija i u ponašanju – sudac je savršeni primjer puzavoga truta. Stiže presavijen u struku, gužvajući svoju odjeću, s previše dlaka po licu, dok mrmlja isprike koje nisam tražio.

“Gospodaru suče,” kažem mu, jer ponekad je korisno podsjetiti ljude na njihov položaj, “što vas dovodi u moje skromne odaje?”

Nadam se da je shvatio dublji smisao moje rečenice. Uskoro, međutim, moram zaključiti da vjerojatno nije. Ili je previše glup ili previše zaokupljen onime što je došao reći da shvati kako se žalim na smještaj.

“Gospodaru moj,” promuca pogrešnu titulu, pa pokuša izravnati leđa i odoru, “gospodaru moj, moram, prvo i prije svega reći kako smo duboko počašćeni što ćete svojim prisustvom večeras uresiti našu svetkovinu. Ja, odnosno mi se nadamo da možemo služiti vašemu gospodstvu, vašoj milosti, mislim, na primjeren način dok se upoznajete sa svojim zemljama koje ste počastili prvim posjetom.”

“Da,” kažem, “sve mi je to jasno. Molim vas, prijeđite na stvar.”

“Gospodaru moj, staroste iz svih šest sela danas su ovdje te vam u njihovo ime želim iskazati dobrodošlicu. Zamolili su me, vaša milosti, da prije svetkovine iskažem ispriku koja nam je svima na pameti, jer ništa nismo mogli po tom pitanju. Budite uvjereni da nam je duboko žao, mada se nadamo da neće umanjiti vaše uživanje u večeri.“

“Da?” upitam i pucnem prstima Horaciju kako bi došao i izmasirao mi stopala prije nego obujem cipele. “I dalje ne znam zašto ste ovdje.”

“Vidite, gospodaru moj, vaša milosti,” kaže on i po prvi put posumnjam misli li on to doista ili samo smatra da se mora tako izraziti, “Gazdarica od Izvora je odbila poziv i poslala samo svoju, ovaj, trenutnu pratilju, da, hm, prisustvuje.”

“Oprostite, gospodine suče,” kažem, a ne mislim, “o kome je riječ?”

Iz nekog razloga, vidim kako mu boja nestaje iz lica i ne mogu dokučiti čemu bi to bilo tako. Ali Horacije zna s rukama, pa im se prepustim i zatvorim oči dok sudac objašnjava.

“Gazdarica, gospodaru moj, čuva izvor rijeke Silvestre. Ona je naša, naša žila i na izvoru postoji čuvarica već, već dugo vremena. Oduvijek, točnije. Obično je ne viđamo u Dolu, gospodaru moj, te smo više navikli na njezine pratilje, ali smo pomislili da bi vas htjela osobno upoznati. No, ona je stara i možda ju je, je slabo zdravlje onemogućilo da se spusti u Dol. U jednom smislu je, znate, bolje tako, jer, jer je njezina trenutna pratilja unuka staroste Veranuza i vrlo je dražesna.”

“Je li to sve?” upitam, odbijajući otvoriti oči. Počinjem sumnjati da dražesno u ovim predjelima označava nedostatak profinjenosti. “Jeste li me došli uznemiravati zbog jedne stare i jedne mlade vještice?”

“Moj, moj, moj gospodaru,” on će na to, “Gazdarica od Izvora je…”

“Znam tko je”, kažem. I ne lažem. Osmjehnem se; našao sam svoje utjelovljenje pobune.

Horacije je dovršio masažu i obuo me, pa otvaram oči i ustajem. Prebacim preko sebe debeli ogrtač, jer noći su hladne u ovim dubokim predjelima svijeta. Leđa okrenem sucu, pa čak ni seljačina poput njega ne može pogrešno protumačiti moju kretnju. Više me neće uznemiravati večeras. Jezik mu je vezan općenitim strahom, što je dobra stvar, kao i nešto određenijom bojazni o tome što namjeravam učiniti, što je još bolje. Dobro je kad krenu pogađati što smjeram.

Kad izađemo iz jednoga krila upraviteljeve kuće, koje u ovim predjelima grade na samo jedan kat, drago mi je što imam ogrtač. Primjećujem, međutim, da drugi ne nose tako toplu odjeću, pa razmatram bih li ga predao Horaciju kako ne bih ostavio odviše obalni dojam. Ipak to ne učinim. Bolje je isticati se u gomili. Možda ogrtač neće smatrati znakom slabosti, već izvrsnosti.

Nitko nije ni približno dobro odjeven. Da se radi o gradskom zbivanju, pomislio bih da se takvim ruhom izruguju prigodi. Ovdje možda i nemaju ništa bolje za obući, premda mislim da muškarci izgledaju smiješno dok pokazuju toliko kože. Neki dijelovi njihovih odijela jedva im dosežu koljena, a dobar dio košulja uopće nema rukave.

Još zamjećujem i to da je sudac Šumovitoga Zida zapravo najpokorniji. Promatram suce iz ostalih sela, koji nose kolut oko čela, kao da su curice koje se igraju majčinim nakitom, a pritom nemaju službeno odobreno znakovlje. Leđa su im ravna, a oči me probadaju dok se pozdravljamo. Osjećam napetost u njihovoj mirnoći, ali to nije zato što me se plaše, niti zato što me odveć poštuju.

Desna mi se ruka počne trzati.

U tom mi trenutku starosta Veranuz prepriječi put, tako da umirim ruku koja se već stisnula u šaku. On se nakloni samo glavom i kaže: “Gospodaru moj, smijem li vam predstaviti svoju unuku, Veu?”

U potpunosti je zanemario spomenuti njezino porijeklo i službu koju obavlja, što smatram mudrim, a zatim prestanem razmatrati bilo što drugo.

Djevojka preda mnom iznimna je u gotovo svakom smislu te riječi, ali ono što prije svega primijetim njezin je miris. Nisam sigurna je li ga nanijela ili joj teče iz svake pore na tijelu. Koji mu god bio izvor, glava mi se pomuti kad je nanjušim. Na trenutak zaboravim prihvatiti njezine pružene ruke. Doista, gotovo zaboravim zašto sam ovdje. Kad uzvratim na pozdrav, dodir njezine kože spusti mi trnce niz leđa i otme riječi.

Ona se osmjehne, zavinuvši usne na samo jednu stranu, i ispravno mi se obrati s: “Uvijek vama na službu, vaša milosti”, ali riječi ne znače ništa, jer se utapam u zvuku njezina glasa.

“Neka tako uvijek bude”, odgovorim kad se podigne omaglica što me spopala.

No ona nestaje samo između nas dvoje, tako da dugo nisam u stanju nikome drugome obratiti pažnju, jer su utopljeni u zaboravu. Ne znam gledaju li me zabavljeni, zgađeni ili zadovoljni; a, začudo, nije me ni briga. Kad bih ostatak života mogao samo gledati Veu, doticati njezinu kožu, privlačiti je k sebi, zarivati se u nju – onda mislim da više ni za što ne bih mario.

Kad povuče svoje ruke s mojih, prestanem drhtati; sad izgaram. Svaki djelić moje kože žudi za njezinim tijelom u vatri koja bi mogla pretvoriti čitav svijet u pepeo, ali ne mogu o tome brinuti. Vea me gleda uz onaj svoj zakrivljeni osmijeh i siguran sam da više ne mogu živjeti bez njega.

Ne; neću živjeti bez njezinoga osmijeha. Neću, makar morao zauvijek ostati na ovom od neba zaboravljenom mjestu punom letećih, gmižućih i pužućih gadosti. No to neće biti potrebno. Sigurno ću je već nagovoriti da dođe sa mnom u grad.

#
Žena koja je dala posjeći stabla bazge

Ššš, dragi moj, ššš. Skoro je gotovo i više nam neće smrdjeti. Lani, dok si me još udarao iznutra, bila sam preslaba da to učinim. No sad, kad te gledam, našla sam snage. Toj odurnoj stvari mora doći kraj i više nas neće opterećivati njezin vonj, ne zvala se ja Vea. Znaš li da mi je tvoj otac jednom rekao kako mi koža miriše na cvjetove bazge? Kako li je bio u krivu, mili moj! Kunem ti se, mene nikad nije dotaknuo nijedan cvjetić s bazge. Vidiš, dok je bila živa, nije me puštala do tih stabala, vještica stara.

U ono je se doba nitko ne bi usudio nazvati vješticom, maleni moj, ali to je bila. Da nije bila vještica, smjeli bismo je tako zvati. Jedva su se usuđivali pogledati je u lice i zvali su je gazdaricom iako to uopće nije bila. O, tako sam se plašila kad su me prvi put poveli k njoj; tako sam se strašno bojala. Bila je sva siva; sive kose, sivih očiju, sive kože. Samo joj haljina nije bila siva, nego mi je lepršala pred očima dok me nisu zaboljele od zelene i plave boje njezinih uhoda.

Njih se nisam uspjela riješiti, zlato moje. Vilin-konjici i dalje lete unaokolo, ali mislim da više nisu opasni. Nemaju kome prenijeti svoje vijesti. Stara me vještica naučila kako da razgovaram s njima, ali ja to odbijam. Neću biti vještica poput nje; neću se petljati u poslove drugih. Sad imam vlastiti život, vlastito djetešce, vlastiti dom.

Samo želim, drago moje, da dom nije u Silvestrindolu, gdje poznajem svaki kamen i svako stablo. Stabla mi vrijeđaju nos, a kamenje je pretvoreno u dvorac koji je tvoj otac poželio napraviti da ti iskaže dobrodošlicu na ovaj svijet. Neću ti lagati, medeni; jednom sam i ja priželjkivala dvorac, ali sad bih radije opet živjela jednostavno. Kakvu to hirovitu majku imaš, pomislit ćeš sigurno, i biti u pravu. Ali dok nešto ne dobijemo, kako možemo znati želimo li to doista ili samo sanjarimo? Možda te nisam odmah željela, ali sad te ne mogu pustiti iz svojih ruku.

Tvoga sam oca željela, znaš, srce moje, baš jako. Otkad sam ga prvi put vidjela, žudjela sam za njim, kao i on za mnom. Bio je to prilično iznenađenje, da ti pravo kažem. Nisam mislila da ću nekoga muškarca toliko htjeti za sebe.

Naravno, nisam htjela nijednoga od krivonogih, škiljavih Doljana, dragi moj. Mladi među njima su glasni grubijani, a stari su mutavi grubijani. Nikad ih nisam čula da su kojoj ženi uputili suvislu rečenicu. Tvoj otac misli da je to zato što nisu išli u prave škole, kao on. Rekla sam mu da nikakve škole ne pomažu onima koji su po prirodi tupi i neskloni tomu da se mijenjaju.

Uvijek sam bila sretnija među ženama, čedo moje. Svaki muškarac prvo štuje žene, preklinje za naše prisustvo, kao i ti, svojim gladnim ustašcima. Evo, jedi, i budi strpljiv dok pričam. Neću još dugo; obećavam.

No, žene nisu ništa bolje od muškaraca, znaš. Jednako su plitke i okrutne, samo na drugačiji način. Kad sam prvi put došla do vještice, nije mi se uopće obratila. Samo me gledala i procjenjivala, lijepo moje. A ako bi kasnije i pričala sa mnom, bilo je to o dosadnim, svakodnevnim stvarima, i onome što ju je mučilo. Bilo mi je muka slušati kako se žali na svijet. Često me je slala da obavljam zadatke za nju u Dolu, jer je mrzila svaku vrstu rada. Većinu bi dana ležala u postelji i razgovarala sa svojom gamadi, ili bi šutjela i promatrala me.

Osim nekolicine čarki i načina kako se priča s vilin-konjicima, ničemu me nije podučila. Da nisam prekopavala po njezinim stvarima i učila iz svitaka i kartica koje je imala, i dalje bih bila jednako neuka kao kad sam tek stigla na Izvor.

A onda me je, najdraži moj, poslala da zavedem tvoga oca. Nikad je nisam jače mrzila. Mislila je da ću biti jedna od njezinih dragocjenih lepetavih uhoda; mesožderka koja joj prenosi vijesti i leprša oko nje. No ona nije govorila mojim jezikom, a ja sam znala, otkad sam prvi put ugledala Bjelokneza, da joj se više neću vratiti i da više neću prezirati muškarce.

Nije bio naočit, dragi moj, ako si pomislio da ti je majka tako površna da bi dopustila izgledu da joj okrene srce. Bio je sav nalickan, kakvi su već gradski snobovi, ali čak sam i kroz boje nazrela da mu je lijeva strana lica unakažena. Kosu je prekratko odrezao, tako da sam mu vidjela uši – odnosno, jedno uho i ono što je ostalo od drugoga. Bio je pretjerano odjeven i puno previsok za moj ukus; jedva sam mu dosezala do ramena.

No u njemu je bilo nečega uistinu kraljevskoga, milo moje. Vještica je uvijek snishodljivo govorila o damama i gospodi, ali to je bilo zato što je željela njihovu moć. S tim se moraš roditi, jer se ne da naučiti ni u kojoj školi. Tvoj otac upravlja čitavom prostorijom ili čitavom vojskom, kako već prigoda zahtijeva. Mnome je upravljao od prvoga trenutka. Mora da je pravi znak sretne zvijezde pod kojom sam rođena to što je bio previše opčinjen da bi primijetio.

Jer i ja sam se rodila s darom, slatkišu moj, samo sam ga uvijek smatrala prokletstvom. Taj je dar bacao u sjenu sve druge moje sposobnosti. Vrlo sam rano otkrila da mi je vanjština takva da mogu svakoga nagovoriti da učini ono što mi je volja. Zbog slatkoće moga izgleda, ne pomisle da je iza njega spletkarski um. Ispiju nektar s moga lica i ne primijete otrov.

Ne smatram tvoga oca manje vrijednim zato što je pokleknuo pred mojim dražima. U svakom je drugom pogledu moj gospodar. Ali nužno je da ga mogu podčiniti makar u jednoj stvari. Ta je moć tolika da je predugo ostao u Silvestrindolu, samo kako bi me gledao i odvodio u postelju.

Pretpostavljam da je tako njegov brat – oprosti mi što se ne sjećam imena tvoga strica, mili – uspio zavesti njegove supruge. Njihova je sramota to veća što su tek nedavno bile rodile tvoje sestre. Kako se netko okrene protiv oca svoje djece uvijek će mi biti nepoznanica. A upravo su to učinile, maleni. Nisu prošla ni tri mjeseca otkad je došao u Dol, kad su mu poslali ukaz o izgnanstvu. Na trenutak sam pomislila da će im to dopustiti kako bi ostao u mom zagrljaju. Slabo sam znala kakav je muškarac; danas ne bih ponovila tu grešku.

Otišao je već sljedećega jutra, a što je i kako potom napravio, vjerojatno neću doznati. Ne želi o tome govoriti preda mnom. Samo znam, zgodni moj dječače, da nemaš stričeva, ni sestara, a ja sam njegova jedna jedina supruga.

Neki ga, iza leđa, nazivaju okrutnim čovjekom, ali to je samo zato što ga ne poznaju kao ja. Nije uživao u onome što je morao učiniti, znaš. Vratio mi se ogorčen i razočaran. Odmah je odredio da se imamo vjenčati i da mu se imam pokoriti, iako inače nije takav čovjek. Vjerujem da je kasnije požalio. Ili je možda naučio da osim ljupkoga lica imam i drugih sposobnosti, pa mu nisam htjela podariti nasljednika dok se nije temeljito ispričao za svoje postupke.

Ako želiš znati, isprika je uključivala i to da se riješi vještice. Doljani nalaze utjehu u pomisli da Silvestrindol ima Gazdaricu od Izvora, ali ja sam učila iz postupaka svoga supruga. On je odavno otkrio da dijeljenje moći vodi bilo slabosti bilo razdoru. Kad sam već postala kneginja, nisam namjeravala imati takmaca za svoj položaj.

Gotovo ga uopće nisam morala nagovarati da pošalje svoje ljude do izvora i izvede vješticu pred sud. Sjedila sam i gledala, i smješkala se, srce moje slatko. Bjelokneževi ljudi nisu je se bojali kao moj djed i njegova kukavičja svita. Čim su čuli da kleveće njihova gospodara, premlatili su je i strgali s nje one plave i zelene krpe. Tvoj je otac bio jednako hrabar. Iako ga je proklinjala na svim jezicima koje je znala, od ljudskoga sve do zujanja vilin-konjica, jedva da je okom trepnuo. Da budem iskrena, možda je to bilo i zato što nije znao što je točno rekla.

Ja znam, pa ću dati sve od sebe kako ti njezine riječi ne bi nanijele bol. Ona je bila tako strašna, lijepo moje; tako strašna da više nikad neću ni riječi o njoj progovoriti, jer ti ne želim loše snove. Štitit ću te od nje i njezine kletve; neću dopustiti da ti se išta dogodi sve dok sam živa. A kad umrem, svoje ću tijelo pretvoriti u štit, tako da taj užas ne dotaknue tvoju djecu, ni njihovu djecu. Neću ponoviti njezine riječi, jer one su se postupno gubile kako su je utapali i čerečili, i na kraju spalili što je od nje preostalo.

Tada je tvoj otac odlučio da ni to nije dovoljno, pa je otišao do Izvora i do temelja spalio kuću u kojoj je vještica živjela, skupa sa svitcima i karticama koje sam nekoć čitala. A onda je na istomu mjestu dao izgraditi ovaj dvorac, kako nam ne bi nedostajalo udobnosti, premda smo daleko od grada. Odlučio je da se neće vratiti u ono osinje gnijezdo, osim po kakvom poslu, i neće tamo odgajati svoje jedino dijete.

Mislim da je zaboravio kako su žene one koje odgajaju djecu, ali ne zamjeram mu na osjećajima. Želi ti samo dobro, mili moj, jer te tako jako voli. Namjerava ti pružiti najbolje moguće obrazovanje, kako bi se uzdignuo nad Doljanima kojima ćeš jednoga dana upravljati. Ni u gradu ti nitko neće moći prigovoriti na tome koliko znaš i kako se vladaš. A od mene ćeš dobiti mudrost i znanje o Silvestrindolu koje ti nijedna škola ne može pružiti. Možda čak zajedno pronađemo način da se jednom zauvijek riješimo vilin-konjica.

Ovdje više nećemo imati vještica ni gazdarica, ni njihovih prokletih, smrdljivih stabala bazge. Neće više biti letećih uhoda ni kletvi bačenih na djecu i njihove roditelje. Zajedno ćemo te podići u muškarca tako moćnog da će ti se svi klanjati i svi te slaviti jer ćeš biti jedini gospodar i vladar, pravedan i ljubazan. Ti ćeš postati istinski Bjeloknez, medeni moj, a ja ću te voditi i čuvati, ne zvala se ja Vea.


Tri lica Silvestrindola © 2022. Srebrenka Peregrin

Srebrenka Peregrin je otkad pamti zaljubljena u jezik i priče, pa piše, prevodi i pripovijeda. Posljednjih godina objavljuje kratke priče na hrvatskom i engleskom. Nezaboravne 2020. izašle su joj “Bajkarice” – zbirka bajki i legendi koju je napisala s prijateljicom pripovjedačicom Erikom – za kojima su uslijedili i “Bajkari”. S tinejdžerima dvonošcima i udomljenim četveronošcima živi i radi u Zagrebu, a nevere su joj srcu prirasle tijekom odrastanja na Jadranu.

Priča Tri lica Silvestrindola objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Srebrenka je s nama otpočetka i uvijek nas iznenadi pričom koja je posve drukčija od prethodne. Ali možemo reći da su uvijek odlične. Ovoga puta provela nas je trima pogledima na jednu, jedinstvenu, začaranu dolinu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: