Prošli smo vikend imali prilike pogledati zadnju epizodu sezone serije Lovecraft Country i kao fanovi knjige i serije imamo štošta toga reći.

Znate kako to već ide, svaki puta kada se pojavi neka adaptacija knjige. Prije ili poslije, oni koji počnu gledati seriju, a da su originalno voljeli izvorni materijal, imat će sigurno neke komentare o tome kako je novi medij prenio ostalima tu priču. I dok imamo mnoge primjere gdje knjiški fanovi žele razapeti adaptaciju jer je Najgora Stvar™ koja se mogla dogoditi knjizi, ima i onih serija i filmova koji su sasvim solidno odradile posao ili možda čak poboljšali izvor kojeg su transformirali.

Gdje na toj skali stoji Lovecraft Country, serija o crnačkom iskustvu pedesetih godina u Americi Jima Crowa s lovecraftijanskim čudovištima, kultistima, ukletim kućama i kozmičkim hororom? Što možete očekivati od knjige i serije?

Kratki odgovor je: apsolutno zabavnu, napetu, pulp priču o borbi pojedinaca protiv užasa, kako onih realnih, tako i magičnih, u svijetu koji ih ne promatra kao protagoniste već kao pijune, negativce ili kao svoju osobnu zabavu samo zbog svoje boje kože. A evo i nekoliko konkretnih razloga zašto smatramo da trebate pročitati i pogledati Lovecraft Country.

1. NAPETOST: lovecraftijanski horor gdje se jeza i strah izvlače iz stvarnih užasnih događaja

Igor

Prva je epizoda to jako dobro demonstirala. Nije neki spojler, tako da se osjećam slobodnim uzeti kao primjer to da unutar samo nekoliko minuta imamo bijeg protagonista od doslovnih čudovišta mesoždera kroz šumu usred noći i napetu vožnju kojom isti protagonisti pokušavaju prijeći granicu okruga prije sutona jer, ako ne uspiju, lokalni šerif smije s njima raditi što mu se prohtije – iako je bijeg od čudovišta odrađen po svim pravilima žanra, spomenuta vožnja je napetija i implikacijama jezivija za nekih 300%.

Antonija

A kad smo kod knjige – ova napetost koja proizlazi iz stvarnih situacija, užasa koje su bijelci počinjavali nad crncima jer ih nisu percipirali kao druge ljude (što se, nažalost, i dalje događa), takva je da mi je bilo teško ispustiti knjigu iz ruke. Većinu sam romana pročitala sa zadržanim dahom, posebice kad bi se pojavio bijelac na sceni. Reći ću samo jednu stvar – daske u zalogajnici. I dalje protrnem kad se sjetim te scene.

2. KOMPLEKSNI LIKOVI

Antonija

Knjiga je koncipirana kao svojevrsni “monster of the week”, s novim glavnim likom u svakom poglavlju. Međusobno su likovi i radnja povezani na višoj razini, naravno, jer je riječ o dvije obitelji iz iste crnačke zajednice koje pokušavaju preživjeti magičan i onaj manje magičan, ali jednako užasan svijet koji ih pokušava iskoristiti i uništiti. Na taj način dobili smo mnoge zanimljive i komplicirane likove, kroz koje otkrivamo različite načine na koje se opresija realizira u rasističnom društvu.

Serija je otišla korak dalje i dala nam i priču o crnoj LGBT zajednici (čega nema u knjizi) te potpuno novi lik Ji-Ah kojom su ilustrirali i druge oblike rasizma i probleme američkog imperijalizma. Također su izmijenili i antagonista, tamo gdje je Caleb – muški bogati bijelac kultist – u knjizi, u seriji je Christina – bogata bjelkinja s magijom, što dovodi, po meni, još jednu razinu i dubinu motivacije koju Calebu nedostaje u izvorniku. Ovo je jedna od promjena koja mi se najviše sviđa.

Ono što mi se ne sviđa je način na koji je serija morala izabrati glavne likove i onda ih iskoristiti u svim epizodama, što je umanjilo screen time i narativnu važnost koji pojedini likovi imaju u svojim pričama.

Igor

Vidiš, meni pak nije smetalo što se serija više usredotočila na neke od likova nauštrb drugih, jer je mene u knjizi upravo taj “svako poglavlje novi protagonist” pristup donekle sprečavao da se uživim i povežem koliko sam se uživio i povezao sa likovima u seriji. Nažalost smo zbog toga i vremenskih ograničenja, kako epizoda tako i sezone, ostali zakinuti za neke situacije i radnje kojima se knjiga više/detaljnije posvetila, ali mislim da je omjer žrtvovanog (heh) i zauzvrat dobivenog u adaptaciji išao u prilog seriji. Što se tiče promjena, naročito se s tobom slažem po pitanju Christine, koja je seriji omogućila da se bavi seksizmom, ali – i tu sam se bojao da će se spotaknuti, ali nisu – bez bježanja od toga da je ona i dalje jednako grozna osoba kao i ostali antagonisti. A Ji-Ah je jednostavno vrlo nadahnut dodatak svijetu (i sjajna izvedba od strane Jamie Chung) u kojem se serija odvija; volio bih samo da su je bolje iskoristili na samom kraju i nadam se da će je iskoristiti više u sljedećoj sezoni.

Antonija

Samo se želim ponovno ubaciti da komentiram kako je seksizam dio Rubyjine priče koja je cijela o intersekciji između proživljavanja rasizma i seksizma i da promjena roda Caleba u Christinu nije toliko omogućilo raspravu o seksizmu, koliko je dodatno produbila ovu problematiku. Zato mi je epizoda Strange Case jedna od najboljih u sezoni, a odnos Ruby/Christina najzanimljiviji.

3. OBITELJ I ZAJEDNICA PROTIV SVIJETA

Antonija

Druga velika promjena koja mi se jako svidjela iz knjige u seriju jest pojačana moć zajednice i obitelji, posebice nasljedstva i predaka. Tamo gdje u knjizi imamo antagonista koji je nalik na Lokija po tome da ubacuje protagoniste u probleme, pa im onda i pomaže izaći iz njih iz svojih nekih razloga, u seriji ga nemamo. Priča u seriji je jednostavna – obitelj i drugi crnci su ti koji će ti pomoći. Moć je u crnačkoj zajednici koja ti drži leđa, a ne u bjelačkom hiru. S druge strane, i knjiga ima te momente gdje je naglasak na zajednici koja si međusobno pomaže i iz koje se crpi snaga, tako da to nije u potpunosti promijenjeno.

Igor

I tu svakako moramo spomenuti – tj. hvaliti – odabir glumaca jer, bez njihove međusobne kemije, sve na papiru dobre ideje o zajedništvu i pomaganju padaju u vodu. Odnos Tica i Montrosea, u nekim situacijama frustrirajuć do te mjere da poželite nekog (ili obojicu) tući nečim po glavi dok se ne urazume, a da bi pak mogli samo scenu kasnije imati dirljiv trenutak koji pokazuje da im je ipak stalo; George, čiji se utjecaj osjeća kroz seriju čak i kad on sam nije prisutan; Rubyjino i Letino sestrinsko rivalstvo i netrpeljivost koji se provlače kroz njihov odnos čitavom sezonom – sve bi to na papiru zvučalo super, ali bez ovako dobrih izvedbi ne bi bilo ključan dio koji ustvari treba biti.

4. TROPES! ALL THE TROPES!

Antonija

Svako poglavlje knjige napisano je kao svoj horor podžanr sa svojim specifičnim horor motivima. Odnosno, svaki član obitelji proživljava svoj vlastiti horor film. To su zadržali i u seriji, zbog čega sam primjetila da ima mnogih gledatelja kojima nije jasno zašto serija u svakoj epizodi izgleda malo drukčije. Od lovecraftijanskih kultista i kozmičkog horora, na ukletu kuću, na body horror, na opsjednutu lutku (u seriji oživljene ilustracije knjige), na avanturu gotovo u stilu Indiane Jonesa, nema čega nema.

Igor

A sve na kraju bude lijepo povezano i isprepleteno, što uvijek volim vidjeti. Ima doduše i nekih izvrtanja i igranja tropeovima, tj. očekivanjima gledatelja. Opet, nećemo u spojlere, ali kad saznamo više o Ticovoj prošlosti, otkrijemo neke stvari koje možda i ne biste očekivali.

5. POVIJEST KROZ PRIZMU PULPA

Igor

Serija svakako jest edukativna, baš kao i knjiga, i to je nešto što mi se sviđa, ma koliko u pitanju bilo educiranje o iznimno ružnoj strani ljudske vrste. Također smatram da je dobro podmetnuti ljudima edukaciju kroz fikciju, a da im ne popuješ, a po tom pitanju Lovecraft Country odlično obavlja posao. Nema onih trenutaka kad netko stane i skoro pa u kameru kaže “ovo je LOŠE” već, no, ako ti iz onog što vidiš na ekranu nije jasno da je loše, nije tu problem u seriji…

A i sam putnički vodič za crnce je nešto iz stvarnosti – zlobnici bi rekli da, ako vas već zanima priča o tome kombinirana s izmišljenim elementima, bolje pogledajte Lovecraft Country nego Green Book.

Inače, ovo je već drugi put u manje od godinu dana da su neredi (službeno su neredi, u stvarnosti masakr) u Tulsi bitan dio radnje neke HBO-ve hit serije – prva epizoda Watchmena otvara se prizorima vrlo sličnim onima prikazanim u jednoj od epizoda Lovecraft Country.

Antonija

Što treba istaknuti da je zapravo izmjena u seriji – u knjizi se ne spominje masakr u Tulsi.

Iskreno, kao Hrvatica, puno o crnačkoj povijesti znam iz medija – filmova, serija, knjiga i Interneta. Ali nikada do sada nisam sustavno to istraživala. Nakon što sam pročitala Lovecraft Country išla sam guglati “Jim Crow” – velika greška, to je bila druga horor stvar koju sam taj dan pročitala.

Serija ide još dalje s povijesnim činjenicama tako što je puna “easter eggova” i referenci na stvarne povijesne događaje. Od spomenutog masakra u Tulsi (kojem je posvećena cijela epizoda), do užasa koji se dogodio Emmettu Tillu, a koji je pokrenuo cijeli novi val borbe za crnačka prava, pa do korištenja rasističnih karikatura (pickaninny stereotip je još nešto što sam otkrila gledajući seriju) da bi se ilustrirao svakodnevni horor s kojim su crnci živjeli. Mislim da je puno toga dodatno uvedeno i produbljeno zbog crnačkog talenta iza kreacije serije – ovo je ipak priča o njihovim iskustvima.

***

Znamo što želite pitati: što je bolje, knjiga ili serija? Dok ima onih koji nisu zadovoljni promjenama koje na je serija odlučila u odnosu na knjigu, mišljenja smo da je serija napravila odličan posao u adaptaciji (izuzev, možda, kraja – ne može sve biti savršeno) te da ovdje nije riječ o usporedbi bolje/lošije, već o dvije verzije priče od kojih svaka ima neke svoje prednosti i mane. Dvije verzije iz različitih perspektiva i u različitim medijima, zbog kojih obje imaju svoju vrijednost.

A ako želite savjet čemu se prvo posvetiti, odgovor je isti kao i u svakoj drugoj situaciji poput ove: prvo adaptacija, zatim original. Ili si jednostavno uzmite prvo onaj medij koji vam je draži.

---

Ako vam je ovaj tekst probudio apetit za hororom, predlažemo da bacite oko na naše preporuke horor knjiga.