Krvavo crveni naslov koji se prostire preko dvije stranice novina ostaje otvoren pred nama. Mrlje od kave prekrivaju zamućenu sliku na kojoj se tek nazire oblik nečijeg tijela u bijeloj kuti kako leži preko asfalta, stvarajući iluziju prljave aureole nad njegovom glavom. Meni su oči pripijene na maleni članak u samom kutu desne stranice gdje se spominje nešto o postroženju antiturističkih mjera ove sezone. Ne znam zašto se toliko trude s tim njihovim akcijama kontroliranja prometa i nasumičnog pregleda vozila. Svima je jasno kako je polovica AntiTurističke Postrojbe masovno potplaćena u našoj državi, a ostatak je jednostavno preglup da iskoristi svoj zavidan položaj. Čovjek bi rekao da će nam se narod samo pomiriti sa činjenicom da više ne možemo ništa učiniti kako bi spriječili AT regulacije koje su nam odavno uništile državu, no mi se uporno borimo protiv njih. Nije to ni tvrdoglavost. To je samo kronična potreba inaćenja svemu što nam netko nameće. Tko će se buniti, ako ne mi?

“… i onda mi je sredio propusnicu za Zadar. Daj zamisli! Zadar! Ne znam tko je zadnji puta uspio do tamo doputovat!” Fran digne ruke u zrak i široko se nasmiješi. Nisam ga zapravo ni slušao, ali mu se smilujem i ponudim smiješak zauzvrat.

“Kak je to uspio?” natjeram se da ga pitam, iako me zapravo nije pretjerano briga za njegov odgovor. Zašto bi itko htio ići u takvu pustošnu vukojebinu kao što je Zadar? To je bila jedna od centralnih zona gdje su postavili prve restrikcije. Grdosije od hotela, apartmana pa čak i stambenih zgrada su opustošene i ostavljene na milost i nemilost prirodi. Nešto se čak u početku pokušalo renovirati, pozeleniti i započeti druge sranjske akcije u cilju poboljšanja ekologije prostora, ili što god su već tada govorili da rade, no ubrzo se shvatilo da pravi projekti koji bi eventualno doveli do nekakvog pomaka nisu financijski isplativi. Drugim riječima, nakon što je turizam propao, država se morala okrenuti industriji i intenzivnim primarnim djelatnostima kako bi održala bar djelomično stabilnu ekonomiju, čime se sav novac za nešto zeleno i prirodno okrenuo prema izgradnji prekrasnih tornjeva koji na dnevnoj bazi rigaju tone dima usahnulih kostura prirode. Europska Unija nije nas mogla zaustaviti u našem naumu da pokušamo spasiti gospodarstvo jer se sve gradilo na crno i uspješno zataškavalo preko naše vlade, a zatim i na svim višim razinama. Fascinantno je koliko se zaključanih vrata može na silu otvoriti kada imate dovoljno novaca.

“S malo sreće i dobrom vezom.” Nakrivljen osmijeh mu ponovno zablista licem, a meni se digne želudac kada primijetim koliko su mu zubi žuti i truli. Naravno da je Fran pokušao držati do sebe, ali do namirnica, potrepština i odjeće sve se teže i teže dolazilo. Održavanje higijene, odnosno zdravlja, bio je tek sekundarni cilj. Na prvom mjestu je uvijek bila hrana. “Iskreno, riskirao bih otići i bez propusnice. Sve samo da ne moram na Godišnji. Termin mi je taman trebao biti za tjedan dana, ali sad ću uspjeti dati dobro opravdanje za izostanak.”

Kimnem u znak potvrde. Fran je veoma vokalan o svojem stajalištu o Godišnjima, a ja svim silama pokušavam držati jezik za zubima. Iako su se Godišnji pojavili malo nakon AT programa te su već dugo općeprihvaćeni, još uvijek ih prati izniman tabu, a puno ljudi dijeli Franovo mišljenje. Nemam se neku potrebu svađati s njim jer to ne bi dovelo nikamo. Obojica bismo se našli u pat poziciji, ne mnogo drugačijoj od sadašnje, samo što bismo se vjerojatno nadalje jedva mogli podnositi, a ne smijem riskirati da uništim naš odnos. Fran je jedina donekle podnošljiva osoba na našem poslu. Moja je šutnja mala cijena koju moram platiti kako bih zadržao pribranost na poslu, a koja je već ionako na tankom ledu.

Dopuštam mu da nastavi s pričom o svojem skorašnjem odmoru, navodeći ga da besmisleno trabunja o neostvarivim planovima. Neki od njih samo su naprosto smiješni, kao njegova zamisao da se probije kroz sve barijere od bodljikave žice koja se proteže na kilometre i okupa u moru. Uopće ne mogu razumjeti zašto bi se netko kupao u toj mješavini otrova, kanalizacije i industrijskih otpadaka. Makar svi stručnjaci tvrde da je voda dovoljno čista da se čovjek teoretski uspije osvježiti bez posljedica, smrad je dovoljan da bilo koga odgovori od te ideje.

Gledam kroz prozor dok čekam da završi, a moji se dlanovi sve više znoje. Mali prst titra mi dok ga pokušavam smiriti snažnije ga pritišćući uz ručku svoje šalice. Fran ne primjećuje. Nitko ne primjećuje. I to mi daje određeno samopouzdanje. Očito sam dobar u prikrivanju svog iščekivanja.

Moj termin je sutra.

A ja jedva čekam.

***

Iduće jutro dočekujem snenih, neispavanih očiju prošaranih crvenim žilama. Na brzinu pokušavam dotjerati svoj izgled kako bih barem do neke mjere izgledao društveno prihvatljivo. Češljam neurednu kosu koju sam možda jučer trebao isprati te se umivam s nešto preostale vode koja stoji u velikoj plastičnoj boci pored umivaonika. Slavine su davno prestale raditi, no stanovi ih još uvijek imaju u slučaju da se jednog dana vrati čista voda. Sumnjam da će se to ikada dogoditi, barem za mog života, ali čovjek može sanjati. Na kraju krajeva, što je čovjek bez snova, ako ne prazna ljuštura odbačene kože nekog gnjusnog malog kukca?

Izlazim iz svog skučenog stana u svojim najboljim hlačama, koje su zapravo donji dio odijela, koje vječito krpam svakih mjesec dana, te u košulji koja je požutjela tijekom godina sušenja na balkonu i navlačenja smoga iz zraka. Moje cipele odjekuju tamnim, uskim hodnicima ispunjenim brojnim tijesnim vratima koja vode u druge stanove. Imao sam puku sreću što su moji roditelji imali samo mene kao sina i što ne moram ni s kime dijeliti stan. Mnogi nemaju taj luksuz i na par desetaka kvadratnih metara žive gotovo svi članovi šire obitelji. Uopće ne razumijem kako to mogu izdržati, ali valjda se priviknu tijekom vremena. Ako cijeli život znaš za samo jedan način života, ništa ti se drugo ne čini mogućim. Štoviše, ni ne znaš da postoji nešto bolje.

Bolnica se nalazi na drugom kraju grada. Smrad u autobusima je intenzivna mješavina znoja, alkoholnih hlapiva te povraćotine, stoga prekrivam usta sa dlanom i zatvaram oči kako bih odagnao suze. Vožnja traje puno predugo pa mi se znoj slijeva niz leđa kad napokon izlazim na svojoj stanici. Sigurno se već nazire kroz košulju, ali sada više ne mogu učiniti mnogo kako bih to pokušao sakriti.

Zgrada bolnice blista naspram drugih zgrada u blizini, pogotovo stambenih. Medicinske su ustanove možda jedine zadržale određenu razinu arhitektonskog sklada, za razliku od privatnih građevina koje su mutirale divljom gradnjom. Iznad glavnog ulaza stoji golemi neonski natpis s nazivom bolnice, gotovo neprimjetan pod danjim svjetlom. Recepcija na ulazu tek je mali šalter omeđen neprobojnim staklom te učvršćen metalnim rešetkama s vanjske strane. Osoba koja sjedi unutra jedva se primjećuje dok tipka za golemim ekranom. Obraća mi se robotskim glasom filtrirnim kroz loše zvučnike.

“Dobar dan! Imam termin u jedanaest za medicinski induciranu halucinaciju. Prezime Anther. Sa T-H”, izrecitiram pozdrav koji sam usavršavao zadnjih nekoliko dana. Srce mi tuče dok se grčevito primam za rub šaltera.

“Anther?” recepcionar ponovi kao pitanje, no ne čeka moj odgovor, već kreće pretraživati bazu podataka. Sekunde traju satima, a ja se nervozno osvrćem tražeći nešto čime bih si odvratio pozornost, smirio živce i doimao se kao da je sve pod kontrolom.

“A-N-T-H-E-R? Nemamo zabilježen termin pod tim prezimenom. Jeste li naručeni preko obiteljskog doktora ili preko online aplikacije?”

Odjednom se zrak čini toliko težim, a moja pluća ne mogu ga ni primiti. Prsti mi se bijele dok se pokušavam održati na nogama. Panika me u potpunosti preuzima i svim se snagama natjeram da se nakašljem i nagnem preko pulta, bliže neprobojnom zidu između mene i osobe koja mi stoji na putu.

“Preko doktora. Ali anesteziologa, doktora Sepinića”, objasnim suhog grla. Gotovo hropćem dok mi jezik oblikuje riječi. Tišina slijedi iza šaltera, a zatim ponovno tipkanje.

“Sigurni se da je Sepinić? Nema nikoga pod tim imenom u našem sistemu. Imate li možda digitalni oblik uputnice?”

Naravno da nemam digitalnu uputnicu, no ako to priznam, znat će da lažem i da nešto stvarno nije u redu. Riskantno je obavljati Godišnji na crno na nekoj neregistriranoj lokaciji s bivšim studentima medicine koji su ili izgubili pravo studija ili im je ono oduzeto. Naravno da je svaka medicinska procedura opasna, no neovlašteni Godišnji rezultiraju katastrofalnim posljedicama. Za mnoge ljudi niti ne znaju što im se dogodi. Broj nestalih osoba raste, a dim s Krematorija, kako pogrdno zovu mrtvačnicu Instituta za posmrtna medicinska istraživanja, svakim je danom sve tamniji i sve veći. Ništa, dakako, nije dokazano, ali ljudi nisu glupi, znaju kada se nešto događa u njihovom susjedstvu.

Lakše se progurati preko reda i prevariti sustav uz malo odgovarajućeg poticaja. Kod nas je bar to lako. Svi znaju nekoga, frend od frenda radi u bolnici, bratić u drugom koljenu radi na prijemu, kolegica s posla zna neku žensku koja glavnom doktoru puši kurac i tako to. Stvar je u tome da, ako te ulove s falsificiranim terminom, posljedice postaju katastrofalne. Tada bi svatko radije ipak završio mrtav i na spalionici, da si skrati muke. Kazne nisu fizičke, no monetarno čovjeka dovoljno unište da se nikada više ne može izbaviti iz dugova. Da ne spominjem kako si zatim postavljen na Listu, koja je javno dostupna, pa svi znaju da imaš kriminalni dosje vezan za zlouporabu Godišnjih, a najbrže saznaju upravo poslodavci.

Odgurnem se rukom unazad kako bih se odmaknuo od šaltera. Recepcionar me zapravo ne gleda, no čeka moj odgovor.

“Nemam. Zar nemate nijedan slobodan termin danas? Nitko nije otkazao?” Nakašljem se i pogledam iza sebe. Nema nikoga drugog iza mene. Mrzio bih da je netko od drugih pacijenata slušao ovaj razgovor. Ili još gore, medicinskog osoblja. Ovo ide s samo s lošega na gore i kopam sam sebi svoj vlastiti grob.

“Uz dužno poštovanje, gospodine”, glas koji dopire iza šaltera odjednom je postao glasniji te zaprimio oštru notu, gotovo čovječju, “očito niste dobro upoznati sa zakonom. Jasno stoji da, ukoliko se neka osoba nenajavljeno ne pojavi na dan svog termina, gubi mogućnost prisustvovanja proceduri, ali također da nitko drugi ne može preuzeti termin, bio poznanik ili ne.”

Dođe mi da šakom probijem staklo koje se nalazi između mene i njih, no znam da u tome ne bih uspio. Natjeram se da se zahvalim i spomenem, stisnutih zuba, kako ću popričati sa svojim osobnim liječnikom, a zatim izlazim iz zgrade. Svom snagom udarim u kantu za smeće koja se nalazi uz prilaz te gnjevno odlazim na ulicu. Ljudi se okreću prema meni, a ja praktički bježim kako me zaštitari slučajno ne bi slijedili.

Dvije tisuće eura otišlo u vjetar. Gad jebeni. Smeće kretensko. Trebao sam znati da mu ne smijem vjerovati. Prijatelj koji mi je rekao za njega uvjeravao me da je dovoljno pouzdan i da ću već u roku mjesec dana moći ostvariti Godišnji. Kada sam razgovarao s tim Sepinićem, tip se činio siguran u sebe, kao da je to učinio bezbroj puta i kao da je sve to vrlo jednostavna procedura. Što prije uplatim, to ću prije stići na red, a ja sam novce prebacio već isti dan, možda sat vremena nakon sastanka. Idući dan znao sam datum i vrijeme termina. Trebao sam odmah znati da tu nešto gadno smrdi. Nitko za koga sam čuo nije bio sposoban tako brzo srediti mjesto. Također me nije pitao za nikakve daljnje informacije, osim moga imena i matičnog broja, a sigurno ne bih mogao samo time ući u bolnički sistem. Tako me šarmirao sa svojim vjerodostojnim tonom da meni idiotu uopće nije palo napamet sumnjati u njega! Sranje. Sranje, sranje, sranje!

Na putu kući bijesno prolazim smrdljivim ulicama. Zrak zaudara po truleži dok listam objave na društvenim mrežama. Gomila ljudi najavljuje svoje slobodne dane i kako ih misle provesti, većina odmarajući kod kuće, a nekolicina influencera i ljudi koji nemaju stvarni život izvan socijalnih medija naslađuje se svojim procedurama i nadolazećim terminima za Godišnji. Jebote, koliko ih samo reklamira privatne tvrtke, a polovica ih nikada nije ni prošla sam zahvat. Ona glupa pjevačica s napumpanim usnama, Jelena Čavka, stalno objavljuje kako uživa u svojim Godišnjima u nekoj luksuznoj poliklinici te kako oni imaju revitalizirajući efekt na njenu kožu, a onda se pojavi na protestu protiv njih. Svijet nam stvarno propada zbog takvih debila.

Dok hodam, gotovo se spotičem preko nekog muškarca koji kleči okrenut prema zidu, njegove ruke sklopljene i podignute u zrak nad njim, dok mu je glava pognuta na prsa. Na trenutak mislim da je samo neki beskućnik, ali onda vidim da mu odjeća nije u kompletnom raspadu, da nedostaje taj neki karakteristični smrad. Oči su mu široko otvorene i jezivo prazne; izgubile na sjaju, gotovo su mliječno bijele, no istovremeno su prekrivene raspucanim kapilarama. Osobe koje dođu do faze Transa nikada se ne oporave, barem većina njih. Provode svoj život u Limbu, između sna i jave, gdje nisu više svjesne da zapravo postoje. Vape za još jednim fiksom, što god bio i u kojem god obliku, samo da oponašaju osjećaj koji dobivaju tijekom Godišnjeg. Oni snalažljiviji uspijevaju se čak progurati na crno.

Oni najnesretniji završe na Krematoriju.

Pregledavam dalje objavljene slike koje su podijelili osobno mi nepoznati ljudi. Beskonačni selfiji i slike hrane, dosadne fotografije neba ili grada, puno previše slika beba, a zatim mutne slike s izlazaka i videozapisi u kojima se nitko specifično ne vidi, nego samo svjetla pulsiraju cijelim klubom dok se bezlične figure miču u ritmu. Pritišćem prst o ekran kako bih zaustavio video i pogledao neku curu koja mi izgleda bolno poznato. Ne mogu dokučiti otkuda je točno znam, ali preko njezinih objava jasno je da se njezin telefonski imenik uglavnom sastoji od kontakta raznovrsnih dilera. Među njima sigurno ima i tehničara koji rade na crno. Uvjeren sam kako sam par puta vidio kako objavljuje sliku neke bezimene klinike i aludira na to da ide na Godišnji.

Prsti mi grčevito drže mobitel te instinktivno odlazim na njezin profil i otvaram prozor za slanje privatne poruke. Pokušavam si obrazložiti da imam takvu potrebu za Godišnjim zbog stresa, zato što već noćima ne spavam kako spada, zato što provodim dane gutajući taman zrak zagađenog grada i zato što ne znam kada sam si zadnji puta dopustio da se opustim. Nitko ne može živjeti u konstantnoj tjeskobi. To nije zdravo. Govorim si da je svakako smisleno da odem na Godišnji, makar i riskirao ići na crno, da jedan dan dopustim svom tijelu da se odmori, da se prestane neprestano naprezati. Naravno da je to normalno. I naravno da ne pretjerujem. Nisam glup. Znam posljedice. Znam da je opasno. Znam da moram paziti da ne postanem ovisan, no također znam da mogu stati kad god poželim. Tijekom svog života tri puta sam na Godišnji išao preko državnog programa, a u posljednjih sam se par mjeseci još dodatno privatno naručio dva puta, čime sam ispunio zakonski dopuštenu godišnju kvotu i bio primoran potražiti drugi način pristupa zahvatu. Nisam poput ovisnika koji su već desetke puta prošli postupak u posljednjih pola godine i koji pokušavaju svim silama zakazati novi termin. Za razliku od njih, nisam niti blizu brojci koja je uistinu opasna za moj život. Termin koji sam danas namjeravao obaviti trebao mi je biti zadnji. I bit će zadnji. Samo mi je potrebna još jedna prilika da napokon doživim cijeli san do kraja te da se napokon natjeram iskusiti ono za što nikada nisam dovoljno siguran.

Brzopleto pišem poruku. Jednostavno je pitam može li mi srediti nešto, da sam spreman platiti. Ona gotovo odmah vidi poruku, počne tipkati, no zatim stane. Možda joj je nešto odvratilo pažnju. Ili je ona mene prepoznala i sjetila se da sam bio kreten prema njoj pa ne želi sa mnom razgovarati. Od te mi se pomisli spusti par kapi znoja niz leđa, masnih i hladnih, te gasim ekran i stavljam mobitel u džep.

Dan mi prolazi sporo i svim se snagama tjeram da ostavim mobitel na miru. Znat ću kada mi odgovori, ionako mi nitko drugi ne šalje poruke. Samo trebam izdržati do tada. Zato palim svoj laptop, bijednu zamjenu za televizor i računalo spojenu u jedan mali hripajući uređaj, te otvaram neku stranicu za filmove. Provodim puno previše vremena odlučujući što ću gledati, a kada napokon započnem neki precijenjeni kultni film, mobitel mi zavibrira i ja se gotovo bacam na njega.

Javi se na ovaj broj i reci što trebaš. Mene ne spominji.

Gledam u kombinaciju brojeva iznad poruke. Da nisam na samoj granici gubitka razuma, možda bih prvo potražio broj na internetu i saznao kome pripada, no s druge strane, osoba kojoj se moram javiti sigurno koristi mobitel koji može lako odbaciti ako se nađe u stupci. Sve, samo da se ne otkrije što radi i s kime posluje. Stoga, kada kopiram broj u mobitel i mahnito stišćem zeleni gumb za uspostavu poziva, uopće ne razmišljam o posljedicama, već o izrazito maloj mogućnosti da bi ovaj izrazito nepromišljeni, glupi plan zapravo mogao uspjeti.

“Da?” glas koji mi se javlja je dubok. Nezainteresiranost mu je očita. Ali također naslućujem određenu razinu opreza.

“Da, ovaj… želim se naručiti za Godišnji”, pokušavam govoriti što jednostavnije jer mi se riječi već prelamaju jedna preko druge.

“Bit ćeš obaviješten o terminu idući tjedan”, kaže kratko i već čujem kako pokušava prekinuti poziv.

Tek ću idući tjedan saznati termin?! Ne mogu toliko čekati! To mora biti kroz idućih par dana, eventualno do vikenda. Toliko sam već puta prelazio taj isti san, tu istu situaciju i patio ponovno kroz trenutak kada bih napokon trebao dobiti odgovor na svoju vječitu čežnju, samo da bih se probudio gorućih pluća koja su vapila za zrakom. Moram konačno doživjeti završetak!

“Čekajte! Platit ću više! Molim Vas! Samo mi sredite proceduru do kraja ovog tjedna.” Moj glas je odvratno očajan i gadim se samom sebi, no znam da drugačije ništa neću postići. Ušteđevine nemam mnogo, no ako treba, dići ću kredit. Nemam drugih opcija. Treba mi ovo.

Osoba na drugom kraju poziva utihne. Razmišlja što da učini, možda odmjerava koliko mi više može naplatiti ili pak gleda postoji li zbilja mogućnost da me me tako brzo ugura među druge pacijente. Pretpostavljam da nema puno ljudi koji žele odraditi Godišnji na crno, no, s druge strane, ja stvarno ne bih znao. Osobno ne poznajem nikoga tko je išao, niti znam otprilike koje su brojke na društvenoj razini jer nisam baš pretjerano socijalno aktivan. Dok pokušavam predočiti broj ljudi koji se na dnevnoj bazi javlja upravo ovoj ustanovi, tipkanje koje čujem preko zvučnika me prene pa naćulim uši.

“U petak u četiri popodne. Poštom ćeš dobiti sve informacije i upute o terminu. Adresa?”

Zbunjeno izrecitiram svoju ulicu i kućni broj, na što oni potvrde da su zapisali informaciju te malo nakon toga prekinu poziv bez pozdrava. Nije bilo potrebe upitati zašto koriste baš fizičku poštu, a ne elektroničku. U doba kada digitalni medij kontrolira prijenos podataka, vlada ne nadzire jedino poštanske urede jer ih gotovo nitko više i ne koristi. Puno je jednostavnije povjerljive informacije povjeriti lokalnoj pošti, nego internacionalnoj kompaniji koja prati svaki tvoj unos u računalo.

***

Očekivao sam da će pismo doći odmah idućeg jutra, ali sandučić mi je bio kompletno prazan iako je poštar navratio, sudeći po nekolicini pisama koja su virila iz tuđih pretinaca. Taj sam dan proveo u izrazitim mukama. Na poslu sam gotovo mjesečario dok sam umornih očiju gledao u bliješteće svjetlo ekrana. Ruke su mi se grčile dok su mi prsti prelazili preko tastature, a pluća su mi se konstantno očajnički borila za prijeko potreban kisik. Neprestano sam računao i preračunavao koliko vremena treba da prijava stigne ako sve prođe glatko, a koliko ako se po putu nešto dogodi što sprječava dolazak pisma na krajnje odredište. U obzir sam uzeo i da ja moram odgovoriti na to pismo, napisati sve informacije koje od mene traže, kupiti omotnicu i marke te poslati podatke natrag.

Cijeli dan se sve to previja preko mene poput crne rupe koja čeka da me proždere. Osjećam kako se njezina tamna slina prelijeva preko mene te mi kroz pore ulazi pod kožu i pretvara mi krv u sirupasti katran. Prolazi mi kroz tijelo, kola mojim venama, zavlači se u limfe i zasićuje mi organe, spušta se do mojih prepona i gomila se u litrama. Pritisak je gotovo nepodnošljiv. Prevrćem se na stolici i križam noge dok mi hladni prsti vibriraju nad tipkovnicom unoseći beskonačne brojeve, algoritme i račune.

Ne spavam te noći. Snovi nikako da me oduzmu i preuzmu kontrolu nad mojim tijelom, nad mojim umom. Ležim satima u golemom krevetu osjećajući prazninu u utrobi poput Marijanske brazde. Ta široka posjekotina preko moga trupa prostire se kilometrima, od mojeg vrata pa sve do mojeg međunožja. Rastvara me na dva dijela, širi preko madraca kao da sam strvina koja čeka da je se u potpunosti konzumira, da joj se kosti samelju među čeljustima, a meso raspline među očnjacima. Pljesnivi madrac moj je križ, a moje tijelo razapeto je preko njega.

Prve zrake sunca dočekaju me prekasno dok pokušavam razaznati siluete svoje sobe obasjane difuznom žutom svjetlošću. Rano je te poštar neće stići još barem sat vremena, stoga se pridižem u krevetu i palim laptop, gledajući neprestano na sat dok tumaram beskorisnim stranicama. Zatvaram jedan prozor pa otvaram novi i upisujem adresu jedne te iste stranice. Pregledavam email te prelijećem preko gomila računa zatrpanih među reklamnim porukama. Uočavam nekoliko poruka od svoga šefa, ali ignoriram ih. Nisu mi bitne. Što god želi, trebat će pričekati.

Zvono.

Trčim prema vratima i otvaram ih u potpunosti zadihan. Masna kosa priljepljuje mi se uz vrat i mrsi preko čela, a zglobovi su mi hrđavi dok s mukom držim kvaku. Poštar se pojavi preda mnom, upita me za ime, a ja potvrdim te iščupam pismo iz njegovih ruku. Natjera me da prislonim prst na njegov uređaj, da može zapisati kako je uspio obaviti svoj posao, a ja mu zalupim vrata u lice i manično otvorim ladicu u kuhinji. Izvučem nož i prerežem papir, a zatim stanem na mjestu. Moje srce bruji poput stršljena kada primam pismo u ruke. Držim ga u rukama poput Biblije, dižem ga prema svojem ostarjelom lusteru kako bih ga obasjao svjetlom. Izgleda kao da ga prihvaćam sa samih nebesa. Pažljivo ga rastvorim, kao forenzičar na mjestu zločina, koristeći vrhove svojih koščatih prstiju te se moje oči zalijepe na malena crna slova koja su urezana u bijelu pozadinu.

Traže me gotovo sve moje podatke, sve moguće načine identifikacije, pa čak i informacije koje mi se čine nepotrebnima, poput imena roditelja i njihovog financijskog stanja. Svakom drugom čovjeku ovi bi zahtjevi bili izrazito sumnjivi, ali meni označavaju samo ushićenje, radost koju nisam već mjesecima osjetio te se pitam zašto me traže toliko malo da mi ponude toliko puno. Moje je disanje na rubu hiperventilacije dok brzopleto jurim do laptopa natipkati sve što im treba u jednostavni dokument. Ne pazim na interpunkciju, gramatiku niti izgled. Samo pišem, moji prsti kao da prebiru po klavijaturi i stvaraju opojnu skladbu. Odlazim online i ulazim u svoj bankovni račun. Traže me da im prebacim znatnu svotu te nisam siguran kako ću uspjeti preživjeti period nakon što procedura prođe, no ne razmišljam previše o tome. Ništa mi nije bitno kao termin u petak. Trebam ga doživjeti. Trebam ga iskusiti. Kreditnom karticom mogu ići određenom svotom u minus. I dobro da mogu jer nemam vremena danas do pošte i dogovarati izdavanje kredita. Osim toga, za to bih se trebao dobro pripremiti. Primijetili bi kada bih pokušao lagati jer ne bih mogao sakriti oduševljenje. Adrenalin je u potpunosti preuzeo moj organizam.

Na brzinu navučem neku ustajalu košulju te hlače koje sam već nosio par puta, obujem stare izlizane cipele čije vezice samo zataknem sa strane uz gležanj, grabim torbu, zatvaram vrata za sobom i trčim niz stube koje vode u bezdan.

Četvrtak je ujutro. Sutra bi mi trebao biti termin. Nadam se da će sve stići na vrijeme. Nadam se da će novac sjesti prije jutra i nadam se da mi banka neće zamrznuti transakciju. Ne, sve će dobro proći. Sutra popodne već ću sjediti u naslonjaču, prekriven bolničkom pregačom, s infuzijom u ruci, s koktelom različitih tvari koji se slijeva u moje žile i zatvoriti snene oči te se prepustiti lakoći koja dolazi prilikom ulaska u san. Pomisao na to me smiruje te čak uspijevam odraditi dobar dio posla, što proteklih dana nisam mogao.

Tijekom ručka ponovno sjedim s Franom koji prebire po svojoj bijednoj, bezokusnoj zobenoj kaši koja je danas na jelovniku menze. Ja ne jedem. Ne treba mi hrana koja bi me ispunila energijom. Ništa se ne može mjeriti s hranjivosti činjenice da već sutra dobivam novu šansu. To me održava na životu. Gledam kroz prozor u tamne oblake koji vječito ispunjavaju grad. Danas svjetlost reflektirajućih, golemih, neonskih reklama prolazi kroz čestice smoga te se čini kao da se samo sunce probija do ulica.

“Onaj tip koji je jučer prijavljen kao nestao. Si vidio? Onaj, Domagoj. Sorić. Išli smo u srednju skupa”, kaže Fran i baci žlicu u kašu sa izrazom gadosti na licu.

“Mislim, nisam ga osobno poznavao, samo viđao na hodnicima. Al’ dečko je bio bistar. Pametan. Zamisli! I sad ispada da je vjerojatno isto bio ovisnik.” Odmahne glavom i prekriži ruke. Ne gledam ravno u njega, no pozorno slušam što će reći. Morat će iskoristiti priliku da blati Godišnji.

“Ne znam što vide u toj mješavini otrova koju ti brizgaju u tijelo. Mora da je čitava farmaceutska industrija potplatila Europsku Uniju da odobri takav zahvat. Ne znam jesu li samo dovoljno bezosjećajni da okrenu glavu kada se pojavi još jedna nestala osoba koja je očito išla na crno, ili su tako glupi da nisu ni svjesni da se to događa ravno pred njihovim nosovima. Koji kreteni”, otpuhne i pogleda u mene.

“A i ti idioti šta idu na crno. Kako si uopće dopustiš da dođeš do te razine? Da plaćaš tisuće eura samo da te proguraju prek’ reda i truju poput štakora. Mislim, žao mi ih je, ali istovremeno, što su mislili da će se dogoditi? Što se mene tiče, takve osobe niti ne zaslužuju više biti dio društva.”

Udahnem duboko da se suspregnem od suvislog komentara. Njemu ništa neće značiti ako mu izrazim svoje mišljenje. Nemam ni ja pretjerano pozitivan pogled na sve to, no neki ljudi jednostavno nemaju izbora. Neki ljudi nemaju prijatelje u drugim gradovima koji su spremni riskirati sve samo da ti omoguće da se malo dođeš odmoriti kod njih. Neki ljudi ne mogu si priuštiti više od par bijednih slobodnih dana godišnje. Neki ljudi nemaju drugih opcija, nego uživati na par sati u bolnici gdje intenzivno haluciniraju, sanjajući, da bi se probudili bar djelomično osvježeni. Nekim ljudima Godišnji su jedina stvar koja ih tjera kod život, razlog zašto se svakog dana bude i barem pokušavaju ostati pri sebi.

“Ja nikada ne bih pao na njihovu razinu. Zamisli vjerovati tim medicinskim prorocima koji rade samo za pare. Daj, molim te. Pa nisam glup. Koliko puta su nas zajebali? Ne, meni ne trebaju nekakve sintetičke iluzije da imam volju za životom. Meni je dovoljna piva u ruci i žena na kurcu. Kao i svakom zdravom i normalnom čovjeku u svijetu, a ne ovim psihopatima koji plaćaju da ih ubiju.”

“Daj začepi više, svinjo jedna!” izleti mi prije nego što uopće promislim što bih rekao.

Fran se na to napokon okrene prema meni i razrogači oči. Primjećuje li moje ispijeno lice i duboke podočnjake vječito ukopane pod mojim očima? Vidi li kako stopalom već danima tapkam po plastičnom podu? Zna li koliko vremena provodim za računalom praznog pogleda, a punog uma? Ne, ne bih rekao. Oduvijek je bio previše opsjednut samim sobom da bi mario za druge oko sebe, posebno mene, iako mislim da me smatra jedinom osobom s kojom može pričati u ovom paklu. Ne zna ništa o meni, ali ja znam sve o njemu. I napokon mi je dosta slušanja njegove vraške, maloumne propovjedi.

“Praviš se da si bolji od ostalih, a sam znaš da izbjegavaš Godišnji jer se bojiš da ćeš završiti kao svi jadnici koje svakodnevno odvode u Krematorij! Zar ti nije više dojadilo svaki dan jesti toliko govana?” Dižem se sa stola uz škripac stolca. Cijela se menza okreće prema meni. Gleda me stotina očiju, sve uprte ravno u mene. Žele li da potvrdim njihovo mišljenje ili da ga opovrgnem? Prelijećem preko svakog lica, ljudi koje znam, ali ne poznajem. Misle li da sam lud? Da sam pretjerao? Znaju li da dolazim ovamo svaki dan na granici razuma i borim se sam sa sobom da se ne zaderem tako da me čitav svijet čuje i napokon pogleda? A sada, kada to imam, kada stojim nad svima poput mesije, kada čekaju da im predstavim svoje Božje zapovijedi i tumačim Sveto pismo, osjećam se kao da me jedva čekaju zgrabiti poput zvijeri, kamenovati poput grešnika te pribiti čavlima moje tijelo nad ulazom zgrade kako bi me svatko mogao vidjeti, svaki prolaznik, radnik ili druga izgubljena duša koja očajnički traži dokaze svoje isprane vjere.

Zatvorim usta tako jako da se bojim kako će mi se vilica slomiti. Moji zubi škrguću poput čegrtuše dok skidam pogled sa svih oko sebe i izlazim iz menze. Ne vraćam se natrag u svoj mali, skučeni ured, već izlazim van, na zrak, kako bih ispunio pluća olovom. Ne treba mi više ništa niti itko odavde. Sve su to samo trupla koja izjedaju crvi, kojima plijesan prekriva živčane stanice i pokreće njihova ispražnjena tijela.

Odlazim doma i rušim se u krevet.

Spavam, no bez snova.

***

Dolazim pred zgradu do koje me dovela adresa. Jednostavna je, u historicističkom stilu koji se ne koristi već stoljećima. Jedna od rijetkih koje sam ikada vidio da nema nadograđene katove, stanove ili balkone. Gutaju je susjedne, divlje zgrade. Nadvijaju se nad njom kao paraziti. Prilazim teškim ulaznim vratima, obazirem se oko sebe da vidim ima li nekoga tko me prati ili gleda, a zatim ulazim dok vrata vrište uz škripu. Unutra je mračno. Nekoliko starih, treperavih lampi osvjetljava hodnik, a ja hodam pokušavajući razaznati kuda točno kročim. Zidovi su prekriveni slojem nikotina, po podu gmižu žohari koji se uvlače u mnogobrojne rupe, a pukotine se poput vena šire od unutrašnjosti prema vanjskim vratima.

Ispunjava me tjeskoba, ne zbog mjesta na koje sam stigao, već zato što nisam u potpunosti siguran jesam li uspio odraditi sve što su me zatražili onako kako treba. Pročitao sam njihovo pismo nebrojeno puta, analizirao svaki zarez, svaku riječ i svaku točku. Ponavljao sam tiho poput molitve, ispod glasa, sve što trebam učiniti, pazeći da zapamtim sve fraze točno onako kako su bile zapisane. Po naredbi navedenoj u pismu, zapalio sam ga nakon što mi više nije trebalo. Pogledao sam još jednom je li transakcija sjela te napokon krenuo prema lokaciji koja mi je bila otkrivena u pismu, pritom mijenjajući više puta smjer kretanja i prijevozno sredstvo. To je trebalo biti više nego dovoljno da svatko izgubi moj trag ako me i odluči pratiti. Bilo je nepodnošljivo vruće pa sam bio gotovo potpuno mokar kada sam stigao do zgrade. Pluća su mi gorjela od sparine i smoga koji se nagomilavao u mojim bronhijama i alveolama, a tijelo malaksalo jer sam dolazio natašte.

No sada sam napokon stigao te me tek pola sata odvaja od mog termina. Stisnutih šaka prilazim otvorenom šalteru gdje radi jedna žena. Pogleda me u oči, odmjeri, a zatim upita za ime. Treba joj gotovo par sekundi da me nađe unutar baze, a to čak čini prije nego što napomenem neobičnost svoga prezimena. Zamoli me za osobnu te mi zatim preda snop papira u ruke. Prijeđem letimično preko njih prije nego što mi doda kemijsku te vidim da se opet radi o nekoj vrsti prijemnog lista. Pri dnu uočavam crtu za potpis. Mora da je ovo ugovor. Zahvaljujem se, a ona me ljubazno uputi da pričekam u čekaonici i za to vrijeme ispunim papir. Sjedala su stare drvene klupe, nešto što već godinama nigdje nisam vidio, čak ni u parkovima. Već su trule i klimave, no svejedno dovoljno čvrste da izdrže moju težinu. Pored mene se nalazi desetak drugih ljudi, neki nervozni, neki drijemaju, neki nestrpljivo grizu nokte, čupaju kosu ili se okreću oko sebe. Ne obazirem se previše na njih niti me zapravo briga, stoga samo uzmem kemijsku u ruke i pogledam papire koje su mi uručili.

Pročitam ugovor, što inače ne radim često kada na nešto trebam pristati, te se na neke rečenice lecnem. Znao sam da postoji rizik pri dolasku ovamo i izvršenju procedure, ali sada kad sve nuspojave imam napismeno, od strane same organizacije, kada vidim da mojim pristankom klinika neće snositi nikakve posljedice niti ima ikakvu odgovornost nad mojim zdravljem, srce mi se gotovo zaustavi. Duboko uzdišem da dovedem tjeskobu pod kontrolu dok čitam napomenu da njihova infuzija ne sadrži određeni, ključni sastojak, čime je manje stabilna, ali time se vrijeme procedure skraćuje. Razumijem da ne žele riskirati da ih uhvate, da vjerojatno imaju mnogo drugih mušterija koje sve čekaju svoj red i da ne žele da se itko predugo zadrži u klinici. Cijela ova shema izrazito je rizična, za pacijente i doktore, stoga se sve mora obaviti što brže može. Pokušavam se urazumiti da ne postoji razlog za brigu. Stotine ljudi sigurno prolaze ovim hodnicima na dnevnoj bazi, a mjesečno sigurno tisuće. Ne bi dolazili ovamo da nisu sigurni da mješavina koja se ovdje koristi djeluje. No neki smisleni dio mene, koji već dugo vremena potkopavam, prodire na površinu. Želim li zbilja riskirati? Želim li se zbilja dovesti u opasnost zbog sat ili dva provedena u anđeoskom transu? Ako nešto pođe po zlu, hoće li me itko tražiti? Hoće li itko uopće primijetiti da me nema?

Ne.

Neće.

Potegnem kemijskom preko prazne crte i zapečatim svoju sudbinu.

***

Prstima tapkam po bedrima dok čekam u izlizanom predvorju ovoga ruševnog dvora. Uzimam neki stari časopis o automobilima u ruke i na silu prelazim preko napornih, glasno obojenih stranica, kojima pokušavam utopiti dosadu i smiriti nemirnost. Dršćem dok razmišljam kako ću ga ponovno vidjeti. Opet će stati preda mnom te će me iznova pitati što želim, a ja ću mu napokon potvrdno odgovoriti. Ne želim ga još jednom razočarati.

“Anther, Luka”, prenem se na glasni zaziv koji nakon predugog vremena ne dolazi sa šaltera, već iz hodnika pored, koji vodi dalje u nedogled. Pogledam prema izvoru zvuka i uočim mladog doktora koji u ruci drži podložak i čita neki zapis na drugoj stranici. Pogleda u mene te me bezizražajno pita jesam li ja osoba koju je prozvao. Kimnem, a zatim mu priđem.

“Sala broj pedeset pet. Na petom katu. Slijedite me.” Okrene se, a njegova kuta vijori zrakom poput paperjastih krila.

Na putu do starog lifta prate me mnoga tanka, drvena vrata  koja odvajaju unutrašnjost raznih sala od hodnika, i na kojima se nalazi jedan mozaički prozor, kroz koji vidim golemi stolac, poput onih kod stomatologa, na kojem se nalazi pacijent. Gledam u njihova tijela koja se prelijevaju preko kožnih, sedefastih jastuka, tonu u njih i gube se među oblacima. Anesteziolog stoji do njih, a s druge strane medicinski tehničar. Neki budno motre svoje mušterije, očiju pripijenih na njihove gole vratove i otkrivena, bijela zapešća preko kojih se prepliću dovodne cijevi s bezbojnim tekućinama. Iako pacijente pridržava čvrsto, kožno remenje preko zglobova, infuzije na pregibu lakta one su koje djeluju kao okovi i paraliziraju ih uz stolac.

Neki sanjaju spokojno, poput djece koja još nisu upoznala noćnu moru života. Neki se previjaju u užitku, prebacuju jednu nogu preko druge, a njihovo stenjanje odjekuje hodnikom poput arije. A neki se grče u bolovima, njihovi bezglasni vrisci pokušavaju se probiti kroz njihove glasnice, no one su tako umrtvljene da se ne ispušta niti šapat njihove muke. Vidim tehničara kako pokušava smiriti neku ženu čije je lice izobličeno u pojam čistog užasa i straha, a anesteziolog mirno sjedi pored nje. Nezainteresirano gleda koliko je još koktela preostalo unutar infuzije kako bi znao koliko mu još trpljenja ženinog nepodnošljivog izvijanja preostaje.

“… od prošlog termina?”

“Molim?”

Doktor uzdahne iznervirano, shvativši da ga nisam čuo.

“Koliko je prošlo od tvojeg posljednjeg termina?”

“Oh, ovaj…” Pravim se da razmišljam. Pokušavam se sjetiti što je pisalo na svim onim upozorenjima, koja su vrtjela internetom i televizijskim kanalima, što se tiče opasnosti od predoziranja. Što je pisalo? Koliko vremena mora proći između zahvata kako ne bi bilo nuspojava? Znam točno da je prošlo tek mjesec dana od mojeg posljednjeg termina i da, ako mu to kažem, možda odbije napraviti zahvat.

Određene tvari unutar infuzije imaju nagomilavajuće djelovanje, odnosno, nikada se ne pročišćuju iz sistema, stoga se puno pozornosti pridaje tome da čovjek nikada ne prekorači određeni broj zahvata tijekom čitavog života. Zato država osigurava samo jedan termin godišnje, a ako postoji medicinski razlog za češćim odlaskom na zahvat, osobu se na neki način mora nadgledati, bilo u ustanovi ili od strane privatnog radnika, kako ne bi došlo do većih nuspojava.

Problem kod pretjerano česte konzumacije nastaje iz drugog razloga, zbog tvari koje se s vremenom uspješno pročistite ili deaktiviraju djelovanjem ljudskog metabolizma, no ako ne prođe dovoljno vremena između dva zahvata, tijekom kojeg bi se te tvari trebale razložiti, dolazi do teških posljedica. Ovisnosti, halucinacija, shizofrenije, zakazivanja organa, moždanih udara, epileptičnih napadaja i mnogih drugih, smrtnih nuspojava.

“Tri mjeseca.”

Na to doktor kimne glavom i napravi potez rukom kojim je očito označio kvačicom nekakav kvadratić.

“Koliko si puta već bio na Godišnjem?”

“Tri puta”, još jedna laž, ali ovu sam već pomno naučio pa je moj odgovor gotovo malo previše brzoplet.

“Jesi li psihički stabilan?”

Na to podignem obrvu i nasmijem se.

“Mislite na to jesam li lud? Ili ovisan?”

“Pitam te imaš li dijagnosticiranu neku psihičku bolest. Depresija, anksioznost, bipolarni, što god. Bitno nam je da znamo kakvu reakciju očekivati tijekom zahvata te koristiš li kakve lijekove koji mogu imati nuspojave uz efekte infuzije.” Pogleda me kao da sam totalni kreten jer ga trebam pitati takvo što. Istovremeno, možda se svaki dan mora nositi s beskonačno mnogo pacijenata, a ja sam šlag na torti na kraju njegovog mukotrpnog radnog vremena.

Zacrvenim se te počešem rukom po zatiljku.

“Nemam.”

Kimne te otvori stara, drvena vrata skučenog lifta. Kako prevoze pacijente u prizemlje u tako uskom prostoru? Nose li ih na nosilima s kotačima, ili se spuštaju stubama? Ne želim uopće razmišljati o alternativama, stoga promatram kako se unutrašnji, goli dio zida pomiče dok se polako krećemo prema petom katu.

Sala je malena, kao i sve druge. Pod je prekriven otrcanim pločicama od kojih su mnoge napuknute, a ispod stolca se prostiru tamne mrlje osušene krvi. Stare vitrine i golemi ormari od punog drva okružuju sobu stvarajući kavez. Djelomično prekrivaju dva golema prozora izvana presvučena kartonom, a s unutrašnje strane učvršćena čeličnim šipkama. Anesteziolog i tehničar već stoje u sredini sale, pripremajući moj ležaj. Tehničar mi mahne rukom da priđem te me posjedne u stolac. Doktor koji mi je bio pratnja zatvori vrata za mnom te prelazi još jednom preko mog kartona. Tehničar mi za to vrijeme čisti alkoholom pregib lakta.

“Dobro. Čini se da je sve u redu. Tvoja uplata je sjela jutros i s njom nema problema.”
Na to odahnem te se nasmiješim. Doktor preklopi karton te ga primi pod ruku i gurne dlanove u džepove kute. Pogleda svoje kolege, no ništa ne kaže.

“Imaš li još što za dodati? Primjedbu, komentar, pitanje? Znaš kako ovo funkcionira?” Pravi se ljubazan, ali u njegovom držanju primjećujem da jedva čeka trenutak kada se može odmaknuti od mene. Kimnem te okrenem glavu da vidim kako igla ulazi pod moju kožu. Drugom rukom čvrsto stisnem jastuk stolca. Anesteziolog ravnodušno vrši završne pripreme.

“Nakon procedure javi se na recepciju za našu evidenciju. Još jednom napominjem, pošto ti je ovo prvi puta kod nas, očekuj da će zahvat biti… agresivniji nego inače. Ukoliko te treba na silu probuditi adrenalinom, potapkaj kažiprstom po naslonu.” Demonstrira mi gestu. Njegov kažiprst ritmično vibrira jednostavnim pokretom gore-dolje.

“Kako ću pokrenuti prste ako sam na Godišnjem?” Rijetko tko može kontrolirati svoje tijelo pod anestezijom.

Doktor samo slegne ramenima i uzdahne.

“Na tebi je hoćeš li ga koristiti ili ne. Potpisao si već ugovor i odriješio nas odgovornosti za posljedice. Ali trebalo bi ionako sve proći u redu, pošto si na sva moja pitanja odgovorio iskreno.” Zaškilji te mi se zlobno nasmiješi. Oči mi se širom otvore. Srce mi počne lupati. Ne znam je li zbog straha ili uzbuđenja, jer me ruka počinje peći kad osjetim da mi venama počinje kolati mješavina iz infuzije. Prsa mi se nadmu kada me opčini kombinacija dopamina, serotonina, morfija i drugih tvari koje moj organizam proždire kao pričest. Gubim kontrolu nad mišićima koji se toliko opuštaju da mislim da se razlijevam preko udobnih jastuka. Kapci mi postaju teški, no oči su mi divlje, fokusirane.

“Zahvat je započeo pa te ostavljam da se zabavljaš s kolegama. Uživaj u svom Godišnjem, Luka.” Okrene se prema vratima izbjegavajući pogled prema meni. Digne ruku s kartonom u znak pozdrava te nestane u tamnom hodniku.

Anesteziolog se nagne nad mene te mi spusti masku na lice. Udišem opojni plin dok mi tehničar remenjem čvrsto veže noge i ruke. Glavu zabacujem nazad, gledam u strop, u golemu, okruglu lampu koja stoji ponad ležaja, koja gori svjetlinom sunca i obuzima me, guta kao da sam tek čestica u beskrajnom prostranstvu svemira. Zadnje što vidim su mutna, daleka lica anesteziologa i tehničara. Tisuće očiju promatraju me dok lebde oko njihovih glava, prevrću se u kolutima, a iza njih, gotovo sasvim skrivena u svjetlosti, krila su koja bliješte jednakom jačinom. Njihovo perje leluja zrakom poput pahulja. Obavija me svojom toplinom, a ja se napokon prepuštam tami.

I sanjam.

***

Trepćem kako bih odagnao mutninu iz pogleda te se osvrćem oko sebe. Ne znam gdje sam, no imam predosjećaj da se nalazim u svom stanu, koliko god se to ne čini moguće pošto je prostor oko mene dostojan kraljeva. Dižem se na noge sa golemog, crnog, kožnatog kauča i primjećujem stubište koje vodi na galeriju. Prolazim pored moderne kuhinje gdje se pločice sjaje i presijavaju poput dijamanata. Ugledam svoj odraz u njima te uočavam istu onu poznatu izgubljenost, isti onaj nemir i usamljenost, no kosa mi je čista, uredno počešljana, nosim čistu, novu odjeću, a lice mi se čini svježije.

Nešto me kopka dok nastavljam dalje. Ne znam zašto sam ovdje, ali znam da me nešto čeka gore, na galeriji. Moji koraci odjekuju stanom, stvaraju jeku, kovitlaju se otvorenim prostorom dnevnog boravka te se odbijaju od staklenih zidova koji pružaju pogled na smogom prekriven grad. Zastanem pred drvenim, teškim vratima spavaće sobe. Grizem se za usnicu dok moja ruka grabi hladnu površinu zlatne kvake. Nešto me doziva iznutra, poput sirene. Moje tijelo kao da gori pod elektricitetom.

Na samoj sredini sobe stoji bračni krevet veći nego što bih ikada mogao zamisliti. Tamni, metalni okvir uzdiže se oko njega. Na krevetu se prostire posteljina koja se svilenkasto presijava, a njezina bordo crvena privlači me kao životinju. Zid iza kreveta prekriven je crno-bijelim izazovnim fotografijama osoba koje se previjaju jedna preko druge, a iz kadra izostaju upravo oni dijelovi za kojima čovjek najviše čezne. Mračno je, no sobom se širi ugodno prigušeno svjetlo koje joj daje crveni odsjaj.

Osjećam ponovno onaj izluđujući pritisak u preponama te uzdišem kako bih smirio krvotok. Pojam ovakvoj luksuza, poziv u spavaću sobu te bolno erotično okruženje uzbuđuje me na način koji ne mogu kontrolirati.

Sa moje lijeve strane dopire svjetlo koje se širi iz nekakvog manjeg hodnika, kupaonice i ormara.Sjene se isprepliću preko snopova svjetlosti. Netko se vraća u sobu, a ja gotovo u potpunosti gubim kontrolu nad disanjem. Srce mi preskoči otkucaj kada se osoba napokon pojavi na vidiku te priđe prema krevetu gola do pasa. Okrene se te se moje oči susretnu s njihovim.

Na trenutak, ovako u tami, pomislim kako je to najzgodniji muškarac kojeg sam ikada vidio. Savršenog, isklesanog tijela s bujnom kosom koja mu se zaigrano petlja oko vrata. Miče jedan vlažan pramen sa svog lica, otkrivajući tamne oči koje prodiru u moju srž kao da me poznaju čitav život. Ključna kost neodoljivo mu se ističe pod kožom. Njegov je stas tako samopouzdan, tako moćan, ali istovremeno izrazito opušten i hladnokrvan. Iskrivljenim osmijehom pokazuje bijele zube te očnjake koji su malo previše istaknuti, no njemu stoje kao saliveni. Prilazi mi, a udovi mi trepere dok gledam kako se njegovi kukovi miču i još više naglašavaju njegov Adonisov pojas. Zakoračujem unazad jer nisam siguran kako ću izdržati njegovu blizinu, no on se pravi da niti ne primjećuje moje povlačenje i približava mi se toliko da mogu osjetiti njegov dah na svojoj koži. Neprimjetno je viši od mene i moram podignuti pogled prema njemu.

Tada primjećujem nešto što prije nisam.

Pozicija malenog madeža na lijevom obrazu, prelijevanje kestenjaste boje očiju u crnu, specifičan pregib nosa, njegova ramena prošarana sitnim pjegicama. Koliko sam puta ugledao sve te karakteristike? Koliko sam se puta dizao iz kreveta i provodio beskonačnost zureći u njih u ogledalu? Divio im se, a žalio što se nalaze na tako neukusnom tijelu kao mojem? Mogao sam biti on –  moja savršena kopija. Mogao sam imati sve što želim i popeti se do vrha. Mogao sam provoditi vrijeme pijući i ševeći u ovakvom dvoru, a, umjesto toga, ja sam trulio u onom malenom uredu. Mogao sam imati što god i koga god poželim. Ali sam nitko. Bezimen. Izgubljen u ovome svijetu. Bez cilja i bez svrhe.

“Sviđa ti se moj apartman?” njegov glas zvuči kao da prede. Ton mu je toliko drugačiji od mog, gotovo neprepoznatljiv, a svejedno u njemu mogu prepoznati sebe. Njegove su usnice opasno blizu mojima. Nelagodno mi je. Mogu li mu pružiti ono što želi od mene? Mogu li mu to ponuditi vlastitom voljom ili će se on na silu poslužiti?

“Hm.” Pogled mu bježi mojim tijelom, prema dolje. Ne mogu sakriti koliko mi njegova pozornost godi. Glavu okrećem od njega, pokušavajući potisnuti trnce koji mi prolaze duž udova. Progutam kako bi mi topla slina navlažila suho grlo, a on se nagne do mojega uha dok mu zadovoljni osmijeh krasi prekrasno lice.

“Najviši čin narcisoidnosti”, uzdahne, “je spoznaja samog sebe.”

Njegova ruka hvata me za vrat i povlači k sebi u poljubac. Gorljivo me ljubi dok mu druga ruka zalazi prema mojem međunožju, zavlačeći se u moje hlače. Pokušavam ga pratiti dok mi tijelo gori pod njegovim dodirom. Hoda unatrag prema krevetu, a ja ga hipnotizirano pratim, spotičem se preko njega i vapim za više. Kada se nađemo na rubu ležaja, okrene me oko sebe, otvori moju košulju te me gurne na madrac, previjajući se preko mene poput predatora. Naslanjam svoje dlanove na njegova vruća pleća i duboko uzdišem kada jezikom počinje prelaziti preko mojih prsa. Ne mogu održati korak s njim. Nezgrapno zastajem i zapinjem dok su njegovi potezi gipki i sigurni. Moj um me preklinje da se zaustavim, no moje slabine očajnički žude za njim. Kukovi mi reagiraju na njegov dodir te ih refleksivno podižem prema njemu kada njegove usne prijeđu niže od mog pupka. Počinje mi rastvarati hlače, a kada uspije raskopčati šlic, nadvije se ponovno nad mene. Njegova kosa pada mu oko lica te me gotovo dotiče. Gleda me gladnim pogledom dok se naslanja na ruke koje polaže pored moje glave.

“Bijednog li života gdje ne vide tvoju privlačnost, gdje ne iskoriste tvoju usamljenost.” Njegovi zubi zabljesnu na svjetlu prije nego me ugrizu za usnicu i zadru u meku kožu moga vrata, ostavljajući za sobom tamne tragove.

Usamljenost.

Pomisao na moj besciljni život. Što ću sutra? Hoću li ostati s njime? Koliko? Kako mogu živjeti u svijetu gdje sam ja lošija kopija svog klona? Ima li smisla nastaviti takvo postojanje? Nemam se kamo vratiti. Izbrisao sam tragove svog života kada sam dolazio u kliniku.

Klinika.

Godišnji.

Ovo je san.

Pogledam dolje, prema samome sebi koji dugačkim kandžama počinje povlačiti svoje hlače niz svoja bedra. Beznadno ga pokušam odgurnuti sa sebe dok moji udovi odbijaju poslušnost. Panika u potpunosti preuzima moj živčani sustav, razbijajući veze između neurona, uništavajući svaki oblik kontrole nad mojim motoričkim sposobnostima. Soba se smračuje, a zidovi nestaju u ždrijelu tame.Tijelo mi je okovano za madrac. Osjećam hladnu kožu svog klona, njegov vreo znoj klizi niz moje noge. Svjestan sam svake svoje i njegove dlačice, svake čestice unutar njegove sline koja prodire kroz moje pore. Njegovo lice počinje se mreškati poput površine vode, mijenja oblik iz životinje natrag u čovjeka, mijenja poziciju usta, očiju i nosa. Tišinu oko mene razaraju zvukovi njegova nehumanog gutanja. Njegovo je tijelo u potpunosti izobličeno, s rukama koje se rađaju iz mojih leđa, s prstima koji izviru pod kožom koja se prelama poput opne kako bi iznikli na površinu. Kožom mi se šire tisuće očiju, sve uprte u drugom smjeru, sve uprte ravno u mene. Između njih vape rupe, goleme pore koje pulsiraju kako diše, kako me njegova usta obavijaju i halapljivo gutaju. Kada se odmakne i ponovno približi mom trupu, osjetim kako se njegovo tkivo počinje spajati s mojim. Njegove vene povezuju se i isprepliću s mojima, moja koža počinje rasti preko spojeva, dotičući njegovu i stvarajući mozaik stanica.

Prisjećam se znaka koji moram poslati u sali. Svim snagama pokušavam probuditi električne impulse da preuzmu kontrolu mojih ruku, da podignu moj kažiprst tek nekoliko centimetara i spase me, no klon zadire svojim mnogobrojnim prstima unutar mene, širi mi pore neizrečenom zapovijedi i tone u moja mišićna vlakna. Pokušavam se oduprijeti, ali kada moje ruke dotaknu njegovo tijelo, uvlače moje prste u sebe kao da su uvijek bili dio njega.

Otvaram usta u bezglasni vrisak.

No zvuk više ne postoji.

***

“Koji jebeni kreten”, govori anesteziolog i miče masku s mojih usta te je baca na pod. Izgleda bijesno, ali ne i iznenađeno.

“Mrzim kad nam dovedu nekoga za koga znaju da će biti problem. Sad mi moramo čistit’ njihovo sranje”, tehničar uzdiše dok otpušta remenje oko mojih zglobova. Sala je mirna, samo brujanje instrumenata ometa tišinu. Pored stolca stoje krpa za pod, metla i kanta s već onečišćenom vodom. Tehničar vadi spužvicu koja je dosad stajala na malenom metalnom pultu do njega, umače je u vodu te kreće čistiti ostatke bljuvotine s mojeg lica. Oči su mi široko otvorene. Počinju me peći, no ne naviru mi suze, a nemam ni kontrolu nad kapcima. Štoviše, nemam kontrolu nad nijednim dijelom tijela. Nalazim se u tami, ali istovremeno sam u svom tijelu. Zar je ovo limbo o kojemu su ljudi pričali? Nisam mislio da je moguće. Neki su dovoljno svjesni da mogu hodati, da se čak mogu brinuti za sebe, dok bezdušno tumaraju svijetom u ovakvom stanju nakon katastrofalnih posljedica Godišnjeg. Očito je da ja spadam u onu grupu pacijenata koji su izrazito osjetljivi. I koji nemaju sreće. Sranje. Trebam im nekako dati do znanja da sam još živ.

“Koliko je? 16:07? Dugo je izdržao…”

Sedam minuta? Nemoguće. Prošla je čitava vječnost. Stoljećima sam tumarao mračnim tunelima moga uma i pokušao naći izlaz. Prošao sam bezbroj jednakih scenarija, a zatim i bezbroj onih koji su deseterostruko gori, sve samo da bih se napokon ponovno sjedinio sa svojim fizičkim oblikom. Napokon sam uspio. Napokon će me spasiti.

“Dobro, znači klinička smrt 16:07. Želiš li još jednom provjeriti?”

“Ne. Pa vidi ga kako izgleda.” Nasmije se te krene krpom čistiti pod. Osjećam intenzivan miris želučane kiseline.

Smrt?

Ali to je nemoguće. Mora biti neka pogreška. Ako sam mrtav, ne bih mogao biti svjestan svoje okoline. Ne bih vidio da mi tehničar skida odjeću i čisti međunožje od izmeta i mokraće. Ne bih osjetio odvratan smrad koji dopire iz kante s vodom. Ne bih okusio krv koja ispunjava moja utrnula usta. Ne bih čuo kako anesteziolog mahnito šara kemijskom jer joj je ponestalo tinte. Ne, to je nemoguće. Još sam živ. Kako to ne primjećuju? Zar su tolike budale?

“Jesi nazvao ovoga iz Krematorija?”

“Evo, sad ću.”

Ne. Nemoguće. Ja sam živ. Zar ne vidite?! Hej!!! Morate me probuditi!!!

Mahnito pokušavam učiniti bilo što. Pokušavam otvoriti usta, pokušavam trepnuti, pokušavam samo pomaknuti glavu u stranu, da klone. Treba mi samo jedan, jednostavan, mali znak kojime bih mogao privući njihovu pozornost.

A tada se sjetim pokreta prsta. Nisam ga koristio godinama. Zaboravio sam da postoji. Tehničar se taman nadvio nad mojim trupom i čisti moj prsni koš od prelivene žuži. Njegov pogled seže preko ostatka mog tijela, sve do prstiju. To je to! Osjećam kako mi živci titraju. Osjećam težinu svojih udova. Samo još malo.

Potegnem prst tek par milimetara na gore, na što tehničar naočigled zastane, ali zatim se otvaraju vrata i ulaze dvojica muškaraca u bijelim odijelima koja prekrivaju svaki dio njihova tijela. Iza njih dolazi doktor, onaj koji me bio dopratio do sale, te pogledom prelazi preko sobe. Ugleda me na stolcu kako nepomično ležim.

Skupim svu svoju snagu i pomaknem prst. Prvo jednom, zatim dva puta, a treći se put tek trzne. Njegove se oči rašire od iznenađenja. Pripijene su uz moju ruku, uz moj prst koji je netom prije zatitrao ravno ispred njega. Nagne glavu prema muškarcima u bijelom, koji se na trenutak zaustave kako bi obratili pozornost na njega, te me pogleda ravno u oči.

“Odvedite ga na stražnji ulaz kao i inače. Neće vam zadavati problema.” Okrene se prema vratima i nestane u hodniku.

“Ako što još trebate, zovite me. Ja idem po idućeg pacijenta. Pripremite salu!” vikne, a njegov se glas izgubi u daljini. Moja osjetila više ne mogu nazreti njegovu prisutnost te ona u potpunosti iščezne negdje duboko u grotlu zgrade, a za njom i svaka moja nada.

***

Prolazim na klimavom ležaju kroz mračne hodnike podruma Krematorija. Katakombe. Posljednje počivalište toliko pacijenata. Ne trudim se vrištati. Nema potrebe. Prestao sam pokušavati prije nekoliko sati, još dok sam se vozio crnim kamionom zamračenih prozora. Nisam znao put kojim idem, ali znao sam gdje mi je odredište – Institut za posmrtna medicinska istraživanja. Natjerali su me da čekam pola sata u nekom predvorju dok su prelazili papirologiju. S mukom su probali dešifrirati moje prezime, a zatim se smijali nekoj šali gdje je jedan od radnika nazvao moju majku kurvom. Suze ne teku niz moje obraze kada krećem plakati.

Labos u koji me vode jedino se može nazvati tako. Granicama svojeg vidnog polja uočavam da to nije nikakva sala. Moj ležaj guraju uz rubove laboratorijskih radnih stolova na kojima nazirem prljavi stakleni pribor koji zaboravljeno stoji uz izlizane bilježnice. Dovode me među uzdignute metalne stolove na kojima se obavljaju obdukcije. Polažu me na ledeni ležaj te se ježim od hladnoće dok nedaleko uočavam metalna spremišta unutar kojih se nalaze tijela izgubljenih duša. Prilaze mi novi doktori, patolozi, koji pogledima prelaze preko mog kartona.

Ponovno vrištim zatvorenih usta, zatvorenih očiju, opuštenog tijela, dok mi skalpel para unutrašnjost i kida organe. Slušam kako se moje tkivo tupo baca u limene posude. Odstranjuju mi mišiće poput mesara. Krv se prelijeva preko ruba stola u potocima, a oni zadiru sve dublje u mene. Rastvaraju moja rebra poput krila. Vade moja pluća te ih bacaju na golemi pladanj. Iz njih šiklja crna tekućina koja mrlja reflektirajuću metalnu površinu kao da je nafta. Vade moje srce te ga nježno polažu u posebnu kutiju koju zatim hermetički zatvaraju. Jetru također bacaju uz pluća, ali zato uzimaju moje bubrege i stavljaju ih u još jednu, zasebnu kutiju. S mojim crijevima rukuju kao da predu vunu. Rukama kopaju po meni tražeći još, perverzno napipavajući svaki dio moje utrobe.

Napokon, nakon sati klanja, brišu rukavice zasićene mojom krvlju te dozivaju ponovno ona dva muškarca u bijelom kako bi me pokupili. Kada me prebace na pokretni ležaj, još jednom, po posljednji put, potpuno sam iscrpljen. Moj trup zjapi prazan, iščupani organi leže posvuda po laboratoriju. Umoran sam. Moja duša u potpunosti je uništena, ispijena iz čahure mojeg tijela.

Kada me dovode do peći, toplina mi obavija što je preostalo od moga tijela. Sveta Majka prima me u svoje vrelo naručje. Uzdižem se prema njoj, prema svim pakosnim anđelima i ostalim mučenicima.

I spavam.

Po posljednji puta.

Zauvijek.

---

Termin za Godišnji © 2022. Lea Katarina Gobec

Lea Katarina Gobec rođena je 1998. godine u Zagrebu. Trenutačno studira na Fakultetu šumarstva drvne tehnologije na diplomskom studiju Urbanog šumarstva, zaštite prirode i okoliša. Osim što u slobodno vrijeme obožava grliti drveće, voli se upuštati u petsto različitih hobija (na koje potroši i gomilu para) od kojih se najviše predala crtanju. Pisanje joj je uvijek bilo tek povremena razonoda, no u posljednje mu se vrijeme sve više posvećuje.

Priča Termin za Godišnji objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Nema boljeg uredničkog osjećaja nego kad dobijete odličnu priču na temu natječaja. Napetost polako raste otpočetka ove mračne budućnosti sve do stravičnog zaključka.