Igor Rendić: Sunčev hram

“Htio bih vas unajmiti. Svi troškovi plaćeni, cehovska cijena, postotak ukupne zarade od pronalaska”, rekao je, prstima nestrpljivo petljajući po naramenici torbe koja mu je visila s ramena. Bio je baš kao i svaki bogataš koji se odjećom i držanjem pokušava uklopiti u četvrt nekoliko društvenih razina ispod njegove: kao prst u oko. Njegova dva tjelohranitelja također su bili vrlo primjetni, prvenstveno zbog jasne aure ljudi koji lome udove bez previše prethodnih upozorenja.

No, Aleni to nije bilo bitno. Bitan je bio samo posao koji joj se proćelavi muškarac blijede puti – lord Premmen, tako joj se bio predstavio, možda mu je to i bilo pravo ime – spremao ponuditi. Osjećala je blagi miris alkohola koji je dopirao baš od njega, iako se nije doimao pijanim niti pripitim. Fini alkohol, znači, pomislila je. Onaj od kojeg je mamurluk puno blaži, čak i ako se toliko udesiš da se dan kasnije u zraku oko tebe osjeća što si pio.

“Što kažete?” pitao je.

“Još ništa”, rekla je. “Kamo želite ići?”

Kimnuo je, očito shvativši da je zaboravio spomenuti taj ključan podatak. “Maranija.”

Obrva joj se skoro podigla, ali zaustavila ju je na vrijeme. 

“Što ćete tamo tražiti?” pitala je, mršteći se.

“Prvi grad na svijetu, štovana”, rekao je sa žarom u očima koji joj je potvrdio da zaista ima posla s luđakom.

“Vi se ne šalite”, rekla je kratko, trenutak kasnije, ali nije nastavila s Odlazite, molim vas. Luđake iz nižih klasa koji fantaziraju o Prvom gradu svatko bi pametan naglavačke izbacio kroz vrata. Luđake, ali dobro potkožene… njih samo budala ne bi barem saslušala do kraja.

“Nimalo”, rekao je. “Činjenica je, i to sasvim nepobitna – istraživanja dokazuju, povjesničari se slažu – čitava naša civilizacija porijeklo vuče iz Prvog grada, nastalog na plodnom tlu koje natapa rijeka Marantea. Pitanje je samo vremena kad će taj grad biti pronađen. E, pa, to je vrijeme sad, štovana, a otkrivači ćemo biti mi.”

Obrva joj se sama od sebe ironično podigla. Istraživanja i “dokazi” o lokaciji Prvog grada oduvijek su bili predmet žestokih rasprava i oprečnih tumačenja, a povjesničari su se znali i potući oko pitanja Prvog grada. “Znate li koliko se lažnih mapi koje vode do Prvog grada svake godine, u prosjeku, proda na crnom tržištu? Što na onih papiru, što na poleđini amuleta, što na pergamenama od, navodno, kože visokih svećenika tog istog grada?”

“Gluposti.” Odmahnuo je rukom. “Sve do jedne su lažne, naravno.”

“Ali vi imate pravu”, rekla je. Bilo joj je sve teže držati sarkazam na uzdama, ponajviše zato što se on doimao tako opušteno uvjerenim. Da joj se obraćao svisoka, još bi iz čistog revolta glumila naivku, da bi ga kasnije mogla srezati grubo i oštro. Ali ovaj je čovjek bio tako uvjeren u to što govori da je izvlačio onu zajedljivost iz nje koju bi inače samo najgori od propovjednika mogli izvući.

Posegnuo je u torbu i široko se nasmiješio. “Naravno. Obiteljsko naslijeđe.” Izvadio je iz torbe metalnu tubu, odvrnuo poklopac s jedne strane i pažljivo izvukao iz nje nekakav valjak omotan štavljenom kožom. Razmotao ga je, pa zatim i tkaninu ispod njega i Aleninom pogledu izložio nešto što je izgledalo poput mape iscrtane na debeloj svilenoj marami.

“Moja je obitelj porijeklom s Maranije”, rekao je. Ona je samo odsutno kimnula, ne izrekavši ono očito – da je svačija obitelj porijeklom s Maranije, ako se spustite dovoljno daleko niz obiteljsko stablo. Promatrala je obrise kontinenta na svilenoj karti, brda, doline, rijeke, zaljeve, šume, detaljno ucrtane, makar vrlo neobičnim stilom i jarkim bojama. Ova je mapa, ako ništa drugo, a onda umjetničko djelo, pomislila je, bez razmišljanja posegnuvši dotaknuti je.

Zaustavio ju je zvuk njegova zastalog daha.

Nasmiješila mu se u znak isprike. “Oprostite.”

“U redu je.” Svečano je kimnuo. “Recite, pristajete li?”

Ponovno je pogledala mapu. Zatim je pogledala tog muškarca, još jednog u nizu naivaca ili zanesenjaka koji su mislili da će si uklesati ime u povijest svijeta tako što će otkriti legendarni Prvi grad. Neki bi se vratili u dronjcima, svedeni na sirotinju jer su sav novac potrošili na ekspediciju. Neki se ne bi vratili i kosti su im još uvijek ležale na dnu mora, rijeke, ili u jazbini nekog mesoždera ili kolibi poglavice plemena koje svakoga tko nije njihov smatra metom za koplja, strijele i sjekire.

Alena je bila jedna od onih čiji bi se ludi bogataši uvijek vratili. No, gotovo uvijek. Bilo ih je par kojima jednostavno nije bilo pomoći. Nije bila dovoljno plaćena da skače za nekim tko se bezglavo zaletio, vitlajući mačem u namjeri da sam potamani gusare ili domoroce koji su odlučili opljačkati – ili pojesti – ekspediciju.

Činilo joj se da ovdje to neće biti problem. Iako je stajao, i to sasvim stabilno, unatoč zadahu alkohola, bogataš se nije doimao od sorte koja jurca u slavnu smrt u boju. Dapače, put mu je bila bljedunjava i činilo joj se da mu prsti blago drhte i – zagledala se pobliže, ali diskretno – da, teški podočnjaci, poprilično vješto skriveni šminkom.

Ogledala se oko sebe, pogledala svoj sobičak na prastaroj ribarici preuređenoj u – no, nastambu, kuća je bila predobra riječ za nju. Imala je još nešto novca u banci, a također i pod poslovičnim madracem, no iz dugogodišnjeg je iskustva znala da nema tog novca koji potraje koliko vam zaista treba. A i, na kraju krajeva, bila je profesionalna pustolovka s certifikatom ceha i svim uredno plaćenim obvezama i davanjima – doduše, odavno bez žara kakvim se svojedobno mladenački nesmotreno i žestoko bacila u te vode – i stoga pitanje uopće nije bilo pitanje. Mjesec i pol već je tratila dane na ovim natrulim daskama, slušala škripu i povike na dokovima u svako doba dana i noći, a sve zato što se uvjerila da joj treba odmor, stanka, odmak od svega. 

Umirala je od dosade, izgarala od želje pohrliti u nepoznato, ili barem bilo kamo, dokle god nije više tu.

“Pristajem”, rekla je i oči su mu se raširile. Vjerojatno je bio smatrao da će je morati snažnije nagovarati.

Jesam li se ja to upravo zaribala i propustila nekakav sočan bonus koji je bio spreman dati da me privuče?

Ma…

“Pa to je sjajno!” Spremio je mapu natrag u zaštitne slojeve pergamenta, kože i metalne tube. Prsti su mu definitivno drhtali i činilo joj se da to nije samo od ushićenja. “Slušajte, ja moram sad ići, ali moja šefica osiguranja svratit će k vama što prije, kako biste dogovorili detalje.”

“Detalje?”

“No, ni ona ni ja nismo još nikad bili na Maraniji.” Slegnuo je ramenima. “Vi ćete najbolje znati kakve nas opasnosti možebitno mogu zadesiti, a ona želi biti spremna za iste.”

“Aha”, kimnula je. Što je bilo točno i, također, vrlo zdravo razmišljanje. Obično bi morala osobno nagovarati takve kao on da se opreme kako spada, a ne kako su oni zamislili da se ekspedicija oprema.

Zagurao je tubu s mapom natrag u torbu, rukovao se s njom s puno žara i srdačnosti, a ona nije mogla ne primijetiti neobičan sjaj u njegovim očima. Zatim se okrenuo i otišao, a njegovi snagatori nisu je ni pogledali dok su odlazili.

Alena je odlučila da bi bilo u redu proslaviti, te posegnula pod klimavi krevet i izvukla jedinu punu bocu koju je imala. Suzbila je gađenje kad je skinula čep pa potegla dug gutljaj. Zatim je otrčala na palubu, ispljunula sve što je imala u ustima, i malo povrh toga, pa zavitlala bocu preko ograde u širok, prljav kanal koji se protezao gradom na putu do luke. Boca je rastjerala omanje jato ptičurina koje su do tad kreštale pred ribarskim čamcima iz kojih se upravo iskrcavalo popodnevni ulov. Ribari su ignorirali ptice, ali nekolicina ih jest bacila kratak pogled prema Aleni, koja je mahnula rukom, ispričavajući se.

Podigla je pogled uvis i prema delti, tračku otvorene pučine koji se nazirao tamo, stiješnjen između obje obale, gusto načičkane prastarim zgradama, što od cigle, što od isklesanog kamena. Grad je bio vječno živ, od ptica koje su kreštale na krovovima zgrada od vrha do dna punim muškaraca, žena i djece, sve do ulica kojima su isti šetali, trčali, dovikivali, trgovali, svađali se, pili, jeli, bludničili u mračnijm zakutcima, a pod nogama im se plele dlakave štetočine i gmazovi.

Kad je bila puno, puno mlađa, grad joj se činio odvratnim i zagušujućim i prenakrcanim i samo se htjela maknuti, pobjeći glavom bez obzira. Nakon par godina ekspedicija za ceh, ustanovila je da je svaki grad na svijetu manje više isti, samo je pitanje koliko kvadrature zauzima.

Sjever, jug, istok, zapad – drvenim ogradama od divljine zaštićena sela na dalekom sjeveru, bedemima od pješčenjaka obrubljeni gradovi koji se tako brane od pješčanih nemani, naselja kuća koje doslovno vise s grana stabala koja se protežu stotinjak metara uvis i šira su od omanjeg sela, kuće izrezbarene u vrhovima koraljnih grebena – gdje su ljudi, tu je i buka i galama i svađa i, često, opći nedostatak higijene i pristojnosti. 

No, barem je na svijetu bilo dovoljno iznimaka, a i nijansi, da ne poželi prestati putovati i istraživati.

Doduše, neka su joj putovanja bila draža od drugih. Neizmjerno draža.

“Prvi grad”, promrmljala je, naslonjena na ogradu, nemirna želuca i sklopljenih očiju. “Dobro, dokle više…”

***

Nešto kasnije, nakon duge šetnje niz njenu stranu dokova do taverne u kojoj je već barem desetljeće jela najbolju ribu u životu, iskopala je iz jednog od svojih kovčega onu staru knjigu bilješki o Maraniji koju je sama svojedobno sastavila, što vlastitim iskustvom, što od priča ljudi koje je osobno poznavala, a što iz malobrojnih provjerenih zapisanih izvora. Kontinent najudaljeniji od svih poznatih, kao da se namjerno odlučio držati podalje od civiliziranog svijeta. Divlje prašume koje se izmjenjuju s golemim pustošima, planinski lanci gotovo okomitih obronaka, životinjski i biljni svijet nimalo nalik onom ostatka svijeta; ali i potezi gotovo apsurdno plodnog tla, stotine rijeka i jezera pitke vode i topla, ali ne i nemilosrdno vrela klima, kakvu bi se očekivalo na tim širinama. Neugodna, doduše, za nekog tko je, kao Alena, volio svježinu i snježne zime, ali za novac se privremeno sve i svašta dalo istrpiti. Ako je mogla, radi novca, u zadnjih godinu dana istrpjeti jednom guštere koji vam vole pljuvati sluz ravno u lice, a drugi put jegulje veličine njene noge, koje nemaju zube da vam probiju kožu, ali su i dalje entuzijastične po pitanju pokušaja, mogla je istrpjeti sad i plovidbu do Maranije i tamošnje lokalne divote.

Bila je uvjerena, kad se radilo o Maraniji, da je samo pitanje vremena kad će udaljenost od civiliziranog svijeta i opasnost od njene divljine prestati biti dovoljno dobar razlog da se kontinent ponovno ne kolonizira. Bilo je, kroz stoljeća, pokušaja, ali nisu se održali dulje od desetljeća.

Bilo je u Maraniji i glavne atrakcije zbog koje je Alenin ceh i postojao: ruševina, naravno, na desetke poznatih i na tisuće navodnih, sve do jedne ostaci drevnih ljudskih civilizacija – civilizacije drugih bića, od pješčanih demona do mraznih vilenjaka i glavonožaca iz dubina koraljnih grebena, još uvijek nitko nije pronašao, iako se moglo naći ljudi koji tvrde da su im na tragu – među kojima dandanas obitavaju rijetko viđena plemena domorodaca koji su sve što je ostalo od nekoć velikih kultura – a u samom srcu Maranije, na obali golema jezera, uzdizale su se ruševine prvog grada na svijetu, mjesta iz kojeg je sve poteklo, uključujući Alenu i ovaj polutruli, rashodovani brod na kojem je živjela. 

No, navodno se uzdizale. Nitko nikad nije zaista pronašao Prvi grad, ili, ako jest, onda se nije vratio i nekom rekao gdje se nalazi te mogao na karti pokazati kojim putem do njega. Ceh pustolova Maraniju je odavno označio kao mjesto koje službene cijene povećava za trideset posto jer im je dojadilo em dobre članove tratiti na duga i beskorisna putovanja, em ih gubiti zbog egzotičnih bolesti i okršaja s divljacima.

Što ju je podsjetilo da provjeri tko će biti brodski liječnik i zna li u što se upuštaju. Nije htjela skončati obuzeta vrućicom i crijeva ispražnjenih po vlastitim nogama.

Nešto je zaškripalo na palubi. Koraci. Dva – ne, tri para koraka.

Sunce je tek zašlo i bilo je malo prerano za pokušaj pljačke. A i tko bi za pljačku odabrao ovakvu plutajuću straćaru? zapitala se pa podsjetila da postoji tako nešto kao lopovi početnici.

Posegnula je između kreveta i zida i izvukla kratku batinu s čeličnim zupcima nasumično pozabadanim u tvrdo drvo.

Vrata su kabine prasnula o zid i dva su muškarca divlje utrčala, urlajući. Treći se istog trena bacio kroz jedan od otvorenih prozora, ustajući s poda dok je ona skakala na noge s kreveta i vitlala batinom.

“Van, gamadi!”

Istog je trena shvatila da ovo nisu neki klinci koje će zastrašiti vikom i mahanjem. Divlji pogledi sve su joj rekli. Protrnula je, napela se i pripremila.

Nasrnuli su divlje, neusklađeno, mahnito vitlajući oružjem i ričući. Urlala je i ona i zamahnula, precizno ciljajući koljena. 

Jedno je koljeno puklo, prasak kosti i hrskavice i životinjski krik boli i bijesa. Izmaknula se drugom napadu, sagnula ispod ruku koje su zamahnule, no treći se muškarac zabio u nju, izbacivši je iz ravnoteže.

Zateturala je, spriječila pad naslonivši se na batinu kao da je štap, no to je samo dopustilo nekom od njih trojice da je odvali nečim po potiljku. Na trenutak se sve smračilo, ali strah i bijes koji su se borili za prevlast u njoj nisu joj dopustili da se onesvijesti. Srušila se na bok pa istog trena svom snagom zamahnula, probivši nečiju kožu i meso i kost potkoljenice zupcima batine.

Opsovala je pa potegnula snažno, ali batina je bila zaglavljena u izmcrvarenoj nozi. Opsovala je opet, krenula šutnuti tu istu nogu pa krajičkom oka ugledala bljesak oštrice kako sijeva prema njenoj glavi.

I naglo staje. Muškarac koji je držao oštricu skljokao se na pod, a iza njega je stajao netko, ali nije imala vremena gledati tko točno – očito je taj netko bio protiv ovih manijaka i to je za sad bilo dovoljno. Istrgnula je batinu iz stiska kosti i mesa potkoljenice, uspravila se na koljena i snažno odvalila oružjem po licu napadača koji je ležao na podu, grabeći prema svojoj uništenoj nozi. Prestao je vrištati, prestao posezati, prestao se micati. Okrenula se i ugledala trećeg napadača usred krvavog klinča s pridošlicom, no, samo trenutak kasnije, borba je završila i pridošlica se uspravila na jedno koljeno, a napadač je ležao na podu, s nožem u prsima.

Gledala je pridošlicu, čvrsto stežući batinu. Kratka crna kosa, prodoran pogled, usko lice visokih jagodica. Odjeća ne toliko drugačija od Alenine krojem, ali od puno kvalitetnijeg i izdržljivijeg materijala.

“Alena Pelamagana?” upitala ju je došljakinja.

“Da?”

“Lord Premmen trebao je spomenuti da ću svratiti. Srećom sam stigla u pravom trenutku.”

“Mhm.”

“Baš”, rekla je, kimajući glavom. “Vetro”, predstavila se. “Dugujete novac nekom?“

“Ne.” Razmislila je. “Ne.” Ustala je i prišla najbližem lešu. Kopanje po džepovima nije urodilo plodom, samo otkrićem rupa. Dvojica su bili bosi, otvrdnulih tabana; treći je imao cipele potplata punih rupa. Odjeća im je bila pohabana i prljava, a tijela pod tom odjećom bila su jednako prljava i zapostavljena.

Svaki je nosio amulet oko vrata, ručno izrađen i ne previše detaljan. Dva su bila grubo istesana od drveta, glatki od godina trljanja o kožu i tkaninu; treći je bio od komada tamno sivog kamena, izrezbaren prilično nevještom rukom. Sva su tri amuleta imali urezan isti simbol: krug s crtama koji je predstavljao sunce, povrh stepeničaste piramide. “Prvi hram sunca”, rekla je sebi u bradu.

“Nije li vječni?” pitala je Vetro uz znatiželjni smiješak.

Podigla je pogled, a također i obrvu.

“Hram u Prvom gradu”, objasnila je Vetro. “Nije li mu naziv Vječni hram sunca?”

“Vi ste znali da će me napasti”, rekla je Alena. “Niste slučajno došli baš sad, čekali ste da napadnu.”

Pridošlica se promeškoljila, naglo i vidno puna neugode. “Nije baš tako zlokobno kako predstavljate. Došala sam na dokove i malo se izgubila tražeći vas. A onda sam ugledala ovu trojicu kako isto razgledavaju brodove i stekla dojam da bi dobro bilo da ih držim na oku. Pratila sam ih, i samo su pojurili bezglavo kad su napokon ugledali vaš brod.” Ponudila joj je sramežljiv smiješak. “Rekla bih da vam ne bih ni bila potrebna.”

Alena je bila sigurna da je ženu taj osmijeh izvukao iz mnogih nevolja. Napela se, uspravila. “Tko su?” pitala je. “Hram prvog… vječnog sunca, kako hoćete – oba su naziva ispravna, koliko znam – stotinu je malih religija i kultova odabralo baš njega za ikonografiju. Koji su ovi?”

Vetro je slegnula ramenima. “Pojma nemam tko su točno, ali nije prvi put da mi religijom, a i drugim motivirani luđaci probaju ubiti nekog poslodavca ili sabotirati pripreme za njegovu ekspediciju.” Nasmiješila se šeretski. “Da sam mlađa i nadobudnija, rekla bih da očito smatraju da će gazda stvarno naći Prvi grad i osvkrnuti ga ili štoveć.”

Alena je frknula nosom. “Ovakvima ne treba više od toga da čuju da netko traži Prvi grad. Luđaci su, u pravilu, ludi.”

Vetro se ironično nasmiješila. “Čujem da ni profesionalni pustolovi nisu puno bolji.”

Alena je na to odmahnula glavom, ali nije si mogla pomoći i nasmiješila se. “Rekla bih da ste u pravu. Otprilike trenutak prije nego su mi provalili vrata odlučila sam definitivno prihvatiti posao.”

“Pa to su odlične vijesti”, Vetro će, smiješeći se još šire.

***

Plovidba je bila ugodna i brza jer je brod bio dobar, a posada iznimno sposobna. Ako ništa drugo, lord Premmen imao je ne samo novca za najbolje već i pameti da to i kupi ili iznajmi. Čak je i vrijeme bilo na njihovoj strani, jer gotovo čim su isplovili iz ušća, zapuhao je snažan vjetar i pogurao ih ka jugu. Dok je grad nestajao u daljini, a opojan miris soli i otvorene pučine ispunjavao Alenin nos, osjetila se naglo rasterećenom – i tek tad ustvari shvatila koliko je već danima, možda i tjednima bila pod nekim blagim, teško primjetnim pritiskom, a sve zbog samonametnute “stanke”.

Bila je među prvima kad se trebalo ukrcati na brod, detaljno je proučila bila svu opremu i namirnice koje su nosili i iskreno ju je zateklo što nije bilo… gluposti. Oružje koje su ukrcali bilo je kvalitetno izrađeno i pravilno uskladišteno, užad i drugi komadi opreme za penjanje i kopanje i premještanje i uklanjanje teških i velikih stvari bili su čvrsti i izdržljivi. Bilo je, naravno, i hrane koju je lord Premmen nosio za osobne potrebe, ali čak i tu nije bilo svježeg mesa i mlijeka i drugih namirnica koje bi se pokvarile za tjedan dana na moru. Lord je, ako ništa drugo, bio spreman, što joj je poručivalo da se raspitao i poslušao savjete ljudi koji znaju što pričaju, što joj je davalo nade da će i nju poslušati kad dođe onaj neizbježni trenutak da se napokon okrenu i vrate kući jer Prvi grad, naravno, nisu pronašli.

Doduše, pomislila je Alena više nego jednom tijekom prvih nekoliko dana plovidbe, sasvim je moguće da je u potpalublju bio sav novac koji je lord imao, potrošen na ekspediciju u nadi da će se iz nje vratiti s nečim što će mu povratiti sve uloženo, a i donijeti zaradu. 

Ne bi to bila prva takva ekspedicija u kojoj je sudjelovala. Ako bi se pazilo što se radi i ako bi se – još važnije – odustalo od fantazija o Prvom gradu, s Maranije se moglo vratiti s rijetkim rudačama, egzotičnim životinjskim i biljnim vrstama ili ostacima tamošnjih, davno propalih civilizacija – dovoljno da se dođe na pozitivnu nulu, a ponekad i skupi dovoljno sredstava za razmišljanje o povratku.

U kojem bi slučaju Alena uvijek pristojno odbila ponovno se pridružiti sad već bivšem poslodavcu. Bila je čvrsto uvjerena da svatko tko nije prošao cehovsku obuku, a traži – no, blago i slavu – ima pravo na početničku sreću. Nakon toga, svaki bi nadobudni kolonizator, poduzetnik ili pustolov amater samo izazivao sudbinu, što je bilo pravo koje nije nikom poricala, ali nije ni bila obavezna sudjelovati u rečenom izazivanju.

No, iako je imala čvrsto pravilo da nikad ne putuje na Maraniju dvaput s istim… entuzijastom na čelu, nadobudne gospode koja bi se igrala pustolova i istraživača, kako Maranije, tako i ostatka poznatog i nepoznatog svijeta, ali uz dadiljanje ceha, uvijek je bilo i uvijek će biti napretek. Stoga nije bilo brige da će Alena ikad ostati bez novca ili razloga da bude u pokretu.

Kad bi se barem samo manje njih ukrutilo tamo dolje pri samoj pomisli na daleku i obećanja punu Maraniju…

Lord Premmen držao se svoje kabine otkako su zaplovili. Vidjela ga je nekoliko puta na palubi, ali samo u večernjim ili noćnim satima, i vrlo je rano postala svjesna pogleda koje mu je posada upućivala: isprva znatiželjne, ali kako je vrijeme odmicalo, sasvim jasno sumnjičave. 

Njegovo ponašanje samo po sebi nije bilo neočekivano; na kraju krajeva, plemstvo je možda voljelo turistički svratiti među niže klase, ali provesti svaki dan, čitav dan među njima, to je već bilo nešto drugo. No, Alena je doživjela više nego jednu frku na brodu zbog takvog ponašanja; mornari jesu navikli da ih se gleda s visoka, ali u jednom trenutku i njima dojadi. Uz to, mornari su skloni praznovjerjima i razmišljanju o budalaštinama, kao da, recimo, osoba koja tako rijetko izlazi iz kabine sigurno nešto u njoj skriva, sasvim moguće vrijedno, ali možda i opasno po brod i posadu…

“Ne očekuješ valjda pobunu samo zato što ih ignorira?” pitala ju je Vetro jednog od ranih dana putovanja, nakon večere. Stajale su blizu pramca, naslonjene na ogradu, i Alena je uživala u blagom povjetarcu i mirisu otvorene pučine. U daljini se dalo nazrijeti treperenje svjetala ribarskih brodica s obližnjeg arhipelaga, gotovo pa odraz treperenja zvijezda visoko na tamnom nebu.

“Ne”, rekla je, “ali rado bih izbjegla napetosti. Nikad ne znaš kakva situacija može postati još gorom samo zato što je posada sumnjičava prema tipu koji je plaća.”

“Ali to je baš to, plaća ih. Novac im je zajamčen. Čemu sad gunđanje jer se ne druži s njima?”

Alena je slegnula ramenima.

“Ali…” zastala je Vetro. “Bah. U redu. Ljudi su čudni, priznajem.”

“Nemaš baš iskustva s mornarima, ha?” upita Alena.

Vetro je podigla ruke, smiješeći se. “Većinom sam osiguravala kopnene ekspedicije, a kad i jesam plovila, bile su to kratke plovidbe, imali bismo uvijek obalu na vidiku.”

Alena se okrenula i naslonila leđima na ogradu pramca. Večernji povjetarac milovao ju je po leđima, ugodno poput dlanova ljubavnika. Pogledala je palubu pa se namrštila. “Iskreno, lord nije problem. Ali ovaj, zato…” Pokazala je bradom, diskretno, kad se Vetro, dotad naslonjena laktovima na ogradu, okrenula i pogledala u istom smjeru.

Na palubu je iz potpalublja upravo izašao muškarac bijele kose i tamne puti, a raspoloženje mornara na palubi istog se trena promijenilo. Reffi je bio samo jedan od Premmenovih slugu, barem je to tako bilo predstavljeno Aleni, makar ga nikad nije vidjela da poslužuje lorda tijekom obroka niti mu nosi stvari; niti radi išta osim što je vrlo često u njegovoj blizini. Također su dijelili kabinu, što niti jedan drugi Premmenov sluga nije.

“Da, on me malo zabrinjava”, rekla je Vetro. Reffi je vječno imao široko otvorene oči i činilo se da nikad ne trepće, zbog čega su se iste činile još većima. Alena je već čula da ga je posada među sobom prozvala Ribooki i Buljavi.

Gledale su ga kako prelazi preko palube, staje kod ograde blizu srednjeg jarbola i zatim samo stoji tamo, zagledan u smjer u kojem su plovili.

“Stajat će tako i po sat vremena”, rekla je Vetro.

“Je li te ikad pogledao?” pitala je Alena. “Onako, baš u oči?”

“Jednom”, odvratila je Vetro.

“Kao da te nešto ljigavo zagrlilo, je li tako?”

Vetro je slegnula ramenima, sućutno uzdahnula. “Nije jadnik kriv što je rođen… no, kakav god da je rođen.”

“Definitivno nije. Ali, reći ću ti ovo: gledala sam posadu kako se ponaša u njegovoj blizini i sasvim sam jasno više nego jednom u očima vidjela da mu ne bi smetalo baciti ovog jadnika preko palube.”

“Da”, Vetro će kratko. “Znam da ih uznemiruje. Zato i jesam ovdje svaku večer već tjedan dana, vodim računa da netko ne pokuša baš to, dok čovjek samo uživa u pogledu i povjetarcu.”

Na Alenin pogled, Vetro je samo kratko rekla: “Šef osiguranja, sjećaš se? Slušam što se priča po brodu, a i dovoljno dobro čitam ljude da znam kad je netko na rubu da napravi nešto glupo.” Kimnula je prema dvojici mornara kod jarbola, nekoliko metara od Reffija. Trudili su se glumiti da rade nešto s užadi, ali Aleni je bilo očito da mjerkaju Reffija.

“Znaš li išta o njemu?” pitala je Alena.

“Katrijac je”, odvratila je Vetro.

Trepnula je. “Ozbiljno?”

Vetro je kimnula.

Alena je tiho zazviždala. Katrijci su rijetko kad napuštali svoju otočku domovinu, malen, opasnim hridima obrubljen arhipelag gdje je more bilo vječno toplo zbog podvodnih vulkana, a iz gustih prašuma stršali su crno-sivi tornjevi, grubo isklesani iz golemih vulkanskih kristala. Katrijci koji bi se zaputili u veliki svijet, obično na brodovima koji su došli trgovati s Katrijom, često su bili predmet poprilično nevjerojatnih priča.

“Nisam, doduše, primijetila da ima ikakve od navodnih tradicionalnih čarobnih sposobnosti svog naroda”, rekla je Vetro ironično.

Alena je na to samo tiho frknula.

***

Maranija se jednog dana pojavila na obzoru u ranu zoru i nekoliko sati kasnije već su plovili među golemim hridima koje su označavale prilaz ušću rijeke Marantee. Zrak se naglo promijenio tijekom te plovidbe; ispunio ga je potpuno miris prašume koja ih je čekala, a samo ušće širilo se što su mu bliže prilazili. Kao da sama Maranija širi ruke u dobrodošlici, rekao je lord Premmen. Ili ždrijelo u iščekivanju zalogaja, pomislila je Alena. Doživjela je obje situacije, više nego jednom.

Sve joj je ovo bilo jako poznat prizor. Blago je protrnula ugledavši u daljini skupinu hridi koje su virile iz mora poput bodeža, prisjetivši se svog trećeg putovanja do Maranije i idiota od kapetana koji je usred nevremena uspio razbiti brod baš o te hridi. Srećom po nju, bila je u pitanju ekspedicija s tri broda, inače bi možda dandanas živjela u nekoj špilji na obali ili ležala na dnu ušća, samo kostur koji su odavno ogolile ribe.

“Predivno”, rekao je lord Premmen, na palubi unatoč tome što je sunce bilo visoko na nebu. Pod danjim se svjetlom doimao još bljeđi nego inače, a Alena je primijetila i da se čvrsto drži za ogradu, makar se trudio to činiti što suptilnije.

Zatim se naglo okrenuo i obratio posadi. Svi mornari koji su bili na palubi naglo su stali s poslom, zbunjeni njegovim naglim obraćanjem koliko i Alena.

“Mornari, dobri moji ljudi”, rekao je lord Premmen. “Oprostit ćete mi što sam sve ovo vrijeme provodio u kabini, ali, bojim se, nisam vičan plovidbi. No, želim da znate da niti u jednom trenutku nisam sumnjao da ćemo stići do obale Maranije. A sad, kad se spremamo zaploviti ovom rijekom što se proteže pred nama, sad sam i više nego uvjeren da ćemo pronaći blago koje nas očekuje na samom cilju. I, kao znak mojeg povjerenja u vas, a i da proslavimo što smo učinili ovaj velik, značajan korak…” Pljesnuo je rukama i Reffi se pojavio iz potpalublja, tegleći, uz pomoć još dvoje Premmenovih slugu, poveću bačvu. Spustio ju je, vješto čekićem skinuo čavlima zabijen poklopac i miris koji se istog trena raširio palubom izazvao je sveopće odobravanje.

“No”, rekla je Vetro Aleni dok su mornari pili, a lord Premmen se uz smiješak i tapšanje sretnih ljudi po leđima vraćao do svoje kabine, “rekla bih da ih je udobrovoljio.”

“Teško mornare cugom udobrovoljiti.”

“Fino miriše”, Vetro će. Pogledala je Alenu i opet je tu bio onaj sjaj u njenim očima koji je Alena već neko vrijeme primjećivala. “Želiš li i ti možda…”

“Gospodski brendi nakon što sam tjednima pila mornarski rum? A što misliš?” odvratila je Alena, smiješeći se.

***

Plovili su uz rijeku Maranteu i, iako joj nije bio prvi put, Alena se zatekla kako se stalno i iznova divi krajoliku. Divi, ali na isti onaj način na koji se čovjek divi lijepo iskovanom maču – oprezno i sa sviješću da je opasan ako na samo trenutak zaboraviš što radiš.

Stabla koja su obrubljivala obalu bila su niska i dugih, kvrgavih grana koje su se protezale u dužinu i bujnih krošanja dugog, tamnog lišća. Alena je više puta hodala maranijskim prašumama i pod tim je krošnjama vladao vječni sumrak. 

Obala je često bila visoka i strma, a tamo gdje se činilo da bi bilo lako pristati i iskrcati se, rasla je niska, gusta zelena trava, gotovo pa mameći da dođete, rasprostrete deku, prilegnete malo – i provedete sate čupajući krpelje sa sebe i vadeći raznu gmizavu žgadiju iz svoje odjeće, torbe i kose.

Divljina se doimala netaknutom, primordijalnom, ali također punom života, čim malo bolje obratite pažnju. Ptice u krošnjama, a također i manji sisavci, velikih očiju kojima vas promatraju iz polumraka i hlada; ribe i jegulje i rakovi u plićinama koje je brod vješto izbjegavao; veći grabežljivci u tami između podnožja stabala, vitka i mišićava tijela na četiri noge, spremna pojuriti, skočiti na palubu ako se brod previše približi, ili doplivati i popeti se uz uže sidra ili bok broda ako noćna straža ne bude na oprezu. A ako biste baš obratili pažnju i našli se na trenutak dovoljno blizu nekom primjerku lokalnog životinjskog svijeta, primijetili biste možda i da je istina što kažu: neke životinje na Marantei imaju više udova nego je uobičajeno u drugim dijelovima svijeta.

Tu i tamo Alena je imala priliku Vetro pokazati tragove ostataka ostataka nekadašnje ljudske civilizacije na Maraniji: kamene zgrade odavno toliko zarasle u puzavice da bi se Vetro morala naprezati da ih razabere pa bi naglo raširila oči i ispustila tiho, zatečeno i zadivljeno “O!” kad bi shvatila da to u što gleda nije prirodna formacija na rubu obale, već nečija kuća ili skladište ili hram. Zidovi bi ponekad bili raskomadani puzavicama, a ponekad bi te iste puzavice bile jedino što čitavo zdanje drži na okupu. 

Plovili su i plovili i uspješno izbjegli izgubiti i jednog člana posade. Samo su si dvaput lokalni grabežljivci pokušali pronaći lijep zalogaj na palubi i oba puta su bili otjerani: jednom se nešto veliko i dugo spremalo skočiti s debele grane koja je stršala prema brodu dok su skretali za okuku rijeke, ali Alena je očekivala da nešto vreba tamo i imala je pored sebe dva spremna, zapeta samostrela. Strijele nisu pogodile metu, ali jesu natjerale to nešto veliko da se povuče u dubinu krošnje. 

Drugi je put bio usred četvrte noći, dok su lijeno plovili dugim i varljivo mirnim potezom rijeke; Vetro je čula kako se nešto pokušava uzverati na sam vrh pramca i istog trena podigla uzbunu. Posada je  zbog incidenta na okuci bila već odavno napeta i spremna pa se samo koji trenutak kasnije desetak mornara pridružilo Vetro na pramcu i mlatilo svime što je imalo pri ruci po – pa, nisu znali kasnije reći što se točno pokušalo uspeti na brod, ali tragovi kandži duboko urezani u brodske daske bili su jasan dokaz da im se nije samo učinilo. Grabežljivac je, prema mornarima, bio ubijen i pao mrtav u rijeku, a, prema Aleninim iskustvima s Maranijom, prije je odlučio da je tu previše buke i strke pa se bacio u rijeku i otplivao po neki tiši zalogaj.

Osim toga, putovanje je većinom bilo mirno.

A tjedan dana kasnije napokon je došao trenutak kojeg se Alena pomalo pribojavala. Pratili su bili Premmenovu svilenu mapu i napokon stigli do dijela Maranije koji je bio među najzloglasnijima, barem što se ceha pustolova ticalo. 

“Tko normalan nazove mjesto Crna močvara?” Vetro će, snuždeno promatrajući krajolik.

Stabla među kojima su plovili imala su niske grane prepune puzavica i viseće mahovine, krošnje su bacale guste sjene, a mutna voda bila je prepuna tragova životinja koje plivaju i migolje se pod površinom. Kora stabala bila je naizmjence prigušeno jantarna i boje užarenog ugljena.

“Ista vrsta budale koja je lanac na Tarsaniji prozvala Mrtvim gorjem”, odvratila je Alena.

Stajale su na pramcu, Vetro kako bi pružala zaštitu lordu Premmenu koji je stajao između njih dvije i grozničavo promatrao malo mapu, malo kompas, a malo močvaru koja se protezala pred njima, a Alena kako bi vodila računa da ih kormilar ne odvede u neku plićinu ili razbije brod o stijene. Kapetan se tijekom čitavog putovanja pokazao osobom koja je tu da radi što mu njegovo gospodstvo lord kaže i iako jest bio sposoban moreplovac, Alena je stekla dojam da bi lako naredio glupost ako lord istu zatraži od njega.

Plovili su polako, oprezno, posade spremne odgurivati brod dugim štapovima.

Reffi se odjednom pojavio pored Alene, nagnuo i šapnuo nešto lordu Premmenu na uho. Ovaj se na to naglo uspravio, okrenuo i doviknuo kapetanu: “Ravno naprijed, kapetane!”

Alena je gledala u smjeru u kojem je Premmen htio da krenu. Nije joj se sviđalo što su stabla tamo puno bliže jedna drugom nego ovdje, u sredini močvare. Bacila je pogled na svoje bilješke i karte močvare koje je imala u njima. 

“Tamo nema ničeg”, rekla je tiho, trudeći se zvučati razumno.

“Ne, ne”, rekao je Premmen. “Vjerujte mi.”

Plovili su dalje i Alena je osjećala napetost posade, rastegnutu i napetu preko čitave palube.

A onda je netko viknuo i čulo se pljuskanje.

“Bacili su ga?” Vetro će, spremna potrčati i potegnuti mač, ali Premmen je samo oštro podigao ruku.

“Ne”, rekao je. “U redu je.” Zatim je viknuo preko palube: “U redu je! Spustite mu ljestve.”

“Taj je lud”, čula je Alena kako netko kaže. “Skočio je sam od sebe.”

Vrijeme je prolazilo, a Reffija nije bilo na vidiku. A onda je netko povikao i ugledali su kako se nešto kreće, izranja iza korijenja najbližeg močvarnog stabla. Reffi, s nečim u rukama.

“Ljestve, ljestve!” vikao je kapetan i natjerao posadu u pokret. Nedugo zatim svi su bili okupljeni oko Reffija, odjeće slijepljene uz tijelo, bosonog. Pijavice su mu se uvijale na koži, ali sva je pažnja bila usmjerena na ono što je držao u ruci – poput šake velik kristal koji je blago sjao žuto-zelenim, prigušenim sjajem.

“Ljudi”, rekao je Premmen, primajući kristal od Reffija koji je teško disao. “Na dobrom smo putu.”

“Što je to?” pitala je Alena.

“Sigurno ste čuli za magove koji su vladali Prvim gradom?” pitao je Premmen. “I kristale kojima su napajali svoje moći, održavali si dug život? Ovo je dokaz da to nisu priče. Ovo je, prijatelji moji, jedan od tih kristala.” I, kao da želi dokazati, izvukao je nož odnekud s pojasa, blago se zarezao po dlanu pa prinio kristal koži. Trenutak kasnije nije bilo ni rane ni ožiljka, samo krvava mrlja koju je obrisao o hlače.

Magija je bila nešto staro, nešto većinom izgubljeno. Postojala je, Alena joj je sama nekoliko puta svjedočila, ali nije bila nešto svakodnevno. Ništa što bi se koristilo tako ležerno kao što je Premmen upravo učinio.

“Prijatelji, ovo je tričarija prema blagu koje nas sve očekuje”, rekao je Premmen. “Ja, lord Lacdur Premmen to vam jamčim.”

Tišina koja je vladala palubom bila je teška od strahopoštovanja.

“Kapetane, istim smjerom, molim vas”, rekao je Premmen i posada se vratila dužnostima. 

 “Objasnit ću vam sve kad dođe vrijeme”, dodao je Premmen tiho Aleni i Vetro. 

Alena je pogledala Vetro dok su se vraćale na pramac s poslodavcem. Vetro se doimala življom, sjaj u njenim očima bio je jači, a korak živahniji nego proteklih dana. Bogovi pomogli, pomislila je, a baš sam se nadala da nije jedna od onih koji padaju na sjaj zlata. Ili čarobnih kristala.

Kojih pola sata kasnije, prateći Premmenovu mapu, napravili su nešto što je Alenu natjeralo da po prvi put u dugo vremena krene docrtavati vlastite karte Maranije. Strah da će zaglaviti među stablima – strah koji su kapetan i posada očito prevladali, zaslijepljeni sjajem onog kristala – je nestao kad su se ta ista stabla naglo razrijedila i pružila joj pogled na rijeku.

“Nešto se promijenilo”, reče Vetro, gledajući je. Smješkala se. Plovili su tom novotkrivenom rijekom već nekoliko minuta, a Premmen se vratio u svoju kabinu, zadovoljnog osmijeha i, zaklela bi se Alena, nešto manje blijed.

Kimnula je glavom, uzdahnula. “Da, promijenilo se. Sve do jutros stavila bih ruku u vatru da je mapa jako lijep i sasvim izmišljen crtež. Ali, ova rijeka – za ovu rijeku u životu nisam čula. Nema je niti na jednoj cehovskoj mapi.”

“Znači…”

Mrko je pogledala Vetro, ali smiješak joj je titrao na rubovima usana. “Znači da počinjem misliti da je njegova mapa prava stvar.”

Vetro se vidno slagala s njom. “Kako ono kaže vaš moto, Blago i slava?”

“Moto je Do kraja svijeta i natrag”, ispravila ju je Alena. “Jer navodno Blago i slava ostavlja krivi dojam.”

“Znaš”, rekla je Alena trenutak kasnije, “nije to baš nešto.”

“Što?”

“Blago i slava. Novac se troši i brzo izgubi čar, a slava ti je kao fino riblje jelo. Nisi dugo sit.” Pogledala je Vetro u oči. “Želim reći, vidim da si odjednom živnula. Ne želim ti kvariti užitak, ali, no, slušaj staru pustolovku.”

Dio nje na trenutak se ponadao trenutak da će ova reći “Pa istih smo godina, kakva stara”, ali Vetro je samo zamišljeno kimala glavom. “No”, Vetro će tad, “morat ću se onda zadovoljiti dobrom pustolovinom.” Nasmiješila joj se toplo. “U dobrom društvu.”

***

Alena se te večeri spustila u potpalublje, ponovno malo razgovarati i piti s mornarima. Užasno ju je zanimalo što misle o svemu ovom. Razgovori su većinom išli u smjeru nagađanja kakve još magične moći imaju ti kristali kojima će napuniti spremišta broda, je li Prvi grad još uvijek naseljen, kakve su žene tamo i koliko su željne iskusiti muškarca s drugog kraja svijeta.

No onda se našla u razgovoru s jednim mornarom koji se vidno nećkao bi li nešto rekao. 

“Čujte, ja vam nisam jedan od njih, ali…”

“Ali?”

“Ma”, rekao je i osvrnuo se oko sebe pa spustio glas, “neki tu vam zaista vjeruju u ono što se priča. O njemu.”

“Što?” Nije bila sigurna o kome, ali pretpostavljala je da se pričalo o lordu Premmenu.

“Ma znate.”

“Mornari pričaju sve i svašta. Sumnjam da se priča samo jedna stvar”, rekla je, zavjerenički se smiješeći kako bi ga opustila.

Nacerio se, kimnuo, kucnuo vrč o njen. “Imate pravo.” Spustio je glas još niže. “Ono u vezi nasljedstva.”

“Nisam čula ništa u vezi nasljedstva”, rekla je, iskreno se mršteći.

“Priča se da je lordova obitelj staro plemstvo. Staro plemstvo. Oni koji imaju pretke u svetim knjigama. Znate?”

“Znam za takve, da”, rekla je. “I priča se da je on jedan od tih?”

Kimnuo je. “Ne samo to. Prvi grad, kažu da je njegova obitelj tamo bila među gazdama. Da je došao ovamo po svoje naslijeđe.”

Kimala je zamišljeno, pijući.

***

Probudila je Vetro, blago pripita. Ova je spavala samo u tankoj potkošulji, kože zategnute preko mišića. U nekoliko se navrata Alena morala spriječiti da ne bulji u obline i mišiće i blijede ožiljke dok joj je prepričavala razgovor.

“Apsurdno”, reagirala je Vetro na čitavu priču.

“A mislim, naravno da je aps–” naglo je zastala i protrnula dovoljno da se otrijezni. Ne, nije bilo šanse da… A opet, i gluplje su se glasine znale pokazati istinitima.

“Što je?” Vetro će.

“Ne razumijem se baš u pravo, ali što ako bi netko mogao dokazati da mu obitelj potječe iz Prvog grada? U smislu da se linija njegovih predaka može izravno pratiti od njega do Prvog grada? Bi li takva osoba imala nekakva prava, na zemlju ili na blago koje se možda nađe tamo?”

Trepnula je. “Ozbiljna si?”

“Iskreno, sumnjam da bi mogao zakonski polagati ikakvo pravo na imovinu na Maraniji. Ali, nije bitno što je istina. Bitno je samo misli li on da može. Bogataši su luđaci. A, ako se nađe dovoljno ljudi koji bi povjerovali da on zaista ima pravo… ne znam, mogao bi se proglasiti pravim vladarom Maranije ili pokrenuti vlastitu religiju i… blesavo zvuči, da, ali, kroz povijest, vlade su padale zbog manjih budalaština.”

Tišina se spustila na njih, no par trenutaka kasnije Vetro ju je razbila tihim smijehom i odmahivanjem glavom. “Jednom sam radila za ženu koja je bila uvjerena da će pronaći jezero vječnog života usred kavatijske pustinje. Plaćena sam bila kao nikad prije. Naravno, ništa nismo našli.”

“Triput sam ga tražila“, Alena će na to. Trenutak kasnije dodala je: “O vlastitom trošku.”

Vetro se nasmiješila, podignute obrve.

Alena je odmahnula glavom.

Vetro se nasmijala. “Odustala si jer si imala pametnijeg posla?”

“Odustala sam jer sam shvatila da ću ostarjeti dok ga nađem, ako ga i nađem. Nije mi se riskiralo vječnost proživjeti bolnih zglobova i usrane probave.”

Vetro se smiješila, otpila gutljaj. “Makar, rekla bih da ti godine idu u prilog.”

Tišina je bila nagla; nije bila neugodna, ali sasvim je sigurno bila napeta. “No”, rekla je Alena, “mislim da bih trebala u krevet.” Vetro se nasmiješila. “Ako je suditi po lordovoj karti, sutra nas čeka uzbudljiv dan”, dodala je Alena

***

“Recite mi istinu”, rekla je Alena, čvrsto gledajući Premmena u oči. Sama se pozvala na doručak u njegovu kabinu, a on joj je u pogledu očito bio pročitao da je ne bi bilo pametno odbiti. Tanjur je bio krcat hrane i miris koji joj se zavlačio u nosnice bio je gotovo erotski, no nije se dala smesti.

“Istinu o čemu?” pitao je, žlice pune meko kuhanog jajeta na pola puta do usta.

“O vama.”

Trepnuo je, nesiguran. 

Bogovi, koliko toga taji da ne zna koju istinu tražim od njega?

“Bolesni ste, niste li?” Odlučila je olakšati i njemu i sebi.

Kimnuo je nakon samo kratkog premišljanja. Spustio je žlicu natrag na tanjur i položio dlanove na stol. “Mislio sam da niste primijetili.”

“Blijedi ste i često se držite za nešto kako se ne biste srušili. Podočnjake imate otkako smo se upoznali i trudite se sakriti ih šminkom.”

Nasmiješio se. “Istina, da. Recite, jeste li namirisali kad alkohol na meni?”

“Više puta”, rekla je. “Ali niste nikad mamurni niti sam vas ikad vidjela pijanog ili pripitog.”

“Ne pijem alkohol već čitavo jedno desetljeće. To što se više puta namirisali je moj… a lijek, recimo. Moram ga koristiti u obliku melema i alkohol pospješuje učinak određenih trava u njemu pa je moj liječnik odlučio da, ako već moram bazditi na alkohol, neka ne bude neka brlja.”

“Melem za što?”

Raskopčao je košulju, pokazao joj tkaneni povoj preko prsa. “Dajte nož”, rekao joj je. “U biti, prerežite sami, ako vam nije problem. Ruke mi se danas povremeno tresu bez najave, ne bih se htio porezati.”

Razrezala je povoj – dug i velik zavoj – i ugledala kožu ispod njega. Pošto se u karijeri nagledala svega i svačega, reagirala je samo blagim širenjem očiju. Njen je poslodavac bio blijed, ali koža ispod zavoja bila je – no, kao da je sva prirodna boja puti bila isisana iz nje. Mliječno bijela opna koja je prekrivala torzo bila je prošarana crnim žilama. To ju je podsjetilo na neke ljude koje je poznavala tijekom mladosti, rođene s baš takvom bojom kože, primorane skrivati se od –

“Sunce”, rekla je. “Sunčeva vam svjetlost smeta, je li tako?”

Kimnuo je. “No, nije grozno. Ne moram živjeti u zamračenim prostorijama tijekom dana. Ali, izravno izlaganje jarkom suncu… no, nije ugodno.”

“Koliko je opasno?”

Zavrtio je glavom. “Ne brinite, nije zarazno.”

“Koliko je opasno po vas?”

“Ah.” Spustio je pogled dok je zakopčavao košulju. “Eh, što ćete…”

Zamišljeno se namrštila. “Što je ovo? Ova ekspedicija. Posljednja pustolovina pred smrt ili traženje lijeka?”

Nasmiješio se šeretski. “Zašto ne oboje?” Tiho je frknuo nosom. “No, ako ovo drugo bude uspješno, poništit će ovo prvo.”

“Nema… klasičnih lijekova?” pitala je rezervirano.

Polako je odmahivao glavom. “Vjerujte mi, sve sam iskušao. Sve što novac može priuštiti, a da nije potpuno poremećeno; kupanje u krvi djevica i takvi drevni nazovi lijekovi. Ali, ipak se ispostavilo da postoji jedan drevni lijek koji zaista djeluje.”

Kimala je glavom. “Taj kristal”, rekla je, prisjetivši se zaliječene porezotine.

“Da. Ublažio mi je simptome, ali samo zato što je malen, tek krhotina. Postoje legende da je Prvim gradom vladao moćan mag koji je svoju silu i moć crpio iz čarobnog kristala. Da je dugo i zdravo živio zbog tog istog kristala. No, kako bilo, činilo mi se vrijednim pokušati. Računao sam, ako se ispostavi da je karta ispravna, tko zna što bi još moglo biti istina. A onda smo pronašli kristal u močvari…”

“Donijela ga je rijeka, to mislite?”

“Taj golemi kristal navodno je lebdio nad jezerom Prvog grada. Ako mu se nešto dogodilo i raspao se, rijeka kojom plovimo mogla je raznijeti krhotine posvuda.”

“Vaš sluga”, rekla je Alena. “On ih osjeća, zar ne?”

“Reffi je… Reffi je blagoslov kojem se nisam nadao. Katrijci su drevan narod. Magija im teče žilama. Nije bilo lako naći jednog izvan Katrije, ali imao sam sreće. Reffi osjeća magiju. Bilo je u močvari još sitnih krhotina; osjetio ih je, slabašno, ali rekao sam mu neka ne riskira život. Kamo putujemo čeka nas obilje, siguran sam.”

***

“Pitam se što bi još moglo biti istina”, rekla je Alena dok su dijelile mijeh ne previše lošeg vina, naslonjene na krmenu ogradu, promatrajući ljeskanje mjesečine na tamnoj vodi..

“U vezi Prvog grada? Svakakve legende i priče postoje”, rekla je Vetro. 

“Sunčev hram navodno je bio bogato ukrašen zlatom i draguljima, što je vjerojatno vrlo zanimljivo i našem lordu, ali, bogme, i svakom mornaru na ovom brodu. Ali, nisu to priče o kojima ja razmišljam.”

Vetro ju je zamišljeno pogledala. “Nego?” pitala je sad uz blagi smiješak.

Alena nije, ustvari, htjela išta dalje reći, ali vino ju je lupilo malo snažnije nego je očekivala. Uostalom, bolje da priča gluposti nego da ih radi, kao, recimo, da joj priđe još bliže, nasloni se na njeno rame… “Postoje priče o tami koja je progutala grad i od koje su se samo naši preci spasili, a i to samo šačica njih. To jest, neko čudovište je proždrlo grad, u nekim drugim verzijama.”

“Pa ne vjeruješ valjda u to?” Vetro će, a oči kao da su joj blistale na mjesečini.

“Ne, ali legende često imaju uporište u stvarnosti. Tama koja guta zemlju ili grad obično se ispostavi osvajačkom vojskom ili nekom bolesti koja je potamanila sve živo.”

Shvatila je što je rekla. Shvatila je što joj se mota već duže vremena po glavi.

Vetro se naglo napela. “Bolest. Misliš da bi…”

“Mislim da bi brodski liječnik trebao biti na oprezu, a i nas dvije također”, rekla je Alena.

***

Dvaput je sljedećeg jutra Reffi skočio s broda koji je sporo plovio uz rijeku i dvaput se vratio s povećim kristalom, svaki put praćen ovacijama posade. Lord Premmen tog se ranog popodneva pojavio na palubi, puno življa koraka i s nečim što se moglo nazvati natruhama boje u obrazima. Mornari su definitivno bili puni energije, a Vetro je, pak, naprosto zračila istom. Aleni se činilo da su Vetro mišići poput napetih opruga, spremni za pokret čim se prilika ukaže, željni prilike. Nije si mogla lagati da joj se ne sviđa ta još veća živost u drugoj ženi i pogurala je u zapećak pomisao na koje bi se sve zabavne načine moglo tu živost iskoristiti.

Jednom kad odradiš posao do kraja, ne prije, Alena. Ne prije.

Svi su bili neumitno veseli, činilo se, ali ona nije mogla ne razmišljati o Prvom gradu i svemu što se pričalo o njemu. Što će zateći? Goleme ruševine? Neko selo koje je kroz eone prepričavanja, mitova i legendi postalo velegrad? Samo par kamenih zidića? Ništa?

Razmišljala je i o sinoćnjem razgovoru s Vetrom i sad, pod svjetlom sunca i bistre glave – većinom bistre; mamurluk joj je ipak blago mutio rubove svijesti – činilo joj se blesavim što je bolesti svog poslodavca pridavala puno zlokobniji značaj nego što ga je ona zaista imala.

Samo koji sat kasnije dobila je dio odgovora. Sunce je bilo nisko na na nebu kad je brod zašao za okuku rijeke, a palubom prvo zavladala zapanjena tišina, da bi se samo trenutak kasnije njome pronijeli oduševljeni povici. Rijeka se naglo pretvorila u golemo prostranstvo jezera okruženo visokim brdima prekrivenim prašumom gotovo do samih vrhova, a ravno naprijed, točno nasuprot ušću kroz koje su upravo uplovili, ugledali su građevine; golema zdanja grada koji je nekoć morao biti dom tisućama, možda i desecima tisuća; redovi kamenih zgrada, visokih i širokih, uredno poslaganih na razinama koje su se uzdizale jedna iza druge poput širokih stepenica. Grad se protezao duž obale, prateći njenu liniju, većinom stiješnjen između vode i gotovo pa okomitih obronaka – svugdje osim na jednom mjestu, primijetila je Alena, gledajući dio grada čije se zaleđe držalo jedno od manjih brda, strmog, ali ipak pristupačnijeg obronka uz koji se grad protezao sve do samog vrha, gotovo kao da je pružio krak uvis.

Činilo se da nitko ne diše dok je brod sporo plovio jezerom, a kad su napokon uplovili u luku, pristali uz dok od velikih, obrađenih kamenih blokova i stupili nogom na napukle kamene ploče, napokon su odahnuli jer ipak nisu sanjali.

Prvi grad bio je stvaran.

Alena nije mogla vjerovati što vidi, gdje se nalazi, ali također si je napokon dopustila oduševljenje. Mornari su klicali, što s palube, što s doka, lord Premmen je naprosto prštao od sreće, a Vetro – Vetro je gledala Alenu i zadovoljno se smiješila. Samozadovoljno, dapače.

“Vidim li ja to entuzijazam za blagom i slavom na licu prekaljene pustolovke?” pitala je tiho.

Alena ju je zaigrano pljesnula po ramenu. “Bolje pazi na gazdu, da ti ne otrči i ne nestane među ruševinama.”

Vetro se na to napela i okrenula, ali lord Premmen nije se pomaknuo s mjesta na kojem je već nekoliko minuta stajao na palubi.

Na sreću čitave ekspedicije, drevni stanovnici Prvog grada vjerovali su bili samo i isključivo u kamen kao građevni materijal, jer sve do jedne zgrade, od golemih zdanja do nastambi jedva većih od one brodice na kojoj je Alena živjela donedavno, sve je bilo od obrađenih kamenih blokova – i ne samo to; Alena je već nakon par bačenih pogleda uz i niz ulice i stepenastu strukturu grada stekla dojam da dijelovi grada nisu ni izgrađeni, već izdubljeni u živoj stijeni. Pogled je, naravno i neizbježno, bježao prema onom brdu i njegovom vrhu, gdje se uzdizala niska, stepenasta piramida pred kojom je stršala velika kamena terasa.

Povici su joj naglo privukli pažnju – uspaničeni povici. Nije vidjela ni Vetro ni lorda Premmena. Potrčala je i među prvim nizom zgrada zatekla mornare kako stoje i prestrašeno gledaju nekog tko se divlje batrgao i tresao na tlu. Reffi.

“Doktora, zovite doktora!”.

Možda koji korak od Reffija na kamenim je pločama ležao golemi komad kristala, krhotina veličine odrasla čovjeka. 

Alena je pritrčala mornarima. “Držite ga čvrsto, ima napadaj”, rekla je, vadeći bodež iz korica kako bi mu dršku stavila među zube.

Reffi se batrgao, urlajući na katrijskom. Riječi su se gubile među neartikuliranim kricima i Alena ih je bila samo ovlaš svjesna dok ga je grabila čvrsto, stezala uza sebe kako bi ga pokušala obuzdati.

Samo koji trenutak kasnije Reffi je naglo obamro u njenom stisku.

“U nesvijesti je, nije mrtav”, rekla je prestrašenim mornarima.

Vetro i lord Premmen napokon su se pojavili. Premmen se činio prestravljenim. “Nosite ga na brod odmah, što čekate?” rekao je dok su mornari preuzimali Reffija iz Alenina naručja.

“Što je bilo?” pitala je Vetro Alenu.

“Ne znam.”

“Samo se srušio i počeo vikati”, rekao je jedan od mornara. 

Alena je pogledala Vetro pa vratila pogled natrag na veliku krhotinu. Tek je sad primijetila da, za razliku od one tri manje koje je Reffi bio izronio, ova uopće ne sjaji. Ako je veličina indikativna za sjaj, pomislila je Alena, ova bi trebala blještati poput svjetionika.

Vratili su se na brod, gdje ih je brodski liječnik obavijestio da je Reffi u dubokoj nesvijesti, ali da diše i da mu srce kuca pravilno. To je lorda Premmena naizgled umirilo dovoljno da se vrati planiranju.

“Lorde, noć samo što se nije spustila”, rekla je Vetro. “Trebali bismo možda pričekati jutro –”

“Jutro”, rekao je lord Premmen. “Pa nadomak odgovorima smo.” Zaputio se natrag na palubu, a Vetro je Aleni uputila bespomoćan pogled i krenula za njim. Krenula je i Alena. Na kraju krajeva, bila je za ovo plaćena. No, dok se uspinjala na palubu, gdje se vidjelo sunce u zalasku, sjetila se Reffija i onih par riječi katrijskog koje je bila uspjela razabrati između krika. Katrijski je bio osnova za nekoliko drugih jezika koje je puno bolje poznavala te je stoga mogla nagađati – ali samo nagađati – što je to Reffi vikao. Solma serta verrkel, činilo joj se da je više puta ponovio, s mukom i kroz bol. Solma je značilo sunce ili zvijezda, doslovno, ali i preneseno. Serta je, činilo joj se, značilo želju ili namjeru. A verrkel, verrkel je značilo zakloniti.

Želi zakloniti sunce. Zatresla je glavom. Ili sam možda potpuno krivo čula što govori. Bila je umorna i napeta i pod stresom, što zbog otkrića, što zbog Reffija, a ponajviše zbog lorda Premmena koji je, sudeći prema onom što je čula od razgovora koji su Vetro i on vodili, odustao od pohoda ravno na piramidu ponad grada, ali je i namjeravao poći u noćno istraživanje obližnjih ulica i kuća.

***

Naposljetku su ga Vetro i Alena zajedno uspjele uvjeriti da bi trebalo pričekati zoru, jer baklje i fenjeri nisu zamjena za danje svjetlo kad je u pitanju hodanje potpuno nepoznatim ruševinama.

Nevoljko, lord je pristao, a iako se Vetro činila zabrinutom da bi posada mogla sama otići u “istraživanje”, odnosno traženje blaga, Alena je glasnije nego je bilo nužno podsjetila noćnu stražu da vodi računa o tome da se nešto ponovno ne pokuša uspeti na brod, što je pak sve ostale u dometu sluha navelo da naglo zastanu, prisjete se i grane nad rijekom i noćne panike i naglo odluče da blago ipak neće nikamo pobjeći prije zore.

Alena je sama dobar dio noći provela budna, što na palubi, što na dokovima, gdje su podigli malo šatorsko naselje. Pod svjetlom zvijezda, grad se doimao većim nego za dana, a jezero crnim poput tinte. Golemi grad, veći od ičeg što je Alena ikad vidjela vlastitim očima – i potpuno, potpuno prazan. Praznina koja, činilo joj se kad se zagledala, gotovo kao da vuče prema samoj sebi; pokušava namamiti i onda progutati svaki pokret i zvuk.

Kad se sljedeće zore probudila u svojoj kabini i ugledala plavo nebo bez oblaka kroz malo okno, znala je da nema više odgađanja ni čekanja: Premmenov glavni, a možda i jedini cilj bio je nadohvat ruke i lord vjerojatno neće ni doručkovati prije nego se zaputi prema Sunčevom hramu.

Virnula je kroz vrata svoje kabine, zaustavila jednog od mornara i pitala za Reffija, saznavši da se još uvijek nije probudio. 

Dok je pripremala svoju naprtnjaču za dug uspon do samog vrha brda, čula je prestravljene povike s obale. S grčem u utrobi, istrčala je iz kabine.

***

“Našli smo ga u jednoj od zgrada u prvom redu uz obalu”, rekla je Vetro, zureći u leš na stolu brodskog doktora. “Zašto bi… zašto…”

Povratila je, srećom ne po sebi ili, još gore, po Aleni – u zadnji se tren okrenula i ispraznila želudac s druge strane stola. Doktor se samo namrštio pa vratio pregledavanju tijela.

Alena se nagnula se nad mornarev leš. Izmrcvareno je bila jedina prikladna riječ. Glava je bila čitava od tjemena do nosa, uključujući oči koje su zurile u prazno. Sve ispod nosa, usne, čeljust, vrat – sve je to bilo zdrobljeno u kašu, samo zjapeća rupa u krvavom mesu. Torzo nije ništa bolje prošao: nedostajali su čitavi komadi mesa, a kroz rebra se moglo nazrijeti obrise pluća i srca.

Lijeva ruka bila je slomljena u laktu, a od desne je ostao samo batrljak ramena.

Trbuh je bio rasporen i prazan, iznutricama ni traga.

“Ispričavam se”, rekla je Vetro, blijeda, ali smirenije dišući. Pogledala je Alenu. “Nije da nisam vidjela mrtvih tijela, ali ovo…”

Alena, koja je vidjela što pješčani kopači i britvaste jegulje i mrazni vukovi mogu učiniti ljudskom tijelu, vidjela je donekle slično, ali ne u potpunosti. 

“Ti znaš Maraniju”, rekla je Vetro. “Što bi ovo moglo biti?”

Alena ju je pogledala. “Nikad nisam vidjela niti čula za ovako nešto”, odvratila je.

***

“Dobro naoružajte mornare”, naložio je Premmen kapetanu ni sat vremena kasnije. Odbio je bio ikakve prijedloge koje su Alena ili Vetro imale, a koji su uključivali strpljenje, čekanje ili odlazak.

Alena je pomislila da će mornari možda i odbiti zaći među ruševine gdje je jedan od njih skončao, ali pošli su spremno za Premmenom nakon što im je ponovio koliko ih bogatstva očekuje.

Dobro je poznavala poglede u tim očima dok su se Vetro i ona držale odmah iza leđa Premmenu tijekom mahnito brza uspona širokim ulicama prema hramu na vrhu brda. Zlatna groznica sasvim je očito njemu, a i mnogima u posadi, sve brže pomračivala i razum i srce.

Žurili su uz kamenom popločane ulice i široke stepenice, posivjele od kiše i vjetra, s tek pokojim busenom trave ili tračkom puzavice između dviju ploča ili na nekoj od fasada. 

“Grad je sa svih strana okružen prašumom, osim tamo gdje ide do samog ruba vode”, rekla je Vetro tiho Aleni. 

“Primijetila si i ti?” Alena će na to. Trebalo joj je sinoć neko vrijeme da ustanovi što je to kopka u vezi grada.

“Svaka božja ruševina koju si mi do sad pokazala putem bila je zarasla skoro do nevidljivosti”, Vetro će.

“A ovdje čitav grad, praktički netaknut”, rekla je Alena. Shvatila je to sinoć, tijekom jednog od dugih zurenja u obrise grada pod svjetlom zvijezda: grad je bio mrtav i prazan, ali također i nimalo zarastao, što ju je držalo budnom jedno duže vrijeme kad je napokon otišla leći. Što se ovdje dogodilo, da sama Maranija nije htjela natrag ovaj grad?

Sve do jedne zgrade imale su prazne dovratke i otvorene prozore, četvrtaste rupe u zidovima i fasadama – bilo kakvo drvo ili tkanina kojima su nekoć možda bile zatvorene ili zastrte odavno je morao uništiti zub vremena – i sad su sva ta vrata i prozori bili poput zjapećih usta i šupljih duplji koje zijevaju i zure u njih dok se uspinju.

Alena je bila sigurna, doduše, da su Vetro i ona jedine koje primjećuju išta oko sebe. Lord Premmen i mornari u pratnji bili su usredotočeni samo i isključivo na vrh brda, na stepenastu piramidu koja je bila sve bliže i bliže.

***

Hram je zaista bio golem kakvim se doimao s broda i iz podnožja brda. S kamenom popločane terase u unutrašnjost je vodilo nekoliko velikih kamenih prolaza, a sama je terasa bila ukrašena s nekoliko drvoreda – stabla, visoka i uska, gustih krošanja koje su se protezale gotovo od podnožja do desetak metara visokog vrha, bila su živa i bujna i samim time privukla Aleni pažnju više nego išta drugo. Nakon čitavog grada koji priroda nije htjela ponovno osvojiti, vidjeti stabla ovdje, očito pradavno posađena, bilo joj je čudnije nego da je iz hrama išetao nekakav kralj i pitao ih što žele i tko ih je poslao.

Unutrašnjost hrama činile su goleme prostorije visokog stropa, a Premmen je gotovo mahnito otrčao u središnju, najveću. Vetro i Alena bile su u tom trenutku jedine koji su ga pratile u stopu. Mornarima je, naime, oduševljenje naglo splasnulo čim su ugledali samo goli kamen hrama, bez tračka sjaja nečeg zlatnog ili kakvih dragulja. Ako je hram nekoć i bio ukrašen blagom, tog blaga odavno više nije bilo.

“Premmene, dosta”, rekla je Alena oštro dok se lord vrtio oko niskog i širokog kamenog stupa postavljenog usred još jedne velike, potpuno prazne prostorije. Bio je ukrašen obojanim reljefima, isklesanima u istom stilu kojim je bila nacrtana Premmenova svilena mapa. “Dosta.”

“O čemu vi?” pitao je osorno.

“Riskiramo život time što smo ovdje. Smirite se. Vratimo se na brod, vratimo se kući. Trebamo doći s više brodova, s vojnicima.”

Odmahnuo je glavom pa tiho dahnuo, zatvorenih očiju, i rukom je pozvao da priđe. “Slušajte me dobro. Gledajte.” Pokazao je na obojene reljefe. “Slušao sam priče od djetinjstva. Prvi sam put vidio mapu još kao dijete. Mom djedu nitko iz naše obitelji nije vjerovao da su priče istina, ali ja jesam. I evo, bio je u pravu.”

“Evo, vidite”, dodao je, prelazeći rukom preko obojena reljefa Prvog grada. “I evo, evo.” Sljedeći je reljef prikazivao nešto na nebu iznad grada. Pukotinu koja se lako mogla zamijeniti za oštećenje reljefa, ali koja je, ustvari, bila njegov sastavni dio.

“Neke legende kažu da je grad uništila tama ili neko čudovište”, rekao je Premmen. “Ali nije tako bilo. Čudovište jest došlo.” Sljedeća je slika prikazivala… nešto. Nije imalo jasan oblik, samo zubi i udovi i kandže, i nekima od njih je posezalo prema suncu. 

I tad se, gledajući taj prizor, Alena prisjetila da se verrkel ne prevodi samo kao zakloniti. Izvorno je značenje riječi bilo proždrijeti.

Sad je na reljefu ugledala i osobu kako stoji na vrhu hrama, podignutih ruku iz kojih – sjaje zrake svjetlosti?

“Došlo je iz nekog drugog svijeta”, nastavio je Premmen. “Došlo i napalo grad i skoro ga zatrlo. Ali mag – moj predak, Alena, moj predak – ga je zaustavio.” 

Udahnuo je duboko, smiješeći se. Pogled mu nije bio pogled prisebna čovjeka. “Ubio ga je kristalom, shvaćaš li, Alena? Kristalom moći, kristalom čije krhotine moraju biti u ovom hramu, u ovom gradu. Ako treba, Reffi će mi ih izroniti iz jezera kad se oporavi.”

“Reffi se možda ne probudi”, rekla je grubo.

“Ma oporavit će se, jedan kristal nisam iskoristio”, rekao je Premmen dok je uzmicao pred njom. “Ako se uskoro ne probudi sam od sebe, iskoristit ću kristal na njemu.”

Bila je spremna nokautirati ga, svezati, ponijeti kao da je vreća krumpira –

Obilazeći stup naišli su na sljedeći obojeni reljef: prizor golema kristala koji lebdi nad jezerom. I sjene s kandžama i zubima u kristalu. U kavezu.

Protrnula je. 

“Premmene, nije ga ubio kristalom”, rekla je. Bogovi, pomozite.

Okrenula se, pogledom tražeći Vetro. Ako potrče, ostave ovu budalu – 

Vetro je stajala iza Premmena. Lord je ponovno bio blijed u licu, donja usna mu je drhtala. Izgledao je – zbunjeno?

Pa se srušio na pod, s bodežom u leđima.

“Nisu sve naslikali”, rekla je Vetro. “Nisu, recimo, znali da sam se spasila tako što sam preuzela ljudski oblik i dopustila da mi gotovo sva moć bude usisana u taj prokleti kristal, samo kako bih umaknula tom kavezu. Ostalo mi je bilo tek toliko moći da poživim dovoljno dugo da se vratim ovamo, a i to sam jedva zadržala.”

Prezrivo je dahnula, gledajući Alenu u oči. “Kad me ona stara budala od maga srušila s neba, padala sam tako dugo i završila tako daleko od ovog grada.” Nasmijala se tiho, blago odmahujući glavom. “Shvatiš koliko jedan običan svijet može biti golem tek kad si sveden na jedno ovakvo tijelo. Tisućljećima sam tražila ovaj grad. Tisućljećima. Bila sam i na ovom kontinentu, više nego jednom. Ali opet, ovo je samo obično tijelo, čak i unatoč tome što je ostalo živo tisućljećima. Bila sam lišena moći, lišena istinskih osjetila. A onda sam, napokon, glasinu za glasinom, pronašla put do Premmena. Morala sam se pomučiti da ga zarazim bolešću i onda još da pronađem Reffija, ali život na ovom svijetu naučio me strpljenju i poduzetnosti.”

Vetro se sad smiješila. Alena nije prepoznavala taj osmijeh, niti oči nad njim.

“Moj dom je… daleko. Onkraj ovog svijeta. Onkraj zvijezda koje vidiš kad pogledaš u nebo.”

“Vi ste svi budale, znaš”, tiho će Vetro zatim, blago se smiješeći i dalje. “Mislila sam da ću se morati užasno truditi, no pokazalo se toliko lakšim nego što bih se ikad usudila nadati. Čak i jučer, kad sam nagonski uzela natrag ono što je bilo zarobljeno u onoj krhotini, a Reffi bio dovoljno blizu da osjeti moju pravu narav prije nego sam je uspjela sakriti. Čak i kad je moja prava narav sinoć preuzela uzde, kad sam zatekla onu budalu kako sama luta ulicama. Čak uz sve to, svi ste ostali u gradu i onda još došli ovamo.” Uzdahnula je. “Toliko dugo nisam bila tako blizu svom istinskom obličju – eto, ponijelo me. Protiv iskonske se gladi tako teško boriti…”

Oči su joj zasjale neprirodnim zlatnim sjajem. Alena je ustuknula, ruka joj je krenula prema bodežu.

“Ne brini, ne treba ti taj bodež”, Vetro će. “Pomogla si mi i iznimno sam ti zahvalna na tome. Želim da budeš prisebna dok činim ono na što sam tisuće godina čekala.”

Bljesnula je tad, naglo, žuto-zelenim sjajem koji se pretočio u zlatan pri dodiru s Vetrinom kožom. Stotine se traka svjetlosti poput užadi stalo uvijati oko Vetro, izvirući odnekud iza stupa. Alena nije mogla vidjeti, ali znala je da bi, kad bi samo par koraka napravila, vidjela kako sve te trake svjetlosti dopiru kroz vrata hrama, kako izviru iz stotina mjesta u gradu, izbijaju kroz površinu jezera, sa svih mjesta gdje su se nalazile krhotine onog golemog kristala s reljefa. 

Vetro više nije bila Vetro; maska koju je stvorenje nosilo rastočila se pred Alenom, pogledu otkrivši nešto što nikako nije pripadalo njenom svijetu.

Raslo je, poprimalo tuđinski oblik pa jednostavno nestalo; bilo je pred njom, a zatim jednostavno više nije. Zavladala je tišina u kojoj je čula – ili joj se možda samo učinilo da čuje? – teški zvuk šapa koje nestaju u daljini.

Tišinu je zatim probio vrisak, prigušen i dalek, i Alena je napokon izdahnula; vrisak je sad pratio drugi, treći, a samo jedan otkucaj njenog srca kasnije, i čitav zbor krikova.

Istrčala je van, na terasu hrama. Neki su mornari samo stajali, zapanjeno zurili. Drugi su klečali, plakali; treći bezglavo jurcali preko drevnih kamenih ploča. Bila je mutno svjesna da se barem jedna osoba bacila s ruba terase, baš kako je vjetar naglo zapuhao, a drveće zašumilo duboko, nespokojno.

Netko je vrištao tako blizu nje, bezumno, prestravljeno, ali nije mogla strgnuti pogled s neba.

Samo jednom je u životu vidjela potpunu pomrčinu, ali pamtila je jako dobro te prigušene tonove koji su se i sad razlili nebom i planinama na obzoru. No, ovoga puta sunce nije polako i samo privremeno zaklonio mjesečev disk. Sjena se širila žustro, pohlepno, zastirući sunce; uzburkana, košmarna mrlja crnja od tinte razlijevala se čitavim nebeskim svodom i trenutak se kasnije pretočila u obris goleme glave zvijeri duge, oštre njuške, razjapljenih ralja i jednog, potpuno bijelog oka. I, iako nije bilo zjenice, Alena je u svojoj srži znala da to oko gleda ravno u nju dok su se ralje zatvarale, a sunce nestajalo u njima.

U tami koja je nastupila, jedan od krikova bio je i njen.


Sunčev hram © 2022. Igor Rendić

Igor Rendić (1985.) književni je prevoditelj, copywriter i spisatelj iz okolice Rijeke. Nije mu nikad bila jasna rečenica “previše knjiga za jednu osobu.”

Priča Sunčev hram objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Iz pera jednog od naših urednika stiže nam ova old school avantura s kojom vam neće biti dosadno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: