Jelena Janjić: Glatko kao staklo

More je bilo mirno, bez valova – glatko kao staklo.

“Evo mene nazad. Jesam ti falila?”

Odgovor na pitanje nije došao, ali Karla ga nije ni očekivala. Pitanje je bilo više retoričko, tu da najavi njen povratak svojem istinskom domu. Dijete ravnice, tepali su joj njezini baka i djed kad je bila mala; dijete oluje, govorili su joj rodbina i znanci, zadivljeni njezinim uspjesima i strelovitim usponom u životu.

Samo je ona znala da ni prvi ni drugi epitet nisu bili točni.

Zakoračila je u prazninu, na površinu vode, sa stijene. Prvi korak uvijek je bio najteži – ostaviti iza sebe zakone gravitacije, napetost površine, gustoću vode, sve što je mislila da zna. Vjetar joj je mrsio kosu, zaklanjujući joj pogled na Cres, no ona je nastavila hodati po vodi. Za ovo joj nisu trebale slabe, ljudske oči – samo joj je trebala snaga njenog uma.

“Dobrodošla natrag.”

Ona ju je čekala na pučini, podno beskrajnog tkanja neba i zvijezda. Kao i Karla, voda joj je bila tek podloga po kojoj je hodala – plesala – dok se primicala Karli. Njeno lice bilo je Karlino lice, njen glas bio je Karlin glas. Njena dvojnica. Njeno drugo ja.

Granice između ja i ona bile su tanke, oku nevidljive. To je bilo u njihovoj prirodi – takvim su ih stvorili davno nestali bogovi koje je budućnost otjerala. 

“Nisam mogla doći ranije. Život je bio kompliciran.”

Isprika, objašnjenje, izgovor.

“Nekad je jednostavno takav.”

Potpun oprost, pokuda, milost.

Karla se mogla samo stidljivo nasmiješiti svojoj dvojnici. Njihovi zrcalni osmijesi zacementirali su njihov odnos prije mnogo godina, ali Karla se nije mogla ne držati formalnosti.

“Vrijedi li još naš dogovor?”

“U vijeke vjekova.”

Odgovor je bio okidač. Pod Karlinim stopalima se stvorio vir, i ona je počela tonuti u Jadran. Tamo, na dnu beskrajnog plavetnila, Karla je napokon mogla sklopiti oči. Bilo je vrijeme da odmori.

Bilo je vrijeme da njezina dvojnica ponovno vidi svijet.

Zabavljaj se koliko ti srce želi.

Žao mi je što ti ne mogu dati više od deset dana.

***

Grad Krk nije se nimalo promijenio u tri godine koliko ga Karla nije vidjela. Jedan dio nje je bio svjestan toga – voda joj je mrmorila o svijetu, u rijetkim trenucima kad bi druga Karla bila dovoljno blizu da se nakratko probudi iz sna – ali jedno je bilo slušati priče, a drugo vidjeti svojim očima.

“Dvojnice.”

Naravno, on je uvijek bio tu. Konstanta svijeta i njena vjerna sjena.

“Gospodaru Vrijeme.”

Naklon je bio dio instinkta. Vrijeme je bilo jedina stvar koju su Karle poštovale, jedina koja je imala beskrajnu moć nad njima dvjema.

“Nismo se dugo vidjeli. Hoćemo na kavu?”

Kava na rivi bila je vodenasta i s minimalnom količinom kofeina u sebi. Vrijeme se nasmijao kad je Karla složila grimasu.

“Oprosti. Hoćeš nešto drugo?”

“Ne.”

“Kako god želiš.”

Nisu mnogo razgovarali. Iako su se često viđali, nisu imali o čemu puno pričati – nisu se čak ni oslovljavali imenima, iako su ih znali. Crta razdvajanja između besmrtnika i smrtnice bila je tanka, ali ipak je postojala, i oni su je se držali očajničkom snagom. Nije se isplatilo otkriti što će se dogoditi ako je izbrišu.

“Ako želiš, mogu te odvesti na jedan dan u Rim. Ti nikad nisi bila tamo, zar ne?”

Druga Karla jest, ostalo je neizgovoreno.

“Hvala, ne treba.”

Jedna stvar koju su Karle naučile na teži način bila je ništa ne dugovati starim bogovima. Na kraju krajeva, jedan takav dug bio je razlog zašto je Karla spavala pod Jadranom, na obali grada Krka, a ne pratila drugu Karlu kamo god je išla, kao svaka druga dvojnica.

“Nećeš mi ništa dugovati.”

“Svejedno, ne treba.”

“Čak ni ako ti kažem da ćeš tamo naći način kako otplatiti vaš dug?”

Ah.

Što da sad na to kažem? I kako da to objasnim drugoj Karli?

More se uskomešalo.

***

Na kraju je ipak pristala. Morala je pokušati; radi sebe, radi druge Karle. Dvojnice su trebale biti nerazdvojne, sjene jedna druge, ali to nije bilo Karlin glavni razlog. Karla je željela pratiti drugu Karlu zauvijek, vidjeti ono što je ona vidjela, a ne oslanjati se na manjkave, mutne slike zakopane u njihovom umu.

Željela je živjeti.

Vrijeme ju je odveo do fontane di Trevi, gdje ih je čekala Smrt, naslonjena na kamenu imitaciju Neptuna. Turisti i lokalci su prolazili pored njih kao da ne postoje, što je bilo dobro: Karla nije htjela razmišljati o broju prekršaja koje su planirali počiniti. No, što se moralo, nije bilo teško – bar ne u teoriji.

“Znači, samo ga moram izmamiti?”

Fontana je bila utočište Bezimenom – zadnjem od starih božanstava, onome koji je uspio izbjeći potpunom zaboravu novog doba, osobi zbog koje su Karle živjele tako kako su živjele. Nekada je imao ime – moćno ime, ime koje su mnogi zazivali – ali novo doba nije trebalo stare bogove, stara vjerovanja. Sad je bio tek sjena samog sebe, preživljavajući od uvlačenja smrtnika u beskonačan krug dugova, koji su njemu produživali život. Naravno da se Smrt željela riješiti varalice koji joj je predugo izmicao.

Karlu nije bilo briga za njihova stara rivalstva – Vrijeme joj je davno prije bio spomenuo detalje cijele priče, ali trenutno ih se nije mogla sjetiti – ali nije joj baš bilo po volji što je ona bila ta koja će odraditi najgori dio posla. Nije se opet htjela susresti s Bezimenim; jednom je bilo i više nego dovoljno.

Osim toga, nije htjela da joj druga Karla odgrize glavu. Već je dovoljno riskirala ovim dogovorom – nije joj bio cilj dodatno skratiti svoj životni vijek.

“Kako god znaš i umiješ, da. Već me predugo izbjegava, a nije mi do močenja u kloriranoj vodi.”

To je zvučalo kao čisto sranje, ali Karla se Smrti nije mogla usprotiviti. Nije ju ni u oči mogla gledati; glava bi joj istog trena implodirala od boli kad god bi pokušala. Jedini znak da ne razgovara sa zrakom bila je sumaglica boje indiga koja je obavijala kip Neptuna usred fontane di Trevi i ocrtavala kvaziljudsko obličje. Nju je mogla vidjeti kad bi škiljila, na periferiji vidnog polja: izazovno misteriozna, a opet nedodirljiva.

“Dobro.”

Voda u fontani bila je ledena i smrdjela po kloru od kojeg su je pekle oči. Zaroniti nikada nije bio problem; problem je bio ostati pod vodom. Uz sve njene neljudske moći kao dvojnice, i dalje je bila ovisna o zraku. To nije bio problem kad je spavala, ali dok je bila budna…

Na sreću, nije bilo mnogo mjesta u fontani gdje bi se besmrtnik mogao sakriti, a još manje mjesta na koje bi mogao pobjeći bez izranjanja. Nije joj trebalo dugo da ga izvuče na površinu i gurne Smrti pod noge. 

Nije morala biti tako gruba prema njemu, ali nije si mogla pomoći – smeće od besmrtnika bilo je spavalo u fontani, bezbrižno uživajući u životu koji je ukralo od Karle i nebrojeno drugih smrtnika. Nekoliko ogrebotina i modrica nije bilo ništa u usporedbi, a Smrt se nije bunila.

Čak naprotiv.

“Ljubavi, znaš da nisam mislio –” 

Smrt ga je samo glatko ošamarila. Vrijeme je digao obrvu. Karla je dlanom sakrila nečujni cerek.

“Ne zanima me što jesi ili nisi mislio. Razriješi sve svoje dugove.”

Bezimeni se smrznuo.

“Ali… sve? Zašto sve?”

“Znaš dobro zašto.”

Bezimeni se ogledao oko sebe, sav trzav. Smrt nije imalo smisla moljakati, a Vrijeme još manje –

“Karla, dušo draga –”

“Odjebi.”

Nikada joj psovka nije lakše izletjela iz usta, niti joj užitak u tuđoj muci lakše sjeo. 

Bila je kilometrima udaljena od Jadrana, ali bila je sigurna da se more kraj Krka pjenilo.

***

Zov izranjanja je došao je naglo, neočekivano. Praskozorje je donijelo sa sobom brončanu bonacu i gotovo neprirodnu tišinu koju su samo povremeno prekidali galebovi.

“Huh? Zar je već prošlo deset dana?”

Karla nije mogla odvojiti oči od ogromnog osmijeha na licu svoje dvojnice. Druga Karla nikada nije bila sretna kad bi se vraćala na počinak. Zadovoljna, sjetna, frustrirana problemima sa svojim definitivno-mi-nije-dečko dečkom, ali nikad sretna. No, sada je stajala pred Karlom, s morem pod njihovim nogama, s osmijehom od uha do uha.

“Nije, ali sam otplatila naš dug.”

“Ček, šta?”

 Njihov je dug bio otplaćen? Kako ga je njezina dvojnica samo uspjela otplatiti? I kolika je bila cijena toga? Prije desetak godina, Karla ne bi pitala ova pitanja, ali prije desetak godina nijedna od njih dvije nije znala kako je opasno pogađati se sa starim bogovima. Ako se njezina dvojnica ponovno išla pogađati…

“Kome dugujemo za to?”

“Ne dugujemo ništa.”

“Vraga ne dugujemo.”

Dvojnica se ugrizla za usnu.

“Ne dugujemo ništa što nismo spremne platiti.”

“Karla. Što. Dugujemo. I kome.”

“Vremenu”, dvojnica je tiho priznala. “On mi je pomogao – ali samo naći Smrt. Bezimeni je otpisao dug zbog nje, ne zbog njega.”

Karla je duboko udahnula, pa izdahnula. Gospodar Vrijeme nije bio toliko loš izbor.

“Nisam znala da se s tvojim dečkom može pogađati.”

“On mi nije dečko!”

Karla je frknula. Nije joj dečko vraga. Nije osobno imala puno iskustva s tim stvarima, ali ako te osoba prati uokolo i pokušava ti pomoći i udovoljiti svim tvojim željama… Sad, samo kad bi njezinoj dvojnici to došlo u glavu, ali to nije bio Karlin posao.

“I rekoh ti, ne dugujemo mu ništa što nismo spremne platiti. Samo povremene susrete.”

“I onda kažeš da ti nije dečko.”

“Kad nije!”

Idioti, i jedno i drugo. Ipak, Karla nije mogla zamjeriti svojoj dvojnici. Čak i ako ih je uspjela uvaliti u još jedan dug, još jedan dogovor sa starim bogovima.

… Okej, mogla je, ali danas nije bio dan za to. Danas je bio dan za slavlje.

“Idemo se zabaviti?”

Heh, izgleda da ćemo napokon imati pravi godišnji. Zajedno, onako kako je uvijek trebalo i biti.

Ruku pod ruku, zajedno su se vratile do obale, s morem pod njihovim nogama mirnim i bez valova – glatkim kao staklo.


Glatko kao staklo © 2022. Jelena Janjić
Jelena Janjić piše nam: “joj, ne opet – mrzim biografije. XD Nemam puno pametnog za reći o sebi: programer sam danju, a volonter administrator podataka, pisac i crtač noću. Fan sam mitologije, tako da bilo što napišem, a da nije čisti SF, ima neke elemente mitologija koje sam proučavala. U pisanju više naginjem fantastici, što je ironično s obzirom da su svi radovi koje sam dosad objavila bili SF.”

Priča Glatko kao staklo objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Veselimo se uvijek novim glasovima, posebice ovako sigurnima u svoj stil. Ova kratka priča dokaz nam je da nitko ne zna što se skriva s druge strane zrcala, ili, u ovom slučaju, površine mora.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: