Otkad se sve više udaljavam od rodilišta u Petrovoj ulici, a sve više približavam svetom Petru, to me snažnije mori misao da ću ostati sama. Na zadnjem rođendanu jedna je od mojih četiriju tetki rekla: “Nisam si nikad mislila da buš baš ti ostala “tak”.”

“Kak “tak”?” Podigla sam obrvu.

“Pa tak, sirota, sama. Neudata. A čak ni ne zgledaš loše, znaš. Škȍda!”

Mrzim i pomisliti, ali što ako je tetka u pravu? 

Trideset i deveta mi je u guzici, a još uvijek nisam u nekoj ozbiljnijoj vezi. 

Da vezi?! Ne pamtim ni kad sam se zadnji put pohvatala s nekim. 

Evo, čak i da hoću, gdje da nađem nekog? Tu u parku?

Svaki dan za vrijeme pauze ćubim na istoj klupi, godinama, cuclajući kavu. Danas je sve “to go”, moja kava, klopa, cuga, frajeri. Uskoro bi mi i menstruacija mogla postati “to go”, a klimakterij “to stay”. 

Užas!

A što se guzice tiče, uskoro će od nje nastati udubljenje na ovoj klupi. Trebalo bi je malo smanjiti ako se mislim ozbiljno pustiti u promet. I ovaj šlauf oko trbuha sigurno nije pojas za spašavanje, već čisto zavaravanje da je to razlog zašto nisam poduzetnija, poželjnija. 

Bože, kako sam sjebana! 

Kritički sam si promatrala bedra. Definitivno su predebela. Zabadala sam prst po prst u bolni celulit. Bol me trgnula iz te inspekcije, pa mi je sinulo da nisam doma. Osvrnula sam se po parku jer ne bih baš voljela da netko gleda kako samu sebe šlatarim po nogama.

I naravno, koje li sam sreće bila, lik s treće klupe od mene baš je tad našao buljiti. Presreo mi je pogled, nabacio smiješak, kimnuo. Odmah sam spustila glavu i krenula prekapati po torbici. Kao “tražim nešto”. Uspjela sam snimiti ćelavu glavu, crne brkove, dugu bradu i lenonice. Tip definitivno nije spadao u kategoriju “ovog bih dovela kući i pokazala ga mami”.

***

Nije prošla ni minuta kad sam začula korake koji su se vukli po šljunčanoj stazi i zaustavili se točno ispred mene. 

Kakve li sam sreće, sad će mi se prilijepiti. Fakat ne znam što to u meni uvijek privlači ovakve tipove.

“Dobar dan. Slobodno?” obratio mi se dubokim glasom.

Bila sam prisiljena podići pogled i ono što sam ugledala bile su sitne, škiljave oči iza debelih stakala, koje su me mjerkale od glave do pete. U jednoj ruci držao je knjigu prislonjenu na prsa, a s drugom je škljocao olovkom. Preko ramena imao je prebačenu veliku torbu iz koje su također izvirivale knjige.

Samo si mi još ti danas falio.

“Izvolite. Upravo odlazim”, odvratila sam ravnodušnim tonom.

“Ma, kuda tako žurite? Mislio sam… ako bismo mogli malo popričati. Upoznati se.”

Na te sam riječi odmah zauzela kotejebeći stav. “Upravo mi završava pauza, moram se vratiti na posao.”

“Ostanite koji trenutak. Znate, dugo dolazim u ovaj park i već sam vas ranije viđao.”

Opla! Eto, došla sam i do toga da imam i svog prvog “stalkera”. I to kakvog! Baš mu pristaje preširoki baloner koji visi na njemu kao na vješalici. Bravo ja. Niže od ovog stvarno ne može.

“Crvena nijansa vaše kose nikako ne može proći nezamijećeno”, ispali lik i ostane živ.

Gledala sam u njega kao tele. Kakva sad crvena?

Uhvatila sam jedan uvojak i izravnala ga ispred lica. Gle, fakat. Crvena. Zašto li se nikako nisam mogla sjetiti kad sam se zadnji put farbala?

Fakat mi je mozak otišao na kvasinu.

“Puno razmišljam o životu i znam da ništa nije slučajno. Svatko od nas nosi neku poruku za onog drugog”, tip je nastavio glagoljati.

Prebacila sam torbicu preko ramena, okrenula mu leđa i uputila se prema prvom košu za smeće da ubacim čašu od kave. To ga nije obeshrabrilo; čula sam ga kako struže cipelama za mnom.

“Sve je to negdje zapisano, isplanirano.” Počeo je lupkati olovkom po knjizi, ne bi li mi valjda tako upecao pažnju. “Tako i ovaj naš susret.”

Okrenula sam se prema njemu jer sam osjetila da će mi lagano puknuti film. Pretpostavila sam da je ta knjižurina koju je stiskao neka vjerska papazjanija. Baš je našao pravi trenutak da mi soli o sudbini.

“A što ste vi? Neki propovjednik? Misionar? Guru? Pop?” Odustala sam od ljubaznosti i pristojnosti. Ovakvi likovi to stvarno ne zaslužuju.

“Ne, ali pisano je da, ako se dvoje ljudi trebaju sresti, usud uvijek učini da se i sretnu. Zar to nije radosna vijest?”

“Čuj, stari!” Osjetila sam kako je iz mene u trenutku isparila i zadnja kap dobrog odgoja. “Ovo je najgori ulet koji sam ikad čula u životu. Pa da si glavom i bradom Jason Momoa, ovo ti ne bi prošlo. Hajde, nestani.”

Okrenula sam mu leđa i ubrzala korak. Ma gdje me samo nađe. 

Toliko me je bio izbacio iz takta da mi se nije vraćalo na posao sve dok se malo ne primirim. Pogledom sam potražila prvu slobodnu klupu na drugoj strani parka. Tek kad sam sjela na nju, pogledala sam uokolo. Tipa, hvala nebesima, više nije bilo na vidiku. Uh, kako bi mi dobro legla jedna cigareta.

S leđa sam začula glas: “Oprostite?”

Skočila sam kao oparena i okrenula se. Ispred mene je stajao frajer da ti pamet stane. Duga kosa poput lavlje grive, široka ramena, majica puca od mišića, a na obje ruke tetovaže, čini mi se, egipatskih hijeroglifa. 

Joj, tebi bih, bome, sve oprostila, pomislila sam.

U ruci je držao nekoliko knjiga.

“Imate li možda upaljač?” Smješkao se zbunjeno.

“Samo trenutak.” Krenula sam kopati po torbici. “Imam šibice. Imate li vi možda koju cigaretu viška?” Gužvala sam praznu kutiju nađenu u torbici. “Izgleda da sam ostala bez.”

On zaobiđe klupu, dođe s prednje strane i odloži knjige na nju. 

Palo mi je na pamet kako je danas dan frajera koji se furaju na intelekt. Bio bi totalni fijasko kad bi ispalo da je i ovo neki čudak.

Izvadio je kutiju iz džepa, ponudio mi i zatim pripalio prvo meni, pa sebi. 

“Viktor”, rekao je i pružio mi ruku.

“Maja”, odgovorila sam. I izgubila pamet.

***

Prvo jutro koje me probudilo u Viktorovom stanu donijelo mi je snažan déjà vu osjećaj. Preplavila me posvemašnja opuštenost, kao da sam doma. Sviđalo mi se to. Zaljubila sam se kao mačka u veljači i osjećaje već viđenog pripisivala sam tome da sam konačno našla pravog frajera. Tetkine prijetnje sindromom sirote usidjelice sad su mi se činile kao neki nestvaran vic. 

Viktor je bio savršen. Da bih riječ rekla. Doktoru arheologije zbilja nije bilo potrebno da s knjigama peca cure po parkovima. Čak sam i ja, koja sam totalno prizemljena, sa smiješkom znala pomisliti kako je taj naš susret bio zbilja dar sudbine.

Voljela sam prekapati s njim po njegovoj kolekciji iskopina, skupljenih s raznih arheoloških lokacija. Imao je zaista impozantnu zbirku egipatskih papirusa, artefakata, drevnog nakita i knjiga. Sve je bilo uredno posloženo po policama i u staklenim ormarićima. Pedantno je upisivao svaku stvar u jednu knjigu i usput mi pričao koja priča leži iza svakog predmeta. Neke od tih priča bile su toliko nevjerojatne i fantastične da sam mislila da ipak malo pretjeruje. Vjerojatno me želio impresionirati.

Vrijeme smo provodili razgovarajući o arheologiji ili se ševeći. Nisam imala ništa protiv. Dapače. Bio je nevjerojatno senzibilan, tako da nisam ništa morala reći, niti tražiti. Imala sam osjećaj kao da je u mojoj glavi i da jednostavno zna kako oživotvoriti sva ona moja besramna, višegodišnja maštanja. Bila sam luda od sreće što je baš mene dopao takav punokrvni muškarac.

“Zamišljao sam te baš ovakvu”, znao mi je reći. 

Gdje ćeš većeg komplimenta od toga.

S vremenom, sve sam rjeđe svraćala u svoj stan. Tek toliko da malo počistim, ostavim prljavu i pokupim čistu odjeću. Kad smo već kod odjeće, uočila sam da mi je odjednom sve preveliko. Što mi je uopće bilo da kupujem preveliku odjeću?

Utisak da sam nekad možda bila deblja isti sam čas smetnula s uma. Presvlačeći se, promatrala sam se u ogledalu i zaista nisam imala što prigovoriti svojoj savršenoj figuri.

***

Jedne večeri raspakiravali smo nekoliko novih predmeta koji su baš taj dan stigli poštom. Dodavala sam mu jednog po jednog, a on bi mi o svakom ispričao kakvu zanimljivost i nešto zapisao u knjigu. Nakon što smo i zadnju figuricu pospremili u ormarić, na podu je ostala još samo njegova knjižica. Uzela sam je u ruke s namjerom da mu je dodam i usput se otvorila. Uspjela sam vidjeti da je to zapravo hrpa žutih papirusa uvezanih u knjigu.

Poludio je i počeo urlati. “Da nisi nikad, ali NIKAD, više taknula ovo! Je l’ ti jasno? JASNO?!”

Ostala sam skamenjena. Nisam ga još vidjela ovako bijesnog. Ma što pričam, nisam čula niti da bi ikad imalo povisio ton. Bila sam poprilično potresena, a on se nije uopće trudio smiriti me.

“Nema razloga da se ovako dereš”, rekla sam mu. “Samo sam ti je htjela dodati, ne zanima me što je unutra. Uostalom, ionako vidim da stalno piskaraš u nju o tim predmetima koji stižu.”

“Nema veze”, odgovorio je malo mirnijim tonom. “To su moje privatne stvari, ne diraj mi to.”

Uzeo je knjižicu , nešto zapisao u nju, pa smo otišli u krevet i svjetski se poseksali. To je donekle popravilo stvar.

Sljedeće jutro, sjećanje na incident bilo mi je poprilično maglovito, ali je osjećaj nelagode ostao negdje u pozadini. Vjerojatno bih čak i zaboravila na to, ali primijetila sam da je knjigu počeo zaključavati u ladicu radnog stola.

Da ju je samo ostavljao na stolu, kao ranije, ne bi mi uopće palo na pamet da je više ikad taknem. Ali skrivanje je budilo znatiželjnu mačku u meni, no pravila sam se potpuno nezainteresiranom. Jednom će mi valjda reći više o tome. Možda sad jednostavno nije spreman, a ja sam, ne znajući, zagrebla u nešto što mu je možda problem. Bilo mi je stalo do toga da mi se potpuno otvori jer ja sam prema njemu bila poput otvorene knjige. Takva sam, ne mogu si pomoći.

Nakon par dana, otišla sam u svoj stan s namjerom da stavim crveni preljev na kosu. U kupaonskom ormariću našla sam samo dvije kutije s crnom bojom. Stajala sam zbunjena, s tim kutijama u rukama, i pokušavala se sjetiti kad sam to uopće kupila. I zašto? 

Bio je to prijelomni trenutak u kojem sam posumnjala da sa mnom nešto nije u redu. Sjećam se da sam sjela i prvo pomislila da nisam možda bolesna. Iz sve snage sam se potrudila trgnuti iz ljubavne euforije koja me držala mjesecima. Trebalo mi je dobrih sat vremena da koliko toliko saberem misli. 

Trudila sam se posložiti si u glavi neku kronologiju događaja od dana kad sam srela Viktora, ali nije mi baš polazilo za rukom. Misli su mi se stalno vraćale na to kako se ševimo kao zečevi posvuda po njegovom stanu. Što se događalo na poslu, jesam li bila negdje vani ili se čula s nekim? E, toga se uopće nisam mogla sjetiti. Niti mi je bilo važno.

Od tog trenutka trudila sam se biti koncentrirana i podići si svjesnost o sadašnjosti. Viktoru nisam ništa govorila o tome kako se osjećam. Iz dana u dan, sve sam bila sigurnija da nešto s mojim sjećanjima nije u redu.

Počela sam kriomice voditi dnevnik. Čitajući vlastite zapise osvijestila sam da se mnogih stvari uopće ne sjećam. Isprva mi nije bilo jasno s čim bi to moglo imati veze. A onda mi je pala na pamet Viktorova knjiga. Možda je i on tamo nešto zapisao, a što bi mi moglo biti od koristi. Koliko god mi je to bilo besmisleno, otkad sam je onomad dodirnula, sve sam više i više razmišljala o njoj. Kao da me privlačila nekom neodoljivom silom. Znala sam je sanjati noću, ali čim bih se probudila trudila sam se ne misliti o tome. Kinjila sam samu sebe kako mi je i podsvijest sjebana. Grizla me savjest što uopće vrtim po glavi takve pizdarije upravo sad kad mi se život posložio i kad sam končano sretna.

Tog sam jutra obukla novu mini haljinicu, nakon što sam odrezala etiketu s nje. Krenula sam četkati svoje dugačke plave uvojke. Namještala sam si frizuru gledajući se u ogledalo kad me je nešto opet streslo. Vrućina mi je udarila u lice. Misli su mi bile uskovitlane kao kad se želiš sjetiti neke riječi, znaš da ti je na vrhu jezika, a nikako ne možeš doprijeti do nje.

Otišla sam u svoj stan i malo prelistala svoj dnevnik. U njemu nije bilo ni riječi o tome da sam bila kod frizera ili u kupovini, a trudila sam se zapisati sve što radim u danu. 

Tu mi je prekipjelo. Odlučila sam se ozbiljno pozabaviti ovom situacijom.

Gadila sam se sama sebi zbog onog što sam namjeravala napraviti, ali to mi se činilo kao jedini način. Bila sam uvjerena da ću bar neki odgovor naći u Viktorovoj knjizi. Ako ispadne da sam bila u krivu, bila sam spremna posuti se pepelom i sve mu priznati. I ispričati mu o mojim izgubljenim sjećanjima i strahu da sa mnom nešto ozbiljno ne štima. Ipak, on je bio najbolje što mi se dogodilo, u zadnjih, ne znam koliko godina. Uostalom, zaista sam ga voljela.

Uzela sam tablete za spavanje koje je tetka jednom zaboravila kod mene i vratila se k Viktoru. Usitnila sam ih u prah i umiješala ih u sok od naranče i đumbira koji je volio popiti svako jutro umjesto doručka.

Rano sljedećeg jutra, nakon što ga je ispio, vratio se k meni u krevet. Obično smo se znali kresnuti i ujutro prije posla, ali sad me je samo zagrlio. Skutrila sam se u njegovom zagrljaju poput pudinga u žlici i strpljivo čekala. Nije prošlo puno vremena prije nego je počeo duboko disati ujednačenim ritmom. Pričekala sam još malo, tek toliko da budem potpuno sigurna da duboko spava. Polako sam odmaknula ruku koju je bio prebacio preko mene, dohvatila jastuk i podmetnula ga pod nju. Nije osjetio razliku.

Iskliznula sam iz zagrljaja, ustala i prišla radnom stolu. Ključ je bio u bravi ladice i trebalo ga je samo okrenuti. 

Čim sam otvorila knjigu, opet me neka struja stresla. Prvih par stranica bilo je potpuno ispisano hijeroglifima. Prvi mi je dojam bio kao da bih im mogla razumjeti značenje samo ako bih malo duže gledala u njih.

Viktor je zastenjao u snu. Podigla sam uplašeno pogled, ali on se samo okrenuo i nastavio spavati. Vratila sam pogled na uvezane papiruse i uočila da je na ostalima samo jedan red hijeroglifa na vrhu. Ispod toga stajali su razni zapisi, ispisani sitnim kosim rukopisom. Bilo je tu i još poprilično neispisanih stranica.

Bacila sam pogled na prvi Viktorov zapis, odmah ispod hijeroglifa. 

Ptah, magijski papirusi. Njihova moć sad pripada meni. Viktoru. Razumijem sve što u njima piše. Nitko drugi ne zna da postoje. 

Viktor, od danas imam pristup svim svjetskim muzejima i arheološkim nalazištima. Odgovaraju pozitivno na svaki moj zahtjev.

Kefrenova statua, stigla pošiljkom iz muzeja u Kairu. Svi zaboravljaju na nju.

Nefertiti, ogrlica, poslao muzej iz Berlina. Nitko je se, od danas, više ne sjeća.

Maja, ima crvenu kosu i vitko tijelo. Do posljednjeg detalja izgleda kao ženska koju sam stvorio u svojim mislima.

Viktor, sad izgledam poput Jasona Momoe.

Histerično sam počela listati dalje, preskakala sam zapise o predmetima i počela čitati samo retke koji su počinjali s “Maja”.

Maja, potpuno je zaljubljena u mene.

Maja, ševi se poput najbolje kurve.

Maja, cijeli njezin život van našeg odnosa postaje za nju posve beznačajan i nevažan.

Njegov posljednji zapis glasio je:

Maja, od danas ima plavu kosu i nosi minice.

Spustila sam knjižicu na koljena, zaprepaštena time što sam pročitala. Viktor se namještao u krevetu, ali je i dalje spavao. 

Pomislila sam kako su to sve gluposti i kako je baš šteta što je ovakav zgodan frajer trknut. Da ne kažem ozbiljno poremećen.

Vratila sam pogled na uvez, okrenula početnu stranicu i zagledala se u simbole i hijeroglife. Tako zagledanoj, palo mi je na pamet da porazgovaram s njim o svemu. Možda bi mu bila potrebna kakva stručna pomoć. A možda je sve ovo neka neslana šala koju nisam shvatila.

Izuzev te knjige, s nama je bilo sve u redu. Zaista nisam imala što reći, ili prigovoriti. Pri toj introspekciji, sva nelogičnost oko mojih sjećanja opet je imala tendenciju izblijediti.

Odjednom hijeroglifi više nisu bili hijeroglifi, značenje sakriveno u njima otkrilo se u mom umu.

Ja, Ptah, sebe stvaram razmišljajući o sebi. Mislima svojim Svemir zamišljam. Bogove rađam zapisujući imena njihova.

Ja, Ptah, pisat ću rukom tvojom o stvarima razmišljanjem stvorenim i željom u srcu tvom.

Ja, Ptah, darujem ti svitak moj, da u stvarnost sve imenuješ, dokle god je tvoj.

Vjerojatno osjetivši da je moć papirusa s njega prešla na mene u trenutku kad mi se značenje otkrilo, Viktor se probudio. Vidjevši što držim u rukama, zaustio je da nešto kaže, ali je samo uspio nešto promrmljati. Zbacio je pokrivač s kreveta, osovio se na ruke, no one su popustile pa se prevagnuo unazad.

Nisam oklijevala, dohvatila sam olovku sa stola. Drhtavim sam rukama, što od straha, što od brzine, jedva čitljivim švrakopisom upisala:

Viktor, duboko spava, ništa ga ne može probuditi.

Izvrnuo se na bok preko kreveta i ponovno zaspao.

Ustala sam sa stolca i zagledala se u njega. Hrkao je. 

Podigla sam stolac i tresnula s njim o pod. 

Nije ni trznuo na buku. 

Osjetila sam laganu drhtavicu. Ja ne bih bila ja, a da još jednom ne provjerim. Uzela sam čašu sa stola i svom snagom je zavitlala u staklena vrata ormara s artefaktima na drugom kraju sobe. Prasak razbijene čaše i stakla otklonio je i posljednju sumnju.

Viktor je i dalje blaženo hrkao.

Sljedeća rečenica koju sam napisala bila je: 

Maja, upravo mogu vidjeti kako Viktor stvarno izgleda.

Želudac mi se stisnuo i u isti čas ispovraćala sam se na skupi, debeli tepih.

Na krevetu je ležao onaj ljigavko iz parka. Ćelava glava sjajila mu se na jutarnjem suncu poput biljarske kugle. Na bradi i brkovima bili su mu slijepljeni komadići duhana. Mišići su nestali, na rukama je jedino ostala egipatska tetovaža. Mlohavi, dlakavi trbuh prelijevao se preko kreveta. Sablasno bijele noge, tanke poput čačkalica kao da su mu bile utaknute u guzicu. A kurac? Bože sveti. Nema ništa tužnije od malog kurca.

Gledala sam taj jadni prizor par trenutaka, pa zapisala:

Viktor, nakon što se sutradan probudi, ne sjeća se Maje i zaboravlja sve u vezi s njom.

Viktor, ne sjeća se da je ikad čuo za Ptahove papiruse, niti da ih je imao.

***

Naravno, mogla sam biti i zločestija pa mu smjestiti nešto puno gore od ovog. Ali ruku na srce, ipak mi je priuštio par mjeseci savršenog seksa sa savršenim frajerom. Čovjek treba u životu biti zahvalan na svemu. A ja sam zahvalna. Pogotovo na Ptahovim papirusima.

Nisam se još usudila upisati svoje ime i kraj njega želju da vidim kako izgledam bez egipatske magije. Ne bih mogla podnijeti da se sad moram nositi još i s debljinom i celulitičnim bedrima.

Nakon svega, morat ću prvo dobro razmisliti, pa izmisliti i ponovno napisati samu sebe.

---

Pisano je© 2022. Luna Tatjana Val

Luna nam piše: “Od pisanja kratke biografije, uhvati me takva trema da odjednom ne znam kako sastaviti rečenicu. Moje zen mačke odlučile su mi u tome pomoći. Predlažu da vam kažem da jako volim sve životinje, osim komaraca, s kojima vodim komarčevske ratove već nekoliko epoha. Da sam noćna ptica koju je teško uhvatiti danju, pogotovo kad se pogubi u literarnim svjetovima o kojima čita ili piše. Ne vole ni kad se pogubim po bespućima Istre i Kvarnera, a često to činim.
Njurgaju kako bi radije da mi umjesto diploma fonetike, ruskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta, na zidu visi neka dobra penjalica za njih.
Frkću jer sam na najvišu policu, van njihovog šapometa, stavila nagradu FantaST i pokraj nje dvije MetaFORA nagrade. Tu je i književna nagrada “Zlatko Tomčić” za najbolju kratku priču 2022. Rado bi s police odgurnule i onu nevidljivu SFerinu nominaciju za kratku priču.
Hoće ogrepsti kad im ne dam spavati na zbirkama u kojima spavaju moje priče: FantaST, Decameron 2020, Marsonic, UBIQ, MetaFORA, Kvaka…
Strastveno se vole smjestiti u kutiju; kad je Morina stigla, jedva da su izišle iz nje, pa me sad žicaju da im nabavim još koju.
I za kraj, kažu da sam mačje senzibilna: vidim nevidljivo, volim višedimenzionalno i preskačem granice tišine ako mi se ponudi šalica nekog mirisnog napitka.”

Priča Pisano je objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 4 (prosinac 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Luna ima odličan smisao za crni humor i tihu jezu koja nas proganja. Uvijek nam je drago dobiti njene kratke, mračne priče.