Oštra zraka reflektora rezala je koprenu mraka što se nad trajektom razlila kao nafta. U ovome bezbožnom trenutku, dok je nebo bilo utopljeno u najvećoj tmini prije zore, a more progutano u teškom crnilu, Mak se naginjao preko ograde, žaleći rano ustajanje i cjelodnevni put pred njima. Ponajviše je žalio povratak stvarnome životu, što je čekao negdje iza osvijetljenog puta trajekta, s one strane mraka.

Otok kojeg su ostavljali za sobom bio je samo nejasna masa. U ovome trenutku svi su spavali – pa čak i zora koja se nije spremala svanuti još barem pola sata. Nije bilo nijednog tračka svjetla lampe koja bi sugerirala da postoji nešto u toj crnoj rupi, a i sad, kad su odlazili, bilo je teško prihvatiti da otok uopće postoji izvan Makove svijesti. Kao nešto materijalno, životno. Za njega, ovo je mjesto postojalo samo u ograničenom periodu umjetno stvorenog odmora od dva tjedna i ništa više.

“Ti se čini da idemo sporije nego inače?” Pitanje se nenadano probilo do njega, ili, barem, nije čuo kad mu se Ezra primaknuo za leđima. Čim su stali na trajekt, Ezra je uzeo Lovorovu vodilicu i praktički bez riječi otišao na gornju palubu, kao što je i bez puno riječi bio pakirao stvari u auto.

Makova je čeljust boljela od stiskanja, njegovi su zubi bili gotovo slijepljeni od sile. Morao se prisiliti da je opusti i otvori usta, a onda shvatio da nema, zapravo, što odgovoriti na ovo. Umjesto toga, slegnuo je ramenima i izvadio svoj srebrni IQOS uređaj. Dok je namještao cigaretu u cilindrični produžetak, nije morao razmišljati o Ezrinoj nadurenosti, niti njihovoj svađi što mu se ukorijenila u mozgu poput tumora.

Ezra ga je netremice promatrao. Njegovo napeto lice bilo je napola skriveno u sjeni; njegova razbarušena narančasta kosa bila je poput živog plamena što je pokušavao signalizirati u noći. Lovor je hroptao ispod njihovih nogu kroz nabijeni nosić tipičan za mopsa. Mak je udahnuo u sebe dim i uživao u vrućini sekundu, dvije, prije nego ga je izdahnuo.

“Ne bih rekao. Da idemo sporije nego inače.” Okrenuo se prema moru i naslonio laktom na ogradu. Površina se mora odmicala od trajekta u naborima, kao tkanina. Iako se ništa nije moglo vidjeti osim osvijetljena trajekta i mračne zavjese što je skrivala kopno sa svih strana, bilo je očito da su se kretali prema obali, prema novom danu.

“Zašto onda već nismo stigli?” Ezra je pitao, stisnutog glasa. Mak je trepnuo, jednom, dvaput, a onda ponovno povukao dim. Njegov je mozak bio još previše uspavan da bi mogao razumjeti što se točno događa. Da bi mogao pratiti kamo je točno Ezrin um otišao.

Je li Ezra sinoć uopće spavao? Mak je jedva zaspao i kad je alarm zazvonio imao je dojam kako se samo minutu prije prestao okretati po krevetu, osjećajući hladnu napetost iz Ezrinog tijela; iz njegovih ukočenih leđa, dok je tvrdoglavo ležao okrenut licem prema zidu kao da ne želi ni slučajno da Mak bude prvo što će vidjeti kad se probudi.

“Zar smo trebali već stići?” na kraju je upitao, osjećajući se potpuno distancirano od svega. Odrezano od vlastitog tijela. Kao da gleda europski film u kojem radnja tako polako teče da scene izgledaju kao fotografije.

Ezra se nagnuo bliže njemu, toliko da je Mak mogao prepoznati goreću anksioznost što se sjajila u zlatnim očima skrivenim iza naočala. Boja žita. Kao u pjesmi, osim što je u njoj kosa bila boje žita, a oči boje mora.

Makove oči nisu bile ni boje mora ni žita. Njegove su bile boje svježe masnice.

“Jesi li pogledao na sat? Koliko se vozimo?” Ezrin je glas bio tih, nesiguran, s druge strane tunela. Mak je stresao glavom. Lovor je i dalje hroptao i, jezika izbačenog van, slinio po Makovim stopalima u otkrivenim sandalama.

“Ovo je kratka vožnja. Trebali smo već stići. Ali nismo.”

Mak se na to osvrnuo prema odredištu. U mraku, kopno je bilo samo druga nijansa crne boje – jedino što se vidjelo bio je obris planine što je doticala mračno nebo. Činilo se blizu, ali ne dovoljno da se ljudi počnu spuštati prema autima u otvorenom potpalublju.

“Vjerojatno ti se samo čini.” Što je mogao drugo reći? Trajekt se očito kretao; vidjeli su to i osjećali vibraciju pod stopalima.

Ezra je otvorio usta, pa zatvorio. Očiju punih suza prekrižio je ruke na prsima. Što je sad Mak rekao? Od trenutka kad su ustali, sve se činilo samo kao produžetak sinoćnje svađe, koja je rasla kao trakavica u crijevima. Hraneći se na njihovoj životnoj snazi i energiji.

“Ezra…” uzdahnuo je, ne znajući što želi reći. Znanje, zajedno s emocijama, ostalo je negdje iza njega, možda na istom onom otoku koji nije više postojao osim u njegovom pamćenju.

“Zašto mi ne vjeruješ?” Na trenutak, Mak je mogao čuti i ono neizgovoreno nikad. Ono mu je palo na želudac teže od crnog vina kojeg je previše popio prije spavanja.

Cigareta mu je sagorijevala u uređaju, ali nije se mogao natjerati na još jedan dim. Bilo je neke alegorije života u tome.

“Ne znam što točno misliš da se događa.” Mak je priznao. “Ne znam ni što impliciraš. Nije stvar vjerovanja, nego razumijevanja.” 

Nisu li već vodili taj razgovor? Ili barem sličan? Namrštio se, hvatajući se za niti sjećanja. Štogod mu se činilo da je bilo rečeno između njih, ili nije, prebrzo mu je klizilo među prstima poput pijeska na plaži na kojoj su proveli dva tjedna.

Glavobolja mu je polako rasla iz potiljka prema čelu. Plaža… pijesak što se uvlači pod prste i u sve pore tijela. More koje toliko jarko svijetli pod suncem da ga oči bole. Ezrin zarazni, grleni smijeh dok se bore da stanu na premali luftić u obliku jagode. Lovor koji je ušmrkao pijesak u nosić i panika što se između njih razvila kao uragan dok ga nisu isprali u moru.

Sve su slike u njegovoj glavi imale previše ekspozicije i saturacije, umjetne zbog prevelikog editiranja, i kako ih se sjetio, tako su i nestale, kao da su odbačene vrećice smeća s trajekta što je vozio. I vozio.

I vozio kroz tihu, mračnu noć, prekinutu samo tankim zrakama brodskih reflektora.

“Mak”, Ezrin je glas bio samo podvodni šum. “Mak, pogledaj me.”

Zar ga nije već gledao? Ne, shvatio je, gledao je u uznemirenu površinu mora što se pod njima razdvajala i stiskao ponovno čeljust do boli. Stiskao je i šaku oko cilindra – da je bila prava cigareta u pitanju, već bi je odavna skršio. Ali prestao je pušiti prave cigarete kad je krenuo u teretanu i počeo se baviti zdravim životom, pa je metalni cilindar u njegovim rukama ostao neuništen.

Bilo je neke metafore i u tome, samo se nije mogao natjerati da razmisli više od tri sekunde o tome.

“Mak”, Ezra je glasnije ponovio njegovo ime, što ga je podsjetilo da nije napravio ono što ga je Ezra bio zamolio. S nekom težinom na ramenima, okrenuo se prema svom partneru i pogledao njegovo lice skriveno u sjenama.

Nije mogao procijeniti Ezrin izraz lica. Je li bio frustriran? Prestrašen? To nije trebalo biti moguće, ne nakon toliko godina. A opet… poznate linije stapale su se kao boja pomiješana u paleti; tanke usnice spajale u jednu ravnu crtu poput one srca koje je prekinulo kucati. Jedino su Ezrine žute oči bliještale kao petrolejske lampe.

Otkada razmišljaš u pjesničkim slikama i to ukradenima iz školskih udžbenika? čuo je glas, svoj glas, stari glas, glas koji je ostao izgubljen na otoku dok su oni jurili natrag prema životu. Stresao je glavom, kao da odgovara samom sebi negacijom.

“Mak, nešto nije u redu.”

“Ništa nije u redu”, odrezao je, preglasno, i ispljunuo iz sebe riječi i kapljice krvi što su se u zraku raspršile i poprskale Ezrinu majicu. Usnica ga je boljela. Čeljust mu je vrištala. A usta su mu bila ispunjena okusom željeza.

“Mak!” Ako nije bio prije, Ezra je sad definitivno bio isprepadan. Ulovio je Makovo rame jednom rukom i stisnuo ga. Kontakt je bio slabašan, nedefiniran. Lovor je zalajao, kao da je i on htio vikati na njega. Svi samo žele vikati na njega.

“Is everything okay?” Novi glas. Ženski glas. Engleski s neobičnim naglaskom koji nije mogao smjestiti. Pored njih stajala je niska žena, okrugla lica, mekana, bez oštrih kutova. Bila je malo starija od njih, možda u četrdesetima. Tamnija od njih, isto. Tetovirana lica – i trebalo mu je vremena da smjesti odakle su mu bile poznate linije na bradi. Ta moko, glas mu je šapnuo, iznenađen, oduševljen, negdje zakopan ispod živog pijeska.

Ezra i Mak još su na početku njihove veze obećali da će si jednog dana priuštiti put na Novi Zeland. Otada je prošlo više od… koliko godina? Sedam? Deset?

Zar nisu već dovoljno zaradili za to? Zar nisu negdje novci bili ušteđeni, na nekom računu u nekoj banci?

Fokusiraj se. Zar ne vidiš da razgovaraju?

Ezra i Maorka zaista su razgovarali na engleskom dok je Makov um lelujao kao odbačeni luftmadrac na buri. Nešto o njemu. Gledali su njega. Njegove usnice.

Obrisao je dlanom usta i vidio krvav trag ostavljen na njemu.

“I think you should sit down”, strankinja mu je rekla, nježno, dok je iz Ezre vidljivo pulsirala panika.

“I don’t know what to do”, Ezra je rekao, njoj, vjerojatno, zašto bi njemu odgovarao na engleskom?

Mak se nasmijao, ali bez vedrine. “Kada si ikada znao?” Krv je bubrila u njemu, izlazila skupa s otrovom kojeg je pljuvao riječima. Uši su mu zujale. Šum je bio sve jači. Rupa iz koje mu je već godinama rastao umnjak toliko je boljela da mu se činilo da neće samo izrasti, već izletjeti od pritiska koji se na zubnom mesu stvarao.

“Ne misliš to.” Je li to rekao Ezra ili glas kojeg je ostavio iza? Nije bilo više razlike.

“He needs medical help, when are we going to…”

Mak se presavinuo na pola i povratio svu žuč, vino i krv što mu se nakupila u grlu po svojim stopalima.

***

Na ljestvici od ljetovanja kad je Ezra dobio batine u Splitu toliko da je završio na hitnoj, do ljeta kad su proslavili medeni mjesec na Novom Zelandu, ovaj je godišnji sve više klizio prema prvom. A počelo je, zapravo, sasvim u redu.

Otok je bio lijepa i pristupačna zamka za turiste, sa zanimljivom arheološkom povijesti, sačuvanih tragova da je nekoć davno bio planina, prije nego je more za vrijeme prvog planetarnog zatopljenja naraslo i pojelo većinu kopna, ostavivši samo vrh i dalje na površini. Selo u kojem su odsjeli bilo je poznato po pećini u kojoj je opstalo uklesanih reljefa neobičnih ornamentalnih figura i životinjskih prikaza te otkopanih grobova prahistorijskih ljudi i njihovih svakodnevnih predmeta, što su danas imali neprocjenjivu vrijednost. Za Ezru, pećina je sada ostala u dobrom sjećanju, ispunjenom uzbudljivim seksom nad zjapećom jamom, otkopanih slojeva zemlje gdje su arheolozi pokušavali doći do najstarijih slojeva povijesti i odgovora o počecima civilizacije. Da Mak nije morao provoditi puno vremena radeći online – boljka kad si sam svoj šef i vlasnik firme i glavni radnik – dok se Ezra pržio na suncu s Lovorom, bilo bi to možda i među boljim ljetovanjima. Do, naravno, zadnjeg dana, kada je sve krenulo nizbrdo tolikom brzinom da se Ezra osjećao spljošten nezaustavljivom silom gravitacije.

I sada ovo. Nije moglo prestati biti gore, Ezra je mislio dok je stajao nad svojim očito bolesnim suprugom, posve beskorisno i paralizirano. Žena, koju je upoznao prije doslovno dvije sekunde, bila je sposobnija od njega te je pomogla Maku da sjedne i dodala mu bocu vode dok mu je postavljala hrpu pitanja. Možda je bila doktorica? Ili medicinska sestra? U svakom slučaju, činilo se da zna više od jednog profesora fizike.

Dok je tako stajao, ne znajući što da radi s rukama, kako da pomogne, cijelog tijela ispunjenog iglama, nova im se osoba pridružila. Druga žena, viša od njega, što, istina, nije bilo teško, ali mišićavija čak i od Maka koji je otkrio utege i proteine poput nove religije prije tri godine te sad već izgledao kao da bi mogao glumiti u američkim superherojskim filmovima. Njene su ruke i vrat također bili ispunjeni tradicionalnim novozelandskim tetovažama i nije trebao biti detektiv da poveže dva i dva, ili, u ovom slučaju, jednu ženu s drugom.

Ova se pak brinula o njemu. Kao da je u nekakvom šoku ili nešto. Mak je bio taj kojem je trebala pomoć; Ezra je bio samo bezvrijedna vreća mesa i kostiju, stisnuta grla i zaleđenog tijela.

“Everything’s going to be okay, Amaia will help him. Breathe, just breathe.” Viša od njega za cijelu glavu, žena se morala nagnuti kako bi došla u razinu njegovih očiju. “What’s your name? Can you tell me that? I’m Cora. This is Amaia, like I said. What’s your name? What’s the name of your…” Vidjelo se da traži riječ, gledajući između njih dvojice, ali Ezra nije uskočio da joj pomogne, na rubu hiperventilacije. “…friend?” na kraju je zaključila. Ezra je postao akutno svjestan da privlače pozornost sviju na trajektu. Što nije bilo puno, ipak je bio u pitanju prvi jutarnji prijevoz, gdje je jutarnji bila upitna riječ, s obzirom na to da je većina još bila u dubokom snu, a noć se čvrstom šakom stiskala i nije dala otjerati. Ipak, bilo je auta i u ovo doba na malome trajektu – turista koji su se morali rano ustati jer ih je čekao dug dan na putu – i dva dostavna kamiona. 

Mogao je osjetiti njihove poglede na njima. Na Maku, što je presavinut sjedio preko svoje povraćotine pomiješane s krvi što se kao lokva širila palubom, isijavajući smradom ukiseljenog vina. U blizini je stajala nuklearna obitelj čija je put bila tako svjetla, a kosa bila tako izblijedjelo žuta, da su izgledali prozirno. Nijemci? Skandinavci? Nije bilo bitno. Držali su se sa strane, ali gledali u njih zabrinuto, kao da nisu bili sigurni je li ono što Mak ima zarazno. Što je i dalje bilo bolje od nekog starog bračnog para koji je na njih gledao s očitim prijezirom i podignutim nosom.

I još se više ljudi oprezno približavalo, očito zainteresiranih, možda privučenih jedinom zabavom koju je ovaj dosadni put s otoka na kopno mogao dati.

“Mak”, uspio se natjerati da odgovori na pitanje ženi, pokazujući na Maka rukom, kao da je odjednom zaboravio sav engleski pa se morao vratiti na stanje gestikulacije i nejezičnog komuniciranja. “Ezra. I’m… Ezra”, napokon je protisnuo za sebe i duboko udahnuo. Sa zrakom koji je napokon uvukao u sebe i svoja pluća počeo mu se vraćati osjet u udove. S njim, širila se i bol u koljenima i ramenima, kao da ga je nešto pritiskalo, pokušalo zgnječiti kao da je najobičnija muha.

“Nice to meet you, Ezra”, žena, Cora, odgovorila je s očitim olakšanjem na četvrtastom licu.

“Ne, ne, nemoj, nemoj…” Mak se oglasio sa svoje pozicije na stolici, gledajući u prolivene ostatke iz svog želuca. Pored njega je i dalje čučala druga žena, Maia, i zabrinuto pogledavala prema Ezri, ne znajući što joj Mak pokušava reći.

“Što je bilo?” napokon otpetljanog jezika, Ezra je upitao, gledajući kako da prekorači lokvu na podu koja ih je razdvajala.

“Nemoj mu dati da liže.” Mak je napokon podigao pogled, bjeloočnica išaranih krvavim kapilarama. “Nemoj dati Lovoru da liže moju povraćotinu.” Da ga je udario u želudac s utegom, manje bi ga boljelo.

“Št… što? Zašto si tako jebeno okrutan?” Ezra je promucao kroz tupu bol. Zašto je Mak bio takav? Je li to imalo veze s onim što je prije rekao, da Ezra ionako nikada nije znao što napraviti? Što je u trenucima hitnoće i krize bio posve nesposoban? Je li to bila njegova kazna?

Ne, Ezra je pomislio, kroz suze što su mu zamutile vid. Nešto nije bilo u redu s Makom, to je bilo očito otkad mu se pridružio na palubi trajekta. Dok je pokušavao pričati s njim, nije se činilo da je fokusiran na razgovor, ali Ezra je to bio pripisao Makovoj ljutnji što ju je pokušao zatomiti. Mak je uvijek bio takav, gutao bi sav bijes i pokušao ga zatvoriti u sebi dok ne bi eruptirao van u najgorem trenutku. Zato je mislio da su Makove tamne oči, što su ga gledale stakleno, bile takve jer uporno nije htio plakati. Cigareta kojom se igrao nije bila ni upaljena – zaboravio je napuniti IQOS večer prije, ali to je Ezra pripisao utješnom činu, za opuštanje od stresa. Ali što ako je to sve bilo sindrom nečeg drugog? Je li Mak bio nadrogiran? Ali kako je mogao doći do droge, a da Ezra to nije uočio?

Možda kad je bio demonstrativno izašao iz apartmana noć prije. Ezra ga je odbio pogledati kad se vratio, negdje u gluho doba noći, okrenut prema zidu na jastuku natopljenom suzama. Koliko je znao, Mak je već tad mogao biti sjeban od nečega što je uzeo od mlađarije koja je svaku noć tulumarila na plaži ispod njihovog apartmana, lebdeći stalno na supstancama koje Ezra nije ni znao imenovati.

“Is there a chance he’s on some drugs?” pitao je drugu ženu, Maju, kao da je bila doktorica, a oni na hitnoj. Njen izraz lica sve je rekao. To bi bilo pitanje na koje bi on trebao znati odgovor.

“When we get to land, I think you should go to the hospital”, odgovorila mu je uz jednostavno slijeganje ramena.

Kad stignemo na kopno. Ezra se okrenuo prema smjeru u kojem su se kretali. Noć je značila smanjenu vidljivost; planina što je izrastala iz kopna bila je umočena u sjenu, bez tračka svjetla. Pogledao je na sat, na kazaljke što su mu plivale kroz suze.

Po njegovoj procjeni, trebali su pristati prije dvadeset minuta.

Umorno je protrljao oči. Nije bilo nikakve šanse da pristanište ima hitnu u blizini. A vjerojatno ni okolna mjestašca, koja bi bila napuštena zabit da nije bilo turizma. Kolike je sreće, morat će po njih doći helikopter i otfurati ih do Splita u bolnicu, pomisao na što mu je stegnula obruč oko pluća i prekinula dotok zraka. Na zglobovima su mu bili okovi teški poput kamenja, spremni odvući ga na dno mora.

“We should try to clean this up. Do you know if there’s a cleaning crew to call?” pitala ga je Cora.

Ezra nije imao pojma. Jesu li trajekti imali čistače? Nakon toliko vožnji, na velikim i malim trajektima, nije znao odgovor na ovo. Ali to ga je malo trgnulo, jer ga je sjetilo da postoji još ljudi na brodu, osim putnika. Mogao je pitati radnike koliko se dugo još trebaju voziti i zašto već nisu pristali. I, možda, gdje je bila najbliža bolnica na kopnu.

“Hey, I’m going to go find some… help”, Ezra je pokušao objasniti plan ženama i Maku. Ovaj je i dalje gledao u lokvu, namrštenog lica i krvavih usnica. “Can you… can you… stay with him? Look after him? Please?” Nije se osjećao ugodno što ostavlja dvjema nepoznatim ženama Maka na teret, kad bi on sam trebao brinuti o njemu, ali nije ga ni mogao tegliti okolo sa sobom. Nije se činilo da Mak može hodati.

“No problem”, odgovorila mu je Maya i sjela pored Maka. Ona se očito nije brinula da Mak ima nešto zarazno. Sigurno je vjerovala da je nadrogiran van sebe.

Cora je iz ruksaka izvukla maramice i pokušala njima pokriti lokvu što se sad slijevala preko ograde u more, miješajući Makov sadržaj želuca sa slanom vodom. Tanki su se papiri natapali tamno ljubičastom tekućinom brže nego što ih je izvlačila iz vrećice.

“Kukavice”, Mak je odjedanput rekao, zagledan u njega, staklenog izraza lica. “Mekušcu.” Svaka je riječ bila nova šaka u trbuh, tjerajući sav zrak iz njega. Ne misli to zapravo, uvjeravao se Ezra kroz stisnute šake i oči što su ga pekle od suza. Naravno da misli. To svi misle.

“Vratit ću se brzo…” rekao je povjetarcu i nebu, a ako ga je Mak čuo, nije to pokazao. Ezra se okrenuo, vidio sve ljude koji su se okupili u labavom obruču oko njih – prozirno bijelu obitelj, stare bračne parove, namrštene vozače kamiona – i pokušao među njima naći prepoznatljive bijele odore posade te počeo koračati u smjeru što ga možda nije približavao cilju, ali ga je definitivno udaljavao od supruga koji ga je gledao s prezirom u očima.

Trajekt je izgledao kao i svaki drugi, sa žutim plastičnim sjedalicama na palubama i kafićem u zatvorenoj kabini, u kojem je radila već klima. Kafić je, kao i svaki drugi brodski kojeg je Ezra imao prilike vidjeti, izgledao kao da je ispao iz nekog drugog vremena, prastarih kožnih separea za dugačkim stolovima. Unutra je našao nekog starca za šankom kako čeka na kavu, dok je konobar stajao nad aparatom. Iznenadio se što nije bila veća gužva i pitao se je li njihova drama privukla svu potencijalnu klijentelu.

Došao je do šanka i nagnuo na njega, želeći privući pažnju konobara. Aparat je zujao i brundao, mljeo kavu i istiskivao iz sebe tekućinu što se dimila i mirisala na jutro. Konobar je stajao Ezri okrenut leđima. Starac se zato okrenuo prema njemu, bjeloočnica ispunjenih crvenim stazama. Ezra je progutao čavle i primijetio, po prvi puta, bijelu odoru na preplanulom starcu i miris mora što se držao za njega poput parfema.

“Oh”, iz njega je pobjegao uzdah, “tražim vas, zapravo. Mislim, ne vas konkretno. Ali nekog tko radi na trajektu. Vi radite ovdje, zar ne?” upitao je, to nesigurnije što je starac više šutio i netremice gledao u njega.

“Radim li na ovome brodu?” starac je napokon otvorio usta, vrteći riječi među zubima kao da ih žvače. Kolike su bile šanse da je Ezra naletio na umirovljenog pomorca što se svakog jutra rano ustajao da se stalno vozi na ovoj relaciji između otoka i kopna, obučen u svoju staru odoru, i tako proživljava izgubljenu mladost? Možda je zapeo na ovome brodu, vozeći se zauvijek. “Nekad mi se čini da živim na njemu.” odgovorio je, jezivo blizu Ezrinim vlastitim mislima.

“Ah, da.” Što drugo i reći na to? Aparat je i dalje zujao. Koliko se dugo ta kava mogla kuhati? “Ovaj, znate li možda koliko nam još treba do kopna? Po mojoj procjeni smo… pa, uglavnom, koliko nam još treba vremena?”

“Koliko nam još treba vremena?” starac je ponovio pitanje, kao da ga je trebao sam prvo probaviti prije nego što pokuša odgovoriti na njega. Konobareva su se ramena počela tresti i Ezra je  – kroz rastuću napetost što mu je kolala žilama poput živog leda – shvatio da ne može procijeniti je li to zato što se smije ili plače. “Onoliko koliko nam treba.” Prošlo je nekoliko sekundi prije nego je Ezra shvatio da mu je to starac odgovorio, zagledan u Schrödingerovog konobara. “Ni više, ni manje.”

Je li mu to pomorac upravo odgovorio da im je trebalo odokativno dugo vremena? Filozofski je to možda bilo točno, ali fizički nije bilo.

“Molim vas, nije vrijeme za šale. Moj… prijatelj nije dobro, mislim da nam treba hitna. Želim znati koliko još i gdje je najbliža bolnica? Da već sad zovem 112?” Izvukao je mobitel, pomalo ljut na sebe što se toga nije ranije sjetio. Ali, čak i da je htio nekog zvati, ekran je pokazivao potpuni nedostatak signala. Widget za vrijeme i sat zapeo je u ažuriranju i pokazivao iznenađujući manjak informacija, samo crvene uskličnike što su upozoravali na to da nema interneta.

Starac ga je gledao netremice i Ezra je napola očekivao da će ponoviti sva pitanja što mu ih je postavio, kadli su mu se usnice razvukle u kosi krezubi osmijeh. Tamo gdje je imao rupe umjesto zuba, meso je bilo nabubreno i plakalo krvavim suzama.

“Sve će biti u redu.” Osmijeh mu se još više rastegnuo preko naboranog lica kao trajekt preko naboranog mora. “Brzo ćemo stići, a onda će sve biti. U redu.”

Konobar se na to počeo još više tresti i zavijati, negdje između jauka i teškog smijanja. Ezra se odmaknuo od šanka, za korak, dva unatrag, pokušavajući stvoriti distancu između sebe i ove dvojice pomahnitalih članova posade. Jesu li svi bili na istim drogama? I zašto ih on nije mogao dobiti, da ne bude jedini budan u ovoj noćnoj mori?

Glava ga je sve više boljela, stisnuta panikom i strahom. Za Maka, za njihovu sigurnost.

“Hej… jesi ti dobro?” pitao je Ezra, gledajući vibrirajućeg konobara koji nije imao kako znati da se obraća njemu. Ali mora da je razumio da je pitanje njemu bilo upućeno, jer se polako počeo okretati, cijelog tijela u tremoru.

Instinktivno, Ezra se pomaknuo za još jedan korak unazad, bliže staklenim vratima. Ramena konobara su se zarotirala, pa cijeli trup i noge. Crna kosa padala je preko lica okupanog krvavim suzama što su lijevale iz očiju. Rastegnute usnice pokazivale su red žutih zuba. Konobar je disao isprekidano, prsa što su se brzo širila i stiskala u potrazi za zrakom.

“J… ja… ja…” procvilio je konobar kroz iskrivljeno lice. Ledeni prsti ulovili su Ezru za glavu, ramena i noge u čvrstom, čeličnom stisku, držeći ga zatočenim na mjestu. Koji kurac se događao? Je li konobar proživljavao nekakav moždani udar? Starac je stajao za šankom, lica ozarenog blaženim osmijehom.

“Sve će biti. U redu”, ponovio je starac. Jedno mu je oko naraslo, nabubrilo u duplji, kao zecu kojem je tigar svojim raljama stiskao glavu. Ledena je šaka dopuzala i do Ezrinog vrata i stisnula. Snažno.

Konobar se nagnuo nad šank.

“Nnn..a dnu… mora nn… nema su… suza”, rekao je konobar kroza suze. I zatim se zaletio prema Ezri svom svojom snagom.

***

Želudac mu je bio prazna rupa, kao ona koju su iskopali na otoku. Sjećao se toga dovoljno jasno da je mogao i dalje vidjeti zemlju među noktima, tragove na koži prstiju i dlanova. Lovor je sjedio pod njegovim nogama, vodilice natopljene onime što je Mak izbacio iz sebe. Sve je još smrdjelo po njegovim trulim sokovima.

Žena pored njega cijelo je vrijeme nešto pričala na engleskom, ali on je čuo samo more što je šaptalo. Bol u glavi počela mu se slijevati i nakupljati iza lijevog oka, kao kišnica. Rupa iz koje mu je umnjak davno počeo rasti, pa odustao na pola puta i tako ostao, i dalje je pulsirala. Što mu je još više otežavalo koncentraciju.

Vrisak se prolomio trajektom, visok, poznat kao miris deterdženta kojim su prali posteljinu. Protresao ga je iznutra, iako nije mogao točno procijeniti zašto, i podigao je glavu da pronađe njegov izvor, taman kad je iz kabine izletjela sjena. Izdužena mutna masa prošla je pred njegovim očima i poletjela, visoko, visoko, dotaknula zamračeno nebo zapaljenim krilima i zabljesnula prije nego se srušila uz glasni pljusak.

Pali anđeo što je iz raja sletio duboko u zemljinu koru, ravno do pakla.

Komešanje je počelo bujati oko Maka kao more u oluji koje se sprema razliti po obali i tući po stijenama valovima. Trljajući, pokušao je istjerati bol iz lijevog oka kako bi mogao lakše razmišljati. Netko se naginjao preko ograde. Više njih, shvatio je, i podigao Lovora što je uznemireno cvilio pored njegovih stopala na svoje krilo.

“Šššš, šššš mali, neće ti nitko ništa”, pokušao ga je utješiti kroz gorak okus na jeziku gdje je još kušao povraćeno staro vino što mu se u želucu probavljalo, pomiješano sa željeznim okusom krvi. Lovora nije zanimalo što on misli. Nastavio je cviljeti, gurnuvši njuškicu u Makovo krilo, skrivajući se od mase što je oko njih rasla kao gljive poslije kiše.

Masa je imala linije i granice, crte tijela, ruku i nogu i glava što su sve bile na ogradi, gledale prema moru. Tiha noć, u kojoj se čuo samo povjetarac i motor trajekta što je probadao more, razložila se na viku različitih jezika.

“Bože mili…”

“…manden sprang…”

“…u more, samo tako…”

“…why would he…”

“…upomoć…”

“…hjælp…”

“…someone help…”

“…āwhina…”

“…hilfe!”

Trgni se!

Polako, s težinom uplakanog mopsa u rukama, kroz vrelo boli u glavi što je ritmički kuckalo iza oka, Mak je ustao s neudobne stolice. Ograda je bila blokirana gotovo svima koji su u tom trenutku bili na trajektu, uključujući žene koje su njemu pomagale i djecu nekog skandinavskog para. Zrak je mirisao po strahu, poput mirisa dezinficijensa u bolnici dok je gledao u polomljene kosti i lice duplo veće no što je trebalo biti, s krvlju natopljenom gazom oko glave dečka za kojeg je u tom trenutku već bio počeo prihvaćati da osjeća nešto više od puke požude. Mirisao je i sad taj strah, ali i vidio tinjajuću energiju koja se sve više rasplamsavala među gledaocima, istu onu koja je tjerala ljude da promatraju popravke na fasadi i čekaju hoće li radnik pasti s visoke grede za njihovu zabavu.

Ovo ga se nije ticalo. Sve o čemu je on trebao brinuti bilo mu je u rukama i negdje na trajektu, tražeći pomoć za njega. Ali, tamo gdje je trebao to osjećati, bila je samo zjapeća praznina. I sjećanje na osjećaje. Sjećanje na brigu hoće li se Ezra izvući, strah hoće li prekinuti s Makom i zakopati se dublje u ormaru nakon batina, ljubav što ih je grijala kad je bilo hladno i tmurno kišno zimsko vrijeme. Pokušao je uloviti te niti sjećanja, kad već nije mogao pronaći u sebi ispravnu emociju, zakopanu ispod vrelog pijeska plaže.

Žute su mu stolice plivale pred očima, treperile zamućene kao da gleda kroz dim zapaljene baklje. Iz poda su rasle stepenice što su vodile negdje u visinu, prema nebeskom svodu, ali zasigurno ne u raj. Našao se nekako pred njima, lelujajući na nogama odrezanih mišića.

Na drugoj palubi nije bilo ljudi, samo nizovi praznih žutih stolica. Ne. To je isto bilo krivo. Netko je bio tamo, silueta ocrtana uz ogradu, nagnuta nad morem. Kroz mulj nije mogao nazrijeti više od toga. Trepnuo je jednom, dvaput, još protrljao oči, ali vid mu je i dalje projicirao samo mutnu sliku, kao da roni bez maske. Je li to napokon bio Ezra? Zašto se skrivao od njega?

Mak je krenuo prema Ezri, pokušavajući se prisjetiti tko je bio kriv za svađu. Nije li mu Ezra nešto prigovarao oko previše posla? Lako je to reći srednjoškolskom profesoru koji ima cijelo ljeto za odmor, ali neki od nas moraju zaista raditi za svoju plaću, čuo je negdje svoj stari glas, zakopan duboko u sjećanju. Trnovita kugla puna kestena smjestila mu se iza oka, pritiskala mu bjeloočnicu.

Vikanje se i dalje prenosilo u noći, preko mora i zraka. Zašto su ljudi morali biti tako glasni? Zašto su morali vikati? Zar nisu vidjeli da nije vrijeme za buku? Ovo je bilo vrijeme kad se spavalo. Samo se trebalo smiriti. Sjesti u auto, zatvoriti oči, i odspavati.

Mak se probijao preko male palube sa samo dva reda sjedalica prema osobi na ogradi, uz pluća što su sve više zapomagala za zrakom. Listovi su ga boljeli kao da hoda uzbrdo, strmim planinskim putem, dok mu znoj od naprezanja natapa odjeću. Ezra je uvijek bio iza njega, težeg disanja, sporiji, s rukama na bokovima. Mak je uvijek bio onaj u boljoj kondiciji, čak i prije nego je počeo trenirati. Ako je mogao planinariti, mogao je i proći nekoliko metara palube. Svaki novi korak izbacio je više kapljica vode iz njegovih pora. Brada mu je bila vlažna od tekućine što mu je curila iz otvorenih usnica. Kad je ispljunuo tekućinu koja mu se slijevala u ustima poprskao je zeleni pod crvenilom.

Još malo, još samo malo. Lovor je mirno čekao u Makovom naručju i liznuo ga za ruku, kao da mu je htio poručiti kako će sve biti u redu.

A na kraju puta čekao ga je Ezra.

“Tu si, zašto ništa nisi rekao?” Mak je promumljao riječi kroz čavle zabijene u desni umjesto zuba, koji su se nastavili nabijati dublje u meso svakim pokretom čeljusti.

“Trebao si to sam napraviti”, Ezra je odgovorio, melodiozno. Lice mu je bliještalo okupano svjetlošću reflektora, a kosa plamtjela snagom vatre u ognjištu. “Moraš prihvatiti svoj dio odgovornosti.” Kao da mu je to već jednom bio rekao. Nekad. Možda i više puta.

Mak je spustio Lovora na pod, osjećajući sve veću težinu u rukama. Pluća su ga i dalje pekla, kao da roni u dubinu, prema školjkama na dnu mora.

“Što ćemo sad?” Mak je upitao, iako nije bio siguran što je točno to pitanje značilo. Još je napola čekao da se probudi, da ovu noć zamijeni dan.

“Odmoriti se, napokon.” Blagi dodir na licu potjerao mu je trnce po tijelu. Ezra mu je stavio dlanove na obraze, lica posve okupanog bijelom svjetlošću što je izbijala iz njega. Mak nije mogao vidjeti Ezrin osmijeh, ali mogao ga je osjetiti na svojoj koži što se sve brže zagrijavala. “Znam da je bilo teško. Ali uskoro dolazimo na kraj puta. Još samo malo i bit ćemo kući. I onda… onda nas čekaju nove avanture.” Ezra se zahihotao na svoje riječi, očito uzbuđen. Nagnuo se, brišući udaljenost između njih lakoćom bure što je trgala drveće, i poljubio Maka, snažno, poletno, dok je u pozadini Makovog mozga netko vrištao, onaj poznati glas koji ga je cijelo vrijeme pratio. U blizini su bili drugi, glas mu je pokušavao reći. Bila je to informacija koja mu je nešto trebala značiti. Sada ništa nije bilo bitno, doduše. Ni svađa, ni povratak kući, ni težina praznine u njegovim plućima, ni pritisak na zubnom mesu. Ni pulsiranje očne jabučice.

 Ezra je mirisao po soli i ribi. Njegov je dodir bio hladan kao osvježavajuće more za vrijeme noćnog kupanja kakvo su znali nabaciti kad bi bilo prevruće za spavanje na plahtama vlažnima od znoja. Ezra ga je čvrsto držao u naručju, kao da bi Mak mogao nekamo poletjeti bez sidrišta. Odmaknuo se od Makovih usnica te nastavio vlažnim poljupcima pratiti put preko njegove brade. Ezrin je jezik pratio krv što mu je curila iz usta i padala po vratu na ključnu kost, skupljajući je žedno u sebe. Ezrina je ruka prošla preko Makovog vrata prema tjemenu, kao da je znao da se tamo skriva tupa bol što mu je bušila prema mozgu, kao da se želi spojiti s kuckanjem iza lijevog oka. Ezra ga je povukao za kosu, ali ta je bol bila toliko ništavna, pored svega ostaloga, da nije bila ni nelagodna.

“Ššš, još si napet”, rekao mu je Ezra kad se odmaknuo od njega, usnica jarko crvenih, obojanih Makovom krvi. Jednom ga je rukom i dalje čvrsto držao za kosu, dok ga je drugom ulovio za remen. Mak je stajao kao kip, sjedinjen s palubom, misli izgubljenih negdje u tamnom moru iza zatvorenih očiju. Nije bio siguran kad ih je zatvorio. Nije bio siguran je li ih ikada imao otvorene. Je li ikada vidio Ezru naslonjenog na ogradu ili ga je samo osjetio, kao svjetlo svjetionika što je prizivalo brodove.

Svjetionik upozorava, budalo.

“Opusti se”, Ezra mu je šapnuo, toliko blizu uha da mu je topli dah zagolicao preko kože vrata. U tami, ništa nije postojalo osim Ezrine blizine, za koju se držao čvrsto kao da je ograda, kao da se bojao da bi u svakome trenutku mogao pasti s trajekta. Ništa nije bio bitno osim Ezrinih ruku, jedne što ga je održavala uspravnim u kosi i druge što mu je otkopčavala remen uz glasno odzvanjanje, poput brodskog zvonca. Um mu je vrištao glasom koji se nije mogao razabrati ispod šuma mora, ali to nije bilo hitno kao Ezrin jezik, kojim mu je ocrtavao ušnu resicu, i tihi glas, kojim mu je šapnuo:

“Na dnu mora, nema suza.”

***

Tijekom dva tjedna koje su proveli na otoku, ne računajući zadnji dan, najgori iz drugih razloga, postojao je samo jedan trenutak kad je Ezra osjećao duboki nemir. Bilo je to taman nakon njihove neočekivane, ali ugodne razonode u pećini, kad se zafrkavao da, očito, Maka ništa ne može napaliti bolje od nekoliko desetaka tisuća godina stara rupa u zemlji. Na izlasku iz pećine, doduše, naletjeli su na starijeg lokalca, kože stisnute i posušene od sunca, kako sjedi na stijeni i gleda prema nebeskom plavetnilu. Kad je ugledao njihova ozarena lica, nasmiješio im se pokazujući sve zube, toliko široko da se Ezra naježio od strave, pitajući se je li starac znao što su njih dvojica upravo napravili u pećini. Je li ih možda čuo ili, još gore, vidio? Koliko su glasni bili?

Muškarac ih je pozdravio i pitao kakvi su im dojmovi, je li im se svidjela njihova mala pećina, ali unatoč nevinim pitanjima, Ezra nije mogao stresti osjećaj nelagode što mu se slijevala niz kožu kao znoj. Nisu ga bili vidjeli na putu prema pećini, izoliranoj od sela na visokom brdu, na koje su se penjali probijajući se kroz šikaru. Samo je jedna staza vodila tamo. Ako nije ušao u pećinu dok su njih dvojica bili u njoj, što je onda radio ispred nje?

Ezra se nije mogao točno sjetiti što je Mak odgovorio lokalcu, ali kad su se krenuli spuštati prema iznajmljenom apartmanu, gdje je Lovor čekao sklupčan na hladnim pločicama, na Ezrinu paniku, muškarac im se prikrpao. Nije prestao pričati o otoku, kao da im je bio vodič kojeg su angažirali, ali koji je kasnio, pa je sad morao sve nadoknaditi.

Pričao im je kako to mora da je izgledalo za vrijeme kasnog ledenog doba, kad je ovo brdo prvotno bilo nastanjeno, prije nego je postalo otok, i kad su rijeke tekle dolinama gdje su divlji jeleni i divlja goveda pasli dok su ih prvi ljudi lovili. Kako su iskapanja u pećini svakih nekoliko godina išla sve dublje i dublje, otkrivajući nove slojeve Zemljine prošlosti, te kako je bilo pitanje vremena kad će doći do nečega što nisu mogli prepoznati. O ornamentalnim oblicima pronađenima na najstarijim predmetima, nalik na visoke valove, ili možda razjapljene ralje – ovisno o tome što je netko vidio u njima – koji su ukrašavali mnoge domove najstarijih seljana, uklesani u kamene temeljce ili urezani na drvena ulazna vrata.

“Ima stara legenda na otoku”, bio im je rekao starac na svom lokalnom dijalektu, za kojeg se Ezra nije sjećao kako je zvučao, već samo značenja onoga što im je govorio, “da je u ono vrijeme dolinom harala neka neman. Nekada je aždaja što je živjela u rijeci i proždirala ljude i životinje koji bi se našli previše blizu. Nekada je div koji je spavao pod čistim nebesima i gnječio sve pod sobom kad bi se okretao u snu. Onima koji više vole teorije urote je gigantski vanzemaljac što se na zemlju srušio kao asteroid i svojom radijacijom mijenjao sve u blizini. A nekada nema oblika, već je samo ogromna sjena koja guta sve pred sobom, vječno gladna, i pred kojom su se prvi ljudi u pećini, ovoj gore, skrivali. Prošlo je previše godina da bismo znali istinu, ali svi se slažu oko jednog. Kažu, kad se led otopio, rijeke povukle, a more potopilo dolinu, da se zvijer nije utopila. Nego je ostala na dnu mora, zatočena slanom vodom i velikim tlakom što su je gurali prema dnu.”

Ezra se sjećao da je na to Mak bio zakolutao očima.

“I sada spava dok se ne probudi u svojem podvodnom kraljevstvu”, Mak je bio uskočio, a Ezrino je srce poskočilo, ravno u grlo. Možda je muškarac bio star, i možda je bio samo jedan pored njih dvojice, ali je li ga zbilja trebalo provocirati? Pa što ako su otočani pokušavali prodati svog vlastitog dalmatinskog Cthulhua turistima kao urbanu legendu? Trebalo je preživjeti u ovoj ekonomiji.

Ali, muškarac očito nije bio ulovio Makov posprdni ton, već je samo odmahnuo glavom.

“Da barem. Da barem. Zamisli tu silu mora koja te drži pod pesnicom na dnu, tisućama i tisućama godina. U potpunoj tmini, kamo ni sunce ne može doprijeti. Da ne možeš isplivati van, nikako, jer ti more ne da? Mislim da bi se tada svatko rado prepustio spavanju, ali što ako ne možeš? Što ako budan to sve trpiš, jer ne poznaješ snivanje?”

“Zvuči kao tortura”, bilo je otprilike što mu je Mak odgovorio. Ezra je tijekom cijelog razgovora šutio, zagledan u neravan put pred sobom.

“Najgora. A sada kažu da će biti još jedno podizanje razine mora. Tko zna koje će sada nemani ostati zarobljene ispod njega.”

“Nuklearne elektrane”, našalio se bio Mak i muškarac se na to grleno nasmijao. Ezri nije bilo do smijeha. Da ga je Mak pitao da mu pokuša objasniti, ne bi znao kako, ali cijelim mu je tijelom strujala jeza što mu je otežavala korake nizbrdo. Kao da je sam lik muškarca – njegovo preplanulo staro tijelo, prekriveno stazama od bijele soli što mu se uvukla u bore, svjetlucavih tamnih očiju, s ogrlicom od oštrih ribljih zubi što mu je plesala po plećima – posadio sjeme nemira koje je, dok su razgovarali, polako klijalo. Ezra se nije mogao umiriti cijelim putem, s trncima što su mu ledili kožu unatoč toplini ljeta i suncu što se polako spuštalo prema zalazu.

I, unatoč tome što je odahnuo jednom kad je muškarac otišao svojim putem u drugom smjeru, na dnu brda, ako bi bio posve iskren sa sobom, priznao bi da mu je od toga trenutka godišnji postao gorak. Da je njihovo vrijeme provedeno u pećini bilo zadnji pravi moment mira. Nije znao zašto ga je to toliko potreslo; muškarac im nije bio rekao ništa pogrdno, nije ih pokušao uvrijediti, niti povrijediti, samo im je pričao o lokalnoj povijesti i legendama.

Ali, nešto je u načinu na koji se pojavio i potom otišao, jednako glatko, i u priči koju im je ispričao, zapečatiralo je u Ezri iščekivanje da će se nešto loše zasigurno dogoditi.

I sada, u ovome trenutku na trajektu, nakon što je konobar sumanuto protrčao pored njega i skočio preko ograde u more, taj je osjećaj eruptirao u punom jeku.

Ezra je sve to vrijeme samo ukipljeno stajao. Čuo je vani viku i buku, ali njegove se noge nisu mogle pomaknuti da ga odvedu na palubu. Stajao je tako, možda pet minuta, možda deset, možda cijelu vječnost, paralizirana tijela i mozga što mu je vrištao u praiskonskom strahu. Bio je sada poput onih prvih ljudi što su se skrivali u pećini od sjene što je rasla podno brda, gutajući dolinu.

Na trajektu se nešto čudno događalo. S trajekta se nije moglo otići nikamo, osim u duboko more. Za konobarom.

Stari je pomorac otišao iza šanka i uzeo svoju šalicu kave koja je čekala ispod aparata. Kad ju je približio usnicama i srknuo, na njegovom je licu i dalje bio blažen osmijeh.

“Ah, dobra kava.”

Iz šalice se nije pušilo. Niti je mirisalo na kuhanu kavu. Ezru je to, više od ičega, napokon pokrenulo i potrčao je van iz kafića, na palubu, gdje je vladao posvemašnji kaos.

Ljudi su se ustrčali uokolo kao kokoši bez glave, govoreći svojim raznim jezicima, nadvikujući se međusobno. Ezra se laktovima probio kroz meko meso ravno do ograde, ali, naravno, u moru više nije imao što vidjeti. Trajekt je i dalje vozio. Konobar, kamo god da je pao, već je odavno bio ostavljen za njima.

Činilo se da nitko ne zna što treba napraviti. Je li netko otišao potražiti posadu, da okrenu trajekt, da pokušaju naći konobara i ispecati ga natrag? Nadao se da ne; ideja da će okrenuti brod i izgubiti metre koje su prešli, a koji su bili tako dragocjeni na ovome putu, zastrašivala ga je više no što bi htio priznati. Već su trebali pristati, provjerio je sat, prije… pedeset minuta? Progutao je slinu. More nije moglo naglo narasti. Trajekt mora da se kretao sporije nego inače; drugog objašnjenja nije bilo.

A koje je bilo objašnjenje za konobara? Za starog pomorca? Za Maka?

Pokušavao je zauzdati strah što mu je slobodno kolao venama kako bi lakše mogao razmišljati, ali bilo je sve teže i teže. Jesu li se ovako osjećali praljudi kad se podiglo more i progutalo im livade i divlje životinje? Kao da ništa odjednom nije imalo smisla? Jesu li znali da su posve bespomoćni, na rubu izumiranja, ili je u njima postojala neka nada da će dočekati novi dan?

Ili su se, poput njega, osjećali zatočeno, odjednom okruženi morem sa svih strana, odsječeni od ostatka svijeta?

Ezra je udahnuo čisti noćni zrak duboko u pluća. A možda je konobar bio jedini zdravog razuma, koji je prepoznao i prihvatio da nema drugog bijega s ovoga trajekta osim toga da sam otpliva do kopna.

Mak. Ezra je trebao svog supruga, zaključio je, a onda će pokušati odlučiti što dalje.

Samo što, kad je došao do stolice gdje je ostavio Maka, njega tamo nije bilo. Nova, svježa struja panike protresla mu je živcima. Nedaleko, u grupici što se glasno prepirala, prepoznao je dvije Maorke koje su bile obećale paziti na Maka.

Pohitao je prema njima, ignorirao o čemu su se svađale s njemačkom obitelji koja je izgledala još prozirnije nego što ih se sjećao. Nemarno, ulovio je nižu ženu za ruku i okrenuo je prema sebi.

Oči su joj bile krupne, velike, ali suhe i prisebne.

“Where’s my hu… friend? Mak? Where’s Mak?” upitao je glasom što je vibrirao od panike. Što ako je i Mak, u svom sumanutom stanju, poletio preko ograde prateći konobara?

Na trenutak, Amaia – sjetio se imena – pogledala ga je zbunjeno, kao da nije imala pojma o čemu on to priča i tko je on uopće bio da bi je tako lovio za ruku, ali onda su joj oči bljesnule razumijevanjem. Nakon čega je uslijedila krivnja.

Cora mu je prišla i nježno, ali sigurno, odvojila ga od Amaie.

“I’m sorry, I thought he was still sitting there”, Amaia je priznala i zatresla glavom. “It was chaos, some kids claimed they saw a huge whale emerging and a man falling to its open maw. And someone else started screaming about mermaids, and now these stupid fucking Danes think Cora stole their bag, and we just…”

“…lost him”, završio je umjesto nje. Kimnula je glavom. Iza nje, ljutiti je plavokosi, plavooki, blještavo bijeli stranac, škrgutao ustima i stiskao pesni. Iza strančevih leđa, jedno je dijete gledalo u more izgubljenog izraza lica i tiho nešto pričalo, samo sa sobom.

“Listen you, you”, stranac se ubacio, s jakim naglaskom, “how dare you insult me, me, like that? I know you dirty… lesbians stole it, give it back!” Lice mu je pucalo, razvučeno ljutnjom, a supruga, do njega, izgledajući više kao njegova sestra blizanka s istom bijelom kosom, svijetlom kožom i plavetnim očima, izgledala je na rubu toga da ispusti kandže i skoči na Coru koja je mirno stala između Amaie i stranaca.

Zar su svi podivljali na ovom trajektu?

“Oh, wow, so you’re not just racist but also homophobic. What the fuck, dude, look at our hands! Do you see your bag anywhere? Where would I put it?” Cora je vikala, pokazujući mu svoje prazne ruke. “In my asshole?”

“Stop lying! I have eyes! I can see it right there behind…”

Iz smjera garaže čuo se zvuk paljenja motora. Glasnog, teškog, promuklog kao kašalj crnih pluća.

Ezra je razmijenio pogled s Amaiom, a zatim su oboje potrčali prema ogradi što je gledala na parkirane aute, dok se Cora i dalje odmjeravala s vampirskom obitelji. Svjetla farova jednog od dostavnih kamiona, parkiranog tri reda dalje od njihovog auta, su se upalila. Bio je smješten uz jedan od bokova trajekta. S prednje i desne strane blokirala su ga dva parkirana auta, a sa stražnje drugi dostavni kamion.

Unatoč tome, vozač ga je pokušao pomaknuti. Uz glasni krš i lom, krenuo je naprijed, pa natrag, pa opet naprijed, metalom lupajući po metalu, ostavljajući udubljenja. Ljudi su oko Ezre počeli vrištati, trčati prema parkiranim automobilima, da naprave… što točno? Spase svoje stvari? Da pokušaju zaustaviti vozača?

Kamion se opet zabio u onaj iza i netko je stao ispred njega, podignutih ruku, vikao da stane. Vozač je stao na gas i osoba se, u zadnji čas, izmaknula njegovoj razornoj putanji. Prednji auto više nije imao bunker, a i nos kamiona  bio je spljošten od sudaranja s autom ispred sebe. Ljudi su potrčali do vrata kamiona, lupali po prozoru, pokušali otvoriti vrata. A ostatak je putnika bio na palubi, stisnutog daha gledao što se događalo, moleći za svoje aute, da ostanu netaknuti. Netko je jaukao i plakao na sav glas. U cijeloj gunguli, Ezra je svojim pogledom tražio Maka. Kojeg nigdje nije bilo na vidiku.

Ako nije bio dolje, među autima, a nije bio ni ovdje, među okupljenima, a zasigurno nije bio ušao u kafić niti je mogao ići u wc, a da ga on nije vidio… Ezra se okrenuo od bubanja i treska, podigao pogled prema gornjoj palubi.

Auto i njihove stvari bili su manji problem. Sve što se moglo uništilo moglo se i zamijeniti. Osim Maka. Ako se njemu nešto dogodi…

Teškog daha, s pritiskom na ramenima, s koljenima koja su ga odjednom boljela kao da je cijeli dan proklečao, Ezra se popeo strmim stepenicama. Srce mu je bilo zapelo u grlu kao kamen što se nije dao pomaknuti. Nije bio siguran kako je još uopće kucalo, osjećajući kako ga sve više pokriva panika koja je napokon izrasla iz malog sjemena u trnoviti grm i prekrila mu sve organe.

Na samome vrhu, na drugoj palubi, prvo je vidio prazne stolice, pa zatvorenu kabinu trajekta, reflektor što je s vrha nje probijao mrak i osvjetljavao put prema kopnu, napušteni ruksak na podu, a tek onda i Maka, na drugome kraju palube, okrenutog profilom i hlača spuštenih do koljena.

A onda je do Ezrinog mozga napokon došao i ostatak informacije koje su mu oči slale.

Njegov se vrisak utopio pod bukom zgnječenog metala i mokrog krckanja kostiju slomljenih pod velikom silom.

***

Noć je bila mirna, unatoč vikanju negdje u pozadini Makovog mozga, kao bijeli šum na televiziji. Štogod se događalo, bilo je daleko, odvojeno od njegova tijela. On je stajao na zraku okupanom soli, očiju što su mu plakale krupne, tople suze, glave što mu je pucala od nepodnošljivog bola. Tupa je kugla rasla i sve više i više udarala iza njegovog lijevog oka, kao šaka nepoželjnog gosta na ulaznim vratima. Ali opet, unatoč svemu tome, lebdio je u zraku, nošen čistim, neobuzdanim užitkom, dok je Ezra bio na koljenima pred njime.

Sve dok mu poznati vrisak nije prodrmao kosti. Okrenuo je glavu prema njegovom izvoru, koji mu je bio tako blizu, a opet tako daleko, kao da su na dva različita kontinenta koja su se sve više razdvajala jedan od drugog. Okrenuo se prema mraku i sjetio da može otvoriti kapke koje je čvrsto stiskao, kako ništa ne bi vidio.

Iza tame, iza trake svjetla, stajao je Ezra, blijedoga lica izobličenog čistom, nedestiliranom stravom. Lica na kojem je Mak mogao iščitati stare rane, odavna zacijelile, koje je dodatno sakrio estetskim popravcima. Bio je predaleko da mu Mak vidi oči, ali mogao je pretpostaviti kakve su bile – velike, izbuljene, suho zlato zamućeno strahom.

Jedan je Ezra stajao na drugoj strani palube. Drugi je Ezra klečao pred Makom, ali u njega Mak nije gledao. Jedna su usta bila raširena u neobuzdanom vrisku; druga, ona nevidljiva, bila su na njegovom međunožju.

Ali jedan je mogao biti Ezra. I, iako mu je lijevo oko pulsiralo, a vid mu se mutio, Mak je pretpostavio da gleda u pravog i zadržao je svoj pogled na njemu, želeći vidjeti njegovo lice, čak i ovakvo, slomljeno od boli i straha u tisuću staklenih komadića.

Polako, mlohavih ruku, kao da su mu svi živci bili prerezani, a kosti pretvorene u žele, dotaknuo je onog drugog Ezru, što je i dalje klečao pred njime, koji ga cijelo ovo vrijeme nije prestao proždirati. Očiju i dalje na svojem suprugu, jer nije htio spustiti pogled, nije htio vidjeti, nije htio znati, osjetio je pod dlanovima vlažno, naduto meso, prošarano oštrim kraterima što su pljuckala ljepljivu tekućinom pod njegovim prstima.

Ali na dnu mora nije moglo biti suza. Zašto su onda krupne kapi padale niz njegovo lice, zašto je onda sve curilo pod njegovim dodirima?

“Mak, Mak, makni se, makni to, makni…!” Ezra je počeo vikati i trčati prema njemu, zaista trčati prema njemu, prvi puta da ga je Mak vidio da ne stoji zaleđen, da ne prima bol kao da je zaslužuje, kao da je ovoga puta imao neki plan, neki naum. Prije nego je stigao do Maka, ledene, spužvaste ruke s usisnim pipcima, koje nisu bile ruke, ali nije htio znati što su, stisnule su čvršće oko koljena, a oko mu je zabljesnulo u iznenadnoj eksploziji boli. Cijelo mu je tijelo protresao orgazam i nemjerljiva bol u glavi kad mu se oko rasprsnulo, izbijeno iz duplje silom koja ga je neprekidno pritiskala.

Nakon boli nastupila je tišina.

***

Mak nije bio siguran koliko često može reći da mu je sada bolje nego što mu je bilo prije. Više nije bilo kuckanja iza oka, jer više nije imao oka koje bi ga boljelo. Sada mu je u glavi bila samo tupa mirnoća.

Preostalim je okom promatrao Ezru što je usplahireno hodao po palubi. Između Maka – koji je sjedio na stolici, lica vlažnog od očnih sokova, s bjeloočnicom koja mu se slijevala niz bradu i kapala na koljena – i ograde, s koje je gledao dolje u more, kamo se uz glasni pljusak nekad bacio drugi Ezra, u kaosu eksplodiranog oka. U pozadini su još mogli čuti vrištanje, ali barem se više nije čulo lupanje metala ni brundanje motora kamiona.

“Znaš što me i dalje muči?” Ezra je rekao kad se napokon srušio na stolicu pored Maka. “Što još nismo pristali. Od svega, to me najviše muči.” Uzeo je drhtavi dah s prizvukom krivnje. “Sve ostalo se čini kao loša noćna mora. Nestvarno.”

Lovor je spavao na Makovom stopalu, snom blaženika. Nije ga puno mučilo što je Mak ostao bez oka, a zašto i bi? Nije bilo njegovo.

Kad mu rana zaraste, možda bi mogao staviti u nju stakleno oko, kakvo je imao njegov tetak. Možda u drugoj boji, plavo poput popodnevnog neba da kultivira egzotični izgled. Jedno svijetlo, jedno tamno.

Htio se sagnuti i pomaziti uspavanog psa, ali nešto ga je zaustavilo. Zadnje što je dotaknuo ostalo mu je zapečaćeno u sjećanju i bilo ga je strah da će to isto osjetiti i sada. Umjesto kratkog krzna, kožu napuhanu od vode. Prekrivenu oštrim koraljima i morskom travom. Ostavio je ruke u svome krilu, stisnute u čvrste šake.

“Nemam maramice kod sebe”, čuo je Ezru kako dalje priča. “Ali ne mogu te pustiti tako. Možda bismo trebali oprati odmah duplju, da se ne inficira, ili će se možda tek onda inficirati… jebote, ne znam, ne znam što bi trebali napraviti.”

“Mislim da se trebaš prestati zabrinjavati”, odgovorio mu je Mak. Usta su mu prestala krvariti. Kad je prošao jezikom po zubima, osjetio je kako ih se nekoliko pomiče. “Ne znam kako da ti to kažem, ali izgleda da nećemo doći do kopna.”

“A i zora sada kasni već nekih petnaest minuta.”

Mak je podigao pogled svojeg preostalog oka prema nebu, i dalje uronjenom u teški mrak koji ni tračka sunčeve svjetlosti nije vidio. Ni zvijezda, ni mjeseca. Samo crna tinta koju je sipa po moru prosula.

“Evo ti”, rekao je Ezra i blokirao mu pogled na crnu rupu od neba. Stajao je pred njim, skinute majice, i počeo mu nježno brisati obraze, izbjegavajući otvorenu ranu duplje.

“Ezra…” Mak je otvorio usta pod njegovim pokretima, “izgledalo je kao ti.” Borio se s usporenim mislima, ali trebao se probiti kroz to. Neki dio njega silno je želio da Ezra to zna. Morao je znati. “Pričalo je kao ti. Sve dok se ti nisi pojavio, bilo je ti.”

Ezra je tužno uzdahnuo i prestao mu brisati lice. Njegove oči, par koji je ostao netaknut, bile su zamućene suzama, ali nije ih isplakao. Nagnuo se i poljubio Maka u čelo.

“O dušo, bolje da je tako.” Ostao je čela na njegovom čelu i kap je sletjela na Makovu usnicu, gdje je kliznula na njegov jezik, gdje je okusio njenu slanoću, gorču od morske. “Bolje da ne znaš…”

U Ezrinom naručju, Mak se zatresao. Po prvi puta otkad su došli na trajekt počeo je nešto osjećati. Olakšanje, za početak, nježno kao proljetna rosa.

Ljubav, svježu i meku kao živa rana na njegovom licu.

Štogod da je bio razlog njihovoj svađi, štogod da je bio razlog zbog kojeg se tog jutra probudio kao zatvorena školjka, štogod da se dogodilo na ovom prokletom trajektu, nije bilo bitno dok su bili zajedno.

Svi troje.

***

“Dođi, moramo se sakriti.” Ezra je znao da je dosadan, ponovivši se neki sedmi, osmi put, dok je povlačio mlohavog Maka za sobom. Pred očima mu je plesala prazna paluba trajekta i sjećanje na mokro, svjetlucavo, tamnocrveno meso bez kože i udova, naduto od podljeva, prekriveno koraljima i masama bijelih polipa kao malim dlačicama. Na debelu, pulsirajuću crijev koja je stvoru izlazila iz okrugle glave i padala preko ruba palube prema moru. Zatresao je glavom, želeći izbaciti neželjenu sliku, želeći zaboraviti kako su stvorenju iz usta izlazili krakovi koji su prekrili Maka od pojasa na niže, spuštajući se prema koljenima. Kako ga je glasno srkao, grla što se stiskalo i širilo, kao da je Mak sok kojeg je htio iscijediti.

Na trenutak, bilo se činilo da će ga stvor povući prema moru. Na trenutak, kako se crijev pomaknula i počela povlačiti duguljasto tijelo bez udova, što se za Maka zakačilo, kao obrnuto pecanje, kao da je netko iz dubine povlačio svoje žrtve s kopna, Ezra je zaista mislio da je to to. Da će to biti posljednje sjećanje koje će imati na Maka, na njegovo lice iskrivljeno u boli i natopljeno krvavim suzama. Ta ga je pomisao trgnula, zapalila mu vatru pod nogama. Natjerala ga da pokupi napušteni ruksak na podu i gađa njime stvora koji je Maka čvrsto držao u svojim raljama. Kad se Ezra napokon domogao Maka, unatoč tome što ga je oko poprskalo po licu kad se rasprsnulo, unatoč tome što mu je sluz kapala po usnicama i curila na jezik, nije se dao. Čvrsto je držao Maka te jednom nogom gnječio krakove gdje je mogao i udarao u meko spužvasto tijelo tamo gdje nije, razbijajući koraljne izrasline prekrivene žutim sekretom, vrišteći od bijesa cijelu tu vječnost, sve dok stvor nije skliznuo s palube u more, povučen crijevom, ali bez Maka.

Maka, koji očito ničega od toga nije bio svjestan, zatočen u svojoj glavi i mislima.

Nisu bili jedini kojima se to događalo. Dok mu je suprug bio sjedio izgubljen u vremenu i prostoru, pričajući sa psom kojeg su pokopali dan ranije na otoku – i nije li to bila muka druge vrste? – Ezra je pratio što se događa među ljudima na donjoj palubi. Zaključao je svoju bol u ladicu i spremio je iza rebara dok je pratio kako se površina mora razdvaja. Kako iz nje izbijaju stvorenja slična onome koje je skinuo s Maka, poput krvavih potomaka dupina i puževa golaća, s glavama koje su nekoć davno mogle biti ljudske, lelujajući na crijevima koja su ih podizala visoko iz dubine mora prema trajektu. Crijeva koja su ih povezivala s ogromnom crnom sjenom, tamnijom od noći i mora, što je izranjala prema brodu.

Gledao je kako stvorovi svijetle kao božićne lampice dok se njišu na svojim nitima, kako ljudi gledaju u njih, uspavanih očiju. Kako se plavokosa djeca bacaju s ograde u more raširenih ruku i nestaju pod površinom u beskonačnom crnilu, dok su njihovi roditelji sjedinjeni sa stvorovima čiji krakovi prekrivaju njihove udove i trup kao užad. Neka je starica gurnula glavu stvoru u razjapljena usta, grleći mokro sluzavo tijelo pred sobom. Nekom drugom stvor je cuclao stopalo, gutajući u sebe sve dublje i dublje nogu, sve dok nije došao do bedra, prije nego se crijevo pomaknulo i oboje povuklo u more uz glasni pljusak.

Učinilo mu se da vidi Coru kako se naginje pred ogradom i plače, prekrivena žutom ljepljivom tekućinom i krvlju, izgrebanog lica i počupane kose, prije nego je vrišteći potrčala nekamo izvan njegovog vidokruga.

U nekom trenutku, Ezra se morao odmaknuti od te vizije, nesiguran ako uopće može vjerovati svojim očima. Mak je ipak vidio jedno; on je vidio drugo. Tko zna što su sve vidjeli ljudi na donjoj palubi. Je li mogao biti siguran u to da je ono što je on vidio bilo upravo ono što je bilo točno, istinito, a ne samo halucinacija izvučena iz dubine njegovog uma?

Bio je siguran u jedno; na palubi skliskoj od stvorovog sekreta bili su na otvorenom, ranjivi na napad… čega god što ih je napadalo. Tako su došli do ovoga trenutka kad je teškom mukom povlačio Maka prema najbližoj kabini. Budu li imali sreće, bit će otvorena i moći će se zabarikadirati unutra. Valjda će u nekom trenutku proći ovo ludilo?

“Lovore, dođi, dođi”, Mak je zazivao njihovog mrtvog psa, kao da je bio i dalje među njima. Kao da ga Ezra nije našao nadutog, jezika tamnog od gušenja. Ezrino se grlo stisnulo. Koliko će još moći izdržati, a da ne pukne, da se ne razlomi na fragmente i atome i ne rasprši u mračnom svemiru?

Našao se pred vratima označenim Samo za posadu i promptno to izignorirao. Vrata su bila teška i koliko god da ih je povlačio, nije ih mogao otvoriti. Zaključana. Jecaj, kratak, tih, izbio je iz njegovog umornog, izgrebanog grla. Ali nije odustajao. Uzeo je Maka pod ruku i nastavio ga tegliti za sobom, tražeći nova vrata.

Tražeći bilo kakvu rupu u koju se mogu zavući i sakriti.

Usred koraka, koljeno mu je odjednom odustalo, kao da je presječeno. Poput posječenog debla srušio se na palubu. Bol je bila malj koji ga je udarao po pateli, sigurno i konzistentno, pokušavajući izbiti kost izvan kože i tetiva. Ulovio se za nogu, napola očekujući da će osjetiti oštri prijelom kako viri kroz kožu, kako mu krv lipti u potocima. Umjesto toga, našao je netaknuto koljeno, koje ga je svejedno toliko boljelo da je htio uzeti čekić i sam ga izbiti iz sebe, samo da bol prestane.

Mak je čučnuo pored njega, jednog oka zagledanog u daljinu, prazne duplje zagledane u njega.

“Čini li ti se da nas nešto stišće? Da, koliko god udišemo, ne dolazimo do novog zraka?”

Ezra je samo čekao da tupa bol što mu je svrdlala po kostima popusti, barem dok ne nađu sigurno mjesto u koje se mogu zabiti. A zašto bi se uopće i skrivali? Nije da će ovaj trajekt ikada pristati uz kopno, da će Ezra ikada moći sjesti za volan i izvesti se s njega. Sve je više bio siguran u to dok ga je duboki umor pritiskao uz palubu, spuštao mu kapke i pokrivao ga kao poplun.

Mak je legao uz njega, licem uz licem, i poljubio ga nježno. Imao je okus po željezu i gnoju, a opet je to bio najslađi poljubac kojeg je Ezra u ovome trenutku mogao priželjkivati.

Ležeći tako uz njega, Mak mu je tiho šapnuo:

“Meni se čini kao da smo već pod morem i samo sanjamo da smo na brodu.”

Zašto ne? Ne bi bilo ništa čudnije od svega što je Ezra vidio na trajektu. Ili su svi halucinirali od nečega u vodi na otoku, nečega u čemu su se kupali, nečega što su udahnuli, ili su zaista bili pod napadom iz dubine mora. Kakve to dubine ovdje u Hrvatskoj? Pa nisu u oceanu.

Opet se sjetio priče koju im je lokalac ispričao. O nemani zatočenoj na dnu mora, gdje je nekoć bila dolina po kojoj su divlje životinje bježale od prvih lovaca, dok je Neretva tekla i napajala zemlju. Kako je ono bio rekao? Predator, izvanzemaljac ili nedefinirana sjena? Ezra se nasmijao bez humora, očiju što su se sve više sklapale. Trebao je ustati. Trebali su pokušati naći… što su trebali naći? Što su tražili?

“Možda je trajekt potonuo”, čuo je Makov bas, glas radijskog voditelja. Ljuljkao ga je u san, uspješno poput njihanja ležaljke. Ili kolijevke. “I možda smo svi umrli.” Ezra je to mogao zamisliti. Iza zatvorenih očiju vidio je kako pluta u dubini dok mu jato ribica polako gricka i jede ruke, prste, mekani višak na trbuhu, na vratu, na licu. “I sad smo svi u paklu, na vječnim mukama.”

To ga je zapljusnulo snažno kao ledena voda koja istisne sav zrak iz pluća. Otvorio je oči i vidio pred sobom Maka, njegovu ljutu duplju koja se jarko crvenila. Njegovu svijetlu kosu koja mu se slijevala preko znojnog čela. Umorno tamno oko, bjeloočnice ispucanih kapilara, s crvenim tragovima plakanja ispod kapka.

“Ne vjeruješ u pakao”, Ezra je napokon odvratio slici mučenika pred sobom. Mak je na trajektu dotad bio zatvorena knjiga, ali sad se činio jednako slomljenim kao što se Ezra osjećao. “Nemoj mi sada, molim te, pasti u neke religijske spike i počet se kajat’ ili nešto tako. Uostalom”, duboko je udahnuo, prateći bol koja je zabijala čavliće duboko u njegove kosti, “prilično sam siguran da smo i dalje živi. To je jedina stvar u koju mogu biti siguran. Previše boli da bismo bili mrtvi.”

“Ali ima smisla, zar ne? U paklu si na vječnim mukama.”

Nije mu se sviđalo kamo ovo ide. U Makovom preostalom oku bio je grozničavi zanos. Ezra je podigao ruku, koja se probijala kroz zrak kao da je za nju bilo zavezano sidro koje ju je guralo prema podu palube, i ulovio Maka za lice. Morko, hladno lice.

“A zašto bismo išli u pakao? Što smo tako strašno napravili da bismo išli ravno na vječne muke?” pitao je, iako se užasavao odgovora. Ako je Mak zastranio, ako je otišao nekamo u daleku prošlost, gdje je još bio dječak koji upija očeve poruke kao spužva…

Odrasli Mak, onaj koji se odavna maknuo od Crkve, jasno je rekao kako je Isus kojeg je on poznavao s vjeronauka podučavao ljubav, a ne mržnju. Ali Ezra nije mogao biti siguran gdje se ovaj Mak trenutno mentalno nalazio, nakon svega što se dogodilo.

“Svađali smo se nešto”, Mak je napokon odgovorio, i to je bilo toliko izvan teme o kojoj su pričali da je Ezri trebalo nekoliko trenutaka da shvati što mu je rekao. “Ne mogu se sjetiti.” Namrštio se, frustrirano, i to je bila možda prva prava emocija koju mu je Ezra uspio iščitati iz lica. “Ne mogu se sjetiti zašto. Samo da smo se svađali.”

Ezra je bio previše umoran od plakanja, ali grlo mu se svejedno stisnulo od očaja. Nije se mogao sjetiti zašto. Naravno da ne, kad je u Makov glavi Lovor i dalje bio živ, i dalje bio s njima. Zašto bi se, onda, sjetio svađe oko toga tko je bio kriv jer se ugušio u pijesku dok je Ezra mirno spavao, sunčajući se, a Mak radio na laptopu u apartmanu?

“Možda, možda sam napravio nešto, nešto grozno”, Mak je nastavio. “Nešto neoprostivo. Jesam li? Ezra, jesam li?”

S naporom, Ezra je pomaknuo svoje tijelo i obgrlio Maka jednom rukom.

“Ništa što bi te potjeralo na ovakve muke.” Ako je itko bio kriv za Lovora, bio je to Ezra. Ezra, koji ga je uzeo na pješčanu plažu. Ezra, koji je našao mjesto skriveno iza stijenja, da im nitko ne smeta, jer nije volio strance, jer ih se bojao. Ezra koji je zaspao dok se pržio na suncu, a onda se sledio u ključnom trenutku, kad ga je napokon probudilo hroptanje. Kad je izbila svađa, bilo je tako lako pokušati preusmjeriti krivnju na Maka. Samo da Mak nije radio. Da je pustio laptop na dva tjedna, kao što je i bio rekao da hoće. Ili, barem, na jedan dan. Na zadnji dan. Mak nije bio tamo, s njima, i to mu je bilo tako lako predbaciti.

Što da su imali dijete? Kao što su planirali imati, jednom, skoro. Bi li bili jednako nemarni? Bi li, umjesto malog mopsa ugušenog u pijesku, Ezra pronašao dijete utopljeno u moru? Što ako, što ako.

Je li taj trenutak bio takav težak grijeh da ih je servirao ravno u neki krug pakla? Ezra se nije sjećao lektire, nije imao pojma je li Dante pisao o nekim morskim demonima i brodu što je samo vozio i vozio, bez kraja.

“Oprosti”, Mak je tiho rekao, “ne sjećam se što je bilo, ali znam. Ali znam da u ovome trenutku ne želim biti ljut na tebe. Ne želim da se više svađamo. Ako… ako smo mrtvi…”

“Nismo mrtvi”, Ezra je napokon rekao, sa sigurnošću koju nije zaista osjećao. “Nismo mrtvi. Nismo u paklu. Ne znam što se događa, ali toliko znam. Koja bi inače bila poanta?” Pokušao se pridignuti na lakat, nad Maka, loveći se za niti misli, pokušavajući ih složiti u koherentnu tapiseriju. Nešto što bi imalo smisla. “I nemoj mi reći da nema poante. Da je život samo put. Nemoj.” Zar je bilo moguće da je još mogao plakati? Dok se mučio da dođe u sjedeći položaj, dok se uspinjao kroz tupu bol i plamteća pluća, suze su mu padale po obrazima, posve nekontrolirano. “Osjećamo neke posljedice na tijelo. Bol. Bol znači da smo živi. Osjećam bol, ali ne vidim zašto. Osjećam. Dakle, nešto je uzrokuje. Moje tijelo reagira na nešto. Tvoje tijelo je reagiralo na nešto i prije nego te napalo…” Ogromno tijelo bez udova, prekriveno vlažnim koraljima i polipima, s pulsirajućom crijevi koja mu izlazi iz glave i nestaje u moru, nataknuta na nešto još veće. Gore.

Iznenada se sjetio nečega što mu je Amaia bila rekla. Neki su ljudi pričali o sirenama. Ali to nije bilo ono što je u njegovoj glavi osvanulo. Ono čega se on sjetio bila je riba udičarka.

“Halucinacije. Bol.” Nabrajao je simptome kao da je to nešto značilo. “Umor.”

Pokušao je iskopati mobitel iz džepa, da vidi ako napokon ima signala, da pokuša još jednom doći do nekoga vani, ili, barem, interneta, a onda je shvatio da mu je džep prazan. Tko zna gdje ga je izgubio. U kojem trenutku je ispao.

Amaia. Amaia je bila… medicinska sestra? Liječnica? Ili samo netko s poznavanjem prve pomoći. Svejedno, možda bi ona znala kako spojiti puzzle. I što onda? Onda… onda možda otkriju što im se događa, pronađu lijek ili, barem, nadu da će ih netko naći i pomoći im. Njima koji su ostali na trajektu, koji se nisu bacili preko ograde za bačenim udicama.

“Dođi, dođi.” Loveći se za cijev na zidu, Ezra se pridigao s poda. Nije osjećao cijelo jedno koljeno. Ta mu je noga bila beskorisna, kao da je ostala bez kosti, samo komad mrtvog mesa koje je teglio sa sobom. Mak je ustao za njime i onda se nagnuo, kao da uzima nešto u ruke. Kroz mutnu sliku, Ezri se učinilo da vidi obris u njegovom naručju. Malen, okrugao, s kratkom dlakom i spljoštenim nosićem. Ali onda je trepnuo, suza je kanula i vizija je nestala.

“Molim te, drži se mene. Ulovi me i čvrsto se drži. Moramo…” Duboko je udahnuo, ali premalo je zraka ušlo u njegova pluća. “Moramo se držati skupa.”

Čim je pustio cijev za koju se držao, tijelo mu je krenulo u slobodnom padu prema palubi. Udario bi o nju, da ga Mak nije poslušao. I ulovio.

***

Donja je paluba bila gotovo prazna. Sve je bilo mirno, tiho; čuo se samo šum mora i motor trajekta što je i dalje vozio, neometan događajima na njemu. Gdje je bila posada? Možda se netko zabarikadirao u kabini i držao kurs, ignorirajući vrištanje i pljuskove, gledajući samo u cilj. Da dođu do kopna.

Ezra i Mak morali su paziti svaki korak, držeći se jedan za drugoga kao dva pijanca. Klizili su po palubi premazanoj sluzavom žutom tekućinom. Stvari su bile pobacane posvuda. Ostavljeni ruksaci iz kojih je sadržaj ispadao kao prosuti organi iz otvorenih rana. Polomljeni mobiteli po kojima je netko bio trčao. Dječja lutka, koja je ležala obezglavljeno.

Povukli su se prema kafiću, korak za korakom. Možda se unutra netko sakrio. Ali, kad su došli na vrata, nisu ih mogli otvoriti. Koliko god se naprezali.

Na vratima je bila neka blokada.

“Is there anyone in there? HEY! PLEASE!” Nije bilo pametno vikati, ali onda opet, za sada su uspjeli preživjeti. Samo nisu smjeli ići preko ograde. Nisu smjeli upasti u more. Instinkt mu je vrištao tu uputu ravno u uho.

Koliko bi bilo zgodno da se ispostavi da su Amaia i Cora, dvije drage strankinje koje su im uskočile pomoći, ostale žive, ovdje zabarikadirane? Napola je očekivao da će vidjeti Coru na vratima, da će im ispričati kako je brzinski ulovila Amaiu i odvukla je u sigurnost kafića, gdje je odgurala škrinju sa sladoledima na vrata, da ih blokira. Ali vrata se nisu pomaknula.

Bila su zaključana. Nije vidio nikakve tragove u kafiću koji bi mu rekli da se netko unutra skrivao. Nagnuo se uz staklena vrata i zatvorio oči, samo na trenutak. A onda shvatio da su ih pokušali otvoriti s krive strane.

Kafić je i dalje bio miran, napušten, statičan. Sasvim i potpuno prazan.

Ezra se srušio u jedan separe i stavio glavu u ruke. Mak je sjeo pored njega. Ezra nije imao snage pregledati cijeli trajekt. Sve što je imao potrošio je samo da se spuste s jedne na drugu palubu i već se osjećao kao da treba leći i spavati tri dana. Bilo mu je očito da nikog nije ostalo.

“Možda je vrijeme da i mi odustanemo”, čuo je Maka.

Odmahnuo je glavom.

“Ne, nipošto.” Odmorit će se na par minuta, možda sklopiti oko na tren ili dva, i onda će nastaviti potragu. Možda u međuvremenu netko njih nađe i onda zajedno, u većem broju, budu snažniji i sposobniji nešto napraviti.

“Ezra, sjetio sam se nečega.” Mak se naslonio na stol pored njega. Lupkao prstima po stolu. “Što ako imamo onu bolest mora?”

“Morsku bolest?”

“Ne, ne, ono, ono drugo, kad si duboko, pa kad prebrzo izroniš nešto ti se dogodi. Što ako imamo to?”

Ezra si nije mogao pomoći. Nasmijao se, kratko i glasno, zatvorenih očiju i lica naslonjenog na hladni stol.

“Kako bismo mogli imati dekompresijsku bolest?” promumljao je. “Mak, nismo ronioci. Doslovno smo na moru. Ni u jednom trenutku nismo prešli preko ograde i sletjeli u more. A onda sam sasvim siguran da nismo ni na dnu mora.” Uostalom, ne bi li se za to trebalo u nekom trenutku i isplivati prema površini? Može li se imati dekompresijska bolest ako si na dnu mora? Ezra nije znao gotovo ništa o njoj, osim ono malo što je vidio da se spominje u nekim filmovima ili serijama.

Osjetio je kako Mak pored njega sliježe ramenima. Previše opušteno, s obzirom na sve što se dogodilo.

“U ovome trenutku ne mogu reći jesmo li iznad ili ispod. Ali, rekao si i sam, tvoje tijelo reagira na nešto.” Mak je uzdahnuo. “Doduše, ne znam ništa o dekompresijskoj bolesti, vidiš da se nisam ni mogao sjetiti kako se zove.”

Ezra je bio na  na rubu toga da zaspi. Više nije mogao, zbilja nije. Niti držati kapke otvorene, niti pokušavati smisliti plan za preživljavanje, niti pokušati naći smisao u svemu što se događalo.

Jedino što je mogao bilo je leći u separe i prepustiti se snovima.

“Mak, ti meni trebaš oprostiti. Ne ja tebi”, natjerao se reći dok je plivao u mučnoj javi prema utješnom mraku što ga je čekao s druge strane kapaka. “Bila je moja krivica”, šapnuo je istinu, mahnito se držeći za javu koja mu je sve više iz prstiju klizila.

“To sad nije bitno, bitno je samo da smo…”

Zadnja nit svijesti se prekinula i rastopila u zjapeću prazninu što je čekala na njega.

***

“Još ste živi?” Mak je digao pogled s Lovora koji je zahvalno lizao vodu koju mu je istočio iz špine u šalicu. Za šankom se našao neki starac, žilavih kostiju, prosijede kose i bijele odore posade trajekta. Oko vrata je imao ogrlicu od niske oštrih zuba. Izgledao mu je poznato, ali se nije čekao mogao sjetiti odakle.

Ako je uopće mogao vjerovati svojim oči… svojem oku, naravno.

Svrnuo je pogled prema Ezri, koji je spavao kao zaklan u prvome separeu. S vremena na vrijeme, Mak bi mu stavio ruku na vrat, da provjeri da mu srce i dalje kuca. Provjeri da li i dalje diše. Drugo nije mogao napraviti. Koliko god da ga je tresao, Ezra se nije trzao.

“Do ovoga časa nisam bio siguran da smo zaista živi. Ali, ako vi tako kažete, onda mora da je tako.”

“Neki od vas, barem, haha.”

Mak se namrštio. Nije mu se nimalo sviđalo što je starac to rekao gledajući prema Lovoru uz njegove noge. Ljutnja je bila dobrodošla emocija. Vrela, grijala je njegove hladne iznutrice kao rakija. Otkad je izgubio oko, sve mu se više i više osjećaja počelo vraćati, kao da su se ulijevali u rupu poput rijeke čija je brana napokon pala.

“Opusti se. Samo zezam. Vi mladi nemate smisao za humor.” Starac je uzdahnuo i stavio laktove na šank. “Može kava?”

Maku nije bilo do šale. Nije mu bilo do ničega, osim da se zavuče pored Ezre i dočeka jutro. Ako je ono uopće dolazilo.

“Ne znam kako raditi na aparatu. I nisam vam ja konobar.”

“Imaš zube. To je dobro”, starac je rekao i pokazao na njega prstom. “Ovdje ti trebaju zubi. Što više redova, to bolje.” Potapšao je na ogrlicu, kao da je za njega sve bila pošalica.

“Ovdje?” S druge strane prozora trajekta, noć je i dalje stiskala staklo. Nebo se stopilo s morem. Kao da ništa nije postojalo, osim metala što ih je okruživao, što je u beskonačnoj tišini brundao.

“Znaš, i ja sam bio tvrdoglav u vašim godinama. Nisam se dao”, starac je nastavio pričati, kao da nije čuo pitanje. Gledao je aparat s kavom kao da će se svakog časa upaliti i početi mu zakuhavati vodu. “Kad je po mene došao, nisam se htio prepustiti. Svi oko mene bili su pametniji. Pratili su svoje neke snove i želje ravno u more. A ja? Nisam htio biti ničija hrana. I tako sam ostao sam, ali živ. Ali, što je bila svrha toga? Mislio sam da je to najbitnija stvar na svijetu. Ostati živjeti.”

Koža na licu bila mu je napeto navučena preko lubanje, izorana sitnim borama ispunjenima kristalićima soli. Da Mak uzme nož, mogao bi mu ostrugati lice i napuniti cijelu soljenku. Zjenice su mu bile ogromne i pokrivale cijelu šarenicu, a zubi… zubi su bili bijela niska oštrih kutova. Nalik onima što su mu visili oko vrata.

Mak se sagnuo i uzeo Lovora u ruke, za svaki slučaj, dok mu je unutarnji glas vikao upozorenja kao sirena na prvu subotu mjeseca.

“Ali, koja je poanta toga? Da preživiš? Samo se voziš s jedne strane na drugu, stalno, ponovno. Nema kraja putu. Baš kad misliš da je to to, da si stigao do cilja, eto te opet na trajektu, ideš natrag. Pa onda naprijed. I tako sve do smrti. Ali… ako ne umreš, onda nema tome kraja.” Starčev glas na to je puknuo i ramena su mu zadrhtala. “Onda nema kraja putu.”

Mak je progutao gorku slinu, slušajući šum u ušima, srca koje je kucalo sve brže i brže. Lovor mu je u rukama zacvilio, njušeći strah svog vlasnika. Ili možda opasnost od strane starca.

“Jesi li siguran da to želiš? Da želiš beskonačnost puta? Ako ne, još se imaš vremena baciti preko palube, u njegov zagrljaj.”

Svojim preostalim okom, Mak je pogledao u Ezru, koji je mirno spavao. Mak mu nije lagao kad je rekao da se ne može sjetiti njihove svađe. I dalje je bila zaključana negdje iza zastora njegovog uma i, iskreno, nije ga ni htio razmaknuti da vidi što se iza njega skriva. Ali, zato se sjećao drugih stvari. Ezrinog nervoznog smijeha kad su se prvi puta upoznali. Njegove brige da će ga Mak ostaviti dok se oporavljao jer, po Ezrinim riječima, njegovo je lice bila kaša, nedovoljno lijepo da bi se za njega riskiralo. Loših ručkova i finih večera u skupocjenim restoranima. Potpisivanja životnog partnerstva, zelenila Novog Zelanda, ispunjenih snova i izgubljenih snova, promijenjenih želja s godinama. Htjeli su posvojiti dijete nakon ovog godišnjeg. Toga se sjetio iznenada. To im je bila sljedeća točka na putu.

Kako se činilo, na to su mogli zaboraviti.

“S njime, ako treba, mogu i zauvijek ostati na ovome trajektu i putovati kroz vječnu noć.”

Bila je to potpuna istina. Jedina istina koja je u ovome trenutku bila bitna.

Starac je uzdahnuo, razočaran.

“Mladost, ludost. Vidjet ćeš kad budeš u mojim godinama.”

Maknuo se sa šanka i Mak se pomaknuo korak unazad, očekujući da će krenuti prema njemu. Ali nije. Umjesto toga, stari je pomorac krenuo prema vratima.

“Probudi dragog. Zar ne osjećaš? Usporavamo.”

Mak je trepnuo, posve izbačen iz razgovora. Trebalo mu je punih nekoliko sekundi da shvati što mu je starac rekao. Da osjeti pod stopalima promjenu u vibraciji.

Trajekt je zaista usporavao.

“Najeo se, ne treba više. Bila je to dobra gozba danas. A vas dvojica… bolje vam je da odete u auto, nećemo dugo biti na doku. Ako izađete, izađete. Ako ne…” Slegnuo je ramenima. “Otvorilo se radno mjesto u kafiću. Imaš cijelu vječnost da naučiš kako aparat radi.”

***

Ezra se probijao kroz slojeve zemlje rukama i nogama, pluća koja su vrištala zakopana bez zraka, sve dok ga hladna voda nije zalila po licu i odlijepila mu kapke koji se nisu dali otvoriti.

“Probudi se, ajmo, moramo ići”, čuo je Maka kako ponavlja, stalno, jedno za drugim, dok su mu se kapci otvarali i zatvarali. Kamo? Kamo moraju ići? Jesu li nekamo kasnili? Nije se mogao sjetiti gdje je, ni kamo idu, osjećajući užad na nogama i rukama što su ga zavezala, nepomičnog, za…

Stol.

Stol u kafiću.

U kafiću na trajektu.

Sjećanja su se probila u bujici, iz mraka u svijest, i odvukla ga u javu snažnom podmorskom strujom. Podigao je glavu i napokon vidio Makovu užurbanost, revitaliziranu energiju. Nije se mogao sjetiti kada ga je zadnji put vidio takvog.

“Usporavamo. Ezra, usporavamo! Moramo u auto! Pustit će nas van!”

Ezra nije imao vremena dokučiti što mu je to suprug pričao, kad ga je ovaj ulovio za ruku i podigao sa stola svom svojom snagom. Mozak mu je bio usporen, aljkav, kao da je u lubanji umjesto organa imao puding koji se tresao u pokretu.

“Lovor, Lovor, dođi”, Ezra je dozvao psa što je lajao isprekidano oko njihovih nogu, uzbuđeno. Mak ga je povlačio van, prema garaži, a mops ih je pratio, njegove capice odzvanjajući u tihoj noći.

Zaboravio je na kamion. Na kaos u garaži. Kad su došli do stepenica, stao mu je dah. Dočekali su ih skršeni redovi auta i krvlju natopljeno truplo osobe slomljene na pola između kamiona i zdrobljenog bunkera. Krvlju što se već odavno skorila. Vrata kamiona bila su  otvorena i drugo je tijelo visilo s vozačkog mjesta, raspuknute glave iz koje je kapao mozak u fragmentima.

Sve je smrdjelo po govnima, željezu i truloj ribi.

Mak mu nije pustio da stane i promatra u šoku. Gotovo uopće nije ni reagirao na masakr na koji su naišli, kao da ga nije vidio, ili kao da ga se nije ticao. Samo je odvukao Ezru prema njihovom autu, koji je i dalje bio blaženo čitav. Bili su prvi u svojem redu, ali samo zato što je još netko, tko je bio parkiran ispred njih, pokušao pobjeći s trajekta i zabio auto u zatvorenu rampu.

Sve više komadića puzzli počelo mu se sklapati u cjelinu i, dok mu je Mak otvarao vrata suvozačkog mjesta, napokon je došao do posljednjeg dijela, onog najbitnijeg.

“Usporavamo?”

“Pristajemo.”

Ezra je sjeo na svoje mjesto, osjećajući trnce po cijelome tijelu, smijući se tako snažno da mu se cijelo tijelo tako treslo da je mislio da će napraviti rupu u sjedalu. Trajekt se zaustavljao. Ponavljao si je to kao mantru dok je Mak otvarao stražnja vrata i pomagao Lovoru da uđe na stražnje sjedalo. Stizali su na kopno.

Nije mogao disati. Suze i smijeh su ga gušili, kao prsti koji stišću za vrat, kao da mu je netko sjedio na prsima. Pluća su mu vrištala, a on se smijao, i sve je bilo u redu jer je trajekt. Pristajao. Mak je sjeo pored njega i drhtavom rukom stavio ključ u bravu. Motor se upalio od prve i svjetlost se farova razlila po rampi koja se spuštala u noć. Trenutak kad su čuli metalni udarac rampe o kamenu rivu bio je bolji od orgazma i Ezra se naslonio na sjedalo, halapljivo loveći zrak u sebe. Njegov suprug nije čekao na posadu da im pomogne izaći van. Nije bilo potrebe za time. Nitko osim njih nije izlazio.

Kotači su prešli preko rampe na kopno. Žuti su farovi rezali opresivni mrak što je visio nad njima, slabašno, ali dovoljno da mogu vidjeti put pod sobom, dok je ostatak svijeta iza prozora njihovog auta bio okupan neobičnom zelenkastom izmaglicom, koja im je osvjetljavala samo malo, samo dovoljno da vide obrise.

Kroz noć bez zvijezda i mjeseca, ono što su vidjeli bili su obrisi planine što se nadvijala nad njima prema nebu, praznu cestu koja je vijugala među neobičnim stjenovitim nastambama i glomazne tornjeve nalik koraljima.

I trajekt kojeg su ostavili za sobom, kao jedini izvor bijelog svjetla, u potpunom mraku koji se oko njega rastapao.

---

Probudi me kad stignemo © 2022. Antonija Mežnarić

Antonija Mežnarić voli priče u svim vrstama i oblicima, prvenstveno onim žanrovskim. Kad ne prokrastinira onda nešto i sama napiše i objavi. Osim toga voli prijavljivati predavanja i kvizove po konvencijama, koje najčešće vodi u cosplayu. Posebno voli pisati queer horror inspiriran hrvatskim folklorom što se očituje u objavljenim pričama, dvjema solo novelama i zbirci Mistress of Geese.

Priča Probudi me kad stignemo objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Antonijina vještina kao spisateljice horora u ovoj se priči ogleda ne samo u svemu nadnaravnom što se događa već i u vrlo živopisnom i pomalo uznemirujućem prenošenju doživljaja kako je to kad zapnete na trajektu usred ljeta.