Vedran Mavrović: Ljudi s greškom

I

Nisam mislila da ću ikada svršiti uz ovu pjesmu.

Prestala se micati. Poduprla se o njegova prsa i sklopila oči. Noge su joj i dalje podrhtavale. Kad su se umirile, podignula se s njega i spustila malo niže, primajući ga prvo rukom, zatim i usnama. Brzo ga je privela kraju.

Potom se privila uz njega, poljubila ga u rame, znajući da muški ne vole poljupce u usta nakon što im proguta sjeme. Toliko je naučila.

“Ovo je bilo…” rekao je bez daha. “Bogova mi…”

Osmjehnula se, mazeći ga po trbuhu. “Da”, složila se.

Uzdahnuo je i položio ruku na njezinu glavu.

“Znaš, ova me pjesma uvijek rastuži”, započela je, gledajući u plamen jedine voštanice koja je još gorjela. “Koja god verzija. No mislim da ću je odsad zavoljeti.”

“Koju pjevaju?” pitao je kroz smijeh. “Ne čujem. Zuji mi u ušima.”

Zašutjela je, puštajući da se pjesma oko šanka probije kroz napukline zidova, pretvori u pijano zavijanje. “Onu o najpoznatijem bardu Nimme koji je zamolio bogove da mu promijene klempave uši, kako bi mogao oženiti mlinarevu kćer.”

“Ne znam tu.”

“Ne znaš?” Poljubila ga je još jednom u rame, igrajući prstom oko njegove bradavice. “Uglavnom, jedne noći prišao mu je pauk i rekao da će mu ispuniti želju, ali zauzvrat mu mora dati sve što je njegovo, a vezano uz klempave uši. Bard je pristao i tako oženio mlinarevu kćer, iako više nije čuo glazbu kao prije, niti skladao, niti pjevao.” 

“Jadnik”, ustvrdio je.

“Ne bi mu se to dogodilo da ga je mlinareva kći doista voljela.” Namjestila se bolje i šapnula u njegova rebra: “Kao ja tebe.”

Osjetila je kako se trznuo, a zatim i ukočio. Nije to bila ona vrsta kočenja koja je poručivala nešto dobro. “Slušaj, malena…” počeo je nespretno, pročistivši grlo. Uspio se izvući ispod nje i pridići.

Znala je što slijedi. Znala je taj ton glasa, to izbjegavanje pogleda. Toliko je naučila. No nije imala snage slušati. “Izađi van”, rekla je, trudeći se zvučati hladno.

Podignuo je obrve, lijeno razvukao osmijeh.

“Rekla sam da izađeš van”, ponovila je, potežući gunj do ramena. Iako su do maločas bili isprepleteni, tek se sad osjećala golo.

Ustao je i ogledao se po podu. “Zaš’ se ljutiš?” pitao je, navlačeći hlače, stežući remen.

Povukla se do uzglavlja kreveta, što dalje od njega.

“Malo smo se zabavljali”, rekao je, prebacujući tuniku preko glave. “Niš’ strašno. Neću te ženit’ jer si mi dala pi—.”

“Van!”

Ustala je, pazeći da ne otkrije neki komad kože koji više nije željela da on vidi, i otvorila vrata. Nije ga ni trebala pustiti unutra. Stvarno je mislila da je drukčiji. Uz njega se osjećala manje usamljeno, kao da napokon pripada negdje.

Dolazio je svakodnevno u svratište, nosio uvijek drugi cvijet, častio je lijepim riječima. Bio je drag, ne kao drugi koji su se samo htjeli zavući pod njezinu suknju… Ispalo je da se prevarila.

Provukao se pored nje, bacivši zadnji pogled na njezine grudi. Njima ga je i privukla, sad je shvatila. To nikako da nauči. Okrenuo se kako bi još nešto dodao, ali zalupila je vratima i naslonila glavu na njih. Kakva sam ja glupača, pomislila je. Kako jadno… prekinula je samu sebe, uzdahnuvši.

Dolje, oko šanka, pjesma je uzimala maha. Na spomen mlinareve kćeri, mušterije su jujukale i zavijale poput vukova. Razbijena je krigla – čula je gazdu kako je opsovao. Netko je naručio novu rundu, pa se pjesma brzo nastavila.

Šmrcnula je i izdahnula. Kad bi barem i ja nekako mogla…

Kucanje na vratima.

Podignula je glavu i obrisala prstima oči. Nije htjela da je vidi uplakanu. Doduše, nije ga uopće htjela gledati ostatak večeri, ali morala je raditi. Uspravila se, namjestila gunj tako da joj ne spadne i odškrinula vrata.

“Dobra večer”, pozdravio je starac.

U osvijetljenom hodniku razabrala je potkovu rijetke kose, neuredne pepeljaste brkove i bradicu. Kaftan boje paučine visio je s njega kao istrošena draperija, jedva prekrivajući bosa stopala. S leđa je skinuo je poveću jutenu vreću u kojoj se nešto migoljilo. Pogled joj je zapeo na velikom brošu u obliku pauka koji je bio prikvačio za rame.

“Tko ste vi?”

Oči su mu bile prekrivene mrenama i uprte onkraj nje. Nije mogla dokučiti što ju je žuljalo kad ga je gledala. Osmjehnuo se i kao da je time navukao novi sloj odjeće na nju, razbivši nelagodu.

“Mogu li ući?” Glas mu je bio suviše visok za njegove godine i hrapav. Kao mijeh gajdi kojem je istisnuto previše zraka. Držao se malo nakrivljeno, podsjećajući je na pokojnog djeda. “Ja sam prijatelj.”

Nije se pomaknula. “Prijatelj koji ima ime?”

Pročistio je grlo i naklonio se. “Damhán, tebi na usluzi.”

“Pričekajte tren da se obučem.”

“Nema potrebe”, kazao je i osmjehnuo se ponovno, ali nije zakoraknuo. “Ćorav sam kao staro pseto.”

Trznula se, napokon shvativši što ju je to žuljalo. Nevoljko, otvorila je vrata i odmaknula se. Nije vjerovala da će joj se išta dogoditi, ali svjetlost hodnika ulijevala joj je sigurnost. I njegov osmijeh. Začudo, shvatila je da se pred njim osjeća manje golo, unatoč svemu.

Starac je vukao svoju vreću do kraja odaje i tamo je odložio. Migoljenje je prestalo. Okrenuo se prema njoj. “Bi li, dijete, zatvorila vrata?”

Namrštila se. “Radije ne bih.”

Slegnuo je ramenima.

“Mogu li znati zašto ste došli? I kako ste se uopće provukli na kat? Nitko bez znanja gazde ne može iza šanka.”

“O, imam svoje načine”, rekao je i pipao zrak u potrazi za nečim. Kad je dotaknuo naslon drvenog stolca, ispustio je blagi ah! i sjeo s uzdahom. “A imaš i ti, koliko shvaćam, inače se ne bih bio mimoišao s onim mladićem.”

Zacrvenjela se i oborila glavu. Nije htjela govoriti o tome. Jutena vreća se trznula i ona se uhvatila za slamku spasa. “Što je u vreći?”

Damhán je svrnuo slijepi pogled i onda ga vratio, kanda ipak vidi. “Samo stvari koje više nitko ne želi.”

“Žive stvari?”

“Veoma.”

“A zašto ih skupljate?”

“Da se ne osjećaju usamljeno.” Zastao je na tren i počešao se po bradi. “I zato što su posebne, na svoj način.”

Žacnula se na njegove riječi, potiskujući vlastitu usamljenost iza očiju. “Mogu li vidjeti?” Prišla je na korak, naginjući se.

“Ne. Žao mi je, dijete.” Provjerio je konop na vrhu vreće. “Ionako ne bi razumjela u što gledaš.”

Na tren ga je htjela izbaciti iz odaje, ali je samo uzdahnula. Znatiželja je prevagnula. Prebacila je težinu s noge na nogu, namjestila gunj. “Onda, zašto ste ovdje?”

“Čuo sam tvoje želje”, kazao je. “Ono što si poželjela kad si zatvorila vrata, istjeravši onog mladića. Mogu to ostvariti.”

Posprdno se nasmijala. “Stvarno?” Otišla je do vrata i provirila u hodnik. Prazan. Zatim je u par koraka, onolikih kolike joj je gunj dopuštao, došla do prozora i otvorila kapak. Baklje su osvjetljavale kaldrmu i pokoju dušu što se vrzmala po ulici. Nitko nije gledao prema njezinom prozoru. Bila je rana jesen, ali zrak je obećavao snijeg. Poželjela je da je negdje uz more gdje je zimi toplije negoli tu na sjeveru. “Je li ovo šala? Netko se igra sa mnom?”

“Ne, dijete.” Starac je bio ozbiljan. Povukao je sivi šal koji je bio omotao oko vrata i provukao ga kroz ruke. Zrak je ispunio miris pečene patke i slane pite. “Jedino je pitanje želiš li to doista?”

Zateklo ju je pitanje. Progutala je žuč, spustila pogled. Povukla je gunj i dodatno prekrila grudi. Kad bi bile manje, pomislila je, bi li vidjeli… mene? Bi li me gledali drukčije? Zatresla je glavom, zagledala se u svijećnjak na stolu. Bi li doista nestalo…

“Da,” Damhán ju je prenuo iz misli, “znaš kako idu pjesme. Kako ovo funkcionira.”

Podignula je glavu, zaboravila postaviti pitanje.

“Mi smo naše ruke, noge, naša glava, trbuh.” Kako je govorio, tako se dodirivao po tijelu. “Međutim, u isto smo vrijeme i naše misli, iskustva, žudnje, boli. Promijeni jedno i utjecat ćeš na drugo.”

Razmišljala je, grizući se za donju usnu. Pjesma koju su pjevali oko šanka ispreplitala joj se s mislima. I on je bio negdje dolje, pio i zabavljao se. Briđenje između bedara vratilo joj je grč u trbuh, bol u prsa. “Želim”, izrekla je. “Želim to.”

Nakrivio je glavu i promatrao je slijepim očima. Učinilo joj se da je tužan, veoma tužan. Onda je ustao, potegnuo vreću i razriješio konop. Pružio joj je šal.

Bio je tako mekan pod prstima i providan.

“Sve što trebaš jest primaknuti ga tako da ti prekrije cijelo lice”, rekao je Damhán.

Sjela je na krevet i namjestila gunj, uspravila leđa. Raširila je šal u visini očiju. Kad je gledala kroz njega, učinilo joj se da se broš na starčevom ramenu pomaknuo, raširio noge. Provirila je preko ruba i ustanovila da je u krivu. Kad joj je šal dotaknuo nos, udahnula je miris paučine i prašine. Pomislila je na stari štagalj gdje se kao djevojčica zavlačila u sijeno, bježeći od dječaka. Kihnula je.

Pred njezinim očima šal se rasprsnuo u tisuće sitnih paukova koji su nahrlili prema jutenoj vreći. Nije vrisnula, jer… nisu je plašili. Ustala je, zbunjeno gledajući kako starac veže vrh vreće nakon što je posljednji pauk utrčao u nju. Pročistila je grlo.

Damhán je okrenuo glavu prema njoj, slijepo zureći pored nje. “Je li sve u redu?”

Pogledala je prema dolje, namjestila gunj. Bile su manje, manje!, ali… nije se osjećala drukčije. “Je. Valjda je.”

“Dobro.” Kimnuo je i prebacio vreću preko ramena, savijajući se pod teretom. “Hvala ti, dijete. Nadam se da ćeš dobiti to što si htjela.” Osmjehnuo joj se još jednom preko ramena i zatvorio vrata za sobom.

Neko je vrijeme samo stajala, a zatim, kao da se probudila, odbacila gunj sa sebe i pogledom potražila haljinu. Bila je zgužvana, bačena na pod uz krevet. Navukla ju je preko glave i uočila da je previše labava oko grudi. Dodatno ju je pritegnula i kao da je time istisnula nešto više od zraka. Čudan osjećaj, pomislila je, smiješeći se. No naviknut će se.

Kad je zakoračila kroz vrata, noć je još bila mlada, a svratište je tek oživljavalo. Spustila se škripavim stepenicama i dohvatila dvije glinene pletenke vina i kolut kozjeg sira iz smočnice, prije nego što se provukla ispod ponjave koja je visjela preko prolaza.

Gazda ju je odmah uočio i prestao s brisanjem krigli. “Dobro, gdje si dosad?” Mrlja znoja zatamnila mu je tuniku na koščatim leđima. Večeras se baš pilo.

“Morala sam nešto obaviti”, rekla je, odlažući sve na šank. Potražila je dasku i nož. “Ženske stvari”, dodala je. Znala je da je nakon toga neće zapitkivati. Toliko je naučila.

Promatrao ju je dugo, češući se po čekinjama. Skinuo je kapu i njome obrisao čelo. “Gdje su ti…” Zastao je, kao da je zabunom progutao riječi, trepćući sumanuto.

Rezala je sir ni ne slušajući ga. “Što?”

“Ma”, kazao je i odmahnuo rukom. “Ništa.”

“Za koji su stol vino i sir?” pitala je podižući dasku, grabeći pletenku.

“Za onaj gdje sjedi tvoj mali”, rekao je gazda. “Ja ću se pobrinut za popečke, a ti poslije obriši pod oko šanka i pokupi krhotine.” Pljunuo je u kriglu i zavrtio krpom. “Jebene pijandure.”

Vrludala je između potpornih greda i ispruženih ruku što su posezale za njezinom kikljom, smiješeći se zbunjujućim izrazima lica. Samo si vi mislite što je drukčije, protuhe jedne. Nikad nećete pogoditi.

Kad je došla do stola, zavladao je muk. Svi su je gledali kao da je pojela nešto otrovno i sada čekaju da se pred njima sruši. Odložila je dasku i pletenku te kazala: “To će biti dva srebrna očnjaka.”

Mladići su se zgledali. Neki su dramatično izvrtali džepove, a njezin mali molećivo je gledao u nju. “Što?” rekla je. “Mislio si da ćeš dobiti mukte zato što sam ti dala?” Frknula je nosom. “Molim te. Nisi ni upola toliko dobar kao što misliš.”

Jednom od njegovih drugova oteo se hihot.

“Ajmo”, ponovila je. “Pare na sunce, ili ću zvati starog Burra da vas pozdravi.” Pogledala je prema ulaznim vratima gdje je stajala rošava gromada od čovjeka. Kimnuo joj je.

Nevoljko, istresli su srebrne novčiće na stol, a ona je odmahnula glavom Burru. Uzimala ih je polako, gledajući mladiće cijelo vrijeme. Samo je on bio crven u licu. Okrenula se i zaputila prema šanku, načuvši kroz žamor kako počinje zadirkivanje za stolom iza nje. Mislila je da će osjećati zadovoljstvo, ili barem ushit. Ništa. Bojala se da bi mogla zaplakati, ali suze su se povukle, presušile.

Zadržala ju je ruka starice. Svrnula je pogled prema njoj i namrštila se.

“Može l’ jedna krigla za mene, zlato?” pitala je tihim glasom.

Starica je dolazila u svratište i prije nego što se ona zaposlila. Nije znala puno o njoj, osim da je izgubila sina i muža u posljednjem ratu. Vojska im je zapalila sojenicu. Uvijek se pitala koliko je vatre potrebno da izgori kuća nad vodom. Gazda nije volio staricu jer nikad nije plaćala, ali ona ju je uvijek puštala unutra. Donosila joj je poskrivećki piće koje je iskamčila od mušterija.

Šteta što je danas loše volje. Jesam li? Podignula je glavu prema starom Burru i kad mu je uhvatila pogled, kratko kimnula prema starici. Istrgnula je ruku iz koščatog stiska, okrenula se prema šanku.

Putem je uzela dvije narudžbe i pogledom potražila metlu za one usrane razbijene krigle.

II

Podignuo je peku i duboko udahnuo. Kad bi pomišljao na bogove, sigurno bi mirisali ovako.

Povukao je padelu i provjerio boju pačetine. Bila je medeno zlatna. Posebnim nožem za isprobavanje odrezao je komadić i prinio ga usnama. Tako mekan, tako sočan! Zapjevao je od sreće, nadajući se da će njegov glas doprijeti do susjedne dvorane. Nije svaki dan kuhao za ovako posebnu svitu.

Napiknuo je krušku, puhnuo par puta u nju pa odgrizao komadić. Taman! Odložio je posudu na drveni pladanj i pustio da se ohladi. U međuvremenu je pripremio teglicu meda, prstohvat anisa, klinčiće i glinenu pletenku crvenog vina. Želio je da sve bude savršeno. Ipak je među uzvanicima bila i ona.

Namjestio je kapu na glavi, ugurao kosu ispod nje i ostavio jedan crni kovrčavi pramen, jer mu je Nea rekla da tako izgleda kao zavodnik. Podignuo je pladanj i prestao pjevati. Sve je imalo svoje vrijeme i mjesto, a kuhinja je bila mjesto gdje kraljevski bard nije osuđivao njegovo pjevanje.

“Kako izgledam?” pitao je svoju pomoćnicu i pokušao uvući trbuh. Na njegovu žalost, tu više nije bilo spasa. Salo mu se prelijevalo preko remena, a ni jedna tunika, ni jedna pregača to nisu uspijevale prikriti. Shvatio je to odavno, iako mu se tek zimus ukazao drugi podbradak.

“Već si me pitao”, rekla je Nea, prilazeći vratima. “Da te ne poznam, mislila bih da se želiš dopast’ nekoj od onih flundri.” Kimnula je u smjeru dvorane.

Frknuo je nosom. “Gluposti.” Iako, pomislio je, za njezinu ljubav, učinio bih sve. Vrata su glasno zaškripala i prekinula žamor s druge strane. Ušetao je uzdignute glave, kako su tražili.

“Ah, evo ga”, kazao je kralj gladeći kratku, crnu bradu. Sjedio je na čelu dugačkog stola, nalakćen, palcem vrteći prsten na domalom prstu. “Naš raspjevani kuhar.”

S lijeve i desne strane kralju, sjedili su Čuvari granica sa svojim ženama, neki sa sinovima ili kćerima. Sveukupno dvanaest uzvanika, ne računajući kralja i kraljicu. Sluge su stajali u sjenama visokih kamenih stupova, čekajući i najmanji trzaj kako bi doletjeli ispuniti zahtjeve. Primijetio je da su upalili dodatne svijeće.

Proćelav muškarac s dugim brčinama dodao je: “Nadajmo se, gospodaru, da kuha jednako dobro kao što i pjeva.”

“I bolje”, izjavio je kralj, podižući srebrni kalež.

Pomislio je kako su po predjelu mogli zaključiti kuha li dobro ili ne. No sjetio se da ne cijene svi predjela kao glavna jela. On, pak, nije mogao a da ne kuša komadić od svega za vrijeme pripreme. Dobro, možda i više od komadića. Kad su tako ukusne. Male pogače od raženog brašna, umak od maslinovog ulja i češnjaka s trunčicom ružmarina. Tučeno vrhnje sa strane, meko kuhana jaja na drvenim stalcima koja su skrivala savršeno tekuće zlato ispod ljuske. Osjetio je kako mu želudac treperi od samog prisjećanja.

Uslužujući kralja i uzvanike, suptilno je proučavao tko je sve jeo. Dozvolio si je kratki osmijeh uvidjevši da su svi pladnjevi prazni. Čak je i njezin tanjur bio umrljan žumanjkom i mrvicama pogače. Od tog je prizora umalo ponovno zapjevao. Bila je prekrasna večeras. Kosa boje sočnih crvenih jabuka upletena u punđu, smeđa haljina s crnim perjem bjeloglavog supa na ramenima, dekolte taman da…

“Požuri, maleni!” dobacio mu je posprdno Čuvar Južne granice, muškarac duge kose boje zagorenog kruha i uredno potkresane brade. Nedvojbeno gord. Mlađi od njega, ali nije se libio pokazati tko je tko. “Hajde više, umirem od gladi. Što se ne bi moglo reći i za tebe.”

“A onda se možeš vratiti pjevanju”, dodala je gospa u crnini, očigledno žena Čuvara Sjeverne granice, koji je bio više zainteresiran za kalež, negoli za hranu.

“Da, gospodaru”, odgovorio je i naklonio se, osjećajući kako ga remen žulja oko trbuha. Nije reagirao na provokaciju. Uostalom, premda kraljev, on je samo kuhar. “Moja gospo”, kazao je spuštajući veliku padelu na sredinu stola.

“Pusti mene”, rekao je Čuvar Južne granice ustajući i posežući za nožem. “Ne želimo da nam poždereš pola toga dok režeš.”

Pogledao je prema kralju, jer je ipak on bio taj koji ga je trebao otpustiti. Kralj se, kao i ostali uzvanici, samo smijao. Kuhar se naklonio i tako pognut zirnuo prema njoj. Osjetio je žaoku u prsima kad joj se kut usana blago izvio prema gore.

“Možda bolje da nam sljedeće jelo opet donese ona mala”, dobacio je Čuvar Južne granice. “Ugodnija je oku.”

Kuhar je pokupio prazne pladnjeve i odgegao se u kuhinju.

“Ne obaziri se na tu žgadiju”, rekla je Nea, uzimajući prljavo posuđe iz njegovih ruku.

Na trenutak je mislio da će se slomiti, rasuti po podu poput bačene vreće prekrupe, ali onda se pribrao. Podignuo je bradu i oba podbratka te kazao: “Kako napreduje kolač?”

Nea ga je gledala nakrivljene glave. “Peče se.” Obrisala je ruke u pregaču.

“Trebamo paziti da ne zagori”, rekao je prije nego što je ponovno zaustila. Bezvoljno se odvukao do velike peći, praveći se da provjerava vatru. Nije htio pokazati da su ga riječi dotakle, da su imale ikakvu moć nad njim. Zato je zapjevao, pustio glas kako bi prekrio bol, progutao je duboko u sebe kao gorki zalogaj.

“Ti nisi poput njega”, kazala je Nea kad je završio.

Šutio je, razmišljajući što će pjevati sljedeće.

Ona je, na njegovu žalost, nastavila: “Nisi ćopavac i neće ti pauk produljiti nogu kako bi postao ratnik i štitio slabe i nemoćne.”

Izbjegavao je njezin pogled. “Ne, ali sam debeo kao svinja”, protisnuo je ispod glasa.

“Pa što?” Povukla ga je za rukav. “Barem nećeš težiti slavi i pregaziti tko zna koliko nedužnih duša u svom usponu.”

Uvijek bi se lecnuo na taj dio pjesme. Teško mu je bilo povjerovati da bi se čovjek toliko mogao promijeniti ako dobije ono što želi, kao taj ratnik. A opet…

“Hrana!” dreknuo je netko iz dvorane.

Nea se namrštila i pogledala prema vratima. “Ne moraš gaziti po ljudima”, rekla je. “Uvijek možeš sjesti na nekog od njih.”

Izmamila mu je osmijeh. “Ili ih mogu pojesti.”

Nea je gotovo prepukla od smijeha. Sad su čuli kraljev zaziv i oboje su se uozbiljili. Rastrčali su se po kuhinji, pogledom se dogovorili što će iznijeti i borili se s porivom da se ne predaju smijanju.

Ostatak večeri pjevao je bez prestanka, pripremao gulaš od vepra kojeg je kralj s Čuvarima uhvatio tog jutra u lovu. Nea je iznosila hranu u dvoranu, vraćajući se crvena u licu poput paprike koju su dodavali jelima. Nije štedjela na psovkama. Mijesili su beskvasni kruh, ispekli nekoliko soparnjaka, sve dok i posljednji Čuvar nije otišao štititi zemlju snova umjesto granice.

Kuhar je prišao prozoru, gledao kako se istočno nebo ogrće sivilom novog dana. Zar je već jutro? Nagnuo se preko ruba, udahnuo svježi zrak i gledao more kako se pjeni podno hridi. Okrenuo se i počeo spremati zdjele i lonce, ribati veliki kotao.

“Šta bih ja mogla?” pitala je Nea, donoseći pladnjeve i kaleže iz dvorane.

“Ništa”, kazao je. “Pođi spavati, ja ću srediti ostalo.”

Stavila je dva komada soparnjaka i bukaru piva ispred njega. Od samog pogleda na to, slina mu je nahrupila u usta. Znala je koliko voli pitu od blitve i dobro pivo. Kralj je za ovu prigodu naručio dvije bačve sa sjevera Nimme. Sjeverni su narodi odvajkada bili bolji u izradi piva, dok je vino bilo krv južnjaka. Rakija je, pak, bila podjednako loša i na sjeveru i na jugu.

“Siguran si?” Popravila je maramu na glavi, namjestila pregaču. “Mogu bar nešto oprati?“

“Ne brini.” Osmjehnuo se. “Neću ni ja dugo”, slagao je. Nije kanio uopće spavati.

Pogledala ga je nakrivljene glave i zakleo bi se da je znala kako nije iskren. No nije ništa rekla, već mu je prišla i stavila ruku na podlakticu. Snažno ju je stisnula pa otišla.

Ribao je masnoću s kotla, maštajući kako bi bilo divno kad bi i sa sebe mogao sastrugati nekoliko slojeva. Tada je začuo kucanje. Zastao je s četkom u ruci i namrštio se. Nitko ne kuca na vrata kuhinje, pomislio je i spustio pogled. Jedan sanjarski dio njega nadao se da je ona, tako da je tiho opsovao shvativši da mu je pregača napola promočena i prepuna mrlja. Provjerio je kapu i frčkavi pramen, pogledom potraživši srebrni pladanj da se ogleda u njemu. Polako je otvorio vrata.

“Dobro jutro”, pozdravio je starac. “Nadam se da ne smetam?”

Kuhar se iznenadio vidjevši da se prosjak probio kroz stražu sve do kuhinje, jer mu inače dolaze na stražnja vrata, ali se brzo pribrao. “Dobro jutro”, odzdravio je i okrenuo se, puštajući ga unutra. “Bojim se da nemam puno, ali nešto će se naći.” Uzeo je pletenu košaru i počeo u nju stavljati ostatke večere koji su mu se činili netaknuti i dovoljno sočni. Zaustavio je pogled na soparnjaku i pivu koje mu je ostavila Nea.

“Nema potrebe za tim, dijete drago”, kazao je starac. “Nisam došao zbog hrane, već zbog tebe.”

Kuhar je stao, pobliže promotrivši starca u iznošenom kaftanu boje pepela. Kosa mu se povukla s tjemena prema ušima i potiljku, a krivi su mu zubi bili žuti, iako naizgled svi na broju. Paperjasti brkovi i bradica bili su donekle uredni, pa se zapitao je li možda brzao sa zaključcima.

“Zbog…” Pročistio je grlo. “Zbog mene?”

Starac je skinuo jutenu vreću s leđa i položio je na tlo popločeno opekom. Pipao je zrak dok nije došao do radnog stola od masivnog drveta. Oslonio se na njega s uzdahom olakšanja, masirajući rame na kojem mu je počivao veliki broš u obliku pauka. “Da”, potvrdio je. “Štoviše, zbog tvoje želje. No postoji cijena, naravno.”

Kuhar je odmah pomislio na pjesmu koju je pjevao, kao i na mnoge druge koje su spominjale slične priče i sudbine. Odmahnuo je glavom. Takve stvari ne postoje, rekao si je. To su samo pjesme. No nešto ga je peklo na dnu želuca, nešto što je teško probavljao i što mu je tjeralo san s očiju.

“Čovjek je spreman učiniti puno toga u životu”, rekao je starac. “Kad je u pitanju ljubav žene, još i više.”

“Želim”, izletjelo je kuharu. Začudio se što nije ni razmislio o tomu. Tek se u tišini koja je uslijedila prisjetio Čuvara Južne granice, njegovog podbadanja, smijeha drugih, njezine poruge…

“Ljubav postoji u svima nama i ima je dovoljno za sve. Samo trebamo pažljivo gledati.”

“Šta bi to trebalo značit’?”

Starac se osmjehnuo, a njegove su bijele oči zasjale na svjetlu svijeća. “Da nas ljubav katkad čini slijepima na stvari koje su nam pred nosom.”

Kuhar je zastao, obrisao čelo i oči pregačom. “Možete li ispuniti moju želju?” pitao je.

Starac je kimnuo i potegnuo šal s vrata. Osmjehnuvši se, provukao ga je kroz prste. Kuhinja je zamirisala ustajalim znojem, vinom i kuhanim kozjim sirom. Kad mu je pružio šal, bio je nekako tužan. Nešto u tom pogledu podsjetilo je kuhara na njegovog oca.

“Sve što trebaš jest prisloniti šal na svoje lice i duboko udahnuti”, uputio ga je starčić.

Učinio je tako i, trenutak prije negoli je sklopio oči jer mu se kihalo, učinilo mu se da se broš na starčevom ramenu pomaknuo. Već je sljedećeg trena gledao kako se stotine sitnih paukova raspršuju poput sjemena maslačka i odlaze prema jutenoj vreći koju je starac brzo rastvorio.

U prvi mah kuhar je pomislio kako se ogrnuo dekom. Onda je shvatio da su mu pregača, tunika i hlače toliko velike da bi u njih stala barem još dvojica. Je li moguće?

“Je li sve u redu, dijete?” pitao je starac.

Proučavao si je ruke kao da ih prvi put vidi. Je li stvarno moguće? Pipao se po licu, po ravnom trbuhu, premještajući se s jedne mršave noge na drugu. “Mislim da je.”

Izgledalo je kao da će starac još nešto reći, ali mu se umjesto toga lice umijesilo u grimasu tuge. S mukom je podignuo vreću i prebacio je preko ramena, pa kimnuo prema stražnjim vratima. “Najbolje da izađem ovuda.”

Kuhar se složio i, boreći se s labavim hlačama, odskakutao prema izlazu. Pridržao je vrata starcu i, nakon kratkog osmijeha umjesto pozdrava, zatvorio ih.

Ne osjećam se drukčije, pomislio je, skidajući pregaču. Nožem je probio rupu na remenu da mu hlače ne bi padale. Zavrnuo je rukave kako bi završio posao prije počinka.

Kad je bio gotov, pogledao je u pladanj sa soparnjakom i kaležom piva koji je ostavila Nea. Pomisao na hranu žmikala mu je želudac. Pomisao na Neu, u drugu ruku, tjerala mu je život u prepone. Možda bih se mogao okušati s njome, sad kad sam mršaviji?

Zastao je i sjetio se mlade pralje koja je došla u dvorac prije tri šestice. A tek ona! Uf, uf… Muškost mu se krutila i sva sreća pa je imao mjesta u hlačama.

Ali kad bi uspio zavesti nju, e, to bi bilo nešto. No dobro, korak po korak, rekao si je i svrnuo pogled iz snatrenja prema pladnju.

Mrštio se jer je bio uvjeren da je gladan. No, slina se nije skupljala, a tȇk mu je postao presušeni zdenac. Osvrnuo se, tražeći nešto u kuhinji prepunoj hrane. Nešto što više nije mogao imenovati, a ni progutati. Na kraju je sve istresao u čabar za napoj koji će odnijeti svinjama.

III

Damhán je otvorio vrata svoje potleušice i unio vreću koju je posljednji dio puta vukao. Stavio ju je na veliki drveni stol i protrljao prste, puhnuo u njih. Zatim je zatvorio vrata kako bi hladnoću zadržao vani.

Bilo je gluho doba noći, ali nije bio umoran. Uzbuđenje je ključalo u njemu poput vode za čaj. Nije se sjećao kad se zadnji put tako osjećao. Možda kad je onomad, u omraženoj četvrti prijestolnice Paučjeg naroda, javno prikazao smisao magije. No to nije bilo ni približno ovome.

Kretao se kroz prostor naučenim koracima, nadajući se da još uvijek posjeduje predmet koji će mu trebati. Inače nije palio svijeće i uljanice, ali sada je osvijetlio potleušicu kanda je riječ o svetkovini bogova. Pauk se na njegovom ramenu pomaknuo, rastegnuo noge.

Damhán je na tren promotrio prostor sa svog ramena kroz mnoge oči, uočio staro srebrno ogledalo pored police s ćupovima od majolike i svicima pergamenta, a zatim trepnuo i opet se obavio tamom.

“Hajde, prijatelju”, kazao je i položio ruku na veliki stol kako bi pauk sišao. “Još samo malo i počinjemo.”

Pauk je uzbuđeno tapkao nogama po drvetu. Damhán se osmjehnuo, uzeo ogledalo, odnio ga do starog kamina uza zid i s nekoliko prozborenih riječi natjerao drvo da se užga. Hladnoća se počela povlačiti. Krpom koja je visjela o klinu obrisao je srebro najbolje što je umio te objesio ogledalo na jedan od potpornih stupova, tako da je gledalo izravno na stol. Udahnuo je i zadržao dah, osjetio srce u grlu, izdahnuo.

Zasukao je rukave kaftana i razriješio vrh jutene vreće. Nježno je istresao dijelove na stol, razabirući prstima gdje bi koji trebao ići. Katkad bi trepnuo i pogledao kroz mnoge oči s ruba stola kako mu ide. Većinom se oslanjao na prste i osjećaj u grudima. I magiju, naravno.

Pripojio je nogu kuku, navukao višak kože preko trbuha, izravnao krivo srašćenu kost podlaktice, nasadio premalu glavu na ramena, položio velike grudi na rebra, povukao za klempave uši, namjestio kukasti nos, presložio iskrivljene zube, počešljao tanku i slamnatu kosu, umijesio salo gdje je trebalo, zategnuo kožu kako je najbolje umio, povukao za nekoliko kosti dok se nije čulo glasno krc, i onda provjerio sve još jednom. Naposljetku se naslonio na stol i glasno uzdahnuo.

Pauk je kružio po rubu stola, otkucavao nožicama ples. Damhán se ogledao i bio zadovoljan. Trepnuo je, znajući da će tama suspregnuti suze. Pohitao je do police i dohvatio ćup prekriven prašinom, odvrnuo pluteni čep. Pomirisao je tekućinu i zadovoljno kimnuo. Ulio je sadržaj u usta tijela na stolu i prazan ćup odložio sa strane. Sad je potrebno samo čekati, pomislio je i povukao se. Pauk se popeo na tijelo.

Prvo je preko dlakavih nogu osjetio srce, njegovo usplahireno udaranje i tjeranje krvi do vrhova nožnih prstiju. Zatim disanje, sporo i teško. Potrajalo je dok se nije ustalilo i zrak nije ispunio sve spojene dijelove. Trzaj udova bio je najneočekivaniji. Zastrugao je po drvetu odviše glasno. Pauk je odskočio natrag na stol, držeći se ruba. Neko se vrijeme tijelo grčilo, izvijalo, treslo. Damhán se bojao da ne klizne sa stola, ali prije negoli je trebao išta poduzeti, umirilo se.

Osjetio je kako pauk tapka nožicama. Podignuo ga je i vratio na svoje rame. Odande je vidio da su otvorili oči, a zatim se podignuli na laktove. Okrenuli su glavu i prvi se put ugledali u ulaštenom srebru. Damhán je ponovno trepnuo i navukao tamu na oči. Nije htio gledati. Činilo mu se to kao suviše intimno iskustvo da bi mu prisustvovao.

Čuo je kako su se uspravili, položili bosa stopala na podne daske. Čuo je i kako su stali ubrzano disati, kako im je srce prijetilo probiti grudni koš. “Tko sam…” progovorili su i utihnuli. Njihov glas bio je borba tisuću šapata koji su prezirali jedino sebe. Pročistili su grlo. “Što sam ja?”

Damhán je raširio ruke pa se polako pomaknuo naprijed. Za korak.

Osmjehnuo se, ali ne preširoko. Još jedan korak.

Nije ih želio zbuniti ili, ne dali bogovi, uplašiti. Korak.

Kad je osjetio toplinu daha na svom licu, privinuo ih je u zagrljaj. Topao, pun očinske ljubavi. Osjećao je kako im srce još uvijek divlje udara, ruke kruto stoje uz tijelo u grču.

Damhán je nagnuo glavu i šapnuo im na uho: “Ti si nešto najljepše na ovome svijetu.”

I srce se umirilo, uhvatilo ritam života, a ruke prihvatile zagrljaj.


Ljudi s greškom © 2022. Vedran Mavrović

Vedran Mavrović dolazi iz Sv. Ivana Zeline, gdje čita, piše i crta. Priče su mu objavljene u većini domaćih časopisa i zbirki. Dobitnik je Zlatnog pera Marsonica 2020. za priču Sjećanje.

Kako ne voli pisati biografije, tako u posljednje vrijeme pokušava naučiti jednu od svojih osam mačaka da je napiše umjesto njega.Dosad je postigao ovo:  nh6y7lo“u7 “hnt1yšć g tbu,k7l

Priča Ljudi s greškom objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Vedranova nas priča podsjeća još jednom da u onom što netko odbaci uvijek može biti nečeg i dalje vrijednog ljubavi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: